Zovem se ljubav

nedjelja, 21.01.2018.

Sve ima svoje razloge

Svi smo mi pomalo sjebani. Neki vise, neki manje, neki se prave da je sve u redu. Kako god da bilo sve ima svoje razloge. Pa i one najgore stvari kad se pitate zasto bas meni i ne vidite toga trena razlog, e bas to. Zivot nas iznenađuje, zasto bi bilo dosadno, to uostalom nimalo nije zabavno. Takoder kada kazete - ja to ne mogu razumijeti nikako. Pazite sto govorite jer zivot vam moze dati pljusku u lice i reci kako nista nije nemoguce. Kao majka kad ti govori, pazi Sinko doci ces ti na moje rijeci. E bas to. Ali sve ima svoje razloge, da, na vama je da li cete ga naci, razumijeti i vidjeti smisao. Nastaviti dalje zivjeti s tom misli. Nista nikada nije jednostavno, ili je toliko jednostavno samo mi to u toj svojoj sjebanoj svakodnevici ne vidimo. Jer zasto bi ista bilo jednostavno. Mozda smo dosli s istog planeta ali starije generacije su ostale izgubljene, dok novije pronalaze nesto sto bi mogao biti smisao. Tko zna sto donose iduce generacije. Mozda nam nisu svi mozgovi sjebani, mozda ima nade da sve bude jednostavno. U svakom slučaju, ljudi, događanja... Sve na kraju nade svoju slagalicu kad se puzzle poslože. A mozda nas zamjene roboti jer ovako nesavršeni ne valjamo ni sami sebi.

Oznake: smisao

21.01.2018. u 16:37 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.01.2018.

Gdje li sam?

Ne znam kada i u kojem trenu sam prestala pisati. U kojem trenu sam izgubila dio sebe koji me nekada ispunjavao, papir na koji sam mogla prenjeti misli, tuge, strahove, srecu,ljubav... Gdje i kada na tom putu sam izgubila sebe, prestala biti dijete i radovati se sitnicama. Gdje je ona koja grli drvece, gdje je ona koja je zeljela ocistiti potok od smeca, liječiti zivotinje. Nikada nije voljela ljude ali u svom putu to je naucila. Razumijeti ponekad boli... Mozda sam tu negdje nestala. Zaboravila sam stati pomirisati cvijece, pogledati u nebo i izgubiti se u zvukovima vjetra. Zivot, prolazan, divan, ponekad okrutan. Malo ima smisla, malo ga nema. Onaj jedan tren imamo bit i isklizne. Sumnja. Sto sam, zasto, cemu. Mozda je to do najdepresivnijeg dana u godini, mozda samo prepuna glava neceg sto nema smisla, overload. Kako bilo da bilo odlucila sam to zapisati, mozda sam ipak tu negdje, skupljam hrabrosti da budem ja. Da se vrati moj mir, mir od ja. Ja pisem i suze brisem. Tu sam. Hvala ti. Vratit cu se.

15.01.2018. u 22:05 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 28.12.2016.

zidovi

čovječe
dokle idu tvoji zidovi?
koliko su visoki?

gradiš oko sebe
svoj svijet i
nikoga ne puštaš

čovječe
gdje si se izgubio?
kuda si otišao?
čovječe

digni glavu
ugledaj svijet
cijeni ga, voli ga
voli sebe čovječe!

ne gradi zidove
nećeš ih moći srušiti
srce kamen
postat će
čovječe! gdje si?

probudi se...


A.R.V. 28.12.2016

Oznake: život, pjesma, čovjek

28.12.2016. u 07:22 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 04.10.2016.

Daleko sam

Možda je to samo faza, stres, pritisak a možda samo 10mj utječe na mene. Ne znam. Ali osjećam se daleko, kao da nisam ovdje, ne živim u sadašnjem trenutku. Živim kao da gledam film, sa strane, nedužni promatrač, tamo neku dramu. Prolazno, sve je prolazno. Život prolazi a ja ga gledam. Funkcioniram kao robot, sve već automatski, isprogramirano. Naučen da radi u nepravdi, kao promatrač. Ni hvala ni volim te ne pomažu, sasvim je svejedno. Plivati moraš, moraš, moraš, ajmo sad nazad. Idemo ispočetka, novi je dan. Buđenje, provjeri jel ljubav pokrivena, kupaona, soba, spremanje, ajmo. Stanica, bus, posao, ajmo. Napravi odradi, izgradi nečije snove. Kraj. Stanica, bus, dom. Obitelj - utočište, idemo gledati film zajedno. Pospremi, posloži, prebaci program na igru. Ekran, gledam glupi ekran i propuštam uključenje uživo. Nastavljam gledati film, moj film, ne reagiram, ne sudjelujem, sasvim je svejedno. Izgleda li to tako kad te slome? Ratnik svijetosti izgubljen u matrixu. Tko kaže da život nije stvaran, tko kaže da je? Matrix. Hoću li dočekati svoju pilulu ili ću gledati kako je guta netko drugi. Ne znam. Sasvim je svejedno, nije li? Dno. Ajmo sad gore. Idemo?

Oznake: život, daljina, ISTINA

04.10.2016. u 06:15 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.04.2015.

Oproštaj

Zašto mrzim oproštaje... Evo sjedim u busu glava puna misli, neka idu od mene, neka me ostave, nula. Ali opet razmišljam. Zašto mi? Znam da se svakim danom gomila ljudi rastaje, navikli su kažu, radit se mora. S obzirom da meni još dan danas nije jasan taj smisao posla, barem današnjeg. Ok, zaradiš za kredite, režije, ako imaš sreće i za pokaz i za gablec. Ali ne, nema mi smisla, čemu sve to. Zašto mi? Kad se toliko volimo, naravno jaki smo, prošli smo i gore. Ali zašto hebemu! Da moramo gledati naše divno sretno dijete kako plače. Mama nemoj biti tužna, zašto plačeš? Čemu sve to? Ljudi danas gladni, pate dok sa druge strane obilje. Jadni li smo. Ne znam kako preživjeti opet sve to ispočetka. Nismo li se dovoljno borili do sad? Nismo li? Zašto mi? Gledam nebo, tražim odgovore, želim čudo. Prošli put se nije desilo, a čekala sam ga do zadnjeg časa. Nije došlo. Zašto čekam čudo? Zašto rastanci moraju biti tako tužni i teški. Ne znam. Teško je razumijeti sve to, može se ali teško je. Prošao je i Uskrs, gledali smo film Isusove muke. Pomislih kako je danas gore vrijeme nego onda, što se promjenilo, sva ta muka uzalud? Jel ljudi nikada ne nauče iz svojih grešaka? Iz prošlosti? Zašto rade na svom uništenju? Ili se istrebljuju samo oni "manje vrijedni", "siromašni"... blago njima njihovo je kraljevstvo nebesko, eh. Gdje je tome kraj? Zašto je svijet tako nepravedan, život. Jesmo li sami tvorci svoje sreće? Kako? Jesmo li programirani da budemo nesretni, da se opraštamo, mi koji se toliko volimo. Rad, samo radi, zaradi, nadmiri one krvi žedne, kredite, režije sve veće. Posla sve više a para sve manje. Rastanci... koliko ljudi se danas oprasta, sutra, ovaj tjedan? Koliko djece će plakati za ocem, majkom? Evo i nas u toj statistici, opet. Dođe mi da psujem sve po spisku, opet. Mama nemoj biti tužna, izdržat ćemo mi, vratit će se brzo jelda? Da, brzo, dok kažeš proljeće, ljeto i jesen. Gledat će ona svaki avion, a ja karte na netu, akcije, mogućnosti, uplatiti loto. Znam, razumijem, ali tu bol progutati ne mogu ali moram. Mama nemoj plakati. Neću. Sagradit ću zidove, kao ledena kraljica, sante leda kao tamo na sjeveru, gdje odlazi moja ljubav. Tata mi te volimo, uvijek i zauvijek. Odlazite misli, ne mučite me više.
20.04. 2015.

Oznake: rastanak, opraštanje, tuga

20.04.2015. u 06:49 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 28.05.2013.

Izgubljeni mir

Ponekad
Iz tisine
Proviruje mir

Mi ga ne
osjecamo
Crncimo,patimo
A on je tu

Ceka da stanemo
Da slusamo
Neka stane svijet
Neka se otvore vrata

Vrata ljubavi
Bolje sutra
Zauvijek

ARV 28.05.2013.


eto da i napisem pjesmu nakon sto godina :-)

28.05.2013. u 11:43 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.03.2012.

Ne boj se jer ja sam s tobom….


Anđele… opet me srce vodi k tebi… tamo negdje gdje vlada ljubav…
Tu si…znam… hvala ti…
Jednom ću te zaslužiti, bit ćeš ponosna…

Voljela bi da mogu jasnije vidjeti znakove, koji dan ih vidim, ponekad razumijem, često ne…
Biti čovjek je zajebana stvar, sad to vidim, nije lako…
Što je meni ovo trebalo ;P
Misli, misli, misli…ajme koliko ih je, sreća pa imam veliku glavu :P
Ljubav je bezgranična, predivna, neopisiva, upoznajem je iz dana u dan.
Ponekad ne mogu shvatiti neke stvari (čitaj često), nadam se da ću jednog dana doći do te spoznaje, da ćemo se opet sresti…ali ne još…
Čuvaj nas, našu obitelj…naše prijatelje…divne majke, dječicu… dovoljno je zla u ovome svijetu…
Šta nas još čeka, tko to zna…uvijek očekuj neočekivano…pripremi se, budi na oprezu…naslućujem nešto, možda bude veliko, neka promjena, preokret…vrijeme je…
Hmm… ludnica
Hrabrost, snaga, dobra volja, ljubav, radost, divljenje, tuga, bol, anđeli…hmm

Ponovno me srce vodi k tebi, daleko, tamo negdje daleko…predaleko… fališ… .
Boli…ali sad samo ponekad…onako potajno u samoći..tamo negdje daleko…u duši…gdje vječno ti je dom…
Anđele… daj nam snage…za neznam što…ali osjećam nešto… tu je negdje…
Priprema, pozor… to je to…
Hrpetina razbacanih misli na jednom mjestu…eto… podjeljeno…

14.03.2012. u 22:38 • 0 KomentaraPrint#

subota, 19.11.2011.

sjećanja...

kao što kaže jedna moja pjesma...
.....prođe me sjena davnih vremena i sjećanja na ono što je nekad bilo....

Ahh da, svega je bilo. Tko je tada mogao zamisliti gdje ćemo biti danas i što ćemo proći.
Sjećam se koliko sam se ko mala igrala oko i u kući u kojoj sada živim... tu se ujedno desila i moja prva i zadnja krađa :D eh da to su bila vremena... kad smo se zaključali u štali i pravili se da nas nema....a u nedjelju svi smo čekali na red pred ispovjedaonicom zubo nedužna dječica pjeva
U dvorištu je bila jedna velika stara trešnja.. nekada je na njoj bila drvena ljuljačka što je moj djed osmislio... ajme što sam se naljuljala na njoj.... sada postoji samo panj te trešnje i nalazi se ispod mog kamenjara sa cvijećem.... Ali korijenje te trešnje je ostalo posvuda... sjećam se samo kada smo kopali temelje za terasu...ajme pa tog korijenja je bilo posvuda... kao da je jučer bilo...

Kada sam dedi radila pite od blata, jadan se morao praviti da to jede... bakine priče o crvenom vrapcu...koja me izluđivala ali uvijek sam nasjela...
Čudom najranije uspomene me vežu za drage ljude... jednom sam sanjala dvorište i vrt kao što je nekad bilo... mami sam opisivala san... nisam pojma imala da je to tada postojalo i upravo onako kako sam ja sanjala... imala sam tada oko 2g... mama mi je pokazala slike i zaista bilo je to dvorište iz sna...

Sjećam se kako sam sa 3g na biciklu išla sa bakom nositi jesti staroj prabaki. Baš je bila dobra ta prabaka, njezinog lica se sjećam i tog jednog jedinog puta. Pa sprovoda od pradjede...imala sam 6g... točno znam što sam imala obućeno... čudno je to pamćenje.

Bila sam zaluđena životinjama...nekad sam i maltretirala i mačke, sretnice su se ipak uvijek dočekale na noge, sirote. A plastične konjiće i jednog bambija sam vukla po cesti i kod bake i dede sam se pravila da ih hranim sjenom dok su oni hranili krave. Ahh kao da je bilo jučer.

Kada sam učila voziti auto... ujak je stavio 2 jastuka ispod moje guzice da bi došla do volana... ni sama neznam kako sam uopće mogla doć do kočnice rofl. Kasnije sam svašta isprobala... traktor, kombajn, kombi... eto jedino kamion nisam vozila... ali imam uspomenu na ruci kad sam se penjala na prikolicu od jednog i ožiljak je tu dan danas. Moju prvu micu macu sam ulovila na gumi od tog kamiona...bila je poludivlja ali sam uspjela sretan.

Onaj trenutak kada sam izgubljeno gledala ispred srednje škole di se uopće nalazim...i jedne ponavljačice koja mi je ljubazno sve pokazala. Školskih klupa... kako se ono bio zvao kostur psa... ne mogu da se sjetim...

Kartanja u zadnjoj klupi na faksu... nije ni čudo što ga nisam završila rofl.
Pisanje pjesama...pisanje priča... svako jutro u tramvaju nova priča.... još uvijek imam tu bilježnicu.

A tek ljubavi... ajme meni što sam bila zaljubljena... patila za nekim ko ni pojma nije imao da mi se uopće sviđa...stranice i stranice dnevnika...

Pogleda mog sadašnjeg muža onu večer kad smo se upoznali....tog pogleda me bilo strah... mog šešira koju su tu večer svi mažnjavali... on jedini nije....
Prvog našeg poljupca i onog osjećaja...

Odlaženje sa društvom na šodericu...pećenje jegera na štapovima i noćno kupanje... e to su bili dani... šta svašta nismo radili...
Brežuljak u šumici gdje smo se sastajali....kišne večeri i kišna jutra... bambus... tequila rofl

Tako blizu a tako daleko... i svi ti ljudi gdje su sada... toliko sam udaljena od svih tih ljudi s kojima sam se najbolje zabavljala... svatko je krenuo svojim putem....ali nije nitko zaboravio.
Tada smo bili bez briga i problema, samo uživancija... A sada ni alkohol nemože izbrisati što smo sve prošli od tada do danas.... ne ja ne pijem, samo se šalim wink. Ali bilo je i toga... od sreće, od tuge... tuga i jad....

Svašta smo prošli društvo moje staro... neki putovali u daleke zemlje...neki se oženili i rastali...neki s djecom, neki slobodni... i sa bogatim životnim iskustvom...

A što nas sve još čeka... tada nismo mogli ni sanjati. Ne možemo ni sada... možemo samo čekati, putovati kroz život najbolje što znamo i nadati se....


Prođe me sjena
davnih vremena
i sjećanja na ono
što je nekad bilo

U mislima stvorih
sliku života
ružna sjećanja? ne!
samo ljepota

I lutaju misli
ovim svijetom
donose pitanja razna
Što smo? Gdje smo?

I tada dvoje postaju jedno
za sobom ostavljaju samo strah
razmišljanja da će postati prah
Na kraju ostaje samo jedno
koje će živjeti za sve nas!

A.R.V.

19.11.2011. u 08:27 • 0 KomentaraPrint#

petak, 14.10.2011.

14.10.2011.

Najljepšem anđelu na nebu sretan 2-gi rođendan, žele mama, tata i seka!
Volimo te i hvala ti što nas čuvaš!!

14.10.2011. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 07.09.2011.

duga naša danas ima 2 mjeseca, sretnaaaaa

volimo te neopisivo srećo naša :)

07.09.2011. u 09:17 • 0 KomentaraPrint#

petak, 02.09.2011.

Drvo inspiracije

Posjetila sam danas drvo inspiracije
gdje izlilo se more suza
što sretnih, što tužnih
utjeha je bila ta harmonija

Bilo je tu ljubavi razne
prema ljudima
prema prirodi
divno drvo harmonije

Tu je kroz sve ove
olujne godine
služi svojoj svrsi...
drvo inspiracije

A.R.V. 01.09.2011.

02.09.2011. u 10:58 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.08.2011.

Nešto da podjelim sa vama....

prekrasan poklon od moje drage prijateljice za moj rođendan ....

http://www.youtube.com/watch?v=cNd9x5Uq8Yw

21.08.2011. u 17:14 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.08.2011.

:))

Ljubavi naša mala a opet velika sretnih ti prvih mjesec dana s nama :))

07.08.2011. u 10:03 • 0 KomentaraPrint#

petak, 22.07.2011.

Kako je naša zvjezdica došla na svijet

Moja priča s poroda

Dakle ovako smo krenuli, 04.07. sam bila naručena na PT1 I rečeno mi je da će carski biti u petak 08.07. taj dan klasika, pišanje u čašu, vađenje krvi, 24h profil šečera… na uzv bebačica bila 3055grama procjenjena, I 38 tjedana je ispadalo u četvrtak 07.07.
Dobila sam istu sobu ko I zadnji put, jedna cimerica je ostala ista ko I od zadnji put, inače su I ostale cimerice bile super. 05.07. pregled… na pregledu cerviks smekšan I glavica bebice se skroz dolje spustila.. .dr je razmišljala I veli ona da bi mogli u četvrtak carski da to ne krene ranije. I eto tako nam se skratilo čekanje za jedan dan, planirani carski 07.07.
Sve je bilo super do tog jutra, bila sam totalno cool, nalazi svi super. Jutro 07.07. ranom zorom pola 6 klistiranje (ništa prestrašno što se mene tiče…). MM je došo u 8h da čeka s menom, bila sam druga na redu na carski, znači računala sam oko pola 10,10.
I dalje sam bila cool, jedva čekala da vidim bebicu, odabrala sam spinalnu anesteziju, ko I zadnji put da znam što se događa I da vidim našu bebicu što prije.
Negdi oko pola 10,10 mi došla sestra stavit kateter, opet ništa strašno, puuunoo bolje nego prvi put, skoro pa nisam osjetila (koristan je bio savjet da ne ić pišat prije katetera, ovak fino odma nešto krene pa ne peće dugo).
Ranom zorom sam još bila spakirala torbu. Došla sestra po nas, mm nas je dopratio do gore I nosio torbu. Tamo mu je sestra pokazala di da čeka da vidi bebačicu kad će ju nosit iz sale J.
Kad sam se skinula I legla na onaj uski stol za rezanje onda me primila nervoza… ulazim u salu, stavljaju mi braunilu I odma infuziju I onda tamo čekam… neznam kolko sam čekala ali trajalo je cjelo vječnost… tad sam pomislila Bože kaj nisam tražila da me uspavaju… I ono kad će više…
Anestezija je bila bolna… nisam se nikako mogla na tom uskom stoliću namjestit u traženi položaj (prvi put su mi je pikali sjedečki, sad sam trebala ležečki u taj neko položaj nakostriješene mačke)… igla je pogodila negdi u kost I nisu mogli istisnut anesteziju… pa je to namještanje igle I namještanje moje kičme u pravi položaj bila prava muka…
Konačno uspjelo je I počelo je djelovat… konačno je počelo… malo me bila trema u početku ali uspjela sam se skulirat… pokazali su mi stolić di će bit bebica kad ju izvade, da tamo gledam..
Ovaj put nisam ništa vidla jer je druga vrsta reflektora a I stavili su zastor… ovaj put neću o detaljima operacije (nekako mi je bilo teže nego prvi put, vjerojatno od uzbuđenja)…
Tokom operacije još su mi jednu braunilu morali uvest… I dren sam dobila (užas)… uglavnom rekli su da će sad bebica uskoro, čim su ju izvadili zaplakala je, vidla sam nogice kako lamaću ko lude na tom stoliću za pregled I onda je još glasnije zaplakala, zlato mamino, I ja skupa s njom, najsretniji trenutak mog života. Ko bi reko, dok tako gledam u polusvjesnom stanju, glava mi visi jer su tako stol spustili, utroba mi vjerojatno otvorena, uštekana na aparate za tlak, puls, infuzije itd. A osjećam se kao u raju.
Omotali su naš mali darić s neba I dali mi da joj dam pusu prije nego ode na pranje I vaganje. Nakon kojih desetak minuta javili su mi da je beba dobro I da je 2970grama I 48cm, rođena u 10.41h.
MM ju je dvaput vidio na hodniku, kad su ju nosili na vaganje I opet odnosili.
Naša zvjezdica imala je Apgar 10/10 :).
Mene zašili, čitava vječnost… zaklamali su me (doslovno se čuje ko klamerica…) I onda sam ošla u intenzivnu..
Tamo sam provela dan I pol dok se nije oslobodilo mjesto na odjelu. Navečer su mi konačno donjeli pokazat moju zvjezdicu, I uspjela sam je slikat, bila je kao iz snova, naša zvjezdica, naša duga, sreća neopisiva… Stella.
Drugi dan na odjelu postintenzivne mi je bio težak, prali su me hormone, plakala malo od sreće pa me znala tuga ulovit zbog Laure… prvo dizanje nije bilo uspješno, nisam mogla normalno prodisat pa mi je bila užasna mučnina I morala sam natrag leć… to mi je nekako teško palo…
Ali navečer sam se uspješno digla I prošetala oprat zube I umit se :).
Drugi dan su nam donosili bebice svakih cc 3h. Nisam spomenula da mi za tlak poslije poroda nisu davali nikakve lijekove (jer je tlak bio normalan), tu me malo primila panika, bojala sam se da se to ne zakomplicira opet s tlakom pa da neću moć doma..
Dani si mi prolazili u ludim hormonima, jedan dan savršen, drugi dan totalno plačljiv di me sve pogađalo… neznam nekako mi nije do detalja… upoznala sam neke drage ljude, puno dragih ljudi me pratilo I obilazilo u bolnici, oni su moji anđeli :), uz naravno anđela sa nebesa koji je cjelo vrijeme bio s nama I znakovima to dokazala.
Poslije tog odjela premještena sam na drugi, tj drugu sobu di su bebice skoro cjeli dan s nama. 4ti dan imala sam hrpu problema sa dojenjem jer mi je naglo došlo mlijeko I malena nikako nije mogla prihvatit bradavicu… taj dan sam imala najveći hormonsko-živčani krah… sama sebi sam išla na živce osjećajući se nesposobnom… no sve je to srećom prošlo..
Išle smo doma 14.07. naravno na sekin datum… do tog vremena smo se već I uhodaleu klopanje, mazila sam ju puno I još puno suza radosnica prolila…
Sad konačno imamo I jednog anđela na zemlji kojeg čuva anđeo s neba, nema sretnijih roditelja od nas. Tatica je jedva čekao da ju može pomaziti I zajedno smo prolili još par suzica.
Sad smo već super, Stella super napreduje, povratila je porođajnu težinu, makar je u bolnici dosta izgubila ali sad sam već prava cura. Puno papam, kakam I spavam J, puno se I smješkam I rastapam sve sa svojom prekrasnom pojavom.
Eto malo sam odužila, opet nisam iznjela puno detalja… zahvaljujem se svima koji su bili uz nas I bodrili nas, hvala svima u bolnici, posebno hvala našoj sestri kumi I jednoj divnoj ženi koja radi u tajništvu – naše žene anđeli, ne bi mogla bez njih.
Hvala svima na vibricama I mislima, volim vas sve puno :). Ma mi volimo cijeli svijet :).

22.07.2011. u 17:51 • 0 KomentaraPrint#


< siječanj, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Travanj 2015 (1)
Svibanj 2013 (1)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Listopad 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (13)

Opis bloga

Moja razmišljanja i događaji iz života prije nekoliko godina, usporedba sa današnjim i današnja razmišljanja i iskustva iz života. Naš zajednički put kroz život uz mnoge nedaće ali uz pomoć našeg anđela.