bosim nogama
15.01.2005., subota
Uzor
Netko me jednom upitao da li mislim da s vremenom postajemo onakovi kakvi su ljudi s kojima se družimo. Mislim da ne, osim kad je tako. Tražeći uzor u drugim ljudima ili ih ocjenjujući kao nekog kakovi bismo sami htjeli biti nikako ne mora i značiti da se stvaramo onakovima kakovi jesmo, nego može biti i suprotno – onakovima kakovi nismo. Stvaranje sebe je neprekinuti proces koji se sastoji od beskonačno mnogo trenutaka stanja…to stanje je sloboda.Slobodna volja je pak racionalna…ja razmišljam o tome što bih ja učinila KAD bih imala slobodnu volju…dakle,postoji ograničenje i pretpostavka da sloboda ne postoji. Mudar čovjek ne procjenjuje što je dobro i kakav bi htio biti, on zna tko on jeste i u stvaranju sebe primjenjuje to znanje. |
14.01.2005., petak
Dobro
Djelovanje proizlazi iz stanja u kojem jesmo, a dobrota,brižnost i obzirnost su ljubav na djelu. Ali nije dovoljno htjeti nešto dobro učiniti,a vodeći se nekim opće priznatim kriterijima za takovo djelovanje jer sve ono što je proizašlo racionalnim promišljanjem u odabiru takovog djelovanja samo je nešto naučeno, a ne i doista stvoreno. Ne mogu sebi reći – od danas ću raditi samo dobro, ili – idem napraviti neko dobro djelo, samo zato što mislim ili sam naučila da je to dobro djelo, ili zato što mislim da bi to nekom dobro došlo i da će mi zbog toga netko biti zahvalan. Često tako činimo, doista postoje obrasci i pravila u ovom našem svijetu što je dobro, a što nije, ali pravila se mijenjaju, mijenja ih netko drugi za nas, a prihvaćajući ih postajemo i sami njihovi tvorci za nekog drugog. Ne možemo stvarati ničiji život, samo svoj vlastiti, jer smo graditelji samo vlastitog života. To pak ne možemo biti ako se ponašamo kako netko drugi očekuje, a niti ako mi očekujemo od nekog da se na određeni način ponaša prema nama, pa na kraju ako to želimo, onda i svoje ponašanje moramo njemu prilagoditi. Netko je jednom dobro rekao da je to samo trgovina – radim ti dobro da bi mi dobrim bilo vraćeno.Točno je da nam se često vrati kao dobro nešto što je uvjetovano onim što smo mi napravili, ali sama prosudba o tome već predstavlja trgovinu i obrazac daljeg postupanja. Samo činjenje iz stanja u kojem jesmo doista nas i stvara takovima kakovi jesmo. Ako sam u sebi ljubav i dobrota, onda je i moje činjenje isto takovo, ako sam u sebi mržnja, ni sva dobročinstva sa spiska dobročinstava ovog svijeta neće me učiniti dobrom.Treba početi od samog sebe,to je jedini ispravni početak(ako početak uopće postoji). |
13.01.2005., četvrtak
Ljubavna kontemplacija
Ljubav..ljubav su odnosi bar dvaju bića,odnosi se doživljavaju umom,pa se i ljubav doživljava umom(i tijelom,jasno) kao želja biti s nekim,voljeti i biti voljen,pripadati nekom ..sa više ili manje emocija ili racija - kako tko i kako kada.Kad su u pitanju dvije osobe onda je jasno da s jedne strane ljubav može biti manja(po nekim kriterijima), a s druge veća(opet po nekim kriterijima),može biti uzvraćena i neuzvraćena,ispoljena ili neispoljena(na ovaj ili onaj način)..u svakom slučaju,da bi je doživjeli,to mora biti i ljubav prema nekom..ako tog nekog nema,težimo ga pronaći da bismo je doživjeli.Radi se o doživljavanju ljubavi..Ljubav kao stanje..tu nema dualnosti,nema doživljavanja,nema procjene uma,ne možemo biti više ili manje Ljubav,ne može se biti Ljubav prema nekom,niti netko prema tebi..stanje Ljubavi može se samo osvijestiti,ne i doživjeti.Stanje – biti Ljubav je iznad uma,možemo to stanje pokušati opisati,možemo misliti kako smo u tom stanju kad ljubimo nekog jer su tada naše emocije snažne i predivno se osjećamo..ali čim osjećamo ili čak na trenutak o tome razmišljamo,naravno da više nismo Ljubav jer nismo iznad uma.Dakle,iako Jesmo Ljubav,uvijek,stanje Ljubavi osvješćujemo,ljubav doživljavamo. Ljubav je uvijek subjektivni doživljaj, sa manje ili više ega u nekom odnosu.Sigurno je da dvoje ljudi osviještene Ljubavi teži i svoje odnose približiti tom stanju..ljubav bez ljubomore, bez posjedovanja, slobodna ljubav od svih okova ega.. prekrasno je to doživjeti i doživljavati..opet uz jedan mali podsjetnik – za doživljavanje takove ljubavi potrebno je (da,potrebno) imati (da,imati) nekog s druge strane..ako netko ne postoji s druge strane,onda nema niti doživljaja te i takove ljubavi…kao i bilo koje druge. Ali ljubav se uvijek može doživljavati – kao ljubav prema djetetu, prijatelju, roditeljima..kao ljubav prema prirodi, životu općenito, prema Bogu..široka lepeza raznih doživljavanja. Čovjek osviještene Ljubavi ljubi sebe,naravno,pa može doživljavati ljubav u svim njenim bogatim ispoljavanjima..rekla bih – ako ljubiš sebe, nema neuzvraćene ljubavi..Ali,moguće da to i nije tako,osim kad je. |
12.01.2005., srijeda
Jezik veličanstveni - part two
Prišt na jeziku moje prijateljice Barbare je,naravno nestao.Nazvala me još jučer navečer da me o tome obavijesti.Usput me iskritizirala zbog mog teksta jer je, kaže – prestručan.Uzalud mi ju je uvjeravati da tako značajni organ i zaslužuje stručni pristup.Malo mi je čak žao što sam se upustila u to pisanje,ali kad sam obećala, onda ću i završiti.Dakle, evo nastavka:Svakako najvažnija funkcija jezika je u artikuliranju glasova – tu jezik pokazuje svoja prava i nenadmašna svojstva.Jednostavno je nemoguće detektirati koje sve i kakove pokrete radi jezik dok čovjek priča. Jezik istovremeno mijenja pri tom i svoj oblik i položaj u usnoj šupljini.Kako to uspijeva, tko to zna,ali uspijeva. Kod nekih ljudi to ide brže i savršenije, kod nekih sporije i ne baš tako savršeno, ali za manje savršenstvo nije pri tom krivnja na jeziku, nego u mozgu korisnika. Unatoč svom savršenstvu i svestranoj funkcionalnosti(ili upravo zbog toga) ovaj moćni organ ipak je podložan i bolestima. Najpoznatija i najopasnija je upala jezika – glossitis, koja nastaje zbog povreda – ako se ugrizneš kod jela ili korištenja ovog organa u neke druge svrhe, a može nastati i od karioznog zuba, dakle zbog samovoljnog zapuštanja usne šupljine. Znakovi upale su karakteristični: jezik je crven, otečen, eventualno posut mjehurićima, a može biti i vrlo bolan. Na jeziku je česta bolest i kandidijaza, kad dolazi do razmnožavanja gljivica sa drugih mjesta u organizmu, a uzoci su,naravno guranje jezika tamo gdje mu nije mjesto. No,sve ove boleštine ipak nisu česta pojava.Češće se javljaju oni banalniji poremećaji koji su svim ljudima više-manje poznati.Recimo,može doći do problema ako jezik koristiš istovremeno kao premetač hrane i organ za artikulaciju, a i u svim drugim kombinacijama koje čovjeku padnu na pamet.Onda obično kažemo – zapleo mi se jezik. Sad sam se sjetila da postoje čak i neki živi stvorovi koji se zovu jezičari,ali ovaj trenutak sam u gužvi, pa ću o tome drugi puta. Budi mi dobro my dear Barbara:)) |
11.01.2005., utorak
Biseri u crnom jezeru 2002.
Part 1.Umočiti se ispod crne površine,dodirnuti strune i dohvatiti šakom bisere.Staviti nisku meni oko vrata i poigrati se. Misliš li da je besmisao njihova crna mekoća? Part 2. Pote ti se misli,riječi postaju besmisao neizbježnog i neostvarivog,sivilo budućih sjećanja i dodir hladnih latica.Bijeg ludosti.Otvori krivice. Znaš da ćeš se okrenuti,uvijek se okreneš kad ludost pronađe sitnu prugu odlaska. Odbijaš priznanje mogućeg bijega i okrećeš se mekoći mojih ruku, vapaju golih stopala i razmaknutih koljena. Obećanje umjesto uzmaka,osjećam ti puls. Part 3. Osjećam ti puls. Otvaraš me jezikom i predajem se tvojim obećanjima, niske mi bisera klize trbuhom, lijepe se uz tvoje usne, uzdišu mojim dahom. Svojatam te u ovom trenutku.Brišem sjećanja. Part 4. Meko me tišinom uspavljuješ, u zaboravu usnulih vjeđa varka tvoje prisutnosti miriši magnolijom. Prazna čaša strasti i blijedi mjesec, nestale zvijezde sa baršuna moje kože. Mlaka suza. Kap crnog jezera. Vrata su širom otvorena, ako otvorim oči neću ti vidjeti ni leđa. |
10.01.2005., ponedjeljak
Vjetrenjača u glavi
Već sam sto puta rekla sama sebi da neću čitati dnevnu štampu jer uvijek popizdim na razne nebuloze koje pročitam, nasjednem pa se uzrujavam,a to je jalovi energetski hod. Ali ti bombastični naslovi ponekad su tako neodoljivi,da onako poskrivečki od sebe same bacim pogled i stvar je gotova. Za minutu dvije počnem se češkati,ali nikako da nađem pravo mjesto gdje me svrbi. Naravno, jer pravo mjesto je obično jako daleko od mene i meni nedohvatljivo.Recimo, ti sindikalci koji su objavili da 400 tisuća radnika plaću dobiva “na ruke”.Kažu oni – osim one službene plaće na koju država zagrabi svoje, radnici dobivaju od poslodavaca još dodatak, onako da država nezna. A to se sindikalcima ne sviđa – nije mi baš nikako jasno kaj im tu ne paše, jer ako radnik dobije još dodatak, može si kupiti više kruha i igara. Još ih zabrinjava što država u tome gubi 12 milijardi kuna u sivoj ekonomiji.Jebote, od kad su sindikalci i država u ljubavnoj vezi? Ovakove nevjerojatne ljubavi me ponekad zbunjuju, dobro kaže moj frend Marko da je u ljubavi sve moguće. Dakle, kažu sindikalci da radnicima treba uskratit to kaj je u crnom novčaniku, trebaju dobiti samo ono preko računa u banci (nakon što država drapne svoje), da mogu dizati kredite za kruh i igre.A kredit možeš dobiti samo ako imaš dovoljno visoku plaću da taj kredit i otplaćuješ.Ovo što dobiješ na crno možeš samo spiskati a ne i stvoriti od toga neku čvrstu financijsku sliku o sebi kao solventnoj osobi od povjerenja.Još ti to crno ne ulazi u mirovinsku osnovicu, jednog dana moglo bi ti smanjiti penziju za par kuna (jasno,onim nesretnicima koji penziju dočekaju). Lijepo sindikalci objašnjavaju da su radnici prisiljeni (ma vidi ovo – prisiljeni) pristati na takove isplate,a sve u strahu od poslodavca.Ma uvijek je strah bio u osnovi svih nebuloza u koje se zaplićemo od rođenja do smrti. Strah od tate i mame, strah od profesora u školi,strah od popa, strah od Boga, strah od boleština,strah od smrti,strah od poreznika,strah od ludog susjeda ili prolaznika.Što je još jedan mali strahić upisati na tu listu – strah od poslodavca.Bu! I pazi ovo – ne od velikih poslodavaca, nego od onih malih. Veliki su pošteni (naj mi reći!) jer su tu stalni inspekcijski nadzori, a u malima nisu, pa rade što hoće.Mali poslodavci opasnih namjera koštaju državu 12 milijardi kuna godišnje i to zbog svakog sedmog radnika koji nekaj dodatno dobiju na žuljevite ruke, a da to država ne zna. I još netko kaže da se malo zarađuje. Ma netko je tu lud, sad sam već 100% sigurna. A to nisam ja. Kad nova ljubav plane, onda ti na partneru sve divno i krasno.Pa tako sindikat ne vidi dalje od državnih gaća i onog što je u njima (kakvo je takvo je,ponekad je živahno). Ili vidi,ali ne mari za seks nego samo za fino milovanje.Pa sindikat ne spominje koliko država drapa na svaku kunu koju radnik zaradi, ne govori o doprinosima koje radnik mora za onu buduću bijednu penziju izdvajati,o doprinosima koje čitavog života izdvaja za zdravstvo da bi završio u punoj čekaonici ili dvije godine čekao na neki CT koji možda živ na kraju niti ne dočeka. Nije radnik Hebrang da mora pobjeći u inozemstvo da ga novinari ne snime kad operira prostatu,jer je pitanje da li operaciju uopće dočeka. Čak država drapa za ozljede na radu i zapošljavanje iako je smisao tih doprinosa teško objašnjiv i najvećem tukcu. I još kažu sindikati da bi male poslodavce trebalo upristojiti na način da svaki mora imati svoj sindikat. Jedan sindikat na dva-tri radnika. I odmah otvoriš nova radna mjesta za tisuće sindikalista.Ma, sad mi je jasno, konačno. |
Jezik veličanstveni - part one
Nazove me maloprije prijateljica Barbara, ona kojoj jezik radi uvijek u petoj brzini. I reče mi: nesretna sam, vidiš da fufljam.. peče me jezik, na vrhu imam neki prišt, sigurno me netko ogovarao. Nasmijala sam se. Logičnije mi je da prišt na jeziku dobije onaj koji ogovara, ali nisam joj to rekla. Znam da pati kad ne može pričati, pa sam je utješila i rekla joj da takove stvari brzo prođu. Ipak, zabrinutost u njenom glasu nije nestala jer, kaže – u jeziku je i nešto boli, možda neka košćica. Nije mi povjerovala da kost u jeziku može biti samo riblja, i to ako ne paziš. Zato sam joj obećala da ću u njezinu čast nešto o jeziku napisati. Prije nego je poklopila slušalicu reče mi: nemoj samo pisati nerazumljivim jezikom. Neću, naravno, moj jezik i ja uvijek se dobro razumijemo, a ponekad se dobro razumijem i s nekim drugim jezicima. Jezik (lat.lingua)je organ koji je nastao kao neparno zadebljanje dna usne šupljine, služi za prevrtanje hrane, pomaže kod gutanja, glavni je organ okusa. Jezik nemaju npr. kopljače, a kod riba je obično mali i bez muskulature. Kod kopnenih kralježnjaka već je mnogo razvijeniji, a osim gore navedenih osnovnih funkcija pomaže i kod zatvaranja dišnih kanala. Kod kameleona je npr. osobito razvijen, ispruživ i ljepljiv – on ga može naglo izbaciti na žrtvu čak do 15 cm. Kod vrabaca je uzak i tvrd i na površini rožnat i kao takav nema neke posebne mogućnosti. Aha, osobito je pokretljiv u papiga ali samo u okviru centimetra. Jezik homo sapiensa ipak je najmoćniji i najsavršeniji. Građen je od unutarnjih mišića koji završavaju u jeziku, a svojom kontrakcijom mijenjaju mu oblik, i od vanjskih mišića koji s okolnih kostiju ulaze u jezik i svojom kontrakcijom mjenjaju njegov smještaj. Mišiće jezika inervira nervus hypoglossus, sluznicu nervus trigeminus, nervus glossopharyngicus i nervus vagus, a okusne pupoljke nervus glossopharyngicus. Na jeziku čovjeka razlikujemo vrh – apex, trup – corpus i korjen – radix. Trup od korjena dijeli brazda – sulcus terminalis, ispred kojeg se nalaze karakteristične jezične bradavke – papillae circumvallatae koje imaju osjetilne pupoljke – calliculi gustatorii. Okusna tjelešca na jeziku,a čovjek ih ima oko 10 tisuća su male sitne rupice na papilama,a svako ima receptor sa oko 100 stanica - te stanice žive samo jedan do dva tjedna, zatim odumiru i zamjenjuju se novim prijemnicima. Starijim je ljudima oslabljeno osjetilo okusa i to iz razloga jer se receptori na njihovim osjetnim tjelešcima sporije obnavljaju nego u mladih ljudi. Potpuna nesposobnost osjećanja okusa zove se ageuzija, smanjena sposobnost hipogeuzija, a pojačana hipergeuzija. Nastavak slijedi, my dear Barbara…:))) |
Čežnja
Trenutak za cijelu vječnost. Svemir je pun ljubavi,čežnja vibrira titrajima trenutaka i znaš da je nemoguće da vječnost ne postoji, jer sve vibracije u toj vječnosti postoje i prožimaju se u svakom trenutku. Pa kad se sretnu dva pogleda, tvoj i moj, susreće se vječna čežnja svemira. Ali se ne prepoznaje u tom susretu. Naše se ljubavi nisu prepoznale.A kako smo bili blizu,kako smo još uvijek blizu u svemiru. Trenutak izgubljen zauvijek? |
09.01.2005., nedjelja
Plavo u očima
Sklopila sam oči i opet ih otvorila,ali kapci su ostali spušteni.Malo sam krenula pogledom u prostor bez kraja,kao da tražim,malo čekam jer znam da će se pojaviti.Negdje što je naprijed vidim tu plohu,rubovi su joj nategnuti malo,kao kvadratni jastuk kad mu nategneš uglove.Ravno je,ali ja znam da nije.I plavo ali razno plavo,blijedo i jače plavo.Unutar plohe puno malih ploha isprepletenih međusobno ali svaku možeš posebno promatrati.A ploha postaje sve veća i veća a ja je gledam jednako veliku,samo se pogled u mojim očima povećao.Pogled mi je lutao,ali ne bez cilja ,putovao mirno od plohe do plohe,plavo je i titra ali je mirno.U svakoj i najmanjoj plohi bezbroj je novih malih ploha koju mogu vidjeti, svaku na koju bacim pogled.I kad želim u plohi su lica,nepoznata koja znam i poznajem,plava lica koja se samo pojavljuju i nestaju u plavom.A ploha može biti i beskrajno velika i mala kao mala svjetla plava točka.I kad se mijenja,povećava ili smanjuje ostaje ista i ja je isto vidim. Svjesna sam da su moji kapci spušteni i da moj pogled putuje plohom,čak ako na trenutak otvorim oči i ponovno ih sklopim,ploha je tu ako ja želim,plavo je gdje god ja želim i nijedna se plava ploha nije izgubila.Ako želim,ploha leluja,postaje zavinuta ali su joj rubovi jasni čak i kad ih ne gledam.Mogu pogled baciti u kojem god smjeru želim,sve je isto ali ja znam da su to druge plohe koje su u drugoj i druga ploha koja je u opet u onoj drugoj. Sve plavo je prepleteno u tom beskraju pogleda.Ja sanjam stvarni san jer znam da ga sanjam i jer mogu otvoriti oči kad god želim a da taj san ne nestane.I potpuno je smislen i nema u njemu ništa što nije kako treba,nemoguće je ne vidjeti što želim ponovno i koliko god puta želim.To nije ništa što mogu vidjeti otvorenih očiju,mogu samo usporediti sa šarenicom oka ili mrežom plavih sitnih ribljih krljušti,ali kad bolje pogledam vidim da je to ipak sasvim drugačije jer ne postoji u prostoru već samo u beskraju mog pogleda. Iako ploha ostaje ista,smanjuje se do sitne plave sjajne točkice koja nestaje naprijed u mom pogledu,ispod mojih spuštenih kapaka. Plavi san i plava stvarnost.U očima. |
07.01.2005., petak
O vukovima i ljudima
Il postino:čovjek sam. francuzi koriste frazu da civilizacija 'polira ljude'. ja sam ispoliran. jesam li čovjek zato što sam ispoliran ili sam ispoliran zato što sam čovjek? a što ako nisam ispoliran? mogu li ja biti neispolirani čovjek? banalni me razlozi sad navode na ovakva razmišljanja, obični, svakodnevni, civilizacijski. Da, ti si ispoliran čovjek. Ispoliran si tako da su tvoji prirodni instinkti opljačkani, potisnuti, pregrađeni, zakopani, pripitomljeni, zabranjeni i lijepo zapakirani u finoj poliranoj kutijici .Prirodni ciklusi ugrađeni su i prerađeni u tika-taka neprirodni ritam poliranog sata. I jesi ispoliran jer si čovjek i jer se ljude može najljepše polirati . Naravno, i ja sam jedna ispolirana žena, uredno mi moj civilizacijski sat udara neprirodni tika-taka ritam, obični i svakodnevni, nisi ti jedini ispolirani, ima nas ko dreka.. Il postino: zašto je naslov ovog razmišljanja 'zov divljine'? u sjećanje mi dolazi moj ujak i njegov vuk koji je odrastao u kavezu. kolale su priče po selu kako se vuk ne može pripitomiti, da vuk ostaje vuk. da, sjećam se njegovog pogleda, žute rengentske oči za koje nisam bio siguran ni da su me zapažale. Da, ima ljudi koji imaju svog pravog vuka pa ga stave u kavez. Kaj o tome mislim ne budem sad nabrajala..Vuk se svakako ne može pripitomiti iako se ponekad ponaša ko da je pripitomljen. Ali njemu puno banalnije banalnosti od ovih koje su tebe potaknule na razmišljanje mogu podsjetiti da su kavezi samo privremeni prividi, pa kad se vratašca samo malo odškrinu, instinkti prorade bez pardona. Znaš da se psima kroz dugi period socijalizacije mozak smanjio u odnosu na njegove vučje pretke, izglancao ga je čovjek kao što je i sebe izglancao. Vuka ne možeš izglancati. Il postino: taj me vuk često prati u mojim krstarenjima po planinama. nismo se još nikada suočili, onako licem u lice, al znam da je tu, blizu, sasvim blizu. jednom sam usred noći podigao glavu i pogledao u smjeru šušnja koji me prenuo iz sna. spazio sam simpatičnu gegavu stražnjicu kako nestaje u sivilu noći. ne, nije to bio on. instinkt mi je govorio da nije. E sad, ja mislim da na svoja krstarenja vodiš svog vlastitog vuka, onog iz polirane kutije. Kad ti miris planine zapahne nosnice, politura puca i iz kutije zasjaju dva žuta oka. I dobro veliš da je blizu, jako blizu..tad si na njegovom teritoriju i dok te on prati,ti hodaš njegovim tragovima. I dok doma mirno spavaš uz treštanje noćnog tramvaja pod prozorom, ovdje vuk u tebi čuje i najmanji šušanj. Čak i kad ne znaš čija je ta gegava stražnjica u sivilu noći, on ti kaže – nije opasno. Mislim da se nikad nećeš sresti sa svojim vukom licem u lice, ponekad samo možeš vidjeti sjenku njegovog repa kad njime zamahneš..ili ti se na mjesečini može učiniti da tvoja sjenka ima četiri noge.. Il postino: i kad čujem njegov zov, pozavršavam poslove, odlazim kući i pakiram ruksak. obično me sačeka na rubu šume i čeka da krenem za njim. ljudi me po selima pitaju jesam li ga sreo. pravim se da ne razumijem pitanje jer znam da bi netko od njih bio u stanju uzeti pušku i krenuti za njim. i znam da mu nitko ništa ne može, al' svejedno, duša me zaboli i na samu pomisao da bi u toj divljini ostalo samo sjećanje na njega. Tko se samo jednom prošeće životom hodajući po vučjim tragovima,tko samo jednom iskusi i upozna urođeno instinktivno u sebi,uvijek i ponovno čuje taj zov. Možeš ga čuti kad uživaš u zalasku sunca ili u onoj muzici koja ti vibrira u utrobi, možeš ga čuti dok uranjaš pogledom u nečije oči ili jednostavno kad pročitaš neke napisane riječi. Onda te uhvati čežnja i shvatiš kako malo vremena posvećuješ sebi, svom vlastitom kreativnom životu, svom pravom domu. Ta tvoja divna divlja izvorna priroda prepozna trag i ti krećeš njime u potragu bez obzira što si lijepi civilizacijski ispolirani čovjek.. I nema straha,naravno da tvom vuku nitko ništa ne može. Jedino čovjek sam može svog vuka u kavez zatvoriti i zaboraviti na njega dugo, predugo. Ali bez njega ne možeš čuti svoj pravi unutarnji ritam, bez njega ne možeš pronaći svoj izvor, bez njega samo slušaš onaj polirani tika-taka koji te uspavljuje da ne tražiš i da se ne pitaš.. |
06.01.2005., četvrtak
Statistika
Napravila sam si nesicu i otvorila blog.Nakon gužve na cesti(ko da mi je to trebalo!)uvalila sam se ispred ekrana u namjeri da malo čituckam u miru,stvarno ima dobrih blogova,a još me više fasciniraju oni zgodni dizajni o kojima pojma nemam kako do njih doći,a neću nikog pitat ,jer nikom još i nisam rekla da imam svoj blog.Budem jednom.No,hoću reći da sam odjednom vidjela da postoji neka nova kućica u kojoj piše da je tu statistika.I već sam se poveselila da tu samo klikneš pa ti se na blog instalira ona zgodna brojalica(ne znam baš što će mi to,ali zgodno izgleda) koju sam pokušala sama instalirati,ali nisam uspjela.Ali,baš!No,tu sam saznala da ima 14000 blogova(jebote,ko bi reko!) i da sam na 985 mjestu po broju blogova u samo 25 dana kolko postojim tu.Onda sam si rekla da moram nešto o toj statistici napisati,pa sam išla pisati. Ali sam zaboravila podatke,pa sam se vratila na statistiku,no tu sad piše da sam na 1003. mjestu! Ludnica,ne popiješ ni nesicu i već te dvadesetak blogera prešiša! Bolje stojim s mjestom po komentarima jer tu sad piše da sam na 865. mjestu.Neću to pamtit jer će se ionak brzo promijeniti,osim ako sama ne naštancam desetak vlastitih komentara, nadam se da se na tu besmislenost neću odlučiti, iako vidim da mnogi na svaki tuđi komentar stave svoj odgovor. Komunikacija je, svakako, tada življa,a uloviš i bolje mjesto. Sad kad si mislim,ipak mi je malo žao što su nam te statistike instalirali, ma tko nema bar mali ego koji će ga nagonit da u to zaviruje, pa ga i pogurnut da malo poveća količine postova iako pravog razloga nema za to. Ionako smo se svi previše u statistiku pretvorili, uprosječuje nam se spol ,godine, bračno stanje, djeca, obrazovanje…Sad znam i koliko prosječno blogova napišem tjedno i u koje vrijeme pišem blogove. Apropo vremena pisanja, tu je svakako mali zajeb, jer tko može znati kad ja pišem, možda i u tri po noći, a ne kao što tu piše – ujutro.Ujutro ih samo copy/pastam i tako zajebem statistiku. Bar neko zadovoljstvo koje daje nadu da mi se neće jednom evidentirat i kad radim opa-cupa. Pitam se sad baš jel to uveden ovdje rad po komadu i kako ćemo za to biti plaćeni. Možda da se osnuje neki sindikatić koji bi artikulirao blogerske zahtjeve po tom pitanju. U svakom slučaju,ovo će biti prvi puta da u jednom danu napišem dva posta, možda mi to popravi statistiku i vrati me među prvih 1000 po broju postova. Idem naći neku prigodnu sličicu,volim gledati onih 100% u svojoj statistici (sreća da se ne mjeri jasnoća slike,jer i o tome baš puno pojma nemam,pa su mi sve malo mutne).Hm,hm. ps:sad mi pade na pamet da bi u ime bolje statistike bilo dobro svaki post prepolovit u dva dijela..:)))) |
Bljesak
Divno je sunce jučer bilo,pa sam otišla na rijeku. Ima tamo jedan mostić,ništa posebno,sad je već zapušten i jako je star, još u djetinjstvu sam se tamo znala odlaziti igrati. Kad si na tom mostiću onda možeš promatrati vodu.Nije čak ni bistra(nekad je bila),najčešće je blatna a obala joj je žuta i šiblje polegnuto,ma uopće nema neku ljepotu. Ali ima prostora oko nje,a vidici su daleki i široki. Naslonim se na staru drvenu ogradu (dok jednog dana ne pukne ta ograda) i promatram vodu.Kad sam tamo..kad sam jučer bila tamo (kao i bezbroj puta prije),opet sam gledala tu vodu što teče. I prljava voda kad je dohvati sunce postaje najbistrija, igraju se perlice i poskakuju i nakon nekog vremena stapaju se u jedno i cijela površina postaje ko zlatni meki tepih koji samo leluja na vodi. I onda tišina i ništa,nikakovog zvuka,ni vjetra čak i kad puše,baš ničeg. Da li je prije zadnja misao ili poslije prva misao, ili je ta misao i prije i poslije,ne znam, ali misao je otprilike – stvarno sam sretna.To je to. Eto, jučer sam opet otišla s namjerom, s namjerom da si potvrdim nešto tako očito i nemoguće istovremeno, kad jedan običan trenutak postaje trenutak božanskog postojanja. Odlazim ponekad tamo jer se tamo predivno osjećam, opušteno i mirno. Stvarno su to trenuci, sekunda,pet,deset, pojma nemam, možda ponekad i dulje a možda samo kratki bljesak, kad baš ništa ne mislim i ne osjećam ništa osim čiste, jasne i glatke sreće tog trenutka..ko zlatni tepih na vodi. |
05.01.2005., srijeda
Dugi vrat
Eto..jedno pitanje za blogenije:Zašto žirafe imaju tako dugi vrat ? |
04.01.2005., utorak
Serotonin
Ajoj,ajoj…kako da skinem ovih par kila nakupljenih u blagdanskoj euforiji? Lijepo sam si dala obećanje da neću podleći općem trendu šopinga i gozbi,ali nisam karakter. Šopinge sam, doduše, izbjegla, pa i gozbe uglavnom,ali kolači …kolači svuda oko mene,a onda i u meni, ljubavno su milovali moje okusne pupoljke, bacali me u očaj kad god sam rekla – ne. I nikad se više i češće nisam predomislila nego ovih dana. No,što je bilo,bilo je,tako sam bar mislila i odredila ponedjeljak kao dan D za zaborav ovih štetnih ljubavnih zagriza.Ali kaj god! Zaboravila sam na izbore! Kad sam skužila da slijedi drugi krug, odmah sam smazala ostatke orehnjače,a u ponedjeljak izvukla iz dubine hladnjaka i one fine kremaste što mi je teta donijela.U njih možeš i prste gurnuti i polizati ih jedan po jedan iz čistog užitka dok čitaš o paštetama. Ona simpa Žaba s TV što je Mesiću darovala onaj celofančić s kompromitirajućim sadržajem sigurno isto tamani kolače, ili bar gricka neku čokoladicu da podigne nivo serotonina u mozgu.Taj serotonin je baš luda stvar,malo padneš u depresiju a on iz ambisa cmolji: čokolade, čokolade, kraljevstvo za čokoladu! Moj isto cmolji, od jutros kad sam vidjela u štampi slike onih proameričkih desničara po ulicama Zagreba. Ma ne,neću sada dalje misliti jer kolača više nemam. Imam samo malo pekmeza od borovice,ali ne vjerujem da bi pomogao u ovakovoj depresiji. Idem skoknuti u dućan i kupiti si jednu veliku čokoladu s lješnjacima,onda u miru mogu čitati dalje što još ima staro-novo oko izbora.Čokolada će se pobrinuti za serotonin.Na kile i dijetu ću misliti sutra,jer sutra je novi dan – kaže Scarlet,a ja se slažem. |
03.01.2005., ponedjeljak
Noćas
Noćas dodirujem nebo bosim nogama i baršunom kaosa,mješavinom limuna i aurore borealis.Govoriš plamenom svijeće niz moj vrat,slatkim mirisom melase oblažeš mi leđa i postajem samo Eva sa okusom jabuke u tvojim rukama.Zagrizaš me i skidaš to plavo pokretom vladara,robiš me stiskom ruke i otiskom čula među mojim bedrima,željom do boli na mom potiljku. Zaklapam oči i mirišem potočnicom,a ti ne znaš jer misli više nisu tvoje,da sam samo nota koja želi biti muzika noćas. |
01.01.2005., subota
2005.
Budite Ljubav i biti će vam ispunjene sve želje,budite Ljubav i biti ćete ispunjenje svih želja.Ljubavna vam 2005.! |
