Zovem se ljubav

petak, 23.01.2009.

Današnji osvrt na 09.02.2002. nastavak

Eto večeras sam nešto humoristički raspoložena pa ću prvo reći ovo. Ponekad pomislim ajme pa stvarno sam bila blesava.... Ali ajde, i to se moralo proći, bilo je potrebno da budem JA koja jesam danas :)

Za borivoja : jedva sam posudila knjigu Glas tišine, žena u knjižnici me odgovarala, ha ha, kaže ona da se ne zamaram takvim stvarima... mah ja kažem meni to preporučio dobar prijatelj kojem vjerujem pa mi dala i eto zahvaljujem vam se, nisam još došla do kraja ali hvala na knjizi, došla je u pravo vrijeme :) Pusa!

23.01.2009. u 22:59 • 3 KomentaraPrint#

09.02.2002. nastavak tog dana

Nastavak od sinoć valjda, nisam mogla skoro ništa spavat, jedva 5 punih sati... Sad donekle mogu plakati, možda mi pjesme od Celine Dion pomažu u tome.
Gledam u sanjarici što sam sanjala u ovo malo sna i piše gubitak... i ja vjerujem u to...
Opet ne mogu plakati onako kako ja to želim, da izbacim iz sebe tugu. Možda nisam dovoljno tužna? Da izgubila sam, izgubila u nečemu za što sam stvarno htjela da uspije. Valjda mi je suđeno da sve što zavolim izgubim istog trena.
O sudbino, opet takvo djelo... opet sam tužna... sad kad sam nakon dugo vremena bila sretna, da bila sam sretna... i sada sam ponovo tužna i plačem... jer gubim.. i ponovo sam sama, tužna, potištena... pitajući samu sebe da li ću ikada naći pjesničku dušu koja će me razumijet i voljet, poštivati... i neće tražiti od mene nešto što ne mogu dat.
Mislim da neću više pisati o ledenom kralju, otopila sam ga, jesam, uspjela sam... čak sam i sebe otopila... no nisam ga dovoljno upoznala, sada ga znam malo više, trudim se da ga razumijem ali moram ga izgubiti, zauvijek...
S tim se jednostavno moram pomiriti i krenuti dalje i nastaviti, više se ne okrenuti.
Uspijem plakati kako sam htjela pa zaključujem ovo.
Gubitak je nešto što sam morala prihvatiti, pomiriti se s tim i zaboraviti... "Uvijek nam ostaje neka mala radost, ima cvjetova koji i zimi cvatu."

23.01.2009. u 22:46 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.01.2009.

Današnji osvrt na crne misli

Od njih ne možemo pobjeći... kako nisam mogla tada pobjeći... ne mogu ni sada... Ali sada uvijek nađem rješenje, ili se bar snađem :) Hvala Bogu na prijateljima koji su tu.... hvala na prirodi koja ulije nadu u bolje sutra.... hvala na svim dosadašnjim iskustvima jer sam sad puno jača.... hvala na roditeljima koji su bili tu iako to dosta često nisam vidjela...
.... hvala na svakoj kušnji, na svakoj patnji, suzi.... jer se sve vratilo kroz nadu, sreću, ljubav....
i dalje na neki čudan način volim sve... čudno je znam....
... jednostavno nisam naučila mrziti.... niti ne želim....
previše je mržnje u današnjem svijetu... fali nam ljubavi, nade, pozitivne energije....
Ne možemo mjenjati druge ali možemo utjecati na njih da sami naprave pozitivne promjene u svoj životu.... ako ništa drugo ne uspijeva, uvijek možemo moliti za njih.... po mojem skromnom mišljenju, uspjeva.... samo trebaš vjerovati....
Vjerujte jer jedino tako ćete doći do promjene i upoznati sebe....

04.01.2009. u 01:19 • 5 KomentaraPrint#

09.02.2002. Crne misli ...

Nemam se trenutačno kome obratiti, i ne želim.... jer me nitko uistinu ne kuži...
Ovo je malo zbrda zdola jer pišem u polumraku i tresem se...
Tako sam jadna da bi najradije plakala i plakala i žalila samu sebe što sam tako jadna...
Opet poželim da zaspim i više se nikad ne probudim.... i molim Boga da mi oprosti na takvim mislima....
zašto sam takva, ne znam... ne mogu si pomoći... takva sam kakva sam i gotovo!
Zar ne govore uvijek da se čovjek ne može promijeniti, ali ja sam se promjenila ... i postala sam čudovište prema sebi... toliko se maltretiram da ću eksplodirati....
... boli me želudac od muke, samo bi željela plakati, no ni suza više nemam...
To ti je kad si ja odredim neke ciljeve i onda se razočaram, svaki put ispočetka....
Želim pobjeći od svega, želim mir i tišinu, da nađem sebe jer sam se izgubila....
... ne znam što želim, što hoću... ništa ne znam....
Ah ta stvarnost.... želim zaspati i ne probuditi se.... ne želim to prihvatiti, tu stvarnost...
Kud sam baš ja došla na to mjesto, da mogu patiti, da dođe, do te mjere da ću stvarno biti sposobna ubiti se?.... ne razmišljajući o posljedicama... jer će mi biti svejedno....
Pakao ili život, hm? Koja bi onda bila razlika, koja?
Poludit ću od vlastitih misli.... Totalno sam luda....

Želim se odmoriti od svega... a di da dobijem taj odmor, di? Kuda sada usred zime, usred semestra, usred novčane krize u obitelji.... uslijed slinih tajni svojih i tuđih.... uslijed neprestanih misli koje me ubijaju u pojam......

Ja ne razumijem samu sebe.... Želim iskočit iz svoje kože, ne želim više biti ja....

Jao jao, di sve ovo vodi.... neće me spasiti od ničega... niti me neće zagrlit i reći da će sve biti dobro.... ...

Kažu da ti je Bog dao onoliko brige i patnji koliko možemo podnijeti..... moram priznati da me onda Bog smatra jakom osobom...

Ja osobno se ne osjećam tako... Moram se suočiti s problemima....

Sama sebe uništavam... to mi je jednom rekla mama.... sad shvaćam da je to istina....

"Kad ti se neko zlo sprema, riješenja ima ili ga nema..... ako ga ima ti a nađi... ako ga nema ti se snađi..."
Snađi se kako znaš i umiješ...

04.01.2009. u 01:02 • 1 KomentaraPrint#

Današnji osvrt na Ledenog kralja

Sjetim ga se često, i žao mi je što se nismo kasnije sretali... ali život nas odvede na različite puteve.... jednostavno nismo odabrali isti put....
niti sam ja otopila njega nego još više smrznula sebe.... ali barem ne zadugo :)

04.01.2009. u 01:01 • 2 KomentaraPrint#

12mj 2001 Ledeni kralj

Još jednom iznosim činjenicu kako je život vrlo vrlo čudan i nepredvidiv.
Možda još ima nade za moju priču.... početak bi mogao biti vrlo zanimljiv i kompliciran.... bar je za sada tako, u stvarnom životu!
U mojem životu!
Slušam smirujuće pjesme, da smirim emocijei ruke koje se jako tresu. Shvatila sam da sam stvarno davala dojam ledene kraljice i da taj dojam trebam ublažiti.
To ne shvatiš dok ti netko to izravno ne kaže.
Imam i ja svog ledenog kralja, kojeg ću, danam se otopiti... kao i on mene...
Sada sam tako puna svega, ne znam da li bi plakala, skakala... da li ću uopće moći zaspati...
a ako zaspim htjela bih sanjati prekrasan san, koji bi željela da se ostvari... da mogu ispričati svoju priču... priču koju nisam mogla ni zamisliti?
Koliko god sretna bila uvijek postoji sumlja, tako je to kod mene.... previše razmišljam, analiziram....

"Uvijek se dogodi ono u što vjerujete". Samo moraš dovoljno snažno vjerovati....

Koliko god možda sretna bila, ne smijem se potpuno prepustiti, moram biti oprezna... jer iznenađenja su česta i ugodna i neugodna....

Srce moje ne voli patnju ali ni zid oko njega... ali što se može - bolje spriječiti nego liječiti...

Dosta sad filozofiranja jer ne vidim neki pametan zaključak nego totalno zbunjujući...
Život je vrlo vrlo čudan.... (drago mi je zbog tog!) ....

04.01.2009. u 00:33 • 1 KomentaraPrint#

Današnji osvrt na 16.12.2001.

Samo ću vam reći da pazite kad nešto radite, ja sam se uvjerila u istinitu izreku - Sve se vraća, sve se plaća!
Bilo dobro ili loše, trostruko.....

04.01.2009. u 00:30 • 1 KomentaraPrint#

16.12.2001. Odluke

Danas je dobar dan, odluke su pale prethodnih dana, sada ih treba samo slijediti.
Osjećaji su se smirili i ja sam se smirila. Nije vrijedno toliko se živcirati, ipak sam još mlada.
Mnogo toga trebam još savladati, pa ako sad ne mogu ovo neću se nikada moći suprotstaviti problemima.
Uvijek ima crnih dana, kada ništa ne ide kako se spada, kad optimizna mena niotkuda.... no zato ima i dobrih dana kada sve dođe na svoje mjesto i više nije tako strašno kako je izgledalo...
Treba imati strpljenja, ne samo prema drugim ljudima nego najviše prema sebi.
Mišljenje nisam promjenila, sve je još uvijek kako je rečeno, i bit će, tako mora biti!
Dobro mi dođe jedan dobar dan da skupim snage za provedbu odluka. Samopouzdanje mi se vratilo, ja nisam ništa kriva.
"Život će shvatiti, sve će se to vratiti". Ovo sam napisala u jednoj svojoj pjesmi i napisala sam istinu jer sve što učiniš vratit će ti se trostruko, bilo dobro ili loše.
" Želim živjeti, i živjet ću, ali ne zbog tebe, živjet ću zbog sebe! "

04.01.2009. u 00:20 • 1 KomentaraPrint#

subota, 03.01.2009.

Današnji osvrt na ovih nekoliko postova 03.01.2009.

Ah, bilo je to davno.... ali sjećam se tih misli... i neprospavanih noći uz bilježnicu...

Reći ću vam samo da sam danas sretna, ali neću reći zbog čega i kako sam do toga došla...
nebi onda bilo zanimljivo i ne bi onda to bila ja.... tajnovita... :)

Mogu samo reći da me život puno toga naučio... i nije mi žao za to razdoblje života...

Kako god su mi neke situacije bile teške, sada znam da su bile potrebne. Da danas postanem ta osoba koja jesam.
Životni moto - NOMET NOSCE - UPOZNAJ SEBE...
Upoznajem se iz dana u dan, samo ću vam reći da sad znam puno više o sebi nego što sam znala onda, i drago mi je zbog toga. I veselim se daljnjem upoznavanju sebe i novim životnim izazovima. Sve se događa sa razlogom, ja sam se u to uvjerila. Vrijedi pokušati :)

03.01.2009. u 23:54 • 1 KomentaraPrint#

Datum nepoznat 2001... sama na svijetu

I ponovno se osjećam sama, sama samcata na ovome svijetu... usamljena pjesnička dušica koju nitko ne želi da voli...
Okrutni su danas ljudi, samo žele iskorištavati.... i kada te dovoljno iskoriste onda te ostave.... ostave te da sam razmisliš tko je čemu kriv...
Ne želim više sebe okrivljavati, jer iskreno nisam ništa kriva, vjerujem da nisam...
kriva sam možda što ne volim biti okrutna i ne znam da mrzim.... za to ne mogu nikako biti kriva jer te riječi ne donose ništa dobro...
... mogu sve oprostiti, ali zaboraviti nikada!
Phil Bosmans kaže: Voli ljude kakvi jesu, drugih nema.
Znam da nema, i da ih sve volim, na neki jako čudan način.... eto to sam ja...
Zahvalna sam sebi što se nisam potpuno prepustila, sada patim... ali znala sam patiti puno više...
Ne želim da se ovakva patnja više ikad ponovi, nikada!
Ako se ponovi umrijet ću od tuge...
Sagradit ću zid, još veći zid preko srca svog... jako čvrst... više ne vjerujem nikome, nikada!

Bit ću ledena kraljica, veća nego što sam ikad bila.

Imam sebe, volim sebe, ako me nitko ne voli, ja se volim!
" Ja samo pjevam, ja samo sviram, ja nemam razlog da se živciram, jer imam SEBE koja me voli koja me ljubi kada život zaboli" !

03.01.2009. u 23:37 • 1 KomentaraPrint#

15.12.2001. Glavobolja

Dobro jutro svijete!
Budim se sa gorom glavoboljom nego sa kakvom sam zaspala. Zapravo za ovu jučer nisam ni marila jer je previše suza teklo niz moje lice sve dok nisam zaspala...
Sanjam san koji je u stvarnosti neostvariv... da, na žalost u snovima se uvijek sve čini tako lako... sretan si sve dok ne spoznaš da sanjaš...
Pjesmom pokušavam razbiti tugu, ali imam osjećaj da će današnji dan biti gori nego jučerašnji... što se tiče glavobolje i šro se tiče tuge...
Pokušat ću nabaciti lažni smiješak na lice, da nitko ne zapazi moju tugu.
Za mene je igra završila.....

03.01.2009. u 23:33 • 1 KomentaraPrint#

14.12.2001. Potraga za srećom

Ah, baš je čudan taj život, sad si sretan.... pa opet tužan... Sad te vole pa te ne vole...
Šta bi dala za trenutke sreće...
Zašto uvijek kad se nečemu nadam i nešto želim.... želim biti voljena... želim se prepustiti osjećajima... ali uvijek se razočaram...
Da li je ljubav dovoljno vrijedna.. prepustiti joj se i ne razmišljati o posljedicama... da li se isplati, kada posljedice mogu biti pogubne... neopisiva patnja koju ne želim doživjeti....
Bojim se, bojim se prepustiti, bojim se voljeti.... pa kako i ne bi kad sam se razočarala a još se nisam ni prepustila... a da sam se tek prepustila..... ne želim razmišljati o tome...
Prestala mi je dolaziti u snu priča o Lauri i Danielu (moj roman nikad napisan, priče su uvijek započinjale u snu).... mislim da je možda njihova priča završila, možda je sada vrijeme za moju priču.... ali onda ne bi smjela biti tužna, ne bi smjelo biti patnje i razočarenja...
Ah da, ne bi smjelo, puno toga ne bi smjelo.... moja priča se treba dogoditi u stvarnom životu a ne u svijetu snova i mašte....

Pitam se zašto taj stvarni život mora biti tako okrutan, nikad ništa ne može biti savršeno, da prođe bez milijun dodatnih problema...
Dolazim do zaključka - ili će igra biti po mojim pravilima ili je "igra" gotova...
No to nikada nije sve, da li ću moći prihvatiti činjenicu da je igri kraj... da sam opet izgubila...
Opet će mi doći misli da ništa ne vrijedim, da ne zaslužujem da me netko voli, da sam izgubljeni slučaj i da nikada neću biti sretna...
Ah znam da sam još mlada, da navodno ne mogu shvatiti što je to ljubav (nije istina)... da je cijeli život preda mnom...
ali ne mogu si pomoći, misli dolaze same od sebe i ne mogu ih zaustaviti....
No nemogu promjeniti misli ako nisu promjenjeni događaji, a oni se ne mogu promjeniti, tu sam bespomoćna... ne znam što da radim... ne znam....
Kada sam tužna i razočarana najčešće riječi koje upotrebljavam su: ne znam, ne mogu, ne želim, hoću......
A kada sam sretna onda riječi mjenjaju značenje - znam, mogu, da, budem, moram...
I BUDEM, I HOĆU I MORAM! ŽELIM!
Ah da, nadam se....

Kažu da sreću ne možeš naći, ona dođe sama....
Ali kad?

03.01.2009. u 23:01 • 1 KomentaraPrint#

02.01.2001. Ja ću biti sretna ili smisao života prvi put

Sjedim na krevetu usred dana, želim nešto napisati, da problemi i kontradikcije ostanu na ovome papiru.
Ne želim se po tisućiti put vraćati na smisao života jer to više nema smisla, iako se na kraju sve svodi na to.
Hm, o čemu da pišem, možda o ljubavi? Ne mogu pisati o onome što ne mogu osjetiti, zapravo osjećam ali ne onako kako bi trebala, u pravilu - sretno. Sve što osjećam je tuga, duboka tuga i usamljenost bez obzira koliko ljudi je oko mene.
Ponekad mi se čini da više uopće ne poznajem ljude oko sebe. Došla sam do te razine tuge (koju naravno ne pokazujem u javnosti) da više ni sama neznam što želim i što da mislim.
Potpuno sam zbunjena i polako se gubim, padam sve dublje u tu neopisivu tugu, dok na kraju neću biti potpuno izgubljena, a nitko to ne razumije...
A pošto to nitko ne razumije i ne može ili ne želi shvatiti tko će me naći kada se potpuno izgubim?
U tome sam ponovo potpuno sama, samo ja, prepuštena sama sebi, da savladavam sve prepreke, probleme, nevolje... da postignem ono što želim.... želim sve... a zapravo je to ništa...

Želim da budem sretna, da zauvijek tugu ostavim u prošlosti gdje bi i trebala ostati... no zašto se vratila?
Vratila se da moj put do sreće bude sve teži i gori, vratila se jer ne želi da budem sretna, ne želi da uživam u sreći, da se prepustim njenim blagodatima... Vratila se da mogu biti tužna i plakati, plakati.... da mogu pisati beskrajno tužne pjesme i nizati gluposti na papir... vratila se da mi uništi samopouzdanje i vjeru u sebe koju sam tek nedavno stekla... a sada to gubim...
Vratila se da se ne mogu skoncentrirati i da želim zauvijek osati u zemlji snova... svom vlastitom svijetu iz mašte... no više ni to ne mogu, do te mjere se tuga vratila....
Dolazim do krajnosti, ni svijet iz mašte više nije dovoljan, želim barem mali djelić toga u stvarnom životu, no to su mrvice i to ponekad.
Pitam se da li ću kad biti barem upola sretna kao što sam oduvijek željela. To pitanje me i vodi dalje, da nastavim... ovu vječnu borbu i traženje sreće...
Da mi srce bude mirno i duša spokojna... da li se to može desiti prije moje smrti? Da barem na tren ne mislim o ničemu, ne razglabam o stvarima koje nemaju smisla, da baš ništa ne mislim.... ležim u mekanoj mirisnoj travi, blizu harmonije (moja najdraža tužna vrba) i gledam u nebo.... Lagani povjetarac diše umjesto mene i da mi smiri dušu od beskrajnog traženja i lutanja...
Ali sada je zima, zubato sunce i ledeno hladan vjetar, sve je pusto... nema lišća, zelenila.. preostaje mi jedino moja soba, moj posljednje utočište kad nema drugog... jedini je problem što ovdje ne mogu prestati razmišlljati i to me izluđuje... do beskraja...

Kad bih mogla zaustaviti vrijeme... da ne teče... da sve oko mene stane... da me nitko ne vidi i nitko ne čuje.... da mogu vrištati iz svega glasa.... JA ĆU BITI SRETNA! derati se i plakati dok vrijeme stoji... dok me nitko ne vidi i ne čuje... osim Boga i Anđela ...

Zaustaviti vrijeme.... zagrliti drvo... poljubiti travu... plakati s vodom...
samo priroda i ja...

Ali vrijeme se ne može zaustaviti, to je samo puko maštanje da mi olakša surovu svakodnevicu...
Još samo 3 tjedna i onda ću ostati u sobi i pisati.. pisati koliko me volje dok imam vremena... a sada vremena nemam a svejedno pišem... to me opet zabrinjava pa se ne mogu potpuno opustiti.
Moram se sada vratiti u svakodnevicu... ja sam vječni sanjar, uvijek sam bila i uvijek ću biti...

Lutati svijetom, tražeći sreću, pjesničku dušu... nekoga tko će mi dati ljubavi i snage da budem sretna.
Da pišem sretne pjesme i budem sretna.

Vrijeme teeče i ja moram ići... nastaviti svoj život... a onda ponovno u vječnu potragu koja se svodi na smisao života.
Ovo pisanje mi je donekle smirilo osjećaje, ali ne mogu se potpuno smiriti... dokle god neću postići ono što želim, ono što trebam! Adieau......

03.01.2009. u 22:18 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Svibanj 2013 (1)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (13)

Opis bloga

Moja razmišljanja i događaji iz života prije nekoliko godina, usporedba sa današnjim i današnja razmišljanja i iskustva iz života. Naš zajednički put kroz život uz mnoge nedaće ali uz pomoć našeg anđela.

Photobucket

Tišina noći
samo sat tika taka
hladni krevet.


Photobucket

Ruža crvena
poljubac od dragog
moja srećica.


Photobucket

Želim ti hrabrost jutarnjeg sunca koje
i nad zagađenim svijetom ipak izlazi svaki dan.
Odvažnost je dragocijen dar.
bez nje ne možemo ni živjeti
ni smijati se.
Kad kažemo: Samo hrabro!
Kažemo ujedno:
Ti nisi sam!


Photobucket

365 x početi iznova.
ne umoriti se,
biti jedan drugomu
sunce iz dana u dan!


Photobucket

Nek ti svjetlost novog dana
obasja dušu
i ispuni je
najdivnijim osjećajima.
Nek ti Bog podari
sve što nemaš
a želiš i sačuva
sve što imaš a voliš!



Photobucket

Ako jednom budeš sama,
ostavljena i slomljena životom,
ako ti suze poteku
niz lice,
ako te slome
sve samoće,
uvijek ću biti
kraj tebe jer
moje ime je prijatelj!


Photobucket

Nađi vremena da budeš sretan
vrijeme nije brza cesta
između kolijevke i groba!
Ne zaboravi:
Svaki ti se dan pruža
kao vječnost
da budeš sretan!


Photobucket

Danas je taj dan
da budeš sretan!
Nijedan drugi dan
nije ti darovan
da živiš radosno
i budeš zadovoljan!


Photobucket

Voli jer samo veliki vole
a mali čekaju da budu voljeni.
Voli jer su velika
srca koja vole
voli, ali tajno, jer
kada čovjek sazna
da je voljen,
postaje surov!


Photobucket

Zaista kažem vam,
ako tko rekne ovoj gori:
"Digni se i baci u more"
i ne posumlja u srcu svome
nego uzvjeruje da će se
dogoditi ono što veli,
to će mu i biti!
Zato vam kažem:
Što god moleći pitate,
vjerujte da ste to
već moleći primili
i bit će vam.
(MARKO 11-23,24)


Photobucket

"Tražite i dat će
vam se, tražite
i naći ćete, kucajte
i otvorit će vam se"
(MATIJA, 7-7)


Photobucket

"Idi svojim putem
vjera tvoja
pomaže ti"
(MARKO, 10-52)


Photobucket


Photobucket

Photobucket

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se