|
Pitala sam se iz kojih si se morskih dubina pojavio, doplovio na moju obalu i donio jabuku koju si podijelio samnom – jedna kriška meni, dvije tebi jer si dama. Pitala sam se od kud tvoje vještine ronjenja do zelenih morskih dubina u koje si me vodio i u kojima sam se pretvarala u sirenu. Nazvao si stijenu u korčulanskoj uvali mojim imenom i šaptao mi Barbara, te noći je kišilo nad Brestom i Barbara bijaše lijepa boka, maslinu si posadio i nazvao je mojim imenom i poklonio mi peljare i karte po kojima se može ploviti po svakom vremenu i skloniti se u svaku luku. Ljubio si me na svom stolu u uredu, na mom stolu u uredu i skidao mi bijele gaćice i crne gaćice, grudi mi dirao i zavlačio mi se među bedra, a noću mi pokazivao zvjezdano nebo. Pitala sam se od kud poznaješ zvijezde i njihov razmještaj, a znao si im i imena i kada se pojavljuju i kako se njima koristiti kao putokazom. Pili smo jednu dulju i mineralnu s limunom, govorio si mi nedaj se Ines i ljubio me u sobi obješenoj kao naranđa u sivilu grada. I na Biokovo si me vodio, nije baš Velebit, rekao si, ali ovdje konji slobodno pasu jutarnju rosu i cjepanica u kaminu uvijek tinja. Zavolila sam bućnicu koju si pekao i Vivaldija i kišu na prozorima u nekoj kamenoj kući u kojoj si me rukama podizao na sebe i uzimao me dok se jutarnja kava hladila na podu. Bili su to krasni dani, moj savršeni virtualni ljubavniče. Stvarnost je bila malo manje savršena. Ne može se dugo ploviti po karti Jadrana obješenoj na zid ureda. |
