Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Znate one inženjere koji su postali inženjeri samo zato što ih je neki u djetinjstvu utisnuti obrazac uvjerio da "crtač stripova" nije pristojno i ozbiljno zanimanje? E, pa takva sam vam ja udavača. Mislim, udajem se ja, udajem, od srijede do petka... a zapravo tražim muža, a molim Boga da ga ne nađem. K'o kad onaj inženjer crta stripove na poleđinama nacrta, tako sam i ja istinski sretna samo onda kad nesuđenom zaručniku na odlasku vidim leđa. A ipak, da mi netko kaže da se nikad neću udati, pala bih u strašnu depresiju. Dakle, nije zapravo problem u meni, nego u tim muškarcima i općenito zaostaloj okolini zbog koje sam sigurno postala to što jesam. Pa nisam valjda sama od sebe? Ali, što je - tu je. Sad u tom okruženju treba nekako preživjeti. Naime, kad je žena luda u dvadesetima, nekako je svima simpatično luda, ali kad je luda u četrdesetima, onda joj ipak treba kakav-takav muž za pokriće. Kao, jadna, normalno da je poludjela s onim idiotom. Dakle, meni bi trebao neki muž s kojim bih odlazila na obiteljska vjenčanja, uredske zabave i slično, a koji me opet ne bi previše ometao u mom životnom stilu mentalne dvanaestogodišnjakinje. Neko vrijeme sam se bavila mišlju da bi najbolje bilo kad bih našla nekoga kao što sam ja, ali onda sam se sjetila da bi takvoj osobi zapravo trebala osoba koja bi željela odlaziti na njegova obiteljska okupljanja, uredske zabave i slično, što znači da bih ja morala odlaziti i na svoje i na njegove. A koliko se ja razumijem u matematiku, to je duplo. Znači, meni bi u najgorem slučaju trebao muž koji nit radi, nit posjećuje svoju obitelj. Posjećivao bi samo moju rodbinu, slušao ih, popravljao im stvari i to. Za početak bih ja išla s njim, dok se ne upoznaju, a poslije bi lijepo mogao ić sam. U uredu isto. U dvadesetima mi nije smetalo radit prekovremeno, ali sad mi je i to dosadilo. Osim što bih kao udana žena ostavljala puno ozbiljniji dojam, tu bi mi udaja isto dobro došla. S obzirom da znanost još nije dala odgovor na moju fobiju od kuhanja, on bi u međuvremenu kuhao sam, ali zašto bi itko u firmi to morao znati? Samo što ja ne bih k'o kolegice svaki dan gubila vrijeme dovlačeći pravo povrće i voće s pazara, nego bih u "Sve po osam" nakupovala onog ukrasnog. I onda lijepo pokupim kesu nakrcanu plastičnim šparogama iz gepeka na povratku s kave, pa je u ključnom trenutku odvučem po hodniku do direktorovog ureda i uz tužan izraz lica kažem: "Joj, joj, tek su četiri i tako bih rado ostala s vama, ali moram ić doma mužu kuhat ručak". I onda odem lokat s forumašima. Još da zna pituravat drvenariju, stavljat parkete i to... uhhh, da takvog muža nađem, sutra bih se udala. Časna pionirska. Možda bi me ovo oduševljenje kasnije malo pustilo, ali u ovom trenutku kad o svemu opisanome razmislim - mislim da mi se za takvog čovjeka ne bi bio problem ni seksat kad god bi on htio. Pa ne bi valjda bio neki seksualni manijak? Ima, ima nade za mene. Samo treba strpljenja. Prije ili kasnije, naći ću ja takvog. Ako slučajno znate muškarca koji odgovara opisu, molim vas pošaljite mailom njegov broj telefona. Može bit i ružan k'o lopov, šta ima veze. Pari ka da ću ga puno viđat. |
I sve to sama. Trebalo mi je samo šest sati. A pazite, nisam išla ni u kakvu školu za to. Jednostavno sam prirodno talentirana i to ti je. Uglavnom, ako netko zna kako se na blog stavlja slika kao pozadina, nek mi dojavi. Moja pozadina je poradi moga velikog talenta završila u ovim prozorčićima s datumom i više je nisam uspjela izvadit. Ali nije to jedina pozadina s čijim izgledom ovih dana imam problema, no to je druga duga i tužna priča i nije primjerena koncepciji ovog veselog bloga. Inače, otkad ne radi forum malo sam se bavila čitanjem blogova i došla do nekoliko zapanjujućih zaključaka, a osobito jednog: pa ti se ljudi ničega ne srame. Ono, stave ime i prezime na blog?? Ili, još gore, dođu na ljetovanje u Hrvatsku i onda tetki na oproštajnom obiteljskom ručku daju adresu kuractrazim.blog.hr i kažu: "Tetka, tu imaš puno mojih slika. Navrati nekad. Pozz." Pa ja to stvarno ne razumijem. Dobro, dopuštam da sam ja možda malo pretjerano konspirativna jer ja i na anonimnom blogu za svaki slučaj pišem samo laži. A s vremena na vrijeme ga i potpuno obrišem. Ponekad to dovodi do situacija u kojima više nitko ne čita moj blog, ali mala je to žrtva za moj egzibicionizam u odnosu na mir koji je za psihičko zdravlje svakog paranoičara izuzetno važan. |
|
...jednom davno bila sam se navukla na jednog momka, kao što sam se sad navukla na forum. Ma koja droga. Kad bih ga nazvala doma na telefon, jer u to doba još nije bilo mobitela (tj. bilo je, ali u NASA-i), a on se slučajno ne bi javio, u roku od tri sekunde doživjela bih ovisničku krizu takvog intenziteta da bi ostatak svijeta osim predmeta moje želje jednostavno prestao postojati. Sve osim njega bilo je sivo. Osim jedne prijateljice s kojom sam u takvim situacijama odlazila tražit druge frajere. Ako bismo stigle utankat gorivo prije poskupljenja, jer je roditeljica vlasnica vozila imala izrazito striktnu politiku u tom pogledu. Ako ne, onda bismo sjedile na zidiću ispred kuće i pričale o tome kako je ovaj koji se nije javio na telefon peder. I onda kažu da je u Jugoslaviji bilo bolje. Što se Republike Hrvatske tiče, ne mogu se sjetit da sam se na nekoga baš tako bila navukla. Dobro, možda bi mi se ponekad u pijanstvu pričinilo da sam ovisnički zaljubljena, ali mislim da sam već ranih devedesetih navukla teški oblik ironije i kronični realitis, zbog kojih više nikad ništa oko muškaraca s kojima sam provodila vrijeme nije posivilo. Što se za njih ne bi moglo reći. Danas sam, npr., došla do zabrinjavajuće faze u kojoj muškarce primjećujem samo u vožnji i to tek ako mi oduzmu prednost ili na drugi način ugroze integritet mog vozila. Onda još neko vrijeme vozim za njima i spominjem im majku. Zapravo, kad malo bolje promislim, pa i nije se moj odnos s muškarcima uopće toliko promijenio. Tako sam jednom prigodom pratila auto onog bivšeg po gradu, uvjerena da ga zapravo vozi on, koji je navodno ležao gripozan u krevetu. Skoro sam poginula naglo skrećući preko duple crte, pa onda preko tri narančasta svjetla do prvog crvenog, gdje sam mu skrušeno mahnula bratu. Tada sam zarano shvatila da su podjednako krivi oni muškarci koji te varaju, kao i oni koji te nisu uspjeli razuvjeriti da bi te mogli prevariti. Puka činjenica da nikad ništa nisu imali s nekim drugim ženama apsolutno je irelevantna za nastanak štete na mom psihičkom zdravlju i to će vam danas potvrdit svaki bolji sudski vještak. Ali, kažem, tada je bio komunizam i o takvim se stvarima nije vodilo računa. U ono vrijeme jednostavno sam imala nesreću da me nikad nitko faktički nije prevario, a to što sam ja danas emocionalni invalid - nikome ništa. Ali pogrešno bi bilo pomisliti da je s nestankom ovisnosti iz mog ljubavnog života nestalo i uzbuđenja. Samo je mladenačku nepromišljenost zamijenio zreli destruktivizam. Ovisnost sam sačuvala za Internet i manično-opsesivno-kompulzivno upisivanje adrese forum.hr-a. Kad forum ne radi, cijeli Internet posivi. Čak ponekad nazovem prijatelje i onda pričamo kako je Anderlon peder. Ili pišem dnevnik o tome kako mi je bez njega teško, kao sad, na primjer. |