30. 03. 2012


Prije odlaska na planiranu rutu, pripremam se tako što proučim stazu prema zapisima onih koji su po njoj bili, na forumima pročitam iskustva i pogledam objavljene slike mjesta na koje idem.
Kako o Tulovim nisam našla gotovo ništa, osim nešto slika koje su više manje sve bile s neke udaljenosti, tako sam krenula u ( za mene )



neistraženo područje. Kolege s kojima sam pošla, također su imali malo podataka o samoj stazi pa smo se uzdali u iskustvo i snalaženje u prirodi i tako krenuli put Starigrada gdje smo u privatnom smještaju odsjeli za pristojnu cijenu.
Plan je bio izviditi stazu; Tulove Grede, stazu malog prica i kanjon kao i ušće rijeke Krupe. Dva dana koja smo planirali, ispalo je prekratko za sve s obzirom da nam je za dolazak tamo trebalo pola dana, pa smo drugi dan obavili brzinski pregled dvaju staza a prvi dan smo posvetili Tulovim.

Pogled na Tulove Grede iz podnožja ostavlja bez daha. Rekla bih da mame svojim izgledom svakog ko ih pogleda ali isto tako i dominiraju područjem svojom ljepotom. Asfaltirani put nas vodi sve do tunela Sv. Rok gdje iznad tunela prestaje asfalt i ostatak šljunčanog puta nas vodi po serpentinama dalje. Nasut i dobro održavan put penje se i otvara nam prekrasni vidik na Zadarski arhipelag, Novigradsko more, maslenički most, kanjon Zrmanje..... Vidi se i novoizgrađeni objekt uz glavnu prometnicu koja vodi u tunel Sv. Rok gdje smo u povratku za doma, svratili popiti kavu i neugodno se iznenadili da takav veliki i novi objekt propada jer ne radi. S njega otpada žbuka i vidljivi su tragovi obavljanja svakojakih nužnih radnji prolaznika koji na tom mjestu tragaju za sanitarnim čvorovima. Parkiralište i klupe koje su postavljene uokolo kao i nekoliko sprava za dječije igre, prepušteni vremenu da ih uništi..šteta...

Kod dolaska do burobrana ostavljamo auto i malo istražujemo okolne staze koje vode u smjeru Sv. Brda a izlazi na šljunčani put i spušta se s druge strane prema obali. Natpisa o minama nema nigdje ali opreza nikad dosta. Kada smo zaključili da je kružna staza moguća, vraćamo se do burobrana i krećemo utabanom i friško markiranom stazom prema Tulovim. Ovdje ne nalazimo nigdje na natpis o minama ali i ovaj put oprez ne izostaje.

Tulove su nam sada na dohvat ruke i njihova sjeverna strana ne izgleda toliko impresivno kao južna, ali, izazov je doći do njih i dotaknuti ih. Sve odiše nekom posebnom energijom. Tišina oko nas koju narušava jedino uznemireno jato crnih ptica koje su se pobunile što ulazimo u njihov prostor. U podnožju vrha, ugledamo zabijene štapove u travi koji su označeni kao mjesto gdje je bila ili gdje sada je mina. Rekla bih da je to obilježje mjesta odakle je mina izvađena i to su oznake koje služe u razminiranju kote koje su obrađene. Hodajući utabanom stazom pažljivo biramo gdje stajemo i sa strahopoštovanjem se držimo markacije. Dolaskom na vrh, tj, među stijene koje nisu tehnički zahtjevne i ne postoji nikakva prepreka dok se probijaš između njih i prartiš oznaku. Vidi se da je oko staze rezano grmlje, što znači da je netko već poradio na čišćenju i održavanju staze. Prije KT na nekih dvadesetak metara nailazimo na svježe postavljenu oznaku na samoj stazi, " opasnost od mina". Po malo zbunjujuće, s obzirom da je sve već utabano i da je tek markirano. Nedamo se smesti i nastavljamo do KT. Tu se nalazi tuljac u kojem je nekada bio pečat i stara već izblijedela i skoro nevidljiva oznaka Tulove Grede. To bi bilo to. Dakle, dođeš do podnožja stijene do te KT s koje se pruža pogled na dolinu i to je sve.
Nema staze do vrha. Pitam se što je tu zapravo vrh... ...zar sve one ne čine jednu cjelinu i svaka od njih ima svoj vrh. Iako je zastavica postavljena na vrhu samo jedne od stijena, do nje ne vodi ništa.
Tu na tom jestu još uvijek ima inproviziranih bunkera ili nekakvih skloništa od kamena koji su služili u domovinskom ratu kao zaklon. Ovo područje je bilo područje razgraničenja i svatko je sa svoje strane štitio svoje područje minama.
Na samo nekoliko metara od KT nalazi se utabana staza koja vodi do nedano postavljene sajle a koja ne vodi nikuda. Ako se dobro promotri područje ispod sajle, vidi se da tuda davno nije nitko prošao pa to ostavljamo tako kako je i vraćamo se po istoj stazi natrag. Prolazimo kraj table upozorenja od mina i dalje ne vjerujući da tu stoji a do tog mjesta nigdje ni jednog upozorenja. Kraj staze se još mogu naći ostatci granata i pušaka iz rata koji su tu samo kao podsjetnik da se ne zaboravi. Na forumima sam uglavnom nailazila na ovakve tekstove:

Sve markirane staze su razminirane, odnosno provjerene od strane pirotehničara.
A zašto je cijeli južni Velebit proglašen minski sumnjivim, treba pitati one koji su pravili državni tender za razminiranje.
Što se Tulovih tiče, bio je miniran dio prilaznih staza, linija razgraničenja, pravac prjevoj Mali Halan-Debelo brdo, nadalje, neki dijelovi Struga i Marasovca, put za Medak ispod bivšeg doma pod Štirovcem, staze između Bunjevca i Malovana, staza između Bunjevca i Čičine doline itd..
Danas se svi ti putevi najnormalnije koriste, postoje i table s upozorenjem da se ne izlazi sa staze, a koga to čini nervoznim, bolje nek ne ide.


Dakle, sada mi je jasno zašto je malo podataka na internetu o Tulovim Gredama. Po njima malo tko a prije bih rekla, skoro nitko ne ide pa je svima ljepša slika s ceste koju je trasirao Josip Kajetan Knežić 1832 g i vodi od Obrovca do Malog Alana, u to doba granica Dalmacije i Hrvatske, preko Sv Roka. Zaštićena je i proglašena kulturnim dobrom.

Ostavljamo Tulove za sobom i spuštamo se natrag do burobrana koji se nalazi na 850 m nv. Prolazimo pored crkve Sv Franje i spuštamo se natrag prema Starigradu.
Sve u svemu ljepo je doći blizu Tulovih, vidjeti ih iz bliza, dodirnuti i osjetiti dašak prošlosti kao i pritajenu energiju stijena koje su upile svu bol i patnju onih koji su na tom mjestu ostavili svoje živote da bi mi danas slobodno koračali i penjali se planinama ... Sve to je moguće a da se pri tom poštuje pravilo koje se nameće... Ne skretati sa označene staze