PLAVA MALA
30.01.2009., petak
 Noćas bih mogao napisati Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama, trepere modre zvijezde u planini." Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela. U noćima kao ova, bila je u mom naručju. Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba. Voljela me, a ponekad i ja sam je volio. Kako da ne volim njene velike nepomične oči. Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove. Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio. Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje. I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak. Nije važno što je moja ljubav ne sačuva. Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me. To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Duša je moja nesretna što ju je izgubila. Kao da je želi približiti, moj pogled je traži. Srce je moje traži, a ona nije uza me. Ista noć u bijelo odijeva ista stabla. Ni mi, od nekada, nismo više isti. Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio! Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho. Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova. Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči. Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim? Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju, duša je moja nesretna što ju je izgubila. Iako je to posljednji bol koju mi zadaje i posljednji stihovi koje za nju pišem. Pablo Neruda |
06.01.2009., utorak
 Komunikacija je izrazito bitna... Zapravo jedna od najvažnijih stvari u međuljudskim odnosima i mislim da je prijeko potrebna, nevezano jel to u ljubavi, prijateljstvu ili bilo kojem odnosu. Al što kad komunikacije nestane, kad jednostavno ljudi oguglaju i jednostavno se ne trude više komunicirati, nestane volje, želje i počnu se ponašati kao stranci....Ili ju ne žele pokrenuti jer se boje krajnog ishoda te komunikacije, boje se sebe ili druge osobe, boje se što će čuti ili izgovoriti, boje se lavine koja se bi mogla pokrenuti... Možda tu i nije pitanje straha možda je tu posrijedi vlastita nesigurnost i ne znanje kako se suočiti sa problemima. Možda jedna strana želi komunicirati, a druga se pravi blesava i ne reagira na ništa.... Sa svakim pokušajem komuniciranja reagira napadački i bijesom, prebacuje krivnju na sve osim na sebe, jer najlakše je oprati ruke od svega....Čovjek misli da nekoga poznaje, ali u mnogo slučaja to nije istina, ni približno...Čovjek mnogo puta misli da poznaje sebe, a onda shvati da ni sam sebe ne poznaje...Svi se volimo dičiti sa time koliko poznajemo nekoga, čak bi i stavili ruku u vatru za tu osobu, a onda shvatimo koliko smo fulali, koliko nam je slika bila pomučena...Kako onda komunicirati? Kako nači zajednički jezik kad komuniciraš sa osobom koju ustvari uopće ne poznaješ...Kako se braniti od predbacivanja, kako normalno komunicirati? Ima li uopće smisla? Vjerujem da ima jer samo tako se neke stvari mogu riješiti, raščistiti, samo tako čovjek može krenuti dalje, nastaviti svoj put.... I bio taj put obasjan srećom ili posut trnjem, barem je lakši jer nema one gorčine koja bi bila prisutna da nije bilo barem nekakve komunikacije. |
