Škrljevo - Veliki i mali Kamenjak

18.11.2016.

Svima poznati Veliki i mali riječki Kamenjak, sjeveroistočno od Grobničkog polja, okruženi sa zapadne i sjeverne strane Lujzianom - starom cestom Rijeka – Zagreb, te s južne strane autocestom.
Greben Kamenjaka pruža se dinarskim smjerom sjeverozapad-jugoistok u dužini 1,5 km. Na njegovom hrptu ističu se tri karakteristična vrha: glavni vrh V. Kamenjak ili V. Kamičina (838 m), bezimeni srednji vrh (787 m viši je 20 m od M Kamenjaka, ali nije planinarski obrađen), te M. Kamenjak ili M. Kamičina (767 m), koji je najatraktivniji i s najljepšim pogledom, a njegove strme litice s jugoistočne omogućavaju alpinističko penjanje.
Starom cestom Rijeka – Zagreb do zaselka Kamenjak - manjeg proširenja s desne strane, od kuda je i početna točka uspona na Kamenjak. Do vrha Velikog Kamenjaka je svega 1 sat hoda a do malog, u produžetku još nekih desetak minuta.
Za sve one kojima je ovo prekratka tura ( posebno ako dolaze i iz daljnjih krajeva ) pripremila sam odličnu turu koja traje oko 4 - 5 sati hoda ( ovisno o grupi i brzini hoda )
U Škrljevu staza započinje kod željezničkog kolodvora gdje je odlično za parkirati veći ali i manji autobus. Dalje cestom nastavljamo ravno i dolazimo na kraj Škrljeva gdje se s desne strane nalazi napušteni kamenolom. Nastavljamo dalje prema Ponikvama i na dijelu gdje se cesta odvaja za Ponikve mi idemo desnom asfaltiranom cestom prema željezničkoj pruzi.
Ispod pruge vodi neasfaltirani put uz prugu još nekih petnaestak min a onda se put odvaja od pruge i nastavlja dalje. Na mjestu gdje se makadam odvaja lijevo u smjeru kamo želimo ići ( prema Kamenjaku i desno "Gradine " gdje se nalazi rampa, to je duži put do vrha Kamenjaka ali samo za one koji znaju put ) Od željezničkog kolodvora u Škrljevu pa do tog dijela potrebno je nekih 45 mn laganog hoda.
Preporučam da idete lijevo makadamom koji je samo na dva ili tri mjesta označen. Napominjem da planinarske oznake nema od Škrljeva do ispod vrha Kamenjak tj do vijadukta.
Dakle, na tom dijelu gdje se putevi razdvajaju imate još nekih 30 min do proplanka Vrana . Već na polovici tog puta se otvara vidik prema vrhu Kamenjaka i jasno je vidljiv vijadukt ( desno s vaše strane gledišta ) ispod kojeg treba proći.
Kada dođete makadamom do proplanka Vrana preko kojeg prolazi plinovod, preporučam da idete u desno do lovačke " čeke " koja je modernija verzija od onih klasičnih drvenih, i tu imajte orjentir da skrenete naglo u lijevo prema vijaduktu.
Uvijek neka vam vijadukt ( onaj manji ) bude orjentir. Već na dijelu gdje završava proplanak i počinje gušće raslinje, moguće je uočiti oznake kojima nastavljate do ispod samog vijadukta. Tu neka vas ne zbuni nasip koji je ispred vas, jer zna biti neprohodan a i trnje naraste tako veliko da je po nekad potrebna vještina probijanja kroz taj dio a i markacije tu ( na kratko ) nestaju. Očito su nam prepustili da se sami snalazimo kako prebroditi tu prepreku. Ako uspijete se probiti do ispod vijadukta, na stupu je jasno označeno kamo dalje. Od vijadukta pa do samog vrha Mali Kamenjak, oznake su jako dobro postavljene i nemate kuda promaštiti. Dakle, ostaje vam još nekih sat vremena hoda do vrha. Kada se ukaže vrh mali Kamenjak ispred vas je travnata površina na kojoj zna puhati jer se nalazi na udaru bure kada vremenski uvjeti nisu najbolji.
Dalje je jasno opisano u svim Blogovima staze koje spajaju veliki i mali Kamenjak.
Ili pak možete obrnutim smjerom. Što znači; najprije na veliki a onda na mali Kamenjak pa nastaviti put Škrljeva kako je označeno ispod malog Kamenjaka i ispod vijadukta dolazite na proplanak Vrana i opet neka vam orjentir bude " čeka " ona sa slike. Kad vam je " čeka " s ljeve strane po plinovodu, ispred vas je mala uzvisina na kojoj počinje šumski put koji vas ravno dovede u Škrljevo.
Lijepo je hodati i u jednom i u drugom smjeru tako da je sve stvar kako odaberete. Jedina razlika je to da ako krenete sa stare ceste Rijeka _Zagreb, imate manji uspon a sve ostalo je silazak dok ako krenete iz Škrljeva, pred vama je uglavnom uspon pogotovu u onom zadnjem dijelu kada prođete ispod vijadukta.
S obzirom da je vrijeme kada sam bila po stazi, bilo jako loše, bura je bila olujna pa je bilo nemoguće napraviti više slika od ovih ponuđenih. Nadam se da će svi oni koji se odluče za ovu rutu, imati dovoljno dobar opis.
Svima koji odaberu ovaj izlet , želim lijepo i mirno vrijeme i uživanje u prekrasnom pogledu kao i dobro druženje.

Pogled sa velikog Kamenjak u smjeru malog Kamenjaka




Vijadukt ispod kojeg treba proći




Čeka koja služi kao orjentir na proplanku Vrana




Iz smjera Škrljevo, račvanje puteva. Lijevo je put kojim idemo



Već tu se jasno vide oba vrha kako se ističu svojom ljepotom




Dio makadama koji vodi jednim dijelom uz prugu



Dio na kojem se putevi račvaju. Desno put Gradina i lijevo onaj koji nas vodi u smjeru Kamenjaka




RT Kamenjak

23.03.2016.

20.03.2016.

Nakon jako dugo vremena, vraćam se prirodi i pisanju Bloga.

Kao vodič A standarda, uživam vidjeti radost na licima svih sudionika izleta. Ne zaboravimo da smo tu zbog njih. Mi koji smo obučeni voditi, znamo staze kojima hodamo i poznajemo svoje mogućnosti i sposobnosti i ne trebamo se nikome dokazivati, već prilagoditi se izletnicima.


Da planine nisu jedina ljepota kojom priroda gospodari, pokazuje i primjer Rta Kamenjak kod Premanture.

Kamenjak je najjužniji dio Istre, poluotok je to dugačak oko 9 km, vrlo razvedene obale duge oko 30 km prepune uvala, uvalica, rtova i plaža. Isprepleten je mrežom prašnjavih neasfaltiranih puteva i staza koji vode i do najzabačenijih dijelova.
Najbolji smjer, po meni je, istočna obala jer pruža pogled na 11 malih nenastanjenih otočića i vodi kroz predivne uvale.
Staza počinje na samom kraju mjesta Premantura ako se dolazi autom. Ako se dolazi autobusom, onda je najbolje na ulazu u Premanturu, skrenuti desno po uskoj asfaltnoj cesti, koja vodi zaobilazno oko Premanture i dolazi do jednog proširenja, prije rampe, na kojem autobus može stati i okrenuti se. Dalje se nastavlja ravno, kratkom, blagom uzbrdicom do sljedeće rampe gdje se prolaskom kroz nju još dvadesetak metara, kraj niskog suhozida skreće lijevo preko livade. Sa druge strane te livade nalazi se druga rampa kroz koju se prolazi i nastavlja ravno prema Rtu. Nakon stotinjak metara, kraj lokve skrenuti lijevo prema obali kroz kamp.
U nastavku se držati prekrasne obale koja je sve samo ne dosadna. Staza vodi tik uz more i šteta je ne uživati u krajobrazu. Lijepe uvale i plaže te čisto more čine ovo područje izuzetno privlačnim odredištem za odmor u prirodi.
Dolaskom na sam vrh poluotoka, fascinantno je vidjeti kako je priroda stvarala današnji krajobraz kroz stoljeća nastajanja. Tektonske ploče koje su poslagane nevjerojatnom preciznošću, na kojem bi joj zavidjeli i najbolji graditelji. Neoprostivo je proći preko tog područja a ne pogledati sa pozornošću svaki kamen i svaku stijenu. Vidjet ćete neke od fosila iz doba dinosaura.

Viševica-Strilež

13.07.2014.

12.07.2014.


U mojim postovima, nekoliko puta sam opisivala ova dva vrha i steze koje vode preko njih, kao nešto zanimljivo i vrijedno posjete.
Međutim, ono što mi se dogodilo, kada sam povela svoje PLaninarsko Društvo po tim stazama, kako bih podijelila s njima ovu ljepotu...... moram podijeliti i sa ostatkom onih koji čitaju moj Blog.

Ovaj dio Gorskog Kotara, posjetim svakje godine u različitom razdoblju godišnjeg doba. Znači, bilo koje razdoblje, meni ja tamo uvijek bilo ljepo proći. Sve do ovog datuma.
Mala skupina planinara koju sam povela tog dana Na Viševicu i Strilež, krenula je zamnom, vjerujući mi u priče o svemu lijepome tamo.
Nakon asfaltnog dijela od Vagabunda, na skretanju za Viševicu, nigdje ne postoji ni oznaka skretanja na stazu a ni planinarska oznaka da se baš tu skreće za ovaj vrh. Poznavajući dobro ovaj dio, za mene nije bilo dileme. Krećemo širokim makadamom u smjeru Viševice a onda nakon dvjestotinjak metara, račvanje puta koje također nema oznaku. Kako sam se zaustavila fotografirati sporna mjesta, grupica mi je pošla naprijed ali sam na vrijeme zamijetila da idu krivim putem pa sam trčala za njima da ih vratim natrag na pravi put. Da su kojim slučajem bili planinari bez vodiča, koji su samo htjeli na vrh Viševice, ne vjerujem da bi ikada došli do vrha. Što će se pokazati u nastavku ovog posta, da ovim stazama odavno nije niko prošao.
O devastaciji šume do ispod vrha, ne želim ni govoriti. Svake godine me dočeka sve manji broj stabala i sve više ogoljeni obronci Viševice. Na prijevoju s kojeg se ide u smjeru vrha, markacije su dobre, samo se pitam kako su markacisti obavili ovo markiranje od prijevoja a u polaznoj točki nisu. No dobro. Koprive i ostalo raslinje pod vrhom, je nekako smo svladali.
Na vrhu sve kako bi trebalo biti. Sunce nas je pratilo i podarilo lijepi pogled prema svim okolnim područjima.
Najavila sam da ćemo kružnom stazom preko Strileža dolje, i da sam znala što nas tamo očekuje, vjerojatno nikada ne bih povela ljude u tom smjeru. No, što je tu je.
Odmah od prijevoja na kojem se račvaju staze za Viševicu i Strilež, vidljivo je da niko tuda mjesecima nije prošao, vjerojatno još od tradicionalnog zimskog uspona na Viševicu. Markacije jedva da se naziru a koprive i visoka trava su bili jedva savladivi. Nakon borbe sa probijanjem do grebena Strileža, po grebenu je slijedio nastavak borbe sa svim ostalim preprekama. Zarasla i obrasla staza nikome nije bila zanimljiva i već tu sam dobila oštre kritike društva da od kuda mi je palo na pamet da ih vodim po ovom zaboravljenom terenu koji je izgleda, zaboravljen i od vlastitog društva.
Preko vrha Strileža nekako smo se probili a onda spuštanje sa vrha. Tu su se potrudili oko markacija tako da pri spuštanju, nije bilo problema, osim što su svi već bili ogorčeni onim kroz što su se morali probijati. Dolaskom na šumski put, prelazimo ga i nastavljamo po stazi, koja je opet zakazala sa markacijama. Pa se pitam, nisu li markacisti došli po putu nekim prijevoznim sredstvom, pa su obilježili uspon do vrha Strileža sa istočne strane i vratili se natrag. Jer, u nastavku, markacija opet.... skoro pa nigdje. Prolaskom kraj izvora vode ( bunara ) trebalo je imati mačetu da ga se zaobiđe i vrati na stazu jer je raslinje bilo tako visoko i gusto i neznam da li bih imala riječi čime bih ovo mogla opisati.
Na žalost, aparat mi je bio prazan pa nisam mogla uslikati sva krizna mjesta, ali neštko slika koje ću prikupiti od sudionika, stavit ću naknadno u ovaj post.
Neznam šta bih rekla za ovo neugodno iskustvo na ovom dijelu staze.
Nitko ne voli negativne kritike....ali, šta je meni kao vodiču preostalo reći nakon svega. Da li sam trebala reći ljudima, oprostite što nisam stazu očistila prije vašeg dolaska. Nisam bila u izviđanje jer nisam našla za potrebnim, s obzirom da svake godine, dolazim u ove krajeve i poznajem ovaj kraj jako dobro, ali se pitam.... poznajem li ga stvarno tako dobro....
Kolege koji održavaju ovaj dio staze, ne misle o tome da netko tuda ipak želi proći. Ipak je ovo kraj koji je dovoljno poznat a ne neki nepoznati teren.
Da ne zaboravim, u Ravnom nam se priključio jedan kolega planinar iz Fužina, koji je čuo da idemo tamo pa je htio s nama jer je u jednom pokušaju htio doći do vrha pa nije pronašao stazu sa istočne strane. Tako da je s nama prošao stazu čitavom dužinom ali je i sam ostao iznenađen onim što je vidio na terenu.
Ovo su vrhovi koji su, na žalost, zaboravljeni i od vlastitog društva :(


Skretanje sa asfalta, na kojem nema nikakve oznake, kamo ono vodi




Račvanje puteva, za koje također neznaš kamo vode...




Ovakve markacije, ne mogu nazvati markacijama




Slika govori sama za sebe




Ovdje je nekada bilo lijepo vidljivo ispisan naziv vrha i visina.... sada se jedva nazire.

Slapovi Banine

18.04.2014.

29.03.2014.


Znate li gdje voda najbolje žubori a cvrkut ptica miluje dušu dok debela hladovina bukove šume stvara najljepši ugođaj, za toplih dana ?
Sa Riječke strane obronka Učke, nalazi se raj za kojeg su do nedavno samo rijetki znali. Slapovi Banine ili Rečina kako je neki zovu.
Po istoj toj stazi bila sam prije pet godina dok je još bila neuređena i obrasla a probijanje niz strmu i sklisku liticu bilo je vrlo teško.
Na ulazu u tunel Učka sa Riječke strane nalazi se parkiralište do kojeg se dolazi skretanjem u desno pa podvožnjakom dolazi na drugu stranu ugibališta . S tog mjesta šumski put nas vodi prema Učki tik iznad samog tunela. Prolazimo pored privatnog imanja koje je uređeno tako da na ulazu možemo odmah uslikati po kojeg drvenog medvjeda ali i po koju divlju svinju.
Nastavljamo dalje i za pet minuta, prije mostića, dolazimo na stazu koja nas vodi u desno uz potok.
Odmah na tom dijelu dok pratimo potok, možemo čuti čarobni šum vode i cvrkut ptica u bukovoj šumi oko nas. Kao da ulazite u Raj. Neprocjenjivo za oko i uho ali i za dušu. Moja preporuka je tim dijelom hodati čim tiše i uživati u jedinstvenim zvukovima.
Na nekoliko mjesta do samog slapa, prelazimo s jedne na drugu stranu potoka. Staza je lijepo označena i nema pogreške.
Potok je nastao tako što je to voda koja se prelijeva preko razine bazena za dovod pitke vode na područje Rijeke i Opatije. Sva nakupljena voda preko razine, slijeva se u korito koje je napravila a tvori jedan od najljepših prizora sam slap nazvan Banina i mnoge druge manje slapove i kaskade u daljnjem toku korita.
U ljetnim mjesecima kada voda pada ispod razine, presušuje i sam potok ali ne za dugo. Obično su to kratki sušni periodi.
Od polaska sa parkirališta do slapa dolazi se u vremenu manjem od sat vremena.
Kraj slapa Banina nalazi se kipić Gospe od Slapa za kojeg nisam pronašla nikakve izvorne informacije.
Put Poklona, staza nas vodi u nekoliko smjerova. Moja preporuka je da je najbolje popeti se po usponu na strani po kojoj smo došli na Baninu. Tu je staza malo strma u prvih desetak minuta ali onda izlazimo na široki šumski put do nekadašnjeg Ininog odmarališta do kojeg stižemo za pola sata. Od odmarališta imamo još nekih pola sata uspona do Poklona.
To bi bilo sve od uspona za ovaj smjer. Dakle, od Banine do Poklona za sat vremena.
Povratak sa Poklona na početnu točku je najbolje napraviti tako da se po putu spuštamo u smjeru rancha Bubač po poučnoj stazi koja je zanimljiva po sadržajnim natpisima o okolišu kroz koji prolazimo.
Od Poklona do ranch Bubač treba nam pola sata hoda.
Tu je vlasnik Đani uvijek među svojim ljubimcima konjima spreman da svakog počasti i ugosti ali i ponudi jahanje na nekom od svojih konja naviknutih na ljude.
Nastavljamo natrag prema slapu i tu dolazimo na isto mjesto ispod slapa Banina s kojeg smo krenuli uspon prema Poklonu samo s druge strane potoka.
Povratak po istoj stazi niz potok, neće biti ni malo nezanimljiv, upravo s toga što hodanje uz vodu nikada nije nezanimljivo.
Do parkirališta od Bubača stižemo za sat vremena.
Sve skupa za ovu stazu po kojoj je uživanje hodati potrebno je četiri sata koja su vrlo solidna za rekreaciju, druženje u manjoj ili većoj skupini, piknik i izlet nakoji je dobro povesti djecu jer nije jako zahtjevno a ipak je zanimljivo.
Jedna od ljepših staza koje vode u smjeru Poklona, svakako je ova i nakon što su je kolege iz PD Opatija uredili do savršenstva, treba je obići svatko pa čak i oni koji nisu planinari već obični ljubitelji prirode.
Jedan savjet.
Uz potok se nalazi Medveđi luk. Budite oprezni prilikom branja i konzumacije ove biljke. Ne malo puta se događaju trovanja ovom biljkom zbog zamijene sa vrlo otrovnim listom Đurđice koja ima identični list.
Smrtnost kod ovakvog trovanja je vrlo visoka pa preporučam da svaki list dobro protrljate među dlanovima i pomirišete. Iako dlanovi poprime miris luka, pa se može dogoditi da i ne primjetite razliku, ali svakako oprez nikad dosta
Za sve one koji žele doći i prošetati ovom ljepotom, možda naiđete i na kojeg daždevnjaka koji tu obitavaju ali za vlažnog i kišnog vremena.
Svima koji se upute po slapovima Banine želim ljep odmor i uživanje u ljepoti jer hodanje uz vodu opušta.




































Meja-Ljubibelj-Matusajna-Škrljevo

17.03.2014.

15.03. 2014.


Nakon što je prošlo više od pet godina kako sam bila po ovim stazama, odlučila sam krenuti u istraživanje ovog, nedovoljno posjećenog kraja koji je zaista lijep i treba ga svakako obići.
Starom cestom Oštrovica- Crikvenica, iznad mjesta Praputnjak, iznad Hreljina, nakon drugog oštrog zavoja,od restorana Bajta, nailazimo na usku cesticu, koja u desno vodi prema željezničkoj postaji Meja.
Na tom istom mjestu, autobus može bez problema zadnjim krajem popeti se na usku cesticu, da se iskrcaju svi a da pri tom ne ometaju promet.
Iako planinarske oznake vode od restorana Bajta, s obzirom na dužinu staze, dobro je ovo skratiti ako se radi o većoj i mješovitoj skupini planinara. Autom je dobro doći do željezničke postaje.
Hodati prema željezničkoj postaji Meja po asfaltu, ne izgleda zanimljivo ali radi se o samo 1,5 km, pa je lakše tako, ako se već ne ide autima do same postaje.
Tu na postaji, iza kuće na pruzi, Lijevo markacija vodi na vrh Svib ( 613 mnv ) a desno se odvaja staza koja vodi prema bunkeru koji je vidljiv odmah na polasku i po kojoj treba ići.
Put nas vodi po mulateriji , koji je građen od kamena koji je zarastao u travu i koji je nekada služio za vojne potrebe. Blago je položen i nastavlja se još oko 1,5km naprijed do dijela gdje s desne strane na kamenu piše da se markacije odvajaju, lijevo za Ljubibelj a naprijed za Tuhobić.
Tu se lagano uspinjemo prema Ljubibelju ( 705 mnv ) Staza je lijepo markirana i treba se orijentirati prema vrhu koji je vidljiv odmah na skretanju sa mulaterije i nalazi se blago u desno od smjera u kojem nas vode markacije.
Do vrha se stiše dosta brzo, za manje od pola sata laganog hoda. Ljubibelj je izdužen goli greben s dobrim vidikom na Tuhobić - Bitoraj - Viševicu....
Ispod vrha se kratko vraćamo istom stazom u lijevo i nastavljamo ispod vrha po mulateriji i silazimo do podnožja Ljubibelja gdje se nalazi privatna vikendica i prelazimo dio ispod dalekovoda i preko plinovoda do šumskog puta, gdje su markacije rijeđe jer logički vodi stazu naprijed od cca jednog kilometra.
Kraj puta nam se s lijeve strane ukazuje još jedna privatna vikendica i odmah nakon stotinjak metara, skrećemo sa šumskog puta u lijevo i nakon pedesetak metara u desno. Na tom dijelu gdje napuštamo put koji vodi ravno do vikendice a mi skrećemo u desno i tu se markacije na kratko gube i moguće je da zbunjuju ali nastavimo li po toj utabanoj stazi, dolazimo na glavnu cestu Oštrovica- Crikvenica.
Prelazimo cestu i dolazimo do Sokolića dvora, tj privatne vikendice. Nastavljamo tik uz glavnu cestu do mjesta gdje markacije skreću u desno prema Matusajni a mi produžimo još koji metar naprijed do dijela gdje počinje markirana Panoramska staza. Ona vodi po mulateriji koja svojom dužinom prati prugu koja se nalazi ispod, a uz put možemo naići na dobro očuvane bunkere. S panoramske staze pogled se pruža na Škrljevo, Krčki most, Bakarsko zaleđe i na more.
Nakon pola sata hoda dolazimo na prijevoj ispod vrhova Matusajna ( 610 mnv ) i Tribestion ( 542 mnv )
Do vrha Tribestion je potrebno pet min hoda i uživati u pogledu a do Matusajne je potrebno nešto više od petnest min i prava je poslastica za one koji vole malo pentranja po kamenjaru. Tu na usponu naići ćemo na još jedan od binkera skrivenog u naslaganom kamenjaru i potrebno je opreza da se ne izazove kamena lavina pa s toga treba hodati središnjim dijelom naslaga.
S prijevoja nas markacije vode niže do šumskog puta koji se dalje nastavlja sve do pruge preko koje prelazimo i dolazimo do kuće uz prugu i dalje asfaltom do željezničke postaje u Škrljevu gdje je zgodno za autobus.
Trajanje ove ture za pojednice je od 3,5 sati bržeg hoda, manja skupina će ovo proći i za 4 sata ali mješane grupe koje su veće od 35 ljudi ovo prelazi za 5-6 sati laganog hoda sa odmorima i sa uživanjem u pogledima.
Uzmite si vremena za hodanje po planinarskim stazama. Nikada ne juriti po njima jer se može dogoditi da propustite najljepši dio i ne stignete vidjeti ono zbog čega ste krenuli na neku destinaciju.
Hodanje planinama je užitak i nikako nek se to ne pretvori u neko natjecanje jer za takve stvari postoje organizirana događanja i tada se možete natjecati sami sa sobom ili ostalima.
Hodanje u skupini neka bude pozitivno druženje i užitak prije svega.





















































Noćni uspon - " Zora na Učki "

08.07.2013.

07.07.2013.

Planinarsko Društvo Kamenjak iz Rijeke, ove je godine organizirao noćni uspon na vrh Učke, Vojak, koji je po prvi put organiziran 2001. g. u sklopu 20. memorijalnog pohoda na Učku.

Svake godine, prve nedjelje Srpnja, održat će se noćni uspon u spomen prvog noćnog uspona, itzvedenog 04. srpnja 1852. g.

Doček zore na najvišem vrhu planine Učka, Kula Vojak ( 1401 ) izgrađena 1911.g. s koje puca pogled na čitav Istarski poluotok, Kvarnerski zaljev s otocima, planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe, Italiju...grad Rijeku ....





Može li itko zamisliti mjesto s kojeg se pruža takav pogled kao na dlanu i to u ranu zoru. Kada sunce pomoli svoje prve zrake, kojima ljubi zoru i svako od ovih mjesta podari dašak svoje topline. Neprocijenjivo.



Mladi kolege vodiči iz PD Kamenjak, dogovorili su okupljanje na Poklonu za sve ljubitelje ovog ( za mnoge neobičnog ) načina hodanja i polazak u 02 sata nakon pola noći. Iako nije bilo očekivanog odaziva planinara za ovakvo hodanje, nije nas to pokolebalo da krenemo put vrha.






Možda bi bilo ugodnije da je planinarski dom bio otvoren i da smo se mogli malo ugrijati toplim čajem ili kavom koja će nas održati budnima..... ali.... spremno smo krenuli u ( iako ljetnja) noć ipak hladnai vjetrovita.
Tišina noći pri usponu, gdje se čuje samo šum vjetra kroz krošnje stabala koji se nadvijaju nad nama. Pogled u nebo koje se natmurilo i prijeti kišom, ipak nam podarilo par zvijezda koje trepere u visini i probijaju se kroz oblake.
Mala skupina planinara, zaljubljenika u prirodu u svakoj vremenskoj prilici i u svakom dobu dana i noći postaje kompaktna skupinica, povezana, iako se u mraku ne vidimo jasno. Neki od nas se znamo od ranije a neki nikada viđeni.
Polako napredujemo ka vrhu i sve više se pod nama otvaraju svjetla Rijeke koja trepere u noći. Očekujemo čuti cvrkut ptica pred jutro, ali vjerojatno je i njima bilo hladno pa su cvrkut odgodile za kasnije.



Na vrh dolazimo točno na vrijeme da vidimo kako se kroz oblake na Istoku budi dan. Oblaci i vjetar, opako su se urotili protiv nas pa pokušavamo zadržati optimizam i vidjeti jutro kao da je vedro i lijepo.





U svakom slučaju, lijepo je proživjeti ovakvo iskustvo i podijeliti ga s onima koji ljepotu prirode vide u njezinom buđenju.
Pri silasku, smo se podijelili u dvije skupine. Odabrali smo ne vratiti se istim putem, već obilaznim sa jugoistočne strane Vojaka. Pozdravljamo kolege i ostatak skupine i krećemo. Taman kada smo krenuli po grebenu sunce se upak ukazalo i obasjalo nas i tako nam pokazalo da je tu i da nismo uzalud gubili noć. Predivni osjećaj kada te prva jutarnja zraka zaslijepi i poljubi lice, nježno i toplo.





Gledamo kako Istra polako dobija svaku tu zraku za sebe a sjena ocrtava Piramidu.



Na "sedlu" vjetar prkosi zakonu prirode i pronalazi put kojim prodire kroz krošnje a mi prkosimo njemu. Nastavljamo hodati, veseli i nasmijani. Rađaju se nova prijateljstva i padaju dogovori za neka nova uzbudljiva druženja na nekim novim destinacijama.
Ništa ne može nadomijestiti taj osjećaj zbližavanja ljudi u prirodi. Bez kočnica. Bez imalo zavisti, kritičnosti, suzdržavanju u smijehu koji zvuči iskreno i lijepo. Podijeliti svaki zalogaj hrane i pića kojeg ima u svom ruksaku s kolegama.
Život planinara koji se ne sastoji u nadmetanju i u stalnom rivalstvu, lako je pronaći, samo se treba odlučiti i krenuti na neka nova zanimljiva mjesta, poput ovoga.








U svakom slučaju, ova ista tura i sve ovo, ponovit ću i iduće godine. Očekujem da će biti više zainteresiranih i hrabrih planinara.
Sve pohvale vodičima koji su dali sve od sebe da nam pripreme kartončiće u kojima ćemo udarati pečate i tako potvrditi svoj dolazak, ove a i svake iduće godine.



Biti sudionik noćnog pohoda i dočeka zore na Vojaku, nešto je novo i vrijedno ponovnog dolaska.
Zahvaljujem dobroj ekipi s kojima sam odhodala nastavak dana i koje sam upoznala.



Vidimo se i iduće godine !!!

Južnim Velebitom

10.05.2013.

2 - 4. 05. 2013.

Nakon godina provedenih po raznim uvjetima u planinama i visokogorju. Pomažući sudionicima u svakoj prilici. Stjecanju znanja i vještine vođenja. Provedenih sati u učenju u vodičkoj školi. Logičan je slijed da sam spremna odvesti svoj prvi službeni izlet i to od tri dana po južnom Velebitu. naughty
Kako sam po ovim stazama bila u izviđanju i nekoliko puta prošla po istima, psihički i fizički sam spremna za podijeliti moje znanje s ostatkom društva, čiji sam član. thumbup
Bez ikakvog stresa i nervoze, sve sam imala unaprijed pripremljeno i razrađen plan pa mi nije bio stresan tjedan prije polaska a ni na dan polaska. nut
Tulove Grede- staza Malog Princa- kanjon rijeke Krupe. Tri predivna dana u kojima nas je poslužilo vrijeme. wave
Smještaj u apartmanima Tota u Starigradu, uvijek povoljan izvan sezone za sve nas planinare. Cijena je kao i u svakom drugom prosječnom Pl domu ali s razlikom na to što su to ipak apartmani s kupatilom i toplom vodom. Ukupno 34 planinara spremnih da ih povedem kroz ljepote ovog kraja. kiss
Meni uvijek drag južni Velebit. I ma koliko puta da se tamo vratim, uvijek ima nešto čime me oduševi. nut

S obzirom da putujemo punih 6 sati, prvi dan je rezerviran za razgledanje Tulovih Greda. Tog dana se radilo na razminiravanju pa je bilo dosta zaposlenih na čišćenju minskog područja ali i kola hitne pomoći koji su dežurali pored burobrana u slučaju da zatreba pomoć. puknucu
To me nije obeshrabrilo pa sam, nakon razgovora sa dežurnima ispod staze, zatražila dopust prilasku Tulovim Gredama. Svima dala jasne upute da se drže kolone i da ne skreću sa staze. Staza je sigurna i po njoj sam nekoliko puta bila, ali s ljudima je uvijek neizvjesno. zujo
Prate me u stopu i dive se ljepoti Tulovih Greda koje svojim neobičnim oblicima poručuju da su tu bili i prije a bit će i poslije svega ovoga što se oko njih zbiva. Prkose vremenu. Upijaju duh vremena svih događaja oko sebe.... snimanje filma Winnetou, domovinski rat.... i ko zna što još prije svih tih događaja. rolleyes
Manja skupina je zatražila da ode do vrha na kojem je zastavica, što sam im dozvolila znajući da su iskusni penjači pa nema brige. Ja sam po svojoj dužnosti Vodiča, ostala s ostalima u grupi koja odmara jer nisam tu da bih se penjala već biti s onima kojima je sve ovo prvi put. Penjat ću se nekom drugom prilikom.belj
Razlike od prošle godine na Tulovima su očite. Makli su oznaku " Mine " puknucu koja je stajala na stazi u prosjeku između stijena. Oznake koje vode do vrha su jasno postavljene ( iako nisu planinarske, ali oznake jesu ) tako da nema lutanja kuda se popeti do vrha. pjeva
Pozdravljamo dečke koji su oko Tulovih čistili teren i zaželjeli smo im sreću a mi se vratili do autobusa. Lagano, bez žurbe. Fotografiranje, razgledanje. Prvi dan su svi umorni pa je to dovoljno. fino

Drugi dan, staza Malog Princa. Ono što su svi očekivali. Cjelodnevni izlet. Lijepo vrijeme. Sunčano i toplo. Mi u šumovitom području koje je lijepo ozelenilo, hladovina, pa je uživanje hodati takvom stazom. smokin
Moje mišljenje je da je nužno, hitno uređenje staze koja vodi obronkom Crnopca od tunela Prezid do Tatekove kolibe, jer je dosta zarasla i markacije su jedva vidljive za one koji su tu prvi put. Srećom pa sam tu po treći put naughty
Putem procjenjujem ko mi nije spreman za stazu Malog Princa. Ipak je to predio koji je pun vrtača, škrapa, ponikva, pa je potreban oprez. Dobra pokretljivost i vještina penjanja. Grupa je mješovita pa treba biti mudar i napraviti dobru odluku.namcor
Kod Tatekove kolibe odmor i upute za dalje. Svi slušaju pozorno što im govorim ali i dalje ne shvaćaju kako staza izgleda. Isključujem jednog sudionika za kojeg sam procijenila da ne bi mogao proći stazu i da bi mu se moglo nešto dogoditi pa kako sam odgovorna za sve njih, ipak sam se posavjetovala sa kolegom koji je iskusniji i koji se složio sa mnom o odluci. Zamolila sam ostale da se dobro zamisle jesu li spremni za nešto tako. Oni koji se nisu osjetili spremni ostaju tu skupa s onim kojeg sam isključila i čekaju naš povratak, a mi krećemo naprijed. mah
O stazi Malog Princa ne treba puno govoriti. O njoj sam već pisala. Ona je nešto o čemu se ne piše. Ona se prođe, doživi, osjeti..... nutpjeva
Cjelodnevni izlet prolazi po planu. Nikakvih izvanrednih okolnosti ( osim poskoka kojih je bilo doslovno na svakih nekoliko metara ) nije bilo. Svi su oduševljeni onim što su tog dana vidjeli i doživjeli pa su zadovoljno otišli u svoje sobe. Pun pogodak. Drugi dan ( ako su tri u pitanju ) i treba biti udarni dan. party njami thumbup

Trećeg dana pakiranje i polazak u predviđenom vremenu. Sunce nas prati i zadnji dan boravka u Starigradu. smokin
Dolazimo u Golubiće Donje i tu dajem upute o promjeni plana za danas. S obzirom da nas i danas očekuje povratak i put do kuće, ne treba pretjerivati. Mnogi su umorni od prethodnog dana pa im ne treba dodatno zagorčavati dan. Odlučujem da ih odvedem po stazi Vratolom do mjesta gdje se staza počinje spuštati u kanjon. Tu na tom dijelu ima dobar pogled na najveći slap "Veliki Buk" (11m ) koji se nastavlja od ušća Krupe u Zrmanju. Pogled fantastičan. Dovoljno da se svi uslikaju, čuju zvukove, vide boje i ljepotu donjeg dijela kanjona Krupe.wink
Sunce je jako. Previše bi bilo da skupinu povlačim po kanjonu gdje bi se lomili po sipru uz obalu a onda bi mnogi odustali od silaska do Kudinog mosta jer bi bili umorni. blabla
Nakon fotografiranja, za nekih sat i pol vremena, vraćamo se do autobusa koji nas vozi dalje do Golubića, kraj nekadašnje škole u malom selu i silazimo do Kudinog mosta.
Na vidikovcu u usamljenoj kući Veselinovića, ljubazni domaćini nas dočekaju, pozdrave i malo zabave sa zmijom koju imaju u svom dvorištu kao atrakciju. Zmija je bezopasna i dođe se samo nahraniti jajima od kokoši i onda odlazi. Njima je ipak ona poslužila kao zabava za prolaznike i svi se oduševljeno slikaju s njom. naughty
Kod Kudinog mosta, na žalost, dočeka nas tabla da se most urušava headbang Nadam se da će se čim prije sanirati i ne dozvoliti da ovako vrijedna građevina propadne mad
Oprezno prelazimo preko njega, tek da se osjeti energija utrošenog vremena i truda Kude koji ga je gradio s ljubavlju, i vraćamo se na zelenu livadu, zasluženo odmoriti. naughty
Svi se bacaju u hladnu rijeku. Zelena livada i debela hladovina. Neopisivo. Pun pogodak. Ipak sam napravila dobru odluku što sam zaobišla probijanje kroz kanjon i priuštila im ovo uživanje kraj rijeke. thumbup
U povratku su nas opet ugostili u kući Veselinovića.njami party Siromašna ali ljubazna obitelj. Ponudili smo im nešto novaca kao prilog za gostoprimstvo. Zadovoljna žena, smiješi se, briše znoj sa čela i kaže " Ne treba nama ništa, nama je drago samo kada vidimo ljude" ......šta reći na ovo.kiss Njihova ulazna vrata, uvijek su širom otvorena za sve prolaznike. kiss
Povratak u autobus je po predviđenom roku. Svi sretni i zadovoljni. Kada vidim sretna lica ljudi kojima sam uspjela pokazati svu ljepotu prirode, uživali na stazi koja je svima bila jednako dostupna.
Ponosna sam na ljude koji su se pokazali spremni slušati upute kada je to potrebno. Poštivali su me kao ženu Vodiča koja ih po prvi put vodi. Dali mi svo povjerenje. A nagradili me svojim zadovoljnim licima. Nema veće sreće od toga. To je još jedan od razloga zbog kojeg sam odabrala školovati se za Vodiča. sretanwink
S ponosom nosim vodičku značku na srcu jer nije bitno koliko si visina prešao, koliko si vrhova osvojio...već koliko si sretnih lica na izletu vidio. hrvatska
Hvala mom PD Elektroistra iz Pule koje mi je dalo povjerenje. Hvala i kolegama iz PD Pliva iz Zagreba s kojima sam bila u kontaktu za njihovu stazu po kanjonu i razmjenjivali dojmove. Hvala i ostalima iz Starigrada s kojima sam bila u kontaktu za sve informacije koje su mi bila potrebne prije polaska. cerek
Na jesen se spremam opet u Starigrad i po Velebitu provesti tjedan dana u kojima ću proći sve ostale dragemi staze po kojima sam bila i po kojima nisam bila dead pa ću lagano uživati u istraživanju novih staza naughty





































































X. - Long Walk Day (LPP) PD Skitaci - Labin

28.04.2013.

27.04.2013.



S obzirom da mi GPS na mobitelu pojeo bateriju na ovom km dalje stazu nisam imala ucrtanu ali ... kada ulovim neku od kompletnih slika staze, bit će dodana. Do tada samo ovoliko prikaza koji Endomondo može dati precizno ucrtano i upisano.
Obratiti pozornost na izgubljenu tekućinu za samo polovicu staze (!!)


Šta reći o ovome osim " kapa dolje za organizaciju" PD Skitaci

Ovo je moj prvi od deset koliko ih se do sada organiziralo. Koliko god se pripremali na neke duže staze, svakom planinaru je ovo veliki izazov i zbog te " poslastice " ne možeš biti skeptik i reći ništa drugo nego " bravo dečki " na organizaciji.
Iako je potrebno se jako rano ustati za ovakav izazov jer Labin je na drugom kraju Istre ( bar za mene ) Polazak iz Labina je u 5 sati ujutro a start iz Brseča sa (241m n.v.) u 6 sati do kuda nas vozi autobus.
Nakon kratkih uputa na startu kojeg nam daje naš voditelj puta Vedran Kos, skupina od 45 dobro " nabrijanih " sportaša ( moram reći sportaša jer nisu svi prisutni i planinari) kreće se punom parom naprijed put vrha Sisol ( svugdje piše da je visok 835 m a na mom GPS- stoji 877 m n.v. ) ...dakle odmah nagli uspon koji nam je u startu bio lako savladiv jer smo odmorni. Tako dolazimo na vrh za 1,45 min ...u 7sati i 45 min
Dalje slijedi spust do Plomina (171m n.v.) koji, iako je samo silazak, ne prolazi brže nego za 1,25 miin ( ne razumijem kako jer sam za dolje trčala ali....)
Marenda u restoranu Dorina kratke upute za dalje, odmor i nastavak puta prema drugoj kontrolnoj točki na Standaru (474m n.v. )
Moram priznati da je nakon marende, jako teško krenuti naprijed. Ohladi se tijelo, opusti, i nikako naprijed. Sunce je već dosta visoko i to samo otežava put. Do Standara stižemo za 2,25 min :(
Na Standaru udaramo pečat, srećemo grupu planinara iz Slovenije koji se kreću iz suprotnog smjera i veselo nas pozdravljaju.
Spust prema Rapcu izgleda poput noćne more. Koljena lagano popuštaju a sam spust ne izgleda ni malo lagano. Strmina po šumovitom putu koja je osigurana sajlom zbog lakšeg savladavanja silaska ne olakšava previše već dosta umorne noge.
Kod slapa u Rapcu hladimo otečene noge i krećemo u posljednju etapu koja bi trebala biti i zadnja u nizu "teških"
Dolazimo do kontrolne točke Labin na (291m n.v. ) u 13,35 (loše ...loše.... ali ne damo se pokolebati )
Koliko možemo dajemo petama vjetra ali... noge sve teže....
Grabimo prema idućoj kontrolnoj točki.
Na jednom dijelu staze nailazimo ne jednog dečka koji doslovno, leži na stazi i dalje ne može..... (?)
Nisam odmah shvatila o čemu je riječ ali kada nas je ugledao ustao je i krenuo za nama. Mi u svom filmu nastavljamo i razgovaramo kako ne bi razmišljali o stazi. Iza sebe čujem kako na svakom koraku dečko uzdiše od bolova. Okrenem se da vidim u čemu je riječ .... i ništa čudno... jedva se povlačio ..koljena mu otkazala i srećom imao je štapove na koje se maximalno oslanjao. Iz iskustva znam da nema gore situacije na terenu nego kada ti koljena otkažu. Na to se ne možeš pripremiti. To su situacije koje se svakome mogu dogoditi. To samo iskusni sportaši znaju kakva je to bol. Ako je u pitanju samo jedno koljeno , nekako se dovučeš na ono zdravo, ali ako su to obadva ...onda....ajme meni...
Ostajem s njim i ispraćam ekipu s kojima sam hodala jer mi instikt govori da ga ne smijem ostaviti tu na stazi. Krenuo je sa željom da stazu prođe u komadu. Ne bi bilo fer od mene da grabim za vremenskim prolaskom a ostaviti nekog sebično na stazi.
Nakon što sam mu namazala koljena, zamotala elastičnim zavojem, dala mu nešto za bolove, vode, kratki odmor jer u takvoj situaciji ne smiješ predugo raditi pauzu ma koliko to želiš, jer se tijelo hladi. Ako predugo sjediš zaboravi daljnji nastavak hodanja. Koljena više ne pokreneš. Idemo nas dvoje, polako. Na svakom bolnom dijelu usporavamo i korak po korak. Nema žurbe. Što je tu je. Bitno je čitav doći na cilj. Razgovor da ne misli o boli. Utjeha o tome koliko još do iduće kontrolne točke...sve to samo da mu dam malo utjehe da izdrži. Magla se spustila i markacije se sve manje vidi. Sreća da poznam taj dio staze pa ne brinem o tome da ćemo izgubiti smjer.
Na predzadnju kontrolnu točku Oštri (531m n. v. ) dolazimo u 16,58.
Tu je za njega bilo kao da je došao do cilja. Gladan ( to se dogodi kada želja za što prije doći do clja ne nose u ruksaku više od bočice vode i energetske pločice ) pojeo je brzinski jedan sendvič i gibamo dalje...po planu do cilja nam je trebalo još sat i pol do dva.... (?!) Ne dozvoljavam mu da sjedi dugo da se ne ohladi i krećemo dalje. Zadna etapa koja kada si umoran izgleda beskonačno dugo. Prijatelji ga cijelim putem nazivaju i pitaju gdje je i kako napreduje, da li može, i da li trebaju doći po njega, s obzirom da je ostao dugo iza njih u bolovima.
Na ravnom dijelu puta do cilja, hrabro grabi dobrim tempom usprkos bolovima naprijed. Magla postaje sve više dosadna i frustrirajuća. Uvlači se u kosti. Nemaš vidne orjentacije pa ne mogu mu jasno dati odgovor koliko do cilja ali tješim ga da po mojoj procijeni trebamo stići u 18,20 .
Moram priznati da je i mene u zadnjoj dionici koljeno počelo gadno boljeti pa ... što je tu je, cilj je pred nama. Šta znači moje lagano bolno koljeno naspram njegova obadva bolna .... uh...Sada kada izvrtim film natrag moram mu dati sve pohvale na izdržljivosti jer, vjerujte, nema gadnije boli od koljena i to obadva.
Konačno smo tu. Na Skitači ( 425m n. v. ) i to točno u 18,20 (!!!!!) Bravo za njega.
Dočekali su nas njegovi prijatelji koji su ga zagrlili sretni zbog toga jer je uspio. Naravno da su i meni zahvalili na pomoći jer kako je rekao ( imena nikada ne pamtim, ali i da sam zapamtila ne bih pisala po imenu o kome se radi ) nikada ne bi došao do kraja da nije bilo mene jer ne bi imao snage doći do cilja.
Najveći uspjeh mi je kada pomognem onima kojima je pomoć potrebna da stigne do cilja. Nikakvo vremensko natjecanje ni utrka mi ne može nadoknaditi to zadovoljstvo kada pomognem nekome. Svi su na tu rutu krenuli da bi do cilja došli. Ko prije, ko kasnije. Bitno je stići. Jer 40km u jednom danu, uz savladavanje nadmorskih visina koje kada zbrojiš iznose oko 2000m uz neizmjenočnog uspona i spuštanja, nije jednostavno.
U domu na Skitači onaj poznati miris i okus kave koji sam osjećala čitavim putem..... to je ono što mi je tog dana najviše falilo.
Iako noge danas malo "bride" ako me neko pita bi li ponovila ovo iskustvo, danas sa sigurnošću mogu reći DA ... i iduće godine želim proći sve ovo uz nadu da neće biti nezgoda na stazi.
Ovom prilikom još jednom želim dati sve pohvale organizatorima koji su s jedne do druge kontrolne točke imali odličnu logistiku i brinuli o svakom sudioniku da imaju uvid o svakome da je dobro, da je nastavio ili odustao od utrke i da svi sigurno stignu do cilja.
Zahvaliti im na tome što su osmislili ovakve " gušte " za one koji vole na stazi biti svojim tempom, dokazivati sebi što i koliko mogu i to po terenu koji im može pružiti sve moguće "delicije" kakve vole avanturisti po planinama.
Hvala PD Skitaci i vidimo se iduće godine :)


Prikaz čitave rute









Gradiška tura - Nanos - Abram

19.11.2012.

17.11.2012.

Nanos (1313m ) je visoka kraška zaravan koja povetuje Alpsku i Primorsku Sloveniju. To je 12 km duga i 6 km široka zaravan sa strmo odrezanim rubom zvanim Pleša. Dio južnog i zapadnog obronka proglašen je parkom prirode zbog brojnih botaničkih zanimljivosti.

Iako su mnogi, nebrojeno puta prošli pokraj Nanosa ili na njega ipak bili, malo ih zna da sa zapadne strane iz Vipavske doline postoje primamljive staze za sve one sladokusce što se adrenalina tiče. Zadovoljava potrebe svakog tko želi provesti zanimljivo dan u prirodi a pri tom i iskusiti nešto adrenalina.
Penjački smjerovi koji vode po zapadnoj stijeni Nanosa u mjestu Gradišće pri Vipavi, gdje se nalazi i penjačka škola po umjetnoj stijeni a nakon toga slijedi penjanje po pravoj stijeni Nanosa.

No, mi ovog puta nećemo sebe stavljati u takvu poziciju već ćemo se držati ferate koja je postavljena jedino iz tog mjesta i jedino na tom mjestu Nanosa.
Na lokalnoj cesti koja vodi iz Razdrtog prema Vipavi skreće se u Gradišće desno, gdje se autom ili čak i autobusom može doći uskom cestom koja vodi uz brdo do parkirališta ( 250m n.v. ) ispod Nanosa.

Dobro označena staza od parkirališta, vodi do ispod stijene gdje se dijeli na lakšu ( u desno ) stazu koja nije zahtjevna i vodi uz stijenu do vrha ili pak lijevo do ispod stijene na kojoj je sajla kojom se može uz nešto prakse lako popeti na vrh.
Slovi za vrlo zahtjevnu stazu, ali po mom mišljenju, svaki planinar mora i trebao bi proći jednu ovakvu feratu i na taj način razbiti predrasude o sajli kada se na nju naiđe na nekim stazama.

Oprezno, uz stručne upute i pravilno korištenje opreme, kao i koncentreciju, svatko može savladati uspon od tristotinjak metara po sajli i na taj način steći potrebne vještine penjanja i razbiti predrasude. Naravno penjačka oprema i kaciga su obavezni a i penjačke rukavice jer sajla nije ugodna na goloj koži.
Na polovici uspona nalazi se odmorište tj polica na kojoj se može odmoriti i razgledati dolina Vipave.

Nastavak po sajli je nešto strmiji od početne točke jer vodi po grebenu koji je dosta oštar i na jednom dijelu treba se prebaciti s desne na lijevu stranu sajle i tu je potrebna koncentracija i dobro odmjeren svaki korak.
Nakon što sajle završe, staza vodi po stijeni dalje bez osiguranih dijelova a to znači da nema opuštanja već i dalje treba biti koncentriran na svaki korak i paziti kamo se staje. U nastavku staze do vrha Vipava koji se nalazi na 761m što znači da se savladava visinska razlika od 500-tinjak metara, potrebno je još nekih pola sata uspona.

Za sve one kojima je to dovoljno za jedan dan mogu sići po istoj stazi natrag ili po planinarskoj uskoj stazi uz stijenu koja od vrha vodi u lijevo za dolje i na nekim dijelovima ima sajlu koja je čisto za manji oslonac nego za potrebe vezivanja i svatko je može proći pa čak i djeca.
Ili pak, nastaviti dalje od vrha, dobro označenom šumskom stazom do seoskog imanja Abram gdje se nudi dobra i povoljna gasto ponuda.
Ukupno je potrebno uspona po sajli, od parkirališta do vrha Vipava, sa zaustavljanjem i laganim hodom cca 2 sata. Od vrha Vipava do sesokog imanja Abram, laganog hoda 1,5 -2 sata. Pri silasku sve to se umanjuje za po pola sata po dionici, ovisno o kondiciji i o sastavu grupe.
Što znači, približno 6 -7 sati provedenih na stazi.

Ovo je moj drugi posjet ovoj dionici koja me svaki put oduševi a plan mi je da istražim i ostale staze koje vode po Nanosu a kojih ima dosta. Mnoge od njih su kružne i izvedivo je sastaviti kvalitetna kružnu turu sa svim elementima u kombinaciji, od penjanja do laganog hodanja.

Prikaz staze kuda bi trebali ići, okomito sajla, desno staza koja nije zahtjevna


Uploaded with ImageShack.us


Parkiralište s kojeg se polazi


Uploaded with ImageShack.us

Mjesto gdje se staza razdvaja na onu lakšu i na stazu po sajlama


Uploaded with ImageShack.us


Početak uspona po sajli


Uploaded with ImageShack.us


Polica po sredini uspona na kojoj se može odmoriti i uživati u pogledu


Uploaded with ImageShack.us


Pogled s police za dole


Uploaded with ImageShack.us


Dio na usponu nakon police, kada se po grebenu treba biti oprezniji


Uploaded with ImageShack.us


Još malo pogled za dole


Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

Pozdrav onima do nas


Uploaded with ImageShack.us

Predivan pogled na dolinu Vipave


Uploaded with ImageShack.us

Na vrhu stoji oznaka


Uploaded with ImageShack.us


Oznake su jasne


Uploaded with ImageShack.us

Staza do Abrama je dobro obilježena i uglavnom kroz šumsko područje. Nakon što se izađe na put krenuti desno do prvog skretanja( kod lokve ) lijevo a onda prije kuće desno


Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us


S desne strane uz stazu ukazat će se manji privatni posjed sa kućicom a onda još desetak minuta naprijed dolazite do seskog imanja Abram


Uploaded with ImageShack.us



Uspavani i nezainteresirani medo


Uploaded with ImageShack.us

Dobra gastro ponuda


Uploaded with ImageShack.us

U povratku stižemo na zalazak sunca


Uploaded with ImageShack.us

Najavljujem nastavak pisanja bloga zbog svih onih iskrenih i dragih ljudi koji vole pročitati opise staza po kojima žele proći.
Nastojat ću svaku stazu opisati najbolje što mogu i tako omogućiti svakome odlazak u planinu što sigurniji i što ljepši.
Pozdravljam sve moje vjerne planinare koji čitaju i prate moje staze koje život znače.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se