|
Ponudio si mi slušalice i rekao: da..i ja ga volim slušati, ovaj CD je odličan, a ima i jedna stara kompilacija. Stare stvari, dobre stvari i bez slušalica čuješ iako ti se danas možda više i ne sviđaju kao nekad. Vrijeme izbriše neke ugode, titraji izblijede, ulice i pločnici okupani kišom izblijede, a miris latica na vjetru poput nekih nota postane samo povremeni podsjetnik. One neke prve godine slike su bile bolno vruće, štipalo je u očima i bacalo iskričave žeravice na poznatim mjestima, pogled usmjeravalo u neke prazne prostore tražeći u njima krivnju i pogrešne poteze tvoje i moje. Nevjerica je tada koračala usporedno sa zvucima i gušila se od jeke udišući neke nove pretvorbe. Traženje tebe u nepoznatim licima u tramvaju, u izlozima, na mjestima koja nas i nisu poznavala, obilaznice gdje nije trebalo, zbog očekivanja da bi ti mogao koračati tuda i strah da nebi. Ne htjeti znati, ludih li utjeha koje se nisu htjele otkrivati! Miris kina, vrućih kokica i miris kikirikija u poljupcu nekoliko su jeseni blijedili boje lišća, sve dok naslage nisu postale mekane pod nogama, a neke nove ruke ohladile peckanje tvojih prstiju na mojoj koži. Ponekad sam čula priče o tebi, neke novosti uobičajene što se izmjenjuju među ljudima koji se znaju, koji su se poznavali, a više se ne susreću osim kroz riječi drugih. Tako mjestimice ostaju niti koje nikad ne puknu, ali ni ne vežu. Prvo sam samo slušala, a onda ponekad ispričala i dalje, jednom mi netko reče da si rekao: čuo sam da je bila tu i tu.. riječi su imale svoju putanju i svoje spirale a priče postajale jedini dokaz da još postojiš. Nevažan dokaz koji je na kraju izazivao na mojim usnama samo smješak bez sjećanja. Onda podigneš jednom pogled prema nekom tko te podsjeti na neku davnu muziku što je odzvanjala tvojim životom u nekom desetljeću prije ovog, proljetni ugođaj dobije jesenje boje, ali ne prepoznaš više vibraciju tih davnih dana iako su oči iste, i ton glasa i dodir ruke u ruci. Samo se raduješ toj slučajnosti i riječi poteku jer sretneš nekog koga nisi dugo vidio pa pitaš o ženi, djeci i poslu, narugaš se malo nekim starim davnim vremenima i daš obećanje da ćemo se čuti i vidjeti ponekad. Ali telefon ni moj ni tvoj neće zazvoniti, a ovakvi se susreti uglavnom zaobilaze pa se dešavaju samo rijetko i doista sasvim slučajno u ovom vremenu i prostoru sadašnjosti. |
