22.01 - 23.01. 2011

Za ono što me očekuje na ovom zimskom usponu nisam mogla biti pripremljena, s obzirom da mi je ovo prvi put da sam krenula na ovakav uspon.
Ekipa Pl. društva Glasa Istre organizirala je ovaj pohod pa sam odluku donijela u vrlo kratkom roku. Nabavila svu potrebnu opremu, iako nemam iskustva s njom, i prijavila se za novu avanturu.
Doći do doma na Kofcah na nekih 1500m n.v. a onda odlučiti mogu li i jesam li za popeti se na Veliki Vrh od 2088m.
Krenuli smo s 880m n.v. prema domu. Uspon do doma je bio konstantno uspinjanje od preostalih 700m i nije bilo lako s teškim ruksacima punim opreme, ali smo u relativno kratkom roku od svega sat i pol došli do doma.
Popodnevni odmor iskoristili smo za kratku obuku korištenja dereza i cepina a i ostalih uputa u slučaju opasnosti, kao i vezivanje dereza i korištenja cepina.
U rano jutro ipak sam odlučila da želim otići na vrh jer sam stekla povjerenje u ekipu koja nas je vodila i koja je pazila da svi koji to želimo, dobijemo ispravne upute o svemu.
Dan je započeo sa suncem iako je magla bila ispod nas, na vrhu je ipak bilo sunce. I Triglav je u daljini osvanuo sa suncem.
Na putu do vrha sve je izgledalo idealno. Sunce i mirno vrijeme. Neki su već u startu odustajali jer su utvrdili da im oprema nije dovoljno sigurna a neki su prvim ulaskom u maglu odlučili da je pametnije vratiti se u dom.
Na 1900m n. v. baterije na aparatima su stradale od niske temperature tako da smo ostali sa svega dva aparata na koja smo se mogli osloniti za fotkanje.
Magla, vjetar i niska temperatura kakvu još nisam doživjela. Hodanje po rubu grebena koji je prekriven nanosom snijega ispod kojeg je prazan prostor provalije s Austrijske strane a s druge strane litica i kosina koja nema kraja.
Na nekim dijelovima smo trebali uz pomoć cepina napraviti uspon jer je bio dosta strm a na nekim dijelovima to hodanje grebenom izgledalo je zastrašujuće. Kao i kosine po kojima smo hodali dok nam je ledeni sloj snijega bio pod nogama i na nekim mjestima bi noge propadale do kukova u dubinu.
Na vrhu smo bili nakon dva sata hoda. Ponosno smo si čestitali i iako nije bilo vidljivo ništa u krugu od nekoliko metara ipak smo osjetili snagu i moć ove planine koja u ljetnjim mjesecima izgleda pitomije.
Strahopoštovanje prema ovim planinama Slovenije uvijek osjetim i one mi imaju posebnu draž. Volim njihovu energiju koje odašilju i poštivam svaki kamen i stijenu na koju stajem jer one su nešto čemu se trebamo diviti.
Sve u svemu, jako sam sretna što sam imala priliku iskušati se u ovim uvjetima i na ovim stijenama.
Odlična ekipa i odlični vodiči i instruktori. Većina od njih ima iza sebe bogato iskustvo raznih svjetskih ekspedicija i uspona na poznate svjetske planine i zbog toga sam se osjećala sigurno.
Nadam se da ću jednom posjetiti Veliki Vrh i u ljetnjim mjesecima.