Mali potsjetnik na prošlogodišnji uspon na Triglav koji je obilježio moje viđenje na te planine i pridonio da ih zavolim.
Do tada sam imala paničan strah visine i odluka da krenem s društvom na vrh pala je uoči samog polaska iz doma Planika u kojem smo prespavali i gdje se vodila moja unutarnja borba, krenuti ili ne na vrh.
Jutro obasjano suncem i dobro raspoložena ekipa učinili su da tu odluku donesem brže nego sam očekivala.
Na pitanje vodiča da li netko ima strah visine, hrabro sam se javila i priznala a tako i zaključila da sam bila jedina koja priznaje da se boji. Na kraju se ispostavilo da je priznanje bilo pun pogodak jer sam tako dobila osiguranje a osjećaj sigurnosti je bio dovoljan da panični strah nestane.
Korak po korak visina se povećavala a ja koncentrirana na ono za što se držim propuštam pogled kojem se ostali članovi dive. Strah me je ali ne priznajem a i ne želim dozvoliti panici da me obuzme. Dodatnu sigurnost mi daje onaj tko ima moj život u svojim rukama na konopu kojim me osigurava.... Hvala Marinu na toj podršci i strpljenju koje je pokazao dok je korak za korakom išao zamnom. Na vrh se stiže prije nego sam to očekivala a oduševljenje je pomješano s adrenalinom i uzbuđenjem pa se osjećam više zbunjeno nego sretno što sam na vrhu.
Silazak je uslijedio nakon fotkanja i " krštenja ". Pri silasku osiguranje pripada vodiču Ninu, koji je vodio ovaj pohod.
Sam silazak bio je lakši i jednostavniji nego uspon, možda stoga što sam pri usponu pamtila svaki kamen i stijenu na kojoj sam stajala pa sam lakše silazila znajući gdje trebam stati i za što se trebam uhvatiti.
Obećala sam sebi da ću jednom opet doći na Triglav i ovaj put se diviti ljepoti pogleda s njegove visine. Možda jednom. Ove godine nisam upala niti u jednu ekipu za taj uspon...... bit će jednom prilike u to ne sumnjam.
Za sada me očekuje poći na Ojstricu na Kamniške alpe, krajem ovog mjeseca, pa se nadam da će biti jednako zanimljivo a nadasve da ćemo svi sretno stići na zacrtani vrh :)