Plava linija
26.05.2008., ponedjeljak
Boli...al' smo zadovoljni
 Pišem ovo u boli...doduše nitko mi iz obitelji nije bolestan(hvala Bogu), nije mi umro komšija, nisu poskupile cijene živežnih namirnica ovih dana, nije ni prevruće ni prehladno već imam muskulofiber. Već treći dan me bole listovi, bedra, leđa, ramena, sve živo na meni, a da je nešto neživo i to bi me sigurno boljelo. Malo je bolje neg juče, al bol je još tu. I sve to od nogometa...Tko bi rekao da će to toliko da boli? Tko bi uopće mislio da ću ja igrati nogomet? Sjećam se da sam ga zadnji put igrao prije dvije godine, a i taj put prije dvije godine prije tog sam ga igrao prije tri sigurno, tak da nisam znači veliki nogometaš. Dva dana za redom sjatili smo se na igralište i ožežili staru bratićevu gumenjaru i mogu reći usprkos velikoj žezi, manjku kondicije, manjku vode pri vrućini i svemu ostalome-bilo je odlično! U svoj boli mišića, bio sam presretan što sam zaigrao i drago mi je potpuno zbog toga i nadam se da ćemo ubrzo opet... Ono o čemu sam ovaj put zapravo želio govoriti je rekreacija međ mladima. Pitanje je koliko mladih se danas još uopće rekreira, bavi sportom, makar vodi psa u šetnju ili kopa bašču? Trunemo pred električnim kutijama, trunemo u malim tamnim sobicama, a kad dođe vikend i izađemo van, nećemo otići trčati, prošetati, protegnuti rastuće noge već kupit cugu, sjest u zabačen dio zelenih površina i lokat. Koliko je čest taj scenarij razmislite sami...kad ste zadnji put navukli nešto lagane odjeće i otišli trčati u prirodu ili na igralište? Možete li vi uopće trčati 10-15 minuta? Kad ste zadnji put vozili baciklo, uskočili u role? Kad ste bilo kaki sport igrali? Plivali? Išta? Ako i jeste, razmislite nebi li bilo bolje da to radite malo češće? Ništa ne gubite, samo dobijate. Nekad davno, čovjek je lovio da bi preživio. Kakav je problem bio uloviti zeca, bježati od vuka ili boriti se prsa o prsa? Slabi smo danas...um je jak, ali ako tijelo počne trunuti i um će. Nisam baš nikad bio pretjeran sportaš, nisam se prečesto rekreirao, ali uvijek me nešto vuklo van, nešto me vuklo da udahnem svjež zrak, da pokrenem noge, da se gibam. I makar sam sad u boli, ići ću ponovno mučit' noge i sretan sam zbog toga. A sad je na vama red da izađete van i da krenete. Shvatite koliko smo slabi, koliko nam to treba. Ne puno, ali onoliko da budemo zdravi. I vjerujte, kad otrčite rutu, odigrate nešto, bit ćete samo sretni, nećete misliti da je bilo uzalud. |
