Plastično je fantastično

četvrtak, 31.01.2013.

Gdje odlazi naknada za reciklažu?




EKOCID FONDA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA:
MILIJUNI KUNA ZA ZBRINJAVANJE OTPADA
CURE NENAMJENSKI





Prevara:
Proizvodi skuplji zbog naknade za reciklažu koja se ne provodi



Proizvođači moraju državi i Fondu plaćati naknadu za zbrinjavanje proizvoda, koja se prebacuje u cijenu proizvoda, što plaćaju građani. Poticajnog sustava zbrinjavanja nema, a u Ministarstva kažu da »recikliranje iziskuje troškove koji bi doveli do velikih gubitaka«




Za svaku bocu šampona, deterdženta, octa ili ulja, stavljenu na tržište, jednako tako za svaku automobilsku gumu i automobil, za svaki električni aparat, kartonsku ambalažu i tako redom, proizvođači i uvoznici državi, odnosno Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, plaćaju nemale ekološke naknade za kasnije zbrinjavanja te ambalaže/proizvoda kao otpada. Sve te naknade, dakako, oni prebacuju u cijenu svojih proizvoda, što znači da građani plaćaju kasnije zbrinjavanje tih proizvoda, kad oni jednom postanu otpad. I dok se u reciklažu, zbog poticajne povratne naknade od pola kune, vraća recimo 70 posto PET ambalaže, poticaja za povrat ostalih polimernih materijala, guma, elektronike i ostalog nema, zbog čega proizvođači, odnosno kupci, badava plaćaju naknade za zbrinjavanje tog otpada. Sav prikupljeni novac odlazi na preskupo zbrinjavanje ambalaže od pića i napitaka.

Šuplji odgovor

U 2010. godini je od proizvođača ambalažnog otpada za kasnije zbrinjavanje tog otpada prikupljeno, primjerice, 484 milijuna kuna, a za naknade za skupljanje, centrima za gospodarenje otpadom, oporabiteljima, trgovcima i ostalima, onda isplaćeno 549 milijuna kuna, dakle čak 65 milijuna kuna više, što je novac kojeg su uplatili svi oni koji s tom ambalažom nemaju nikakve veze.

Kad je u pitanju ambalaža od deterdženata, ulja, octa, sva plastika koja nije obuhvaćena povratnom naknadom, prošle je godine, kažu podaci, na tržište plasirano 24 tisuće tona te ambalaže, za čije su kasnije zbrinjavanje proizvođači, a zapravo kupci, platili gotovo 18 milijuna kuna. Kako organiziranog i poticajnog sustava prikupljanja i te ambalaže još nema, natrag nije prikupljeno niti 30 posto te ambalaže, pa je Fond na zbrinjavanje potrošio manje od tri milijuna kuna, dok mu je preostalih 15 milijuna kuna ostalo, i nenamjenski je potrošeno.

Kako našem listu odgovaraju iz Ministarstva zaštite okoliša, »recikliranje takvog otpada iziskuje troškove koji bi doveli do velikih gubitaka, i zato nisu obuhvaćeni poticajnim sustavom kao PET, staklena i Al/Fe ambalaža«. Postavlja se onda pitanje zbog čega proizvođači, kupci, naknadu za zbrinjavanje u tolikim iznosima onda plaćaju? Jer, još je jedan primjer, od 11.400 tona višeslojne kartonske ambalaže lani stavljene na tržište, prikupljeno je samo 500 tona, pa je Fond na zbrinjavanje potrošio 218 tisuća kuna, a preostalih je 27 milijuna uplaćenih kuna otišlo u nešto drugo.

Zakon jedno, stvarnost drugo
Zakon o otpadu i pravilnici kažu da se troškovi gospodarenja otpadom obračunavaju prema količini otpada, što znači da bi proizvođači ostale polimerne ambalaže od deterdženata i sličnog, kartonske ambalaže, auta, i ostalog, trebali plaćati onoliko koliko košta i kasnije zbrinjavanje te ambalaže/proizvoda kao otpada. Kako, međutim, poticaja niti primarne selekcije otpada u kućanstvu nema, pa da kućanstvo plaća samo odvoz onoga što nije prethodno selektrirano u posebne kontejnere, prikuplja se malo toga, i vraća na oporabu. Tek u rijetkim gradovima postoje posebni spremnici za plastičnu ambalažu poput deterdženata, vrećica, svega što nije u sustavu poticaja od pola kune, još rjeđi građani, samo zbog vlastite ekološke osviještenosti, takav otpad sortiraju. Za svu tu ambalažu, međutim, svi mi zajedno plaćamo naknadu za zbrinjavanje.

Stravične brojke

Kako je primijetila i Državna revizija, suprotno Zakonu o otpadu i pravilnicima o posebnim kategorijama otpada, prihodima od naknada koje plaćaju proizvođači/uvoznici automobila, elektronike, guma, ulja, i tako redom, financiraju se preveliki rashodi gospodarenja ambalažom za pića. Primjerice, od 2007. do kraja 2009. godine Fond je za zbrinjavanje otpadnih vozila, olupina, od proizvođača odnosno kupaca automobila uprihodio 250 milijuna kuna, a na stvarno zbrinjavanje tih olupina potrošio 27,7 milijuna. Tijekom 2010. godine plaćeno je eko-naknade za zbrinjavanje u iznosu od 46,5 milijuna kuna, a potrošeno 10 milijuna kuna manje. Kupac automobila u Hrvatskoj za kasnije zbrinjavanje olupine u cijeni automobila plaća 112 eura po toni vozila, dok je najviši taj iznos u Europi 45 eura. I makar u Ministarstvu zaštite okoliša tvrde da se taj novac namjenski i troši, podaci, očito, pokazuju drugačije.

Proizvođači posebnih kategorija otpada, dakako, imaju zašto biti ogorčeni, jer plaćaju popunjavanje drugih rupa bez dna. To je, nema sumnje, posao s PET ambalažom, u kojem 15 lipa po svakoj boci zarađuje trgovac, sakupljačima se prijevoz plaća po kilometru, centri za gospodarenje otpadom za to dobivaju i subvencije, i tako redom. Da taj sustav treba hitnu reviziju, proizvođači koji s PET ambalažom nemaju nikakve veze upozoravaju već dugo, kao što, uostalom, i sami proizvođači PET ambalaže koji plaćaju previsoke naknade za ambalažni otpad od rujna prošle godine čekaju da ih se pozove na sastanak u Ministarstvo zaštite okoliša kako bi se razgovaralo o reviziji postojećeg sustava.

Revidirati susatav povrata PET ambalaže
Osim što je sustavu posla s PET ambalažom 2010. godine plaćeno 65 milijuna kuna više od prikupljenog za ambalažu s povratnom naknadom, od 2006. do kraja 2009. godine, za primjer, rashodi za zbrinjavanje povratne ambalaže bili su za nevjerojatnih 865 milijuna kuna veći od prihoda namijenjenih tom zbrinjavanju! Kako na upit o nenamjenskom trošenju novca odgovaraju u Ministarstvu, »budite uvjereni da će Ministarstvo dosljedno provoditi nadzor, i da će poslovanje Fonda biti u skladu s propisima«. Tek – biti.

Autor: Bojana Mrvoš Pavić



Izvor: Novi List, 25. siječnja 2013.





- 00:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 30.01.2013.

Zaraditi na plastičnom otpadu











Što ako plastični otpad vrijedi, može li on biti izvor sirovina, imati čak i vrijednost … ? Ta je svijest već izgrađena u nekim Europskim državama, i mnogi već rade kako bi otpadnoj plastici dali primjenjivu upotrebnu vrijednost. Drugi pak, još uvijek razmišljaju što treba promijeniti i kako krenuti dalje.






PODACI VELIKIH BROJEVA
Skoro 300 miliona tona plastike je proizvedeno na svijetu 2011. godine. A koji je smisao toga? Pa, 1950. globalna proizvodnja plastike bila je jedva 1,5 miliona tona - 200 puta manja. Svi znamo da je plastika sveprisutna i svakodnevnom životu - dovoljan razlog da se ozbiljno razmišlja o recikliranju. Postoji cijeli niz uglavnom vrlo učinkovitih rješenja, jer, osim zbog čistih ekoloških razloga, recikliranjem plastike može se zaraditi dobar novac.



RAZLOZI USPJEHA
Europska industrija koristi oko četvrtinu sve plastike koja je na tržištu (47 miliona tona). Dok su proizvođači ambalaže i građevinari najveći potrošači plastike, nekoliko proizvođača danas sve više i više koristi plastiku u proizvodnji svojih proizvoda. Evo jednog primjera: količina plastike korištene u automobilima raste iz godine u godinu. Polimerni materijali čine danas skoro 20 % težine automobila, a prije 20 godina to je bilo samo 10 %. Otkud ta popularnost? Jednostavno zato jer plastični materijali imaju kvalitete koje drugi materijali nemaju: lagani su, trajni, lako preradljivi, otporni na habanje i još dosta toga. Svake godine plastičarska industrija izbacuje na tržište nove i iznenađujuće plastične materijale. Ako postoji područje gdje su inovacije stvarno aktivne, onda je to područje plastike.

RAZNE KORISTI U NAŠIM ŽIVOTIMA
Srećom, 47 miliona tona plastičnih masa koja se iskoristi u europskoj industriji nije predodređeno da ide pravo u otpad. Pojedine plastike, posebno one koje se koriste za izgradnju i koriste se u javnim radovima, imaju životni vijek od više desetaka godina. PVC stolarija, električni kablovi ili izolacija je postojana i ne mijenja se tijekom godina. S druge strane, ambalaža ima kratko uporabno vrijeme i relativno brzo završava kao otpad. Brojke jasno govore: 40 % plastičnog otpada je ambalažni otpad.


KRAJ ŽIVOTA ILI NOVI ŽIVOT?
U Europi godišnje oko 25 miliona tona plastičnih proizvoda završi svoj uporabni vijek. Međutim, izraz "završetak uporabnog vijeka ili kraj života" nas dovodi u zabludu, jer najveći dio tih odbačenih plastičnih proizvoda su neoštećeni i još uvijek imaju visoku potencijalnu vrijednost. Mogu biti ponovno iskorišteni na mnogo načina. bacati ih na otpad nema ni industrijskog ni ekološkog smisla. Ali, danas 40 % tih proizvoda ipak završi na otpadu. Istina, na dobro uređenim odlagalištima ako se pravilno zatrpaju, neće predstavljati vizualno narušavanje krajolika, ali na slabije organiziranim odlagalištima i divljim smetlištima, plastični otpad jeste problem.

KAKO DO NOVOG ŽIVOTA
Evo nekoliko konkretnih pojedinosti po tom pitanju. Gore spomenutih 40 % je samo podatak o europskom prosjeku. Pojedine od 29 europskih država (EU + Norveška i Švicarska) postižu bolje rezultate od ostalih. Na primjer, Švicarci recikliraju skoro 100 % plastičnog otpada, dok s druge strane na Malti se reciklira samo 10 %. Je li to stvar kulture? Je li to put koji je utvrdila vlast? Ili je to bolje shvaćanje problema? Teško bi to bilo tako reći, jer je to složen problem koji najviše ovisi o krajnjim korisnicima plastičnih proizvoda: industrija, ali i posebno, pojedinci kojih je mnogo teže uvjeriti i pridobiti da promijene navike.

OPORABA NIJE NUŽNO RECIKLIRANJE
Kada neki proizvod dođe u "život nakon odbacivanja", stručnjaci najčešće govore o oporabi, obnavljanju. Ali, najprije je potrebno napraviti razliku između dva načina oporabe: ponovno iskorištavanje upotrebljivih materijala (recikliranje) i energijska oporaba. Prije se više govorilo o ponovnoj uporabi tzv. upotrebljenih materijala u proizvodnji novih proizvoda, dok se danas više govori o proizvodnji energije iz kalorične vrijednosti sadržane u otpadu. Dobivena energija može biti toplinska energija koja se koristi za grijanje u kućanstvima i industriji, ili električna energija. Što je bolje? Nema brzog i točnog odgovora jer je odgovor usko vezan uz ekonomski kontekst i vezan je uz energetske potrebe svake pojedine države, ali ovisi i o načinu razmišljanja ljudi.

NOVO OD STAROG
To je cijeli smisao recikliranja, ili kako to profesionalci kažu "oporaba korisnog materijala". Za javnost, to je pun pogodak: rješenje. A uopće nije ni važno kako stručnjaci rješavaju problem pojedinog materijala. Ipak, valja na početku reći - ne može svaki materijal biti recikliran. Postoje kompleksni materijali, najčešće u kombinacijama s polimernim materijalima, koji se ne mogu razdvojiti ili ih je neisplativo razdvajati. To uključuje masni papir, olovno staklo, tretirano drvo, razni materijali zaliveni u plastiku, i slično.


DOBRO ODVAJANJE
Tamo gdje se vodi briga o plastičnom otpadu, tamo se posebna pažnja posvećuje kvalitetnom odvajanju, sortiranju. Sortiranje je ključno i ono je vrlo specifičan tehnički korak u cijelom procesu recikliranja, gdje se razdvajaju različiti proizvodi raznih vrsta plastike. Nakon što se plastični odvojeni otpad doveze u tvornice za recikliranje, pristupa se boljem sortiranju, pranju, te sjeckanju. Nakon tog procesa, materijal se može ponovno upotrijebiti. Ovakvo recikliranje stručnjaci zovu mehanička oporaba, a postoji još i kemijski proces za obnovu plastičnog materijala pri čemu se polimeri razgrađuju kemijskom obradom s ciljem dobivanja nove sirovine. Kemijska oporaba se koristi za termoplastične materijale, gdje se za vrijeme grijanja dodaju različiti kemijski reagensi. Valja reći, da svi ti procesi zahtijevaju i energiju i ljudski rad, a da se u cijenu treba uračunati i ugljikov trag. Sve su to elementi koje stručnjaci odvaguju kada se diskutira o "životu nakon odbacivanja".

KEMIJSKA OPORABA: OBEĆAVAJUĆE RJEŠENJE?
Alkemija je put prema naprijed. No, ovaj puta nije cilj pretvoriti olovo u zlato, već odbačenu plastiku u gorivo. Tako da se u stvari materijal vraća u oblik od čega je potekao. Ta vizija bila je predmet želja kemičara cijeli niz godina. Većina na sve to gleda kao priču bez kraja, ali sada je novija američka kompanija upravo izašla s pravom kemijskom formulom kako pretvoriti plastični otpad u novi izvor crnog zlata. Kemizam tog procesa još uvijek je vrlo dobro čuvana tajna, ali kompanija tvrdi da razvijena tehnologija može obraditi sve vrste plastike u bilo kojoj državi. Konačni rezultat mogao bi biti pretvorba više od 75 % početne težine u sintetičko ulje pogodno za rafiniranje, a ostatak je plin i konačni otpad (manje od 10 %). Jedna jedinica energije može proizvesti 5 jedinica, odnosno omjer iskoristivosti je 5:1. Obzirom na današnje cijene goriva, proces bi već sada mogao biti isplativ. I velike petrokemije su zainteresirane za ovaj proces. Je li to možda početak tehnološke revolucije?

1 KG PLASTIKE = 1 KG GORIVA
Odmah treba biti jasno. Recikliranje nije jedini show u gradu. Spaljivanje je u nekim slučajevima, puno bolje rješenje za neke odbačene plastične proizvode, ne samo zato što imaju veliku kaloričnu vrijednost, već i stoga što recikliranje u nekim slučajevima nije isplativo. Ukoliko bi sve europske zemlje priklonile se umjesto odbacivanja plastike na smetlišta, da tu plastiku energijski oporabe, godišnje bi se uštedjeli više od milijun tona nafte, uz uštedu od oko 80 milijardi €. U vrijeme duboke ekonomske krize i stalnog rasta cijena nafte, o ovome bi valjalo ozbiljno razmisliti i vrlo brzo poduzeti konkretne akcije.

PLASTIČARSKA INDUSTRIJA PODUZIMA ZAJEDNIČKE AKCIJE
Sretna je činjenica da u svim europskim zemljama količina plastičnog otpada na smetlištima je u stalnom opadanju, unatoč stalnom porastu otpada. Proizvođači plastike sada sve više upravljaju situacijom s plastičnim otpadom, za koji kažu da nema smisla da završava na smetlištima. Plastičarska industrija mobilizirala je sve uključene u ovaj problem s ciljem postizavanja nulte količine na odlagalištima - tzv. "zero plastici n landfill" - do 2020. godine. Zajednički napori u postizavanju tog cilja svakako su izazov, ali kao i kod mnogih drugih izazova, i taj je dostižan.

EUROPSKA PANORAMA
Pojedine europske zemlje inicirale su oštre mjere kako bi bolje upravljale otpadnom plastikom, gdje se često oštro ograničava odlaganje plastike na odlagališta.
Devet zemalja: Švicarska, Njemačka, Austrija, Belgija, Švedska, Danska, Norveška, Nizozemska i Luksemburg - oporabljuju više od 90 % svog otpada. Ali, to ne znači da su te zemlje samo pravilnim razmišljanjem to postigle. U tim zemljama razvijen je jednostavan sustav odvojenog prikupljanja te se stalno promovira recikliranje i energijska oporaba.


ŠVICARSKA NA VRHU
Vrh na ovom području drži Švicarska. Ova alpska zemlja oporabi ogromnih 99,7 % svog otpada pri čemu je najmanje 75 % spaljivanje i energijska oporaba. Lusianne, npr. ima instaliran podzemni sustav transporta smeća. Kada je sortiran, nereciklabilni otpad se šalje u danas najmodernije spalionice koje nemaju nikakvih emisija kao ulazna "sirovina" za proizvodnju energije. Princip je vrlo jednostavan: toplina iz plinova izgaranja protiče kroz izmjenjivače topline gdje se uobičajeno zagrijava voda i isparava. S parom se opskrbljuju gradski sustavi grijanja stambenih zgrada ili ukoliko se dobiva visokotlačna para, pokreće se turbina za pogon generatora za proizvodnju električne energije. To je cijeli smisao i vrijednost spalionica kućnog smeća koji u tim kogeneracijskim postrojenjima proizvode toplinu i električnu energiju.

AUSTRIJA NAM POKAZUJE PUT
Austrijski Beč ima spalionicu gradskog smeća smještenu u samom središtu grada bez da to smeta ijednom Austrijancu. A zemlja, koja kao ni Švicarska baš i nema sirovinskih bogatstava i mora uvoziti električnu energiju, pravilno je razumjela potrebu da se takve spalionice postave što bliže potrošačima te je onda ušteda i na transportu smeća i manji su gubici energije u tim kraćim toplinskim vodovima, a i smještanje u sam gradski centar pažljivo je promišljeno sa strane vizualnog uklapanja u gradske vizure. Austrijski umjetnik Friedensreich Hundertwasser dizajnirao je vanjske obloge zgrade te upravo veličanstveno pretvorio jednu industrijsku zgradu u spomenik, odnosno umjetničko djelo. A što je sa zagađenjima zraka, emisijama? Jednostavno ih nema. Jedino što izlazi iz dimnjaka je para.

FRANCUSKA I ŠPANJOLSKA: NA ZAČELJU
Europska druga po veličini zemlja - Francuska, oporabljuje samo 60 % svog plastičnog otpada. Španjolske brojke su još i gore. To su ozbiljni nedostaci i zaostajanje. Bi li njemačka regulativa popravila stanje?Tužno za reći, ali vjerojatno ne, jer Francuzi i Španjolci još uvijek su uvjereni da su spalionice veliki zagađivači temeljem nekih davnih iskustava kada tehnologije nije bila tako razvijena. Mnogu stručnjaci smatraju da danas tako se odnositi prema resursima je postalo pravi luksuz.



FRANCUSKA PODUZIMA DRUGAČIJE MJERE
Francuske vlasti dobro su upoznate s problemom plastičnog otpada pa se sada provodi akcija kojom se obitelji obavještavaju o potrebi razdvajanja ambalažne plastike, u stvari samo za plastične boce od ostale plastične ambalaže. Akcija se već nekoliko mjeseci provodi u 51 lokalnoj samoupravi s oko 3,7 miliona stanovnika. Prvi rezultati su djelomično ohrabrujući i pokazuje da je stanovništvo zabrinuto u vezi problema otpada te da shvaća nužnost promjena načina odvajanja otpada. Sada se sva plastična ambalaža odlaže u žute kante. Hoće li to biti dovoljno da se Francuska odmakne od dna ljestvice.


ŠVEDSKA TRAŽI VAŠE SMEĆE
Švedska je na vrhu europskih zemalja u recikliranju, a samo recikliranjem plastike postigla je više od 50 % recikliranja otpada. Ostatak se spaljuje u spalionicama i proizvodi se toplinska ili električna energija, djelomično i time osiguravajući energetsku neovisnost zemlje. Ono što je sada problem je da su odlagališta prazna. Jer, tražeći od ljudi da odvajaju korisni otpad kako bi se isti reciklirao (mehanički oporabio), na kraju je ostalo vrlo malo neupotrebljivog otpada i smeća koji bi se spaljivao. Tako je Švedska dovedena do toga da uvozi smeće iz drugih zemalja - najviše iz Bugarske, Rumunjske i Italije, skoro milijun tona nerazvrstanog otpada godišnje kako bi njihove spalionice mogle raditi punim kapacitetom i proizvoditi potrebnu energiju. Za sada se taj otpad ne kupuje, odnosno zemlje izvoznice ga ne prodaju, ali, pitanje je vremena kada će se i to početi naplaćivati. Kao što smo rekli, smeće bi moglo biti zlata vrijedno.

NAGRADA IDE - OTPADU
Epro, Europsko udruženje koje promovira recikliranje i oporabu plastike, nedavno je nagradilo talijansku firmu Filatura di Saluzzo i njihov projekt "Novi život polesterskih vlakana" kao "najbolji reciklirani proizvod" 2012. godine. Pređa koje je dobivena iz odbačenih boca, odlična je po svojim karakteristikama i odlične je kvalitete, na razini vlakana dobivenih iz čistog poliestera koji se danas može nabaviti na tržištu. Ta nova vlakna imaju neke vrhunske kvalitete - ne samo da su visokootporna, već su tkanja od takvih vlakana prozračna, anti UV, otporna na plijesni i još dosta toga. Sljedeća prednost je da vlakna mogu biti obojana još u fazi izvlačenja i predenja te se time štede značajne količine vode. Najbolji talijanski modni dizajneri već su koristili sintetičke tkanine dobivene od tkanih poliesterskih vlakana, a sve dobiveno recikliranjem plastičnih boca i time otpadnu plastiku doveli do svijeta elegancije i visoke mode.

Giorgio Armani već je u svojim kreacijama iskoristio vlakna od recikliranog poliestera koje je nosila Livia Firth, supruga Colina Firtha prozvana kraljicom "obnove i iskorištenja otpadnih materijala". Oboje su bili zapaženi gosti crvenog tepiha na dodjeli nagrade Zlatni globus 2012. godine. Livia Firth je suosnivačica udruge "Green Carper Challenge" (Izazov zelenog tepiha), koja želi potaknuti filmske i ine zvijezde da nose eko-prihvatljivu odjeću. Chanel, Tom Ford, Stella McCartney i Valentino si iskazali interes za taj novi materijal koji je i ekološki i udoban za nošenje.


U kategoriji proizvoda široke potrošnje, nizozemska kompanija Curver predstavila je cijelu paletu stolnih košarica izrađenih od 100 %-tnog recikliranog materijala iz kućnog otpada. Kompanija je pokazala kako je moguće spojiti ambiciozni i moderni dizajn s tendencijama u recikliranju plastike, a time i sa zaštitom okoliša.







KREACIJE KOJE OBARAJU S NOGU
Još uvijek malo poznat u Europi, mada o njemu bruji modna scena, brazilski brand obuće Melissa stvoren je u kategoriji "potpuno plastična obuća". Nema tu ništa novoga, pomisliti ćete. Ali, bili bi ste u krivu. Taj brand obuće ima gornji dio izrađen od recikliranog PVC-a. To je bila skupa investicija koja je uključivala izradu posebnih strojeva za injekciono prešanje reciklata. Tijekom godina, marka je osvojila velika dizajnerska imena kao što su Jean Paul Gaultier, Thierry Mugler, Vivienne Westwood i Zaha Hadid, koji su na zadovoljstvo modnih trendera počeli kreirati simpatičnu obuću.

SENZUALNI DIZAJN NA ODUŠEVLJENJE KUHARA
Još jedan dobitnik nagrade u 2011. godini - Tefal i njegova linija pribora za kuhanje Enjoy (uživanje) - cijela serija kuhača i žlica izrađenih od 95 % recikliranog materijala (Epro zahtijeva najmanje 50 %), i još k tome, proizvodi su proizvedeni u Europi. Prije no što je pokrenuo cijeli pothvat, Tefal je dao načiniti usporednu analizu životnog ciklusa (life-cycle assessment (LCA) između recikliranog PET-a i uobičajenog materijala koji se koristi u te svrhe - poliamida. Analiza je pokazala da se korištenjem reciklata za izradu kuhinjskog pribora na polovinu smanjuje ugljikov trag. Jedna žlica može biti izrađena od dvije reciklirane PET plastenke. I još treba dodati da je pribor izrađen u obliku senzualnih linija tijela.

NAPRAVITE TORBE, NE ODBACUJTE
Poznata modna kuća Yves Saint Laurent promovirala je ograničenu seriju ručnih torbica razvijenih u skladu s principima održivog razvoja, izrađenih od reciklirane plastike i pamuka. Ta kolekcija "Muse Two Artisanal" (Inspiracija dviju rukotvorina) sastavlja se radionicama za izradu luksuznih predmeta, a tkani materijal tkaju žene iz udruge za izradu rukotvorina "Gafreh" iz Burkine Faso. Vrhunske rukotvorine tih žena ukomponirane s torbama izrađenim od recikliranih plastičnih vrećica, zajedno s nenadmašnom stručnošću Yves Saint Laurenta predstavljaju zapanjujuće kombinacije.

FOUNTAIN OLOVKE DOSEŽU VRHUNCE
Ona je prošla kroz ruke mnogih svjetskih vođa, kao što se i moglo očekivati, kada se određena za službenu olovku na posljednjoj konferenciji o klimatskim promjenama održanoj u Kopenhagenu. "Ona" je "Pilot B2P" kemijska olovka. B2P označava "Bottle to Pen" (s bočicom za punjenje). 89 % te kemijske olovke izrađeno je od recikliranih materijala, a također je i bočica koju se puni tintom izrađena od granulata dobivenih od odbačenih plastičnih boca. Europski, a sada i svjetski fenomen, kemijska olovka za punjenje B2P, prodana je do sada u 6 miliona primjeraka. Sama ideja za tu olovku proizašla je iz procjene utjecaja na okoliš izrađene u sklopu analize životnog ciklusa. Tom prilikom je jasno utvrđeno da je ključni korak odabir sirovine, jer sama olovka tijekom vijeka korištenja ne zagađuje. Stoga je odlučeno da se smanji korištenje čiste sirovine te da se upotrijebi maksimalno moguće reciklirani materijal.

RAČUNALA POSTAJU ZELENA
Sony je postao prvi na tržištu skupocjenih lap-topa sa svojom VAIA serijom. Skoro 80 % plastičnih dijelova: gornji pokrov, oslonac za dlan i podnožje kućišta načinjeno je od reciklirane plastike. također, ekran je energetski učinkovitiji s LED pozadinskim svjetlom. I na kraju, tkanina od koje je izrađena zaštitna torba, koja se isporučuje s note-bookom je 100 % od recikliranog poliestera. Sony je objavio da je smanjio emisiju CO2 za 10 % u odnosu na svoje druge klasične modele prijenosnih računala. A kada smo već kod ekoloških tema u području IT opreme, solarni paneli mogli bi postepeno biti ugrađeni u brojne lap-topove s ciljem ušteda na korištenju tradicionalnih baterija. I mobilni telefoni idu u tom pravcu.

VAŠ APARAT ZA KAVU OD DVD-a
Aparati za kavu su još jedno područje gdje se primjenjuje visokostilizirani dizajn. I Philips se je mogao zadržati na proizvodnju dizajnerskih aparata za kavu koji pripremaju dobru kavu. Ali, nisu. Imajući na umu sve ono što se koristi u kućanstvu, inženjeri Philipsa izradili su aparat za kavu " Senseo Viva Eco Café", koji je izrađen od materijala dobivenih iz odbačenih kućanskih aparata. Svi njegovi plastični dijelovi, osim onih koji su u kontekstu s vodom i kavom, načinjeni su od reciklirane plastike. Zakrivljeni poklopac napravljen je od recikliranih CD-a i DVD-a čije podloge mogu biti laserski ugravirane u kalupima.



Izvor: Plastics The Mag


- 14:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.01.2013.

Tko stoji iza plastičnih vrećica?




Da bi do nas potrošača stigla plastična vrećica potrebno je cijeli niz stručnjaka počevši od vrijednih radnika na strojevima, električara, mehaničara, procesnih operatera, laboranata i laboratorijskih tehničara, tehnologa, kemičara, dizajnera, vozača, skladištara, strojarskih i elektro inženjera, informatičara i kompjuteraša, trgovaca, ekonomista, financijaša, komercijalista ... sve u svemu, cijeli niz stručnih i visoko obrazovanih radnika.

Uvođenjem zabrana ili dodatnih taksi na plastične vrećice te su radna mjesta direktno ugrožena. Prema podacima američke udruge "Bag the Ban" ("uvrećite zabranu") u SAD je zabranama i taksama ugorženo oko 30000 radnih mjesta, dok bi u Hrvatskoj, prema podacima Društva za plastiku i gumu, ugroženo bilo više od 1800 hrvatskih radnih mjesta.

Zašto?


- 23:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 25.01.2013.

Hrvatski greenwashing

Neki dan sam kupio jedan mliječni proizvod domaćeg proizvođača. Lijepa, na prvi pogled papirnata čašica s poklopcem od metalne folije. Malo čudna kombinacija. Bolje se zagledam i imam što vidjeti. Taj se mliječni proizvod u stvari nalazi u plastičnoj - polistirenskoj čašici od 200 ml, a čašica je omotana papirnatim (tanji karton) omotom.

Odmotam taj omot, i s unutarnje strane, pored teksta o blagodatima proizvoda, nalazi se i sljedeći tekst:




Dakle, i pored uobičajene polistirenske čašice, koja je sasvim dovoljna, tu je još dodatni kartonski omot, pa ljepilo, pa još tko zna koliko kemikalija da bi taj (reciklirani?) papir bio bijel i sjajan. Jednom rječju "ekološki svjesni", zar ne?

Ideš.




Nešto više o "greenwashingu" na sljedećem LINKU.




- 11:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2013.

Kako to radi Basel, a mogli bi Zagreb, Rijeka, Split, … Mrduša Donja

Možda ćete se iznenaditi što ovaj post objavljujem na blogu jer u istome se posebno ne naglašavaju plastika i plastične vrećice. Ali, kako se u svom radu i pisanju o plastičnim vrećicama vrlo često susrećem kako su plastične vrećice "uzrok najvećeg ekološkog problema" te kako je ZABRANA "tog najvećeg ekološkog zla" jedino rješenje i spas za okoliš i Prirodu, viđenje jednog iskustva i jednog rješenja mislim da bi bilo zanimljivo.

Stoga sa željom da čitateljima bloga prikažem da ima vrlo učinkovitih rješenja bez zabrana i dodatnog oporezivanja, prenosim dijelove iz pisma mr.sc. Dragana Hazlera:

U Švicarskoj je već dugo vremena vrlo dobro riješeno pitanje okoliša i otpada. Spomenut ću samo grad Basel, u kojem je skoncentrirana najjača farmaceutska i kemijska industrija (npr. Novartis, La Roche, Schweizerhalle, Lonza...), dakle najstrašniji zagađivači, a zrak je zavidno čist, što vrijedi i za higijenski standard i sve drugo, što dolazi pod nazivnik čistog i zdravog okoliša.

Okoliš u Švicarskoj je svestrano zaštićen i čist do maksimuma, kojeg se može postići u ovakvim životnim okolnostima, koje nam je neizbrojivo nametnulo 20/21. stoljeće.

U najkraćem obliku predočiti ću stanje u gradu Baselu i čvrsto vjerujem, da bi Zagreb i drugi Hrvatski gradovi mogli nešto od baselskoga primjenjivati u Hrvatskoj:

1. Na pristupačnim mjestima postoje kontejneri za skupljanje i selekcioniranje staklenih boca, čak prema bojama, uz dodatni kontejner, za aluminijske dijelove plus kontejner za razno popratno smeće.

2. Plastične boce se vraćaju u odlagališta, koja imaju sve veće trgovine i ne mora boca biti od te trgovine.

3. Papir i karton se skuplja u kućanstvima i odvozi mjesečno s postavljenih hrpa ispred kuće na točno, planom određeni dan odvoza.

4. Metalni otpad i drvenina (dakako svako posebno) stavlja se uredno pred kuće na planom određene datume za odvoz. (sve ovo od 1. do 4. je plaćeno u porezu!).

5. Kućni, pretežno kuhinjski otpad i sve drugo stavlja se u originalne vreće, koje se kupuju samo za tu svrhu. Cijenom kupljenih originalnih vrećica plaćen je odvoz smeća. To je najpravednija i najbolja metoda. Kupljenom originalnom vrećicom svaki njeni korisnik je platio odvoz svoga smeća. To je idealna ravnopravnost, pravednost i točnost. Svatko plaća za svoje smeće, toliko, koliko ga je učinio.

Zagreb i svi hrvatski gradovi bi trebali usvojiti ovo pod točkom 5. U tom načinu, zapošljava se i zarađuje domaća industrija, koja proizvodi originalne vrećice (ima ih više veličina i prema tome odgovarajućih cijena), svoju zaradu ostvaruje u cijeni vrećice odvoznik smeća i "proizvođači" smeća plaćaju točno toliko, koliko su smeća stavili u odgovarajuću kupljenu vrećicu / vreću. "Odvoz smeća se plaća vrećom!"

Ne treba ga vagati, niti je potrebna obrada volumena prostorija, niti broj članova, niti, niti, niti..., čime se opterećuju mozgovi u politici grada Zagreba i drugih hrvatskih gradova.

Kad bi se u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima rabile originalne vreće za odvoz otpada ne bi bilo kao sada uz kontejnere hrpetine otpada, koje Romi izbace tražeći za sebe neki odbačeni predmet.

6. U gradu postoje vrlo lijepe posude i uz njih originalne vrećice za pasji izmet. (I to je uračunato u porezu!).

7. Postoje i dodatna skupljanja nepotrebnih stvari u originalne vreće, koje se dobiju gratis od dobrotvornih udruga. U njih se skupljaju posebno tekstilna odjeća i posebno kožna i druga obuća (ali ne otpad!), nego predmeti, koji nisu potrebni švicarskim obiteljima, a dobro će poslužiti sirotinji u zaostalim državama Afrike...

Ovakvi, još uporabljivi predmeti mogu se darovati i raznim dobrotvornim udrugama, koje beziznimno djeluju dragovoljno bez državne potpore, kako je to u Hrvatskoj, gdje nevladine udruge i nacionalne manjine dobivaju novčane potpore od države. To je nezamislivo u Švicarskoj, da se nekoga novčano podupire.

8. Gradske ulice Basela se peru vodom 1-2 puta tjedno, ali i češće, ako je to potrebno.

9. Odgovarajući auti od gradske čistoće usisavaju razno sitno smeće po ulicama.

10. Uz sve ovo metla je i dalje "kraljica čistoće".

Pored ovih nazovi "mikrouređaja" postoje makrouređaji za zaštitu okoliša i za odpad:

1. U vrlo malobrojnim tvorničkim dimnjacima su ugrađeni svevrsni filteri pa iz njih izlazi neotrovni zrak...

2. Spalionice za razni - selekcionirani odpad, koje su ujedno i termocentrale za zagrijavanje stanova i raznih kuća u gradu...

a) U Baselu, u širem prostoru grada postoji centralna spalionica za sav gradski otpad. Energija od spaljivanja otpada služi za zagrijavanje stanova u kućama grada Basela.

b) Postoje dvije spalionice za toksični otpad. Obadvije su malne u središtu grada, vezane su uz farmaceutsko-kemijsku industriju. One imaju takve svrsishodne filtre, da iz njih izlazi zrak čistoće za disanje.

U novije vrijeme zadovoljava potrebe zbrinjavanja otrovnog otpada jedna spalionica, a drugu (manju) je mogla dobiti gratis kao dar Hrvatska.

3. U gradu Baselu, vezano za kanalizaciju i površinske potrebe ima nekoliko "Kläranlaga" ili hrvatski "kolektora". Ima ih raznih kapaciteta, izgrađenih shodno potrebama, ali i usklađenih prema površinskoj strukturi tla (reljefa) u gradu (mikrokolektori).

Takav sustav mikrokolektora ne prakticira Hrvatska. Poznato mi je stanje u Slunju, gdje sam uzalud predlagao mikrokolektore podobne strukturi tla, a izgrađen je jedan kolektor, iz kojega se skupom tehnologijom prepumpava otpad iz gradske kanalizacije i usmjerava u glavni kanal...

Preporučam, da se u Hrvatskoj na ovom polju djelatnosti, koristi dobro iskustvo Švicarske.

4. Basel i Zagreb oplahuju brojni šumski izvori vode i iz njih nastali potočići i potoci. Na tom polju Basel je mnogo napredniji od Zagreba.

Nekoliko baselskih potočića je ograđeno, a vodotoci su usmjereni kroz prirodno ili (i) zasađeno raslinje. Tim načinom se potočna voda prirodno pročišćava i zatim uvodi u vodovodne rezervoare, gdje se obavlja posljednja obrada i filtracija vode za gradski vodovod.

Nažalost, sljemenski i drugi potočići oko Zagreba nisu podvrgnuti ovakvom pročišćavanju, ali kao takovi imaju svoju pozitivnu ulogu u gradskoj kanalizaciji...

5. Ima još vrlo mnogo, neizbrojivo mnogo raznih zagađivača okoliša, kao na primjer: radioaktivni otpad i zračenje, staklenički plinovi, automobili i autobusi, zrakoplovi, razna agrotehnička sredstva, deterdženti, insekticidi, zatim čitav niz raznih zagađenja vezanih uz zemno ulje, azbest, zvučno i svjetlosno zagađenje okoliša...

Uz izraze osobitog poštovanja i domoljubne pozdrave, bilježim se
Mr.sc. Dragan Hazler "junior 83"

Basel, 16. travnja 2012.

Post scriptum:
Najjeftiniji, možda i najbolji oblik zbrinjavanja najvećeg dijela otpada je spaljivanje!



Eto.



- 17:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 15.01.2013.

Ups!

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 11.01.2013.

Trebamo li zaista zabraniti plastične vrećice?

Kada su 2010. godine neke udruge zelenih u Maleziji pokrenule akciju i postavile zahtjeve da se ili zabrane jednokratne plastične vrećice ili da se zbog "nerješivog" problema smeća uvedu biorazgradljive vrećice, javnosti se obratio predsjednik Udruženja proizvođača plastike (Malaysian Plastics Manufacturers Association) g. Lim Kok Boon sa sljedećim pismom obavljenim u svim dnevnim novinama i u časopisu udruženja "Malasyan Plastics Digest":




Trebamo li zaista zabraniti plastične vrećice?


Idemo pažljivo razmotriti s kojim ekonomskim i znanstvenim činjenicama raspolažemo:

1. Je li RAZGRADLJIVOST dobra za okoliš?

Možda je jedna od najčešćih negativnih percepcija plastičnih vrećica ta da "nisu razgradljive" i da je to loše, tako implementirajući da je "razgradljivost dobra". Pa, je li razgradljivost dobra? Osim toga, prisutna je i percepcija da plastične vrećice čine značajni udio na našim odlagalištima te da ispuštaju otrovne plinove odnosno da se iz njih cijede otrovne kemikalije.

Ovdje želimo izdvojiti citat iz studije Australskog Ministarstva zaštite okoliša, voda, prirodniih bogatstava i umjetnosti (Australian Department of Environment, Water, Heritage and the Arts):

(i) "Naše savjetodavno istraživanje: "Utjecaj razgradljivih vrećica u Australiji" ("The Impact of Degradable Plastic Bags in Australia") utvrdilo da je moguće da postoje samo neke manje pojedinačne prednosti koje se ostvaruju ukoliko se odlažu na odlagališta, ali generalno prednosti nema. To je stoga što mikroorganizmi ne mogu preživjeti u suhe i uvijete slabe prisutnosti kisika koji uobičajeno vladaju na odlagalištima. Sve vrste razgradljivih tvari, uključujući hranu i papir, pronađene su "mumificirane" i sačuvane, nerazgrađene u takvim uvjetima na starim odlagalištima. Čak i ako razgradljiva tvar se i razgradi, činjenica da se takav proces odvija u uvjetima nedostatne količine kisika, znači da će se tom prilikom emitirati metan CH4 - staklenički plin.

(ii) "Plastične vrećice koje se obično zamjenjuju biorazgradljivim vrećicama čine zanemarivi volumski udio u smeću koje se odlaže na odlagalištima, a većina plastike je inertna i ne nema otrovnih emisija ili ispuštanja."

Istina je dakle da razgrađivanje u anaerobnim uvjetima uzrokuje ispuštanje metana koji je snažan staklenički plin. Iz toga se može zaključiti da stoga razgrađivanje nije dobro.

S druge strane, nerazgradljivost plastike je dobra i u stvari dobra za okoliš jer predstavlja formu vezivanja ugljika u molekularnoj strukturi plastičnog materijala (sekvestracije ugljika) bez emitiranja ugljičnog dioksida ili metana.

To je dakle ironija da se danas mnogi bave pitanjima razgradljivosti čiji proces emitira ugljični dioksid (CO2) ili plin metan (CH4), a da se istovremeno troše milijuni, pa i milijarde dolara na programe iznalaženja načina kako ugljik vezati i spremiti da ne završi u atmosferi.

Plastične vrećice uglavnom su napravljene od polietilena (C2H4) koji se sastoji od ugljika i vodika. Pa čak i kada plastika završi na odlagalištima, zbog svojih neotrovnih svojstava i nerazgradljivosti, neće doći do ispuštanja nikakvih otrovnih plinova u zrak niti do kontaminacije tla zbog cijeđenja otrovnih kemikalija.

2. Plastične vrećice protiv papirnih vrećica

Istraživanje je pokazalo da plastične vrećice ostavljaju manji ugljikov trag nego papirnate vrećice. Zabrana plastičnih vrećica posljedično će dovesti do većeg korištenja papirnatih vrećica i naštetiti će našim mogućnostima recikliranja. Akcija Ministarstva zaštite okoliša "Dan bez plastičnih vrećica" dovesti će do povećanja korištenja papirnatih vrećica, što znači veću sječu drva i povećanje emisija stakleničkih plinova, a kao posljedicu toga i globalno zatopljenje. Proračuni životnog ciklusa papirnatih, kompostabilnih i klasičnih plastičnih vrećica (navedeni u donjoj tablici) pokazuju da se za proizvodnju papirnatih vrećica troši više energije, fosilnih goriva i vode nego za proizvodnju plastičnih vrećica. Papirne vrećice uzrokuju veću emisiju stakleničkih plinova od plastičnih vrećica.


Izvor: Boustead Report by Boustead Consulting & Associates Ltd for Progressive Bag Alliance

U gornjoj tablici prikazan je ukupni utjecaj pojedinih vrećica, pa je vidljivo da plastične vrećice imaju manji utjecaj i to:



Plastične vrećice troše 91 % manje energije da bi bile recikliranje i proizvode 60 % manje stakleničkih plinova od papirnatih vrećica. Proizvodnja papira proizvodi tisuće litara otpadne vode, a isto tako i recikliranje papira. Opterećenja ljudi i strojeva kao i troškovi u proizvodnji papira su vrlo visoki, a ne treba zaboraviti i opterećenja koja imaju drvosječe i ljudi rade u blizini svih onih kemikalija koje se koriste u proizvodnji papira. U usporedbi s time, plastika je efikasnija i za proizvodnju je potrebno manje energije te može biti jednostavno i uspješno reciklirana. Korištenje plastike treba smanjiti (Reduce), plastiku treba reciklirati (Recycle) i onda je ponovno koristiti (Reuse) To su činjenice.

3. Jesu li višekratne vrećice sigurne?

Istraživanje kojeg je proveo kanadski laboratorij Sporometrics iz Toronta, objavljeno 2009. godine, utvrdilo je da "analize jasno potvrđuju zabrinutost da VIŠEKRATNE VREĆICE mogu postati aktivno stanište mikroba i gljivica, plijesni i koliforma. Studija nam predočava čvrste dokaze da višekratne vrećice mogu predstavljati značajan rizik sigurnosti hrane koja se u tim vrećicama donosi kućama iz trgovine. Rezultate istraživanja objavilo je i Ministarstvo zdravlja Kanade na sljedećem LINKU 1 i LINKU 2.

4. Lekcije naučene iz slučajeva Irske i San Francisca

Slijede lekcije koje su naučene iz zemalja / gradova koji su uveli zabranu ili taksu na plastične vrećice ili su promovirale politiku "ponesi svoju vrećicu" (BYOB - bring-your-own-bag)

a) Irska

Čak i kada plastične vrećice nisu dostupne kupcima prilikom kupnje u trgovinama, one su ipak potrebne kako bi smo u njih bacili smeće. Tako daće svaka zabrana ili uvođenje takse na trgovačke plastične vrećice, povećati potrošnja plastičnih vrećica za smeće, koje sada kupci moraju kupovati.

Često spominjan podatak da je 2002. uvođenjem takse od 15 penija smanjena potrošnja plastičnih vrećica za 90 %, mora biti promatran u odnosu na činjenicu da je za 400 % porasla proizvodnja plastičnih vrećica za smeće. Do 2006. godine, unatoč taksi na vrećice, njihova potrošnja povećana je za 20 %, pa su zakonodavci povećali taksu sa 15 na 20 penija. Niti to povećanje nije dalo željene rezultate, pa se sada razmatra povećanje na 30 do 40 penija.

Ono što je očito iz ovog slučaja, potrošači su spremni platiti 20 penija za plastičnu vrećicu i to potvrđuje da im plastična vrećica zaista treba. Stoga se može ocijeniti da su takve takse u stvari kaznene i samo će uzrokovati poteškoće potrošačima.

b) San Francisco

San Francisco je zabranio jednokratne plastične vrećice u studenom 2007. godine, između ostalog, potičući građane da prijeđu na višekratne vrećice. Istraživanje čiji su rezultati objavljeni u rujnu 2008. godine potvrdila je da se je samo manji dio potrošača prebacio na višekratne vrećice, odnosno torbe, a većina je umjesto zabranjenih plastičnih počela koristiti papirnate vrećice i time su prouzročili još i veću štetu okolišu. Također, provjera uličnog smeća koja je provedena 2008. godine (San Francisco Streets Litter Re-Audit 2008) pokazala je da se je udio plastičnih vrećica u uličnom smeću povećao s 0,60 % na 0,64 % nakon uvođenja zabrane. To prvenstveno potvrđuje da plastične vrećice čine zanemarivo mali udio u uličnom smeću te da zabrana uopće nije pridonijela smanjenju smeća na ulicama San Francisca.

5. Plastika kao energijski učinkoviti materijal

Za ukupnu proizvodnju svjetske plastike, uključujući i plastične vrećice, troši se 4 % ukupne potrošnje nafte. Istovremeno, najviše se nafte troši za transport (45 %) te za proizvodnju toplinske i električne energije (42 %). Dakle, potpuno je pogrešno shvaćanje da će proizvodnja proizvoda od lagane plastike smanjiti zalihe nafte.


Na slici: Potrošnja fosilnih goriva: 42 % za proizvodnju toplinske i električne energije, 45 % za transport, 5 % za ostale potrebe, 8 % ukupno za kemijsku i petrokemijsku proizvodnju gdje je 4 % za proizvodnju plastike, što u stvari drugim potrošačima nafte (transport, grijanje) omogućava da postanu energijski učinkovitiji (Izvor: IEA - podaci za 1995.)

U stvari, zbog svoje male težine, plastične vrećice su energijski učinkovite i doprinose održavanju ograničenih izvora energije.

6. Plastične vrećica su 100 % reciklabilne

Plastične vrećice su u potpunosti reciklabilne i dobiveni reciklat može se upotrijebiti za cijeli niz primjena. Tvrditi da recikliranje nije moguće ili da je u beznačajnim količinama je netočno jer trenutni sustav recikliranja je profitabilan i bez državnih subvencija.

7. Analiza životnog ciklusa (Life Cycle Assessment (LCA)

I na kraju, u određivanju koji će materijal za pakiranje biti najbolji izbor, nužno je izmjeriti sve parametre, počevši od početnog stupnja pridobivanja sirovine (od koljevke) pa sve do kraja uporabnog vijeka (do groba). Ta analiza "od koljevke do groba" poznata je i kao analiza životnog ciklusa (Life Cycle Assessment (LCA), i suštinska je za prosudbu kako i koliko neki proizvod utječe na okoliš.

Plastične vrećice - što se tiče ukupne potrošnje energije, potrošnje fosilnih goriva, zapremnine i težine otpadnog materijala te emisije stakleničkih plinova - imaju najmanji utjecaj na okoliš u usporedbi s ostalim materijalima za pakiranje.

8. Plastične vrećice mogu se ponovno koristiti

Preko 80 % plastičnih vrećice se višekratno koristi, najčešće je njihovo ponovno korištenje kao vrećice za smeće, pa će stoga neželjena posljedica zabrane korištenja plastičnih vrećica, ili uvođenje taksi na plastične vrećice, biti će dodatno financijsko opterećivanje potrošača koji će u tom slučaju početi kupovati plastične vrećice za smeće. Stoga, ne vidi se nikakvo smanjenje plastičnih vrećica koje završavaju na smetlištima - jer je otpad u trgovačkim plastičnim vrećicama zamijenio otpad u plastičnim vrećicama za smeće.

9. Bacanje otpada

Niti jedan materija, bio on plastika ili papir, ne odbacuje se sam od sebe. Neodgovorno odbacivanje smeća je problem ponašanja i nije uzrokovan činjenicom je li vrećica napravljena od plastike. Ukoliko vlasti žele nešto učiniti za okoliš, nužno je poduzeti strože mjere za one koji neodgovorno bacaju smeće te stvarati uvijete za odvojeno prikupljanje i recikliranje svih materijala iz otpada, uključujući i plastiku.

Stoga je ovo udruženje provelo široku akciju u javnosti, prvenstveno među školskom djecom - "Don't be a Litter Bug" (u slobodnom prijevodu "Ne budi virus smeća").





10. 3R (Reduce - smanji, Reuse - ponovno upotrijebi, Recycle - recikliraje) je RJEŠENJE

Fraza "zabranimo vrećice" je zvučna, ali nije rješenje. To je samo prijedlog koji će postići da se neki ljudi ili udruge osjećaju bolje - umjesto da rade bolje. U stvari, čine više štete.

ČINJENICA je da smo SVI mi protiv prekomjerne upotrebe ambalaže, UKLJUČUJUĆI I PLASTIČNE VREĆICE. I svi bi trebali dati doprinos da se vrećice više puta koriste, da se recikliraju te da ih u trgovinama ne uzimamo više no što nam je nužno potrebno. To je pravi način kako bi se obuzdala prekomjerna potrošnja plastičnih vrećica. Krivi način je zabranjivati jer time ignoriramo ČINJENICE, širimo strah i uzrokujemo poteškoće za potrošače- Svako rješenje o tom problemu mora biti utemeljeno u stvarnosti i u skladu s činjenicom da će zabrana plastičnih vrećica imati negativan utjecaj na okoliš. Upravo zbog okoliša, nema razloga za zabrane.

Nemojmo zabranjivati vrećice, upotrijebimo dokazane činjenice ispravno i uvrećimo zabrane.

Lim Kok Boon - predsjednik MPMA



Eto, tako zbore u dalekoj Maleziji. I to je još jedna potvrda da se širom svijeta sve više i više ukazuje na neželjene posljedice uvođenja zabrana ili dodatnog oporezivanja jednokratnih plastičnih vrećica. Hrvatsko Društvo za plastiku i gumu ovim problemom bavi se već gotovo 20 godina i kontinuirano i uporno ukazuje na nelogičnosti i svekolike opasnosti takvih mjera. U okviru stvaranja zajedničke osnove za potpisivanja Pisma namjere sa Zelenom listom, članovi DPG-a su definirali i koncept 5R (Reduce, Reuse, Renew, Recycle, Recover - dakle: smanji, ponovno upotrijebi, obnovi, recikliraj (mehanički oporabi) i oporabi do preostatka). Kao što se ima prilike vidjeti i širom svijeta se promiču te ideje, bilo da su 3R (kao u gore spomenutoj Maleziji), bilo da su gotovo podudarni kao s onima na Filipinima, bilo da su sprovedeni u praksi kao što je to u Skandinavskim zemljama i Japanu.




Izvori podataka:
Malaysian Plastics Manufacturers Association
Malasyan Plastics Digest
Studija: The Impact of Degradable Plastic Bags in Australia
Studija: Life Cycle Assessment for Three Types of Grocery Bags
Ministarstvo zdravlja Kanade - Health Canada Reminds Canadians to Avoid Cross-Contamination When Using Reusable Grocery Bags and Bin
Ministarstvo zdravlja Kanade - Food Safety Tips for Reusable Grocery Bags and Bins
Akcija: BYOB - bring-your-own-bag
Studija: San Francisco Streets Litter Re-Audit 2008
International Energy Agency
Akcija: Don't be a Litter Bug
Treeher.com: No Bag Ban in Sweden: Instead, More Plastic Recycling
The Guardian - Japan streets ahead in global plastic recycling race



- 00:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.01.2013.

To, Majstore!

Danas se na kioscima pojavio dvobroj časopisa Majstor - praktični časopis za promociju novih materijala, tehnologija i tehničkih informacija, koji eto izlazi već dvadeset i drugu godinu. Autor bloga i glavni urednik nedavno su se upoznali, ali početak je djelovao prilično "rovovski" - svaki u svom rovu, svaki sa svojim oružjem. Međutim, ono što se uvijek dogodi kada ljudi popričaju, a još k tome se i čuju jest međusobno razumijevanje jedne i druge strane. A kada se razgovor nastavi, vrlo lako je uočiti da u stvari i nema dvije strane, već da se radi o jednoj strani s jako puno zajedničkih polazišta, a to su: struka, znanost, provjereni dokazi.

I kad se prihvati otvorenog uma, bez fige u džepu i čista srca ono što sugovornik ima za reći, vrlo brzo se shvati da je mnogo toga zajedničkog, sličnog, prihvatljivog i da se jednostavno više i nema vremena (a ni smisla) raspravljati o razlikama ili neslaganjima ili ih kod sugovornika silom ispravljati. Jer, razlike su zanemarive.

Upravo je tih nekoliko razgovora, razmjene e-mailova dovelo do početka možebitne suradnje bloga i časopisa. Tko zna? Ali, ono što je važno, dovelo je i do razumijevanja što je rezultiralo velikim člankom i najnovijem broju Majstora u rubrici Zaštita okoliša: "Papir, pamuk ili plastika".

Stoga čitateljima bloga predstavljam i preporučam ovaj časopis (ikonicu s linkom na web stranice Majstora imate s lijeve strane). Ovom prilikom izdvajam vrlo zanimljiv uvodnik glavnog urednika g. Tomislava Totha - kojeg možete pročitati ispod naslovnice, a ostaje nam za nadati se da je ovo - parafrazirati ću Humphreyja Bogarta iz "Casablance" - "Tom, mislim da je ovo početak jedne divne suradnje".

Riječ urednika

Globalni majanski požar u kojem su plamtjele najgore besmislice, praznovjerja i neznanje, što su mediji dodatno zalijevali benzinom, trebao je stati 21. prosinca. Pretjerana medijska pažnja o smaku svijeta izaziva zebnju svakog iole normalnog s minimumom obrazovanja. Strašno je i pomisliti da nam i ostale događaje s televizije, radija i žarkožutih novinskih stranica neki nevidljivi urednici serviraju po jednakom mjerilu pobrkanih prioriteta, u koktelu besmislica s nekoliko kockica istine? Ima li razlike između još jednog međugorskog prikazanja u zgodnom času i šokantne vijesti da iz MMF priznaju kako su se gadno zeznuli, a milijuni nestručnjaka s raznih avenija i bulevara ipak imaju pravo?Nisu li, na jednak način, naglavce izokrenute i mnogo važnije činjenice koje zaista utječu na stanje u gradovima, državama i cijelome svijetu, a tiču se sudbine svih? Nisu li analize i prosudbe samoproglašenih financijskih agencija koje jednopotezno diskreditiraju države, nacionalne ekonomije, milijune zaposlenih i njihovih obitelji - zapravo očitanje s nekog bankarskog kalendara koji se vrti poput podmuklog ruleta - u korist onih koji pod stolom podmeću svoju oprugu s gumbom za nepogrešiv dobitak i pljačku?

Sličan smo obred imali i lani, kad smo u aferi s plastičnim vrećicama zamalo progutali još jedan parafiskalni namet - dakako u našu korist, u korist deponija i našeg zdravlja, ljepote krajolika i čvrste vjere u pamuk i papir?

Unatoč tadašnjoj galami i protestnim akcijama koje tinjaju, usuđujem se reći da bi eliminacija plastičnih vrećica pojačala zagađenja i devastaciju globalnih razmjera s trajnim pogubnim posljedicama po okoliš. Zvuči heretički, ali je točno. U pitanju su rezerve pitke vode, duboko zagađenje tla, uništenje šuma,robovski rad djece i odraslih u nerazvijenim zemljama, pogodovanje globalnim monopolima i širenju GMO-sjemenja. Kako kratkovidno!

Pa, počnimo od popularnog naziva - plastične vrećice. Iako je plastičnost zaista jedno od svojstava materijala od kojeg su napravljene, naziv sve zamagljuje i vodi u brojne pogrešne zaključke. Iz toga su nastali mitovi i legende, gdje u nepomirljivom sukobu interesa danas malotko pamti što je bila kokoš, a što jaje...

Kako je sav umjetno stvoreni bijes javnosti usmjeren na plastične vrećice pa ih neki nazivaju najlonskima, polivinilskim... čak i polipropilenskima, treba najprije reći da su one - polietilenske (PE).Zapravo, vrećice koje najviše uznemiruju, one iz dućana i supermarketa, napravljene su od polietilena visoke gustoće (High Density Polyethylene - HDPE). Po kemijskom sastavu, u njima je samo ugljik i vodik... i točka. One najčešće, bijele, obojene su titanijevim dioksidom, jednim od ekološki najprihvatljivijih materijala.Iako to uglavnom nije poznato, TiO2 je glavni sastojak svih lakotopljivih praškastih tableta pa i mitskog aspirina. U novije vrijeme, on je i glavni sastojak boja koje moraju biti neškodljive u okolišu - od lazura za vrtne ograde i prozore do crnih premaza vodenih solarnih kolektora. Sve to ukazuje na strašnu činjenicu da ni oni najglasniji, spremni skočiti i na barikade, nemaju pojma protiv čega se bune.

Viši interesi, niži građani
Paušalno neznanje i nerazumijevanje postaje opasnije što je aktivnije. Pritom nas iskustvo uči da u takve burne rasprave neprimjetno uskaču i razni lobiji, od naftaša i plinara do industrije tekstila i papira. Posredno, iza svega je debeli kapital koji malo prevagne na jednu, pa malo na drugu stranu.

Zasad najveću izravnu korist od borbe protiv plastičnih vrećica imaju globalni igrači na području genetički prilagođenog bilja (GMO) koji su već dosad pokorili mnoge poljoprivrede, a za sobom ostavljaju zagađena polja, siromaštvo, glad, očaj i - samoubojstva. Na svaki zahtjev za izbacivanjem plastičnih vrećica i uvođenjem platnenih - oni zadovoljno trljaju ruke.

Iskustva s propašću domaće industije koju su naši nevidljivi uvoznici vješto zamijenili proizvodima sa svih strana svijeta, trebala bi svakom pametnijem promatraču probuditi barem sumnju u otrcani model koji se sustavno nameće.

Znamo li da se polietilenske vrećice proizvode od etilena, a on je nusproizvod procesa u rafinerijama nafte i obrade zemnog plina, jasno je da se iza tog bezličnog proizvoda kriju razne industrijske grane, moćni interesi, multinacionalni kapital - pa i Wall Street.

Kako smo navikli da se u domaćoj politici i gospodarstvu većina važnih odluka kuha u polumraku ispod stola, a otkriva se naknadno, nakon golemih šteta i mase nezaposlenih, svemu treba pristupiti sa sumnjom i zaviriti u ružnu pozadinu odluka koje se prikazuju kao jedino moguće rješenje.

Serija afera s Inom, Petrokemijom, Janafom, Južnim tokom, LNG-terminalom, Diokijem, vinil-monomerom... upućuje na borbu za tržište, zatiranje proizvođača, uništenje konkurencije i potiho guranje u ovisnost o svemu što nije pod kontrolom građana. Iza toga se lako prepoznaju strane banke, multinacionalne kompanije, financijske agencije, ucjene, zakulisne igre i provizije.

Skamenjena Dina
Nakon svih vratolomija oko vlasništva, zaduživanja, ljudožderskih kredita i privatizacije, posrće i naša uspješna izvoznička proizvodnja umjetnih materijala. Riječ je o vrhunskoj tehnologiji s visokim udjelom znanja i izvrsnosti iza koje stoji domaća struka, generacije inženjera, tehnološki i strojarski fakulteti, kemičari, fizičari, iskustva i znanja u procesnoj tehnici...

Mudri i dalekovidni ljudi strpljivo su to stvarali desetljećima, planirali u sofisticiranom lancu svaku kariku za koju je neki mladac morao proći škole, kvalitetno obrazovanje i proizvodno iskustvo u najnovijoj tehnologiji - a tek potom je mogao i šefovati. Prodajom pojedinih karika koje su namjerno izjedane hrđom, danas se korak-po-korak od jednog strateškog partnera do dugog, zauvijek prekida zatvoreni krug od sirovine do izvoznog proizvoda koji je u cijelosti funkcionirao u okviru domaćih resursa i domaće industrije. A to je bogomdani preduvjet za punjenje proračuna i zadovoljenje potreba od javnog interesa!Očito je, domaća struka s iskusnim inženjerima i uigranom industrijom gura se u ćorsokak - s tisućama radnih mjesta. Zar je plastika iz Njemačke, Austrije, Italije, Kine... puno bolja? Bez Dine na Krku - nema ni većeg dijela preostale domaće industrije umjetnih materijala, a mogle bi propasti stotine malih i srednjih tvrtki. Velike, npr. Dioki, već su ohlađene postupnim gušenjem. Je li strani stiropor zaista toliko bolji od domaćega da nam se isplati držati tisuće radnika na burzi ili socijalnoj pomoći?Želimo li masovnu pretvorbu kuća u niskoenergetske ili pasivne, trebaju nam izolatori. Zar ćemo ih, nakon 40 godina proizvodnje uvoziti iz EU ili Kine? Zar smo odustali od tih 10.000 objekata samo zato što nema nikoga tko bi to znao napraviti - ili čekamo neku novu banku, nove partnere koji će te javne zgrade monetizirati, a onda ostaviti bez filtara na dimnjacima i bez grijanja - jer je netko drugi, treća vrata niz hodnik, bez pitanja prodao sve zalihe ogrjeva.

Ne znam kako će financijaši i planeri iz MMF-a okajati svoju grešku tešku trilijune u bilo kojoj valuti...Napravit će harakiri? Nisu li i naši bahati planeri u jednakoj situaciji? Obećali su kako će u slučaju dokazanog promašaja preuzeti odgovornost. Da bi bolje razumjeli što znači taj pojam, moraju u miru promisliti hladnom glavom. Najbolje na nekom alpskom skijalištu.

Tomislav Toth


I treba li ovome što dodati? Ne, samo: To, Majstore!


- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2013.

After bura nylon party

Još jučer, kraj prošle 2012. godine, starogodišnji broj svojih izdanja zaključili su







... sa sljedećim komentarom:

Ove fotografije snimljene su potkraj kolovoza 2012. godine u Novalji na otoku Pagu. Autor ih je svrstao u ciklus "After Bura Nylon Party". Snimljene su nakon bure, a svjedoče o ručnom radu tog vjetra koji poput umjetnika vrećice zapliće o grane raslinja i igra sa s njima, partija, praveći figure: plastične ljude, lutke, lopte...

Na prvi pogled atraktivno, gotovo konceptualno, ali u svojoj srži ružno. Čovjek je bio taj koji je buri podastro vrećice bilo da ih je bacio negdje uz cestu, u grmlje, ili ih je ostavio negdje na tlu. Ovo je svjedočanstvo jednog od nedjela ljudi prema prirodi.



... i sa sljedećom foto galerijom:

























Snimio: Zvonimir Krstulović/START PRESS


Ono što želim posebno istaknuti jeste dio komentara s kojim se u potpunosti slažem:

... Čovjek je bio taj koji je buri podastro vrećice bilo da ih je bacio negdje uz cestu, u grmlje, ili ih je ostavio negdje na tlu. Ovo je svjedočanstvo jednog od nedjela ljudi prema prirodi. ...


Stoga, neka ove slike ostanu u prošloj staroj godini i nek' se ne ponavljaju nikada više. Želim svim ljudima osobne i društvene odgovornosti i dosljednosti da oni, a ne nedužne vrećice, ne čine nedjela prema prirodi.


Sretna Vam nova 2013. godina.





- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se