pjesma duše moje...

nedjelja, 25.05.2008.

ne znam...

/

ne želim olako pustiti,
da u zaborav sve odleti,
da li u ljubav vjerovati,
ne znam,
ali ne želim čekati…

da li stišćem previše,
da li cijedim do zadnje kapi,
zar je ljubav samo riječ iz rječnika,
ne znam,
možda ipak iskreni istinski osjećaj…

što ako prekasno bude,
niz otvorene dlanove neprimjetno iscuri,
u zagrljaju krive osobe nestane,
ne znam,
možda ipak iz betona djetelina procvate…

prije negoli zadnji put oči zaklopim,
slatke suze na usnama okusit želim,
a možda je to ipak samo iluzija,
ne znam,
ali želim prozboriti nisam uzalud živjela…

25.05.2008. u 11:46 • 23 KomentaraPrint#

subota, 03.05.2008.

nikad sretnija... Loah

/

Zbrajam sve svoje pobjede i greske,
poraze, nadanja,
sve rijeci teske.
Na papir stavljam sva moja trazenja
neke velike srece
prepune dizanja i gazenja
i podvlacim crtu ispod toga svega
i pitam samu sebe:
Zaliti?! Zbog cega?
Prekrizim u jednom potezu ruke
sve one koji su mi obecavali
mirne luke
i kleli se da ce skinuti mi
zvijezde sa neba,
ali, ne...
To nije ono sto meni treba.
Moja je sreca negdje u meni,
raste u svim mojim osmjesima
koji su sakriveni
i za svaki tuzni dan koji je ikada svanuo,
cuvam jedan osmjeh koji nikada nije planuo.
Svaku suzu koju sam ikada pustila,
nadomjestit cu jednim osmjehom
koji sam propustila
i izravnati racune sama sa sobom,
izjednacit cu rijeci ''dobrodosla'' i ''zbogom'',
zapljeskat cu svim svojim greskama,
porazima i padovima,
svim svojim snovima o dalekim gradovima.
Konacno cu vidjeti koliko sam blizu
nekoj novoj ljepoti zivota,
glasno zapjevati svojoj slobodi
i viknuti: divota!
Koliko ljubavi jos u meni ima,
koliko pjesama, koliko rima...
Pospremam sobu, bacam ovo i ovo...
Na mjesto starih stvari stavljam sve novo.
I krevet mi nekako sjaji u tom svemu,
toliko cu krasnih snova jos usniti u njemu!
Gdje god je bilo crno,
sada je bijelo.
Sve sto je bilo pola,
sada je cijelo.
Zbrajam sve greske i samo se nasmijem,
jer u suznim ocima jos srecu ja krijem.
Nisam jos ni dala sve sto mogu dati,
ni neznam jos sve sto tek cu znati,
tek negdje me moje sunce ceka
i mladost je moja tek potekla rijeka.
Kada pogledam na sve, ne,
nije mi zao.
Hvala zivotu sto sve greske mi je dao.
Jer sada samo dalje idem jos pametnija
i ruku na srce...
Nikada sretnija.

Utipkao Loah - 27.4.2008 u 19:14


ovo je pjesma od divne pjesnikinje Loah, i nisam mogla izdržati, a da je ne podijelim s vama...
...inače na mom blogu ne možete pročitati tuđe pjesme osim mojih, ali ova me jako dirnula... jaka je, jednostavna, a opet toliko jedinstvena i puna optimizma... jednostavno predivna....

…hvala ti Loah što si komadić duše svoje podarila mom blogu i time ga obogatila…

...nina...

03.05.2008. u 11:32 • 31 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



10/2015 (1)
11/2010 (3)
04/2010 (1)
02/2010 (1)
12/2009 (1)
11/2009 (1)
10/2009 (2)
06/2009 (1)
05/2009 (1)
04/2009 (2)
02/2009 (1)
01/2009 (1)
11/2008 (3)
10/2008 (2)
09/2008 (4)
08/2008 (4)
07/2008 (8)
06/2008 (9)
05/2008 (2)
04/2008 (2)
03/2008 (1)
02/2008 (3)
01/2008 (4)
12/2007 (2)
11/2007 (6)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (3)
07/2007 (3)
06/2007 (5)
05/2007 (33)
04/2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

duša što urezala se...

"...nikad ti nije pružena želja, a da ti u isto vrijeme nije data i moć da ju ostvariš..." R.Bach

šapni mi...

pdmnina@gmail.com

pjesma duše moje...

oprosti mi što pišem,
ali drugačije ne mogu,
niti ne znam,
stih mi dušu liječi,
a srce iz rasutih komadića,
u cjelinu suzama vrača…

to je moj mali svijet,
gdje srce progovara,
to je moj kutak,
gdje nada vječno biva,
tiha gusta rijeka,
gdje mi duša plovi osjećajima…

oprosti mi nisam ja kriva,
što mi svaka pomisao,
u stih se pretvara,
i u vječnu pjesmu stapa,
jer ispod površine,
živi osoba bez oklopa…

pjesma je slika duše moje,
a stih glas njen njem,
moj unutarnji svijet,
što me čini istim onim čovjekom,
kada sam iz majčine utrobe,
po prvi put zrak udahnula…


svakim danom nadam se...
svakim danom nadam se,
da prošvrljat će,
ovim virtualnom svijetom,
i naći sve ove pjesme,
sve do jedne,
i ovu zadnju koja za njega napisana je…

svakim danom nadam se,
da će shvatit,
koliko ovo moje maleno srce,
strgano i izmoreno,
može voljeti,
koliko ljubavi mu može pružiti…

svakim danom nadam se,
da će mi oprostiti,
za onu jednu besmislenu riječ,
da će u moj zagrljaj dotrčati,
privit se uz mene,
i okusit usne moje…

svakim danom nadam se,
da sve ono što smo jedno drugom rekli,
u stvarnost pretvorit će se,
da će leći pored mene,
i tiho šapnut mi,
volim te maleno moje…


četiri godišnja doba...
mirisom tijelo krasi,
toplinom obasja,
suhu pustinju kišom napaja,
vjetrom vatru rasplamsa...

poput mladog pupoljka suncokreta,
lagano k suncu vine,
poput listova boje duge,
zemljanu boju poprime…

pogledom u bistro nebo,
bijele pahulje zrak grle,
na dlan se polako spuste,
i u vodu života pretvore…

tijelo i dušu hrane,
srce ispunjavaju,
ta četiri godišnja doba,
što ljubav znače…

moj mali komadić duše poklonjen...
pjesmi nad pjesmama



Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr


štrajk završen dana 02.12.2007...
kako je bilo i kako je započelo pročitajte na pobuna u magli
iako je štrajk završio, nesmijemo zaboraviti da mi činimo blog i uvijek ćemo zahtjevati ono što nam pripada!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se