PLAVA MALA

24.11.2009., utorak





Razmišljala sam malo o kajanju... Koliko puta čovjek izgovori ili čuje kajem se zbog tog i tog... Mislim da nema osobe koja to barem jednom nije pomislila ili izgovorila... Da li se ja kajem zbog nekih svojih postupaka ili ne postupaka? Iskreno mnogo puta sam mislila da da, ali kad bolje promislim i rezoniram pomnije sve shvatim da se ne kajem zbog ničega... Sve se desilo sa razlogom, svi moji postupci i sve moje odluke su samo moje i ako sam pogriješila ja sam ta koja će se nositi sa time, ali i naučiti na tome... Nekako vjerujem i u sudbinu, da su neke stvari jednostavno morale biti takve i da je bilo suđeno bilo bi drugačije... čemu onda kajanje? Ako i čovjek shvati da je pogriješio ne isplati se kajati već mora poduzeti nesto da tu pogrešku ispravi... A neke stvari je i bolje ne ispravljati jer nema smisla... Neki rezovi i neke odluke u životu su jednostavno morale biti takve, čovjek ne može imati samo svijetle trenutke, padovi su isto tako sastavni dio života.... Nema smisla kajati se, treba se potruditi ići dalje, ispraviti ako ide, a ako ne samo se nasmiješiti i nastaviti dalje bez onog gorkog okusa u ustima....






09.09.2009., srijeda





Ljeto skoro da nam je gotovo, šmrc rekla bi ja. Volim ljeto, volim toplinu i sve što toplo vrijeme donosi. Nema većeg gušta od toplih ljetnih večeri kad sjedneš negdje sa nekom dragom ti osobom i uživaš kao maleno dijete...Poželiš da ti trenutci traju vječno... Naravno i zima ima svojih gušteva, ali ja sam definitivno kako bi se reklo dijete ljeta, sunca i topline (makar sam ja daleko daleko od djeteta ;-)...) Bilo mi je lijepo ovo ljeto, dosta sam bila na moru, iskupala se isunčala, poprilično tulumarila, ali isto tako i odmorila, opustila... Za sam kraj ljeta išla sam još tjedan dana na more sa svojim sekicama, istina ja ih još doživljavam malim sekicama, ali to su već poprilično velike cure i sa samim time teško se privikavam na to. Nekako smo stalno u nekom brzom ritmu i moram priznati da koliko bi god to htjela premalo vremena provodim sa njima i mnogo stvari ni ne znam što im se događa, zato je ovih tjedan dana došlo kao savršeno da se družimo, pričamo, da mi se povjeravaju.... A koje su to spike, uh daleko daleko su od dječjih... Pokušavam se sjetiti sebe u njihovoj dobi i uistinu ma koliko ja sama sebi to negirala bila sam ista kao i one... Možda malo više iskompleksirana, ali jednake stvari su me mučile, jednake mušice su mi se motale po glavi. Sviđa mi se što me doživljavaju kao frendicu i povjeravaju mi sve, od problema sa dečkima do sitnih ženski problemčića.... Baš smo se dobro zabavile i ismijale.... A kako su ih tek frajeri snimali, došlo mi je da svim ti frajerima podijelim par roditeljskih jer ipak su one moje malene sekice :-)....



14.06.2009., nedjelja





Ubija me kad sam bolesna usred ljeta, već više od dva tjedna svakim danom imam nove simptome,od temperature, grla, nosa, sinusa, ušiju.... Doslovce me već to izluđuje... brijem da mi je to od ovog novog zakona o neupušenju...ha ha.... Ali ima nešto u tome, prije dva tjedna je naglo zahladilo, ali ja sam uporno sjedila na terasama i dimila ma koliko god se tresla od zime....Evo mi ga sad.... Ja i moje cigarete... Totalna ovisnica, frikuša kojoj je cigareta skoro pa najbolja frendica. Znam, znam sve o štetnosti, o svim onim stvarima kojima dave nas pušače i slažem se bla, bla bla, ali kad ću željeti prestati onda ću to i napraviti, ali definitivno to neće biti zbog svih priča koje slušam prečesto. Meni cigareta još uvijek nevjerovatno paše, guštam u njoj, smiruje me kad sam nervozna, opušta... i nema te zime i tog zakona koji će me spriječiti da zapalim cigaretu uz prvu kavicu. Istina bit ću stalno prehlađena i bolesna, ali za prvu kavicu se isplati.
I tako ja prehlađena, iz nosa curi toliko da sam skoro pa iznenađena, oko nosa brdo krastica od brisanja, naotečena od sinusa, ali ne dam se....Uporna. Bježim u prirodu kad god stignem uz posao. Udišem punim plučima svjež zrak i pokušavam guštati u mirisima makar ih ne osjetim. Prekrasno je vani. Uživam u prirodi,punim baterije, smirujem živce....
Puštam misli da lete, osluškujem ptičice, a osmijeh ne skidam sa lica.



13.04.2009., ponedjeljak



Što me veseli? Uveseljava? Nedavno mi je bilo upućeno to pitanje? Zamislila sam se…ne zato što ne znam što me uvesljeljava već zato što je pitanje potaknulo da razmislim što me uistinu veseli…u čemu uživam,ali baš onako istinski…
Prvo što mi pada na pamet je osmijeh, moj, osmijeh dragih mi osoba, sretan osmijeh, osmijeh pun ljubavi, osmijeh koji mogu pružiti nekome i osmijeh koji je pružen meni…osmijeh koji se vidi u očima, iskren osmijeh… takvih je rijetko, ali ih ima… to volim, to me uveseljava, uveseljava moju dušu i moje srce…
Poslije toga bili bi sitni znakovi pažnje….sitni,ali meni neprocijenjivi… sitnice koje pružam svakodnevno, a i volim ih primati… nikakve velike stvari, nikakve pompe, veliki izljevi nježnosti, skupi pokloni već one male sitne stvari,a koje govore više od velikih…sitnice koje uljepšaju dan, sitnice zbog kojih je osmijeh konstantno na licu… sitnice koje govore koliko si posebna, sitnice koje govore koliko je nekome stalo…
Prijatelji! Pravi iskreni, koji te poznaju i cijene unatoč svemu, unatoč svim tvojim sranjima i glupostima koje radiš ili si radio…koji su uvijek tu i nikad ne okreću leđa...kojima možeš sve reči bez straha da će te osuđivati...sa kojima se smiješ, plačeš, djeliš sve trenutke....koje možeš zvati svojima i koji te poznaju u dušu!
Ljubav! U bilo kojem obliku, ljubav bez koje život ne bi imao smisao... u mom srcu je toliko ljubavi koja ima razna imena i razne oblike, upućena mnogim osobama, ponekad uzvračena, ponekad ne, ali to i nije važno, važno je da je ona prisutna u mom srcu...ljubav koju volim primati, a još više davati...
Boje! Volim boje i želim da mi je život uvijek obojan veselim bojama...ne volim sivilo ono automatski utječe na moje raspoloženje...uz boje ma koliko nešto bilo teško sve je nekako odmah lakše, veselije, optimističnije...ne mogu zamisliti život bez boja i uvijek ću se truditi biti okružena bojama!
Sunce,sunčan dan,topao i vedar. Kad su takvi dani ništa mi nije teško, nema mjesta za loše raspoloženje,sjetu,tugu,depresiju.... happy sam od ranog jutra i uživam u svakom trenutku dana...
Uistinu kad svako pogleda malko u dubinu nađe bezbroj stvari koje ga uveseljavaju i mislim da bi svako od nas kad dođu neki teški trenutci morao se sjetiti svih tih lijepih stvari koje ga vesele.... Znam ponekad je to teško, ali isplati se!





11.03.2009., srijeda






Došlo nam je sunčeko i gle sve odmah izgleda nekako svjetlije, veselije...lakše.... Moram priznati da sam jedna od onih osoba na koju vrijeme jako utječe, nemam ni volje ni energije kad je vani sivilo, kiša, hladno, automatski se sve to odražava na moje raspoloženje, najradije bi se pokrila jastukom po glavi i cijeli dan ostala u krevetu... ali kad mi dođe sunčeko nitko sretniji od mene, sve mi je pinky, smješak ne silazi sa lica ma koliko god da me muči nešto... Teško da me nešto može spustiti, puno sam jača... Možda sve to zvuči kao totalna glupost, ali kod mene je usitinu tako... sve gledam sa vedrije strane, nešto što je jučer možda izgledalo sasvim crno danas je mnogo svjetlije, negativno se pretvara u pozitivno....





30.01.2009., petak





Noćas bih mogao napisati


Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

eXTReMe Tracker

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se