Južnim Velebitom. Paklenica - Struge - Vaganski vrh - Sveto brdo

24.04.2011.

10.04. 2011.

Pobjeći negdje dva dana. Najbolje je što dalje a prijedlog da se ode u Paklenicu i na Vaganski vrh, svidio mi se odmah.
U Paklenici pakleno vruće. Teški ruksaci, u kojima je sve što je potrebno za dva dana na Velebitu koji zna pokazati svoje nemirne ćudi, jedva se povlačim za ekipom koja grabi ispred mene.
Kratka pauza ispred Borisova doma i kreće se naprijed da nas noć ne uhvati s obzirom da smo došli oko 10 i 30 u Paklenicu.
Korak za korakom i čini mi se da usponu prema odmorištu Struge ( 1400m ) nema kraja. Vruće je a ruksak mi izgleda svakim korakom sve teži. Najgori dio svega je to što nemam cijev za vodu pa moram svaki put skidati ruksak s leđa da bih pila i opet sve to natrag vraćati ...užas... vrijeme mi je da nabavim tu pumpicu i tako skratim vrijeme koje gubim na pijenje vode. Bar sam pronašla razlog zbog kojeg uvijek kasnim za ekipom. Dok ja sve to napravim oni se udalje od mene i ja ih više ne mogu sustići...nekoliko puta tako i eto izgubljenih 15 min za njima.
Ok, u Struge ipak dolazimo u pristojno vrijeme, za dana, pa tek je 17 i 30. Tamo nailazimo na ekipu iz Zagreba i Zadra koji su već zauzeli svoje pozicije za spavanje. Nakon upoznavanja, razgovor kreće u svim smjerovima. Dečki iz Zadra bacili su se na pripremu roštilja a ja kao po običaju moram biti kraj vatre. Ljepo je grijati se uz vatru na otvorenom Velebitskom, svježem, večernjem zraku.....ali, panj koji je bio iza mene a kojeg nisam na vrijeme izbjegla, bio je presudan da se hodajući u natrag prevrnem preko njega i padnem na koljeno kojeg sam i tako već dva puta ozljedila.
Koljeno i moj pad tj, salto, bili su tema cjelovečernje šale i smjeha. Meni i nije bilo toliko smješno jer je to treća ozljeda za redom i ne sluti na dobro.
Ekipa iz Zagreba bila je jako vesela i čitavu noć nije bilo šanse za spavanje. I njihov je plan bio otići sutradan ujutro do Vaganskog vrha (1757m ) pa do Svetog Brda ( 1751m ). Treba se rano ustati i krenuti jer nas čeka, relativno dug put.
Ujutro smo krenuli skupa s njima ali kako su oni u startu zaostali za nama, mi smo se nakon nekoliko minuta već udaljili dosta od njih. Ali ne samo mi od njih već i ja za mojom ekipom. Ne znam zašto ali dan nije bio moj. Svaki pohod mi pada sve teže a disanje mi ometa tempo hodanja. Polako za dečkima koračam i svakih nekoliko desetaka metra stajem jer gubim snagu. Bilo kako bilo na Vaganski smo ipak stigli za sat i pol. Nema razlog za zabrinutost s obzirom da je tek 9 sati a do Svetog Brda ima još 3 sata. Krećemo s Vaganskog odmah, jer vjetar je tako jak da je teško ostati na mjestu. Pogled s Vaganskog je savršen. Na vidiku u daljini ekipa iz Zagreba, jako daleko: Ne čekamo ih jer to nebi imalo smisla, predaleko su. Prema Svetom brdu, staza nas vodi djelomično kroz područje koje je ostalo neočišćeno od mina. Treba se strogo držati staze jer sve što je izvan staze u razmaku od nekoliko metara može biti opasno. Natpisi nas upozoravaju na to. Koljeno me polako već počinje boljeti a do Svetog Brda je ostalo još svega sat i pol. Zaostajem za ekipom sve više. Dobacujem im, neka odu a ja ću polako za njima. Ako ne budem mogla čekat ću ih na povratku. Korak za korakom i stižem na vrh. Umorna, iscrpljena i mislim da mi je ovo najteži dio pređenog puta od kako planinarim. Nekako sam se dovukla nakon petnaestak minuta kašnjenja za njima. Na vrhu hladno. Vjetar puše prejako i trebalo je što prije otići. Na brzinu smo se uslikali i krenuli naprijed. Silazak je planiran preko Vlaškog grada, skloništa s druge strane kružne staze koja vodi iz Paklenice. Staza je dosta dugačka i nije ju moguće s te strane proći u jednom danu preko Svetog brda, Vaganskog vrha i Struga. Odmorište Vlaški grad, malo zapušteno i neuredno ali dovoljno dobro da se zaklonimo od vjetra i pojedemo nešto na brzinu. Iako ne razumijem zašto tolika brzina,tek je 12 i 30, ali ipak prilagođavam se kolegama koji imaju svoje razloge za brzinu.
Poprilično umorna i s koljenom koje sve više počinje boljeti, hrabro i bez žaljenja nastavljam za njima. Spuštanje nije neki problem za mene u normalnim uvjetima. Obično sam za dole brza i s lakoćom silazim ali ovaj put je svaki moj korak imao bolove užasnih razmjera. Dečki se sve više i više udaljavaju od mene i jedva stižem uloviti zadnji njihov trag, kojim smjerom kreću. Dom nigdje na vidiku, čini mi se da ovom silasku nikada neće biti kraja.
Konačno smo prije 16 sati ipk bili u domu. Nakon pauze u domu i nakon što mi se koljeno sasvim ohladilo, nastavak do recepcije bio je pravi pakao. Korak za korakom i bol za bolom. Posljedni dio na izlazu iz Paklenice je nešto čega se ne želim ni sjećati. Suze niz lice i bolovi koje još nikada nisam osjetila. Trebalo mi je jako puno vremena za posljednih tristo metara puta. Znam da su me dečki čekali dosta na izlazu, ali, stepenasti dio puta nisam mogla nikako sići. Strašno! Ne zamislivo kako koljeno može od udarca toliko boljeti i toliko nanijeti problema. Nešto što se ne može kontrolirati.
Na povratku u autu nakon što se potpuno ohladilo, nisam nakon toga mogla ni koraka napraviti.
Prošlo je tjedan dana i koljeno se oporavilo ali ne i moj ego. Realizirajući pređenu stazu po južnom Velebitu, dolazim do zaključka da je jednostavna i ni malo zahtjevna a ja zakazala. Što koljeno a što moje sve teže disanje pri usponu, znam da nešto nije u redu. Vrijeme je da se pozabavim svojim zdravljem ako želim nastaviti s planinarenjem jer plan mi je otići na Olimp u Grčku. Želim to, a ako želim, onda moram biti potpuno sigurna da mi je sa zdravljem sve u redu.
Možda jednom prođem ovom istom stazom još jednom jer želim preispitati sebe, mogu li ja to ili ne, puno bolje.































sve što je iza nas pređeno



sveto brdo ispred nas




Pogled sa Svetog brda









Planinarstvo

20.04.2011.


Planinarstvo obuhvaća sve čovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz vlastonožno kretanje u planinskim predjelima. Planinarstvo nije besciljno lutanje po brdima i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići; naprotiv, planinarstvo je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje. Planinarstvo nije sport, jer tu nema natjecateljske borbe, koja je bitno obilježje svakog sporta. Odlazak u prirodu i kretanje na čistom gorskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom fizičkom naporu, čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se