znam da nista ne znam

danas je točno dva mjeseca od mog prvog posta:) kad sam počela pisati blog mislila sam da neću puno pisat, htjela sam vidjet kak to opće ide..al eto svidjelo mi se pisat i čitat vaše blogove i komentare. iako neću moć više tako često pisat jer se moram posvetiti nečemu što nikako ne mogu odgoditi, pisat ću kad stignem i naravno čitam vas i dalje i komentiram. moram se posvetit tome, no time to loose. predugo sam odgadjala a čini mi se da je važna svaka sekunda.

ok, a sad da vam malo kažem kaj sam danas papala
evo ovo hehehhe



inače, tema ovog posta je moda,ustvari više pretjerivanje u tome i nerealnost. volim se i dotjerat i našminkat kad treba, al kad vidim sve te izopačene modne kerefeke, malo mi je to smiješno. inače ne obraćam baš pažnju na to, niti idem na te neke fashion revije ili tak nešto hehe al eto par riječi i o tome. ipak je to nama ženama u krvi.




sve je puno mode, fešn ovo, fešn week, fešn revija, modni stilisti, manekenke fotomodeli, cipele, torbice, psi i ostali modni dodaci:) fešn guru hhahahha ajme to mi je posebno ono lol. evo, prvo...mislim da je važno da čovjek drži do sebe...dakle da drži do higijene, do toga da mu je odjeća čista, da nije poderana i tako one osnovne stvari...su bitne. jako je važno brinuti o svom tijelu, dakle zbog zdravlja, pa tako i odjeća...al neki stvarno od toga rade komediju i ono raznorazne perverzne stvari rekla bi :)mislim, ...počevši od toga da se kupuju torbice, cipele i ne znam haljine od po nekoliko tisuća kuna pa i eura...samo zato da bi se bilo ''in''. ja osobno, nosim traperice i gore neku majicu...ponekad si kupim i neku finiju krpicu al da bi išla izdvajat za neku torbicu koja je nerijetko kopija prave, jer ko to može dokazat po ovim našim dučanćićima. onda recimo, komentari ''modnih kritičara''na odjevanje javnih ličnosti...mislim komentiraju dal je neko obuko hlače koje otraga malo imaju neke končiće ili kako se slaže majica sa čizmama, ne ne slaže se jer je taj natpis na majici malo koso previše i bilo bi bolje da su slova veća. mislim daj ono molim te....kao prvo to opće nema veze s tim dal je nešto ukusno ili ne nego mi se više čini da taj komentator mora nešto reć da bi zaradio svoj kruh. dok s jedne strane, ljudi žive u vrlo lošim uvjetima, i glavno im je da imaju opće što obuć s druge strane se preserava sa svakakvim krpicama. ili recimo, psi...mislim, kao sad je moderno imat malog psića koji viri iz torbe i ide svud s vama, čak mu kupujete i odjeću da se ne prehladi...mislim znam da to većina ne radi..ali ima i takvih. i dapače, zašto ne kupit nešto malo skuplje a kvalitetnije, nešto što ćeš stvarno nositi...ali kupovat stvari preskupe a vidi se da je samo da se pokaže a u biti ćesme. pa onda one modne revije....mislim ko uopće nosi te modele? kao prvo ja većinu tih stvari nikad ne bi obukla na sebe a kao drugo nemam ni love da si kupujem takve skupe krpice koje je iskreirao neki tam jako slavni kreator. mislim svaka čast ima modnih marki koje stvarno imaju tradiciju i pogotovo u cipelama to se cijeni. al danas se oko toga stvarno okreće takav biznis. lijepo je vidjet zgodnu curu kojaa je lijepo obučena i ne kažem da moda nije bitna. bitna je. al ponekad se malo pretjeruje:) no, sve je to show. a show must go on.

a sad party

što je vaša strast? postoje razne vrste strasti...strast za sexom, strast prema nekoj osobi, strast prema nečemu, npr. čokoladi, dobroj hrani, cipelama, strast prema znanju, prema poslu itd.itd.
ne znam dal bi se i poroke moglo staviti pod strast...npr. strast prema cigareti...jer nekako strast doživljavam kao nešto pozitivno, što podiže neke pozitivne stvari, sexualnu želju npr. a poroci nisu pozitivni:) dakle, strast. ključno kod toga je ustvari...ja mislim da kad ti radiš nešto strastveno tj. sa željom, jakom željom da ćeš to i dobro napraviti tj. puno bolje nego nešto što radiš samo zato što moraš ili jednostavno nemaš volje za to. to je jednostavno nešto duboko u nama što se nalazi u našem biću i što nas pokreće. to može bit i strast prema recimo odredjenom poslu, prema pomaganju drugima, recimo strast prema činjenju korisnih ili humanitarnih djela i tako. jaka želja prema nečemu, stremljenje prema nekom cilju i ostvarenju toga.mislim da ljudi nemaju svi jednaku strast prema istim stvarima i da se svako treba posvetiti onome prema čemu osjeća strast, tj. veliku želju i volju da to radi, jer će vjerojatno u tome i biti najuspješniji radit će to sa svim srcem. npr. ako vi volite svoj posao ili fakultet, dizat ćete se ujutro i jedva čekati da dodjete tamo radit ćete punom parom i biti vrlo efikasni, međutim ako nemate motivaciju da idete na taj posao ako vam on ne pruža zadovoljenje nekih vaših ciljeva ili onoga što želite postići nećete biti motivirani, teže ćete se dizati ujutro, možda ćete čak pasti i u depresiju a i nećete biti efikasni na radnom mjestu. naravno motivacija ne mora biti samo neki cilj motivacija može biti i novac. ali bez motivacije je nekako teže. mislim da se ne smijemo okretati od onoga što je u nama. ne smijemo zanemarivati naše želje i htjenja da nešto napravimo ili postignemo u odredjenom području, za nekoga to može biti matematika za nekoga glazba.mislim da ne smijemo to zanemarivati, nego raditi na tome da to realiziramo i da se izrazimo jer jedino tako ćemo se osjećati ispunjeno i da radimo nešto stvarno korisno i dobro kako za nas tako i za okolinu, jer ako smo mi zadovoljni to zadovoljstvo prenosimo i na one ljude oko nas.

eh ...hvala još jednom na komentarima...
ajme neću komentirat euroviziju hehe...inače, što se tiče eurosonga kak bi se reklo, nekad sam to tu i tamo pratila, jer općenito volim jako glazbu i zabavu i to al sad više ne tak napeto ko kad sam bila mala hehe ma ono, kužim da je to jedna velika predstava i da tu ima i politike i da je to prije svega jedna velika zahebancija hihihi ...


inače...danas je bio jako vruć dan, u zg-u je 30 C :) ...volim toplinu, i sunce al ne volim kad mi je pre vruće :) nije loše zavalit se negdje i pit sokić, i malo se raskomotit hehe:) hm, nekak mi se nikaj ne da...a opet bi htjela nekaj napisat ;)...



malo ću počet filozofirat... pa ono ak niste raspoloženi nemojte čitat hehe

mota mi se po glavi ono ''možeš ako misliš da možeš'' ili ''ako misliš da možeš ili misliš da ne možeš, u pravu si''. zar je naš um tak jak da na neki način sami sebe možemo uvjerit i da nešto možemo i da ne možemo? ima nešto u tome, čula sam da se mislima i riječima može djelovat na vodu. al što ako se nadjemo u situaciji kad ne možemo utjecat na stvari kao što je bolest npr.? al onda opet, mnogi su ozdravili i od najtežih bolesti jer su mislili pozitivno.

nemojte me pitat kak mi se sad baš to mota po glavi...i još mi se ''nešto'' mota po glavi..al o tome drugi put

Koliko puta ste čuli izraz da je taj dečko onaj pravi, ili ta cura...ili tražim ''ono pravo''. Mislim, dal uopće postoji on? taj pravi? I ko bi to opće trebao biti? Kako da znam da je dečko kog sam upoznala ''pravi'' :) Često kažu da je pravi osoba s kojom ćeš živjet, biti u braku. A što je s tolikim propalim brakovima. Možda to nisi bili ''pravi'' ..heh ne znam. Ako je taj pravi kako kažu onaj za kog osjetiš da ti je ''srodna duša'' kako znat da to nije onaj dečko s kojim si imala nešto posebno ali jednostavno je puklo. kako je tako nešto lijepo sa tom ''srodnom dušom'' završilo tako da ste se razišli? A onda s druge strane koliko puta se dogodi da smo s nekim, za koga baš ne bi mogli reć da nam je ''srodna duša''? Možda jednostavno moramo proć neki put, kako bi došli do tog nekog ''pravog''. Možda je onaj naš ''pravi'' onaj za kog smo mislili da nam je ''srodna duša'' i da ćemo zauvjek biti zajedno, onaj s kim nam je bilo jako lijepo, ustvari san. Savršenstvo koje ne može funkcionirati u stvarnosti. Možda, ''onaj pravi'' nije taj neko savršen, princ iz bajke...nego neko ko i nije toliko savršen a upravo ga te nesavršenosti nama čine savršenim. I kak da onda znam dal je taj neko slučajno taj neko da li je slučajno to što smo se sreli ili ipak zato što je ''on taj pravi, nesavršen, ali dovoljno savršen za mene''? A možda jednostavno nema čarolije, možda je sve stvar slučaja. Ne znam ne znam stvarno ...al kolko god bila s nogama na zemlji i uvjerena u surovost realnosti ja ipak ne isključujem i malo čarolije u svemu tome. Pa kud bi došli da ne maštamo, ne sanjamo, hehe. Ko zna...možda i dogodi se čudo. :)

Koliko malo nam treba da bi bili sretni




A koliko često nam upravo to malo nedostaje...

Ne znam dal sam perfekcionist, ali jednostavno kad nešto radim želim to napraviti dobro. Svi smo mi nekad luzeri i jednostavno ispadnemo prevareni, nikako nam ne uspjeva napraviti nešto. Nije da ne volim gubiti, uostalom ko voli? Ali, jednostavno ne volim da svi oko mene idu naprijed, a ja stojim, ne volim kasniti u nekim stvarima, ne volim bit u krivo vrijeme na krivom mjestu, ne volim osjećaj da nešto prolazi mimo mene a ja ne sudjelujem. Nekad ne uspijemo, mogu podnjeti neuspjeh u sitnim stvarima, ali ako je on u većim, meni važnijim stvarima, nije mi ugodno, prorade mi živci, postajem depresivna, nestrpljiva. Nije mi lijepo kad drugi likuju nad tudjim neuspjesima. A isto tako me živcira ona napetost, kad stalno moraš bit nasmješen i šutit samo da se drugi ne bi podsmjehivali u slučaju da vide da si nezadovoljan. Isto tako me živcira njihovo stalno ukazivanje da ovo ne radiš dobro, da si ovakva onakva. Odmjeravanje od glave do pete, likovanje u smislu a tebi nije uspjelo a meni je ili slično. Jednostavno iz inata, ne želim to dopustit, i baš me briga što mi govore, baš me briga za njihove savjete kao dobronamjerne da da, moš mislit, baš me briga za nasladjivanja, jer nisu oni toga vrijedni, nisu vrijedni da stanem, nisu vrijedni da se povlačim, jer nisu ništa bolji. ne želim pušit.