bosim nogama
07.01.2005., petak
O vukovima i ljudima
Il postino:čovjek sam. francuzi koriste frazu da civilizacija 'polira ljude'. ja sam ispoliran. jesam li čovjek zato što sam ispoliran ili sam ispoliran zato što sam čovjek? a što ako nisam ispoliran? mogu li ja biti neispolirani čovjek? banalni me razlozi sad navode na ovakva razmišljanja, obični, svakodnevni, civilizacijski. Da, ti si ispoliran čovjek. Ispoliran si tako da su tvoji prirodni instinkti opljačkani, potisnuti, pregrađeni, zakopani, pripitomljeni, zabranjeni i lijepo zapakirani u finoj poliranoj kutijici .Prirodni ciklusi ugrađeni su i prerađeni u tika-taka neprirodni ritam poliranog sata. I jesi ispoliran jer si čovjek i jer se ljude može najljepše polirati . Naravno, i ja sam jedna ispolirana žena, uredno mi moj civilizacijski sat udara neprirodni tika-taka ritam, obični i svakodnevni, nisi ti jedini ispolirani, ima nas ko dreka.. Il postino: zašto je naslov ovog razmišljanja 'zov divljine'? u sjećanje mi dolazi moj ujak i njegov vuk koji je odrastao u kavezu. kolale su priče po selu kako se vuk ne može pripitomiti, da vuk ostaje vuk. da, sjećam se njegovog pogleda, žute rengentske oči za koje nisam bio siguran ni da su me zapažale. Da, ima ljudi koji imaju svog pravog vuka pa ga stave u kavez. Kaj o tome mislim ne budem sad nabrajala..Vuk se svakako ne može pripitomiti iako se ponekad ponaša ko da je pripitomljen. Ali njemu puno banalnije banalnosti od ovih koje su tebe potaknule na razmišljanje mogu podsjetiti da su kavezi samo privremeni prividi, pa kad se vratašca samo malo odškrinu, instinkti prorade bez pardona. Znaš da se psima kroz dugi period socijalizacije mozak smanjio u odnosu na njegove vučje pretke, izglancao ga je čovjek kao što je i sebe izglancao. Vuka ne možeš izglancati. Il postino: taj me vuk često prati u mojim krstarenjima po planinama. nismo se još nikada suočili, onako licem u lice, al znam da je tu, blizu, sasvim blizu. jednom sam usred noći podigao glavu i pogledao u smjeru šušnja koji me prenuo iz sna. spazio sam simpatičnu gegavu stražnjicu kako nestaje u sivilu noći. ne, nije to bio on. instinkt mi je govorio da nije. E sad, ja mislim da na svoja krstarenja vodiš svog vlastitog vuka, onog iz polirane kutije. Kad ti miris planine zapahne nosnice, politura puca i iz kutije zasjaju dva žuta oka. I dobro veliš da je blizu, jako blizu..tad si na njegovom teritoriju i dok te on prati,ti hodaš njegovim tragovima. I dok doma mirno spavaš uz treštanje noćnog tramvaja pod prozorom, ovdje vuk u tebi čuje i najmanji šušanj. Čak i kad ne znaš čija je ta gegava stražnjica u sivilu noći, on ti kaže – nije opasno. Mislim da se nikad nećeš sresti sa svojim vukom licem u lice, ponekad samo možeš vidjeti sjenku njegovog repa kad njime zamahneš..ili ti se na mjesečini može učiniti da tvoja sjenka ima četiri noge.. Il postino: i kad čujem njegov zov, pozavršavam poslove, odlazim kući i pakiram ruksak. obično me sačeka na rubu šume i čeka da krenem za njim. ljudi me po selima pitaju jesam li ga sreo. pravim se da ne razumijem pitanje jer znam da bi netko od njih bio u stanju uzeti pušku i krenuti za njim. i znam da mu nitko ništa ne može, al' svejedno, duša me zaboli i na samu pomisao da bi u toj divljini ostalo samo sjećanje na njega. Tko se samo jednom prošeće životom hodajući po vučjim tragovima,tko samo jednom iskusi i upozna urođeno instinktivno u sebi,uvijek i ponovno čuje taj zov. Možeš ga čuti kad uživaš u zalasku sunca ili u onoj muzici koja ti vibrira u utrobi, možeš ga čuti dok uranjaš pogledom u nečije oči ili jednostavno kad pročitaš neke napisane riječi. Onda te uhvati čežnja i shvatiš kako malo vremena posvećuješ sebi, svom vlastitom kreativnom životu, svom pravom domu. Ta tvoja divna divlja izvorna priroda prepozna trag i ti krećeš njime u potragu bez obzira što si lijepi civilizacijski ispolirani čovjek.. I nema straha,naravno da tvom vuku nitko ništa ne može. Jedino čovjek sam može svog vuka u kavez zatvoriti i zaboraviti na njega dugo, predugo. Ali bez njega ne možeš čuti svoj pravi unutarnji ritam, bez njega ne možeš pronaći svoj izvor, bez njega samo slušaš onaj polirani tika-taka koji te uspavljuje da ne tražiš i da se ne pitaš.. |
