pjaceta

petak, 18.05.2018.

Zen o nosu

Ljudi se rode sa zlatnom žlicom.
Ljudi se rode s prirodnom manom.
Ljudi se rode svakojako.
U svakakvim uvjetima i životnim okolnostima. Različita iskustva, predispozicije i danosti. Šaroliko društvo ljudi, sposobnosti i uvjeta. Pri rođenju svatko donese nešto sa sobom, nešto staro, svakog nešto drugo dočeka, nešto posuđeno, nešto od toga napravi, nešto p(l)ravo. Sa Životom se vjenčamo, u dobu i zlu. U braku razmnožavamo, rastemo i mremo, oblikujemo po svom prirodnom nahođenju, prioritete postavljamo prema i s partnerom, Životom.

Što nam donosi, što nam daje, što već imamo. Uvijek pomislim na mame u Kongu, na djecu koja rade u rudniku, ratove i siledžije te se svaki put duboko zahvalim mjestom i statusom rođenja. No, mogla sam se roditi i sa zlatnom žlicom. Ali nisam. I to s razlogom. Jer kad bih imala postavljenu trpezu sa zlatnom žlicom moja prirođena prirodna mana ne bi došla do izraza. Sve što donijeh sa sobom na svijet ne bi bilo realizirano. Ni krhkost, ni jakost, ništa od moje »čudnosti«. Tek kad prođe određeni broj godina, kad s pol prođenog puta možeš pogledati unazad, uviđaš da je sve na svom mjestu. Sve je i bilo je tako, kako upravo treba biti. Tu si, gdje jesi i osjećaš zadovoljstvo. Tu, sad, jesi što jesi. Ni dobar, ni loš, nikakav pridjev, već samo jesi. Najljepši je osjećaj, kad shvatiš da se takav sviđaš sebi. Sam si sebi najbolji prijatelj, suputnik te nažalost ponekad, suparnik. Nijedan stranac ne može biti tako okrutan do tebe, koliko možeš sam sebi gorčati život. I pravo je olakšanje, kad se probudiš i shvatiš, da muhe idu na govno.
Zen poslovica.

Postići Zen stanje i živjeti ga. Dostići točku kad život nije više mučno preživljavanje, pokušaj preživjeti, već jednostavno življenje u dubokom razumijevanju svega oko nos.
I tu, tu je ona moja prirođena mana.
Naše mane. To su one točke, koje drugi ljudi pokušavaju korigirati, mijenjati, osuđuju, omalovažavaju, poništavaju, a sve to u nedostatku razumijevanja. U ljubavi su naše mane nevidljive, sagledava se ih kao dragosti, koju drugu osobu čine drukčijom ali srcu bliskom. Smješkamo se tim manama, prihvaćamo ih jer ih razumijevamo u nekom širem kontekstu, dubljem smislu.
Moja mana je moje karakterno obilježje.

Kad se Junior rodio, jedan prijatelj mi je rekao – Hvala Bogu, pa nema tvoj nos.
Nasmijali smo se.
Ali ostala sam i zapanjena, kako se od svih ljepota rođenja djeteta, ističe briga oko moga nosa. Te se onako uljudno, među redovima servira – ružan ti je nos. Nervira me tvoj nos. Upada mi u oko, smeta mi, ... Što u konačnici može voditi u analogiju – tvoj nos, tvoja osoba. Ne sviđaš mi se jer nisi po mom ukusu. Mogla bih tako razmišljati ali nisam, jer prijatelji puno puta bubnu bez promišljaja, onako iskreno otvore svoja najdublja promišljanja, a ti se samo nasmiješ »nespretnosti«. Jer i sam najvjerojatnije to ponekad radiš, a da nisi svjestan.
No, isto tako shvatih da je taj moj nos, čijeg nesavršenosti bijah svjesna ali o čiju nesavršenost se nikad ne spoticat jer nikad ne vidjeh savršenog nosa, koji bi bio mjerilo svih noseva, već su ocjenjivači noseva imali svaki svoj tako različit i ničim potkrijepljen kriterij, predmet nečije ocjene. Nešto što nas na drugom privuče pa moramo nešto reći o sebi.
Ali, ocjenjivati nečiji nos kad ni sami nismo nosioci savršenog, možda umjetno stvorenog,... Ocjenjivati prirodu, njeno stvaralaštvo?! Molim sve ocjene, komentare, potrebu po korigiranju nečijih danosti, uputiti na pravi naslov - Svevišnjeg.

Sortiranje, ocjenjivanje i uvrštavanje ljudi na ljepotne i ine ljestvice poradi strukture nosa bilo mi je odbojno još od arijskih priča. Zbog nosa si mogao zaglaviti u dimnjaku, ustvari pročistili bi te kroz njega. I nos bi postao pepeo. Upepeljavalo se po kriteriju nosa. Tragično je to, izgubiti bilo koji ljudski život, dragocjenost života, zbog oblika nosa.
Dešavalo se i prije.
Ljudi volimo ocjenjivati ljude jer nam to daje neku stabilnost, prema tome se postavljamo uz ili iznad, (u)savršavamo sliku o sebi. Moj nos je ljepši od tvog. Bolji sam, iznad sam.
Kad te netko zajaše, skini ga s ...
Zen poslovica.

Postoji priča o Sokratu i nosu. Raspravljalo se o njegovom nosu, koji je prema priči, bio velik i prćast. Prema idealu grčke ljepote nosa, dakako da ga se smatraše ružnim. Tako se pričalo o njemu. One priče što kolaju po kuloarima. Pričalo se i da ima lijepu dušu. I danas ga mnogi slave po njegovom duhu, manje po nosu. Iako postoje i najvjerojatnije će uvijek postojati, kritičari noseva.
No, u tom razgovoru Sokrat objašnjava, da njegov nos može vonjati na sve strane, jer je zaokrenut na gore, te da zbog veličine, može više upiti, a da grčki nosevi, veliki i nezgrapni između očiju, zaklanjaju pogled i ometaju vid. Ispade njegov ružni nos, funkcionalniji. Ljepši, bolji?!
Funkcija mog nosa je disanje, ne izgled. Za sad mi dobro služi. Moja prijateljica ga je operirala, bilo je to bolno i sad ima jako lijep nos. Svi joj se diva i ja mu se svaki put divim. Savršeno. Ali svoj volim upravo takav, kakav je - moj. Nitko nema takav. Poseban, nesavršen. I kad bi ga vidjeli šetati bez mene, znali bi da je to moj nos. Tako, kako prepoznaješ ljude po koraku, po motama, po glasu,...
»Na sreću«, moje dijete nema moj nos. Dobro je tako, ako će mu ta »sreća« donijeti sreću i ako je samo »ta sreća« dovoljna da bude sretan. Sretan ti nos!



Sokratu je njegov nos donio nekakvu obilježbu. Smatraše ga ružnim zbog nosa, no lijepim zbog nousa. Nous je grčki termin za um, razum, za onaj »organ« po kojemu se (po)vodimo. Metafizički princip. Promišljati o životu kroz prizmu razumijevanja da bi se bolje i sretnije živjelo, ne radi prodaje priručnika kako uspješno živjeti ili kako je jedino pravilno... Promišljati život da bi mogao sretno živjeti u suživotu s drugima. Kako moj nos nije sličan nijednom nosu, tako nijedan priručnik o životu, naputak, ocjena, sudba o nečemu se ne može primijeniti na sve i svakoga. Svatko je osoba za sebe, rođena s različitom žlicom i u različitom prostoru.
Sa svojom osobnom manom.
Tako mora biti. Svatko svoju manu koja je u konačnici i naša prednost, u smislu različitosti spram drugih, koristi za osmišljavanje vlastitog života, svatko zna što je za njega najbolje i kako mu je najljepše. Svi mi pokušavamo sretno živjeti. Meni to znači zen. Ne opterećivati se tuđim manama, već pustiti travu da raste. Poznata zen poslovica.

Trava će rasti, proljeće će doći.
Krava će pojesti travu. Dat će mlijeko. Popit ćemo ga i u konačnici izbaciti kao humus koji će pognojiti travu da raste. U krugu ćemo primiti i dati. Umjetnost je razumjeti kružni tok i znati gdje zujati a gdje srati.
Čisti zen. Čak i kad pobjegne. Sve je to prirodno.
Poznavati vlastitu prirodu, dobro živjeti sam sa sobom i ne zamarati se »(o)ocjenjivačkim sudom« jer nije važno na koliko te ocjene, kako, tko, već cijeniti sam sebe.
Kako danas pročitah – možda smisao našeg puta nije da nešto postanemo, možda je smisao otresti sve ono što nismo, tako da u konačnici možemo biti ono što smo oduvijek bili.



- 11:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2018.

Philia

Već sam pomislila da nemam teme za naredni post, kad ... nekako uvijek dođe nenajavljena. Ne tražiš ti nju, već ona nađe tebe. U prošlom postu je Lasta ostavila dobar komentar, koji me je nadahnuo za promišljanje o druženju. Družimo se s prijateljima, rodbinom, suradnicima, kolegama, ... Sva ta naša druženja su različita, ali ono najbitnije, što je mene pogodilo posred čela i dalo mi misliti, kako o tim druženjima ne promišljamo dublje, kako ih uzimamo zdravo za gotovo, kako se u njima koprcamo, a ne znamo zašto, kako smo ih gladni i kako žedni živimo.

Ono bitno u Lastinom komentaru, što me je navelo na ovaj post, je korelacija između naših druženja i naše životne energije. »Druženje s dragim ljudima ... je izvor s kojeg dopunjujemo našu životnu energiju.« Wow. Iako je svima nama poznata ta korelacija, ponekad je nismo posve svjesni. Upravo zato me ta rečenica pukla posred čela i ostala tamo čamiti. Zatekla sam se u misli, kako naša druženja nisu uvijek ispunjujuća, kako su neka oticanje životne energije iako su ljudi s kojima se družimo, dobri i dragi. Sjećam se jednog starog Brodovog posta u kome piše o prijateljstvima iz djetinjstva. Koja su nam dana te nas neupitno prate kroz život. Možda ih ovako stariji, promijenjeni i različitih interesa, više ne bi izabrali, održavali. Ali ostanu nam za cijeli život. Poslije pročitanog sam rezimirala svoja prijateljstva iz djetinjstva. Da, prijateljice smo još i danas iako posve različite i na različitim mjestima. Neka od tih prijateljstava se nisu nastavila, što zbog udaljenosti, što zbog životnih okolnosti. To je nešto kao »ljubav na daljinu«. Održat će se, ako se redovito održava ili ako je ljubav jaka. Neka od njih su se vratila u moj život, ojačana i bolja, dublja. Postanu ti kao rod, najbliži. Doživljavaš ih kao sestru koju nisi imao, kao starijeg brata, one mlađe kao poklonjenu u skrb djecu, do njih se ponašaš kao da su 'tvoji'.

Sjećam se svojih ranih promišljanja o prijateljstvu još u djetinjstvu. Prijateljica koje sam voljela. Taj osjećaj ljubavi do nekoga. Kad osobu vidiš ljepšu nego se ona sama vidi, kad te privuče neka toplina, milina. Osjećaj najbliži onom grčkom izrazu »philia« koji je ujedno i ljubav i prijatelj. Već tad sam birala po tom nekom unutarnjem obrascu koji godinama nije izgubio svoju konturu. Bila su to »pitoma« bića, s izraženim osjetom za druge ljude, emotivce i 'empativce'. Nekako sam i sama imala osjećaj skrbi do i za njih. Koliko je to uopće moguće. Koliko smo ljudi uopće sposobni drugome omogućiti zdravlje, sreću, ... da se osjećaju dobro jer sve to ovisi isključivo o njima. Ali biti tu, biti u utjehu, pomoć, savjet, inspiraciju, motivaciju, ohrabrenje, ... sve one male stvari koje nam pomognu da kročimo kroz život. Osjećaji su povezani s 'osjećati se dobro', to što svi želimo. Biti dobro u svojoj koži, znači isto tako dopustiti prijatelju da te dopuni životnom energijom. Jedino to možemo, dopuniti nečiju energiju; paloj pomoći da se krhkost sastavi, dobroj da se rascvjeta. Kako sam se selila, prijateljstva su blijedila. Još uvijek prijateljice, povezane dubokim osjećajem topline i miline, ali nažalost, tad sam prvi put razumjela, da je važan taj element blizine, prostora. Kad odeš, prazninu koja nastaje, zapunit će netko drugi. I tako treba biti. Dobro je ovaj svijet uređen. Svaki čovjek treba i morao bi imati ljubljene osobe oko sebe. One koje ga plemenite, dopunjuju životnom energijom. Kako sam se selila, tako sam i sama nalazila nove prijateljice. Jako je važno imati dobre prijateljice. Jednu, dvije, kolikogod je srcu potrebno i kako mu je potrebno. Srca se moraju naći. I dok se ne traže, nalaze se sama.
Prijateljstva iz djetinjstva su ostala u sjećanju i vjerujem, kad bih vidjela neku od njih, da bi se srce rastopilo od dragosti i miline anđeoskog prisustva. Jer prijatelji su, dobri anđeli. Oni koji nas nalaze kad nam je teško, koji nam ponude svoje rame, riječi utjehe. Takvi prijatelji, čak i kad te kude i kad se porječkate, znaš da je to trenutak u kojem obadvoje rastete ali ono što vas veže, ono neprekidivo i nerazdvojivo je dubina emocije. Ljubav. Philia.



Jučer sam dva sata provela u razgovoru s kolegicom. Mogla bih reći i da mi je prijateljica za koju me veže onaj osjećaj dragosti, miline, ljubavi. Kad na suprotnoj strani vidiš lijepu i dobru dušu, krhku u svojoj ranjivosti ali jaku u svojoj unutarnjoj moći. Možda čudno zvuči taj spoj nespojivog ali postoji u onim ženama koje iznenade. One za koje se smatra da su krhke, postavljene na rub, u kut životnog prostora ali koje bi u određenim trenutcima zasjale jače od neke zvijezde na nebu, svjedočile iznimnu hrabrost i upornost, unutarnju postojanost i nesvakidašnju moć u nezavidnim situacijama. Ne znam od čega su sazdane, ali one su svjetionik na moru. Privući će vas milina i toplina, dati će vam smjer i rutu, pa čak i kad odete od njih znat ćete gdje ih možete naći. U srcu su duboko usidrene. Ponekad pomislim kako sam sretna i iznimno ponosna da poznajem nekolicinu takvih žena, srčanih i s velikim srcem. Smatram ih mojim dušnim prijateljicama.
Razgovarale smo dva sata, bio je to poslovni i osobni razgovor. Ono što me uvijek oduševi i ispuni u takvim razgovorima je moć pravog dijaloga. Kad se ideje međusobno dotiču, prelaze od jedne na drugu, dopunjuju i rastu. Kad je to vatromet iznesenih ideja kojemu se obadvije divimo i odlazimo ispunjene ljepotom i dobrotom. Kad je razgovor povezanost, međusobna rast i cvjetanje. I kako tad ne pomisliti da su tvoji prijatelji, anđeli, poslani kao božanski glas.

Dugo sam mislila da su sva prijateljstva takva ili da su moja sva takva. Ha. Ideali moraju postojati da bi im se slijedilo. Tako život funkcionira, sviju nas vode neke naše osobne ideje. Onda me je, nekako s Juniorovim rođenjem, život postavio na realna tla. Zavlada je tišina. Tad sam možda prvi put progledala i pregledala prijateljstva. Neke ljubavi nisu bile uzajamne , neke su bile na rezervi, a neke »radi koristi«. U to vrijeme mi je poznanica rekla – prijateljstva danas baziraju na koristi, interesu. Bila sam zgrožena jer u mom svijetu su baštinila idejom ljubavi. Odjednom je ta ideja među ljudima izgledala naivno, glupasto i djetinjasto. Prihvatila sam da neka od mojih prijateljstava nisu bila duboka, kao što sam dugi niz godina pretpostavljala. Njihovo prihvaćanje mog djeteta, novog člana društva, je variralo od iskrene radosti preko ravnodušnosti do ohlađenja prijateljskih odnosa. Iznenađenje je bilo toliko veće jer se zanosimo uvjerenjem da svi ljudi vole djecu. Istina, vole. Ponekad možda probirljivo. Preko odnosa do djeteta sam shvatila i unutarnji odnos do mene. Ne kaže zaludno stara ljudska mudrost - kakav si do djeteta, takav si do njegove majke. Ili je obrnuto. Kakogod, veza u odnošenju postoji.

Prosvjetljenje u prijateljskim odnosima sam doživjela s nezaposlenošću. Kad ostaneš bez posla, sve se nekako promjeni. Tvoje kolege imaju svoj posao. Financijski ispad, kad ne možeš pratiti ručkove, večere i putovanja, nije toliko izražajan, koliko me je iznenadio onaj društveni. Rubrika: društveno nekoristan. Kao zaposlenik neke firme, u nekom zvanju, nazivu, imaš neki identitet prema kome te ljudi doživljaju. Bez posla, njihov doživljaj se veže na tebe prema društvenim uvjerenjima o nezaposlenima. Drugo, tvoje veze i poznanstva, društveni status koji dolazi sa zaposlenjem, je raspadnut. Prijateljima, kojima je jedno od navedenog vrednota, više nisi zanimljiv, tj. koristan. Kako im više ne možeš koristiti u »dopuni životne energije« (onoga što smatraju važnim), upada njihov interes za druženje. Da se razumijemo, nema tu ničeg osuđujućeg, to je realni život. Ljudi se ravnamo po svojim vrednotama. Svakoga od nas vode neke ideje, ideali. Jesu li neke bolje, lošije, tko će prosuditi i prema kojim kriterijima?! Nekome je na prvom mjestu pozicija u društvu, drugome su ljudi, trećemu lojalnost, četvrtom biznis, ... Svatko od nas živi po svojim uvjerenjima i prioritetima koji nas čine. Takvi smo, kakvi se sami oblikujemo prema svojim idejama vodiljama. Mi biramo što i kakvi ćemo biti. Ideje i odabir nas čine. To prosvjetljenje, koliko u tom trenutku bolno bilo, donijelo je uvid ne samo u prijateljstva i druženje, već je osvjetlalo moj vlastiti kriterij prema kome biram. Što mi je u životu važno i zašto, te mogu li od te ideje odstupiti, zamijeniti je nekom prikladnijom, pragmatičnijom, ... Možda sam tek tad shvatila ono dubinsko pitanje – tko sam, i prihvatila savršenstvo svijeta u različitosti. Različitosti mojih prijateljstava koja to jesu po nazivu i aspektu, ali nisu ideal. Philia je još uvijek rezervirana za rijetke pojedince, kroz njih živim svoj ideal. Uz njih vodim svoju dušu, oplemenjujem i dopunjujem svoju životnu energiju. Znati taj kriterij, poznavati sebe u dubini svoje duše, je ono što nam olakšava život. Danas se družim sa svima, s razlikom poznavanja razlike u prijateljskim vrednotama. Taj kriterij pretpostavlja što u druženjima mogu očekivati - punjenje ili pražnjenje životne energije. Pri tome sam svjesna »pretpostavke«, što znači da mogu i pogriješiti. Znači li to da sam poznavajući svoj kriterij »sigurna« u buduće odabire, znači li to da ću znati odabrati, procijeniti ili nikad se ne razočarati? Ne! Savršenstvo ne postoji ali postoji poznavanje vlastite nesavršenosti te prihvaćanje tuđe. Postojano uvijek ostaje kriterij kojeg odabrah – Philia. Vrednote: ljubav, dragost, toplina. Zašto? Ne znam baš točno ali oduvijek sam tako mislila - da je život kojeg svi mi dijelimo na planetu Zemlja nestalan, neulovljiv i ponekad težak. Da svakome od nas taj isti ponekad donese bolest, patnju, nesreću i ostale ljudske neugode ali ono što možemo u tome trenutku napraviti je – biti dobri jedni drugome, biti u pomoć, ponuditi toplinu, ljubav, utjehu. Utjehu da nismo sami u ljudskoj boli. Nju daje drugo ljudsko biće. Uz drugog nismo sami. Lakše je u dvoje.

Možda je glupo i rekli su mi to puno puta. Govorili mi da sam naivna, idealist, sanjar i živim u oblacima, rekli su mi da je život borba, boj za opstanak. Da, slažem se. Ali kako ćemo opstati kad boj bijemo drug s drugo(i)m, kad se ne udružimo u borbi protiv uništenja ljudskosti, ljubavi. Opstat ćemo samo ako se budemo borili jedni za druge, ako se budemo dizali, bodrili, oplemenjivali. Na tren su zastali ali ipak su ponovili svoja uvjerenja. Shvatih tad da kako oni ne mogu iz svoje kože, tako ne mogu ni ja. Ustvari, niti ne želim. Jer mi se čini strašno važno da smo ljudi dobri jedni do drugih jer jedino jedni druge imamo.

Da, jako je važno s kim se družiš i je l' taj netko tvoju životnu energiju oplemenjuje. Ako je crpi, troši, ... onda to nije put kojim treba ići, onda je to točka na kojoj treba svojim dragim, pa čak i najdražim, reći – oprosti, ali tako ne mogu više. Nekad to ne bih smogla reći. Bijah mi neljubazno, grubo i žao, jer umislih da se mogu razdavati za druge preko svojih granica. Shvatih u jednom životnom trenutku da posjedujem samo određenu kvotu životne energije s kojom moram odgovorno ravnati. Odgovorno do vlastita života, a s time i života mojih dragih. Postavljena pred svakodnevnu odluku, kako trošiti životnu energiju - na sveopće(moje i onog drugog) cvjetanje ili osobno životno isušivanje. Naši odnosi su voda koja nas napaja ali i s njom treba znati ravnati održivo.


- 15:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2018.

Time is money

Prije nekoliko mjeseci sam čitajući jedan tekst, u navalu inspiracije, napisala ovo dole. Iako je i namjera prošlog posta bila takva, on se ipak »oteo kontroli« i postao samosvoj. Takvih ambicija s njim nisam imala, namjera je bila samo napisati uvod u pitanje koje me već godinama bloganja nagriza kao »program mog kompjutera«. Onaj program koji nam je usadila naša bližnja okolina ali i društvo svojim generaliziranim uvjerenjima, kao i neoliberalnom zahtjevom – budi učinkovit, koristan u smislu zarade, i ne troši uzalud vrijeme. U tom aspektu ne čudi zahtjev nekih svjetskih sveučilišta koja žele ukinuti lijepe umjetnosti, jer su... zamisli, nekorisne. Ne donose profit. Program kojim nas je društvo zatrovalo. Kao da je samo novac koristan, dok zaboravljamo na svoju dušu. Njeno najvrijednije unutarnje, ljubav i izražavanje. Življeni život. Kreativnost.

Tako je nastao post ...

Trošim li vrijeme radeći ono što najviše volim? Volim trošiti vrijeme čitajući i pišući, volim trošiti vrijeme pričajući sa svojim prijateljima, tješeći ih, nasmijavajući ih. I dok tako trošim vrijeme, ne studiram, ne učim, ne radim, ne pišem poslovne planove, oblikujem ciljne grupe, ... Ne fokusiram se na ono buduće što bi moralo biti oslobađajuće, što bi moralo biti puno »moranog« koje garantira uspjeh, financijsko blagostanje i formu kakvu se očekuje od nekog »uspješnog« pojedinca u društvu.
Čitala sam tekst svoje nekadašnje direktorice. Iznimna žena. Ima ono nešto što uvijek zadivi, s koliko entuzijazma i snage krene u neki poduzetnički pothvat i izvuče ga, čak i kad jako malo ljudi vjeruje u tu mogućnost. Kažu da je dobar vizionar. Nije dovoljno biti samo vizionar, već moraš imati i ono nešto. Eh, da mi je znati... No, vratimo se tekstu. U kojem, ona uspješna, poslovna, velika i iznimna piše o trenutku sa svojim unukom. Jednom nadahnjujućem trenutku. U kojem shvaća da je jedino važno fokusiranje na sadašnjost. Žena od koje sam se učila ogleda u budućnost, žena od koje pokušavam naučiti umjetnost vizioniranja, žena koja je u svojim četrdesetim, samohrana, krenula u poduzetničke vode iz odlične profesorske pozicije. O ekonomiji, poslovnom planu i svim čime se danas moraš opskrbiti, nije imala, niti je u konačnici trebala. Skočila je i plivala. Radoznalost. Što rade u poduzetništvu, kako kombinirati učiteljsko znanje s poduzetništvom. Poslije više od skoro trideset godina, rezultat je: jako uspješno.
Danas je umirovljenica, ali ona klasična – nema vremena. Jer ima još toliko projekata, ideja i vizija. Trenutno uživa u novom umijeću kojega ju je naučio njen unuk – umjetnosti sadašnjeg trenutka.

Jučer, u posjeti kolegici, na vratima naletim na nju. »E, mogla bi mi nešto uraditi«. Dakako, potvrđujem i ne skidam osmjeh. To je jedna njena izvrsnost još iz dana mog zaposlenja – zna ti dati posao, kojeg prihvatiš odmah, a tek poslije shvatiš, da te 'uvalila' u nešto. Iznimno. Kad bih se barem naučila te njene sposobnosti, život bi mi bio možda malo lakši. Jer zaista, ne treba sve raditi sam. Delegiraj onima koji znaju, delegiraj onima koji su stručni po tom pitanju i rezultat tvog rada će biti izvrstan. Dakako, još uvijek čekam da mi pošalje prijevod kojeg ću napraviti. Zašto? Zato što je za nju zanimljivo raditi, jer od nje frcaju ideje na sve strane i svaki put se nešto novo naučiš. Volim prevoditi, jer je to igra riječima. Pri tome volim to raditi za nekoga tko cijeni znanje i iskustvo. Dugo sam prevodila za jednu prevodilačku agenciju, prestala sam zbog neplaćanja i iznimno niske satne postavke za jezik koji prevodim. Ne bih se vratila u te vode, ali ipak ponekad volim nešto prevesti. Igrati se riječima i pokušavati u drugoj mentalnoj strukturi pronaći odgovarajući izraz koji bi pogodio emociju. Možda je ipak najljepše prevoditi lijepu riječ, poeziju. To još nisam radila. Prema tome osjećam veliki respekt. Divim se svim onim prijevodima koji te ponesu. Ulove u fino ispletenu mrežu tuđih osjećaja. Blaženstvo riječi.

Trošim li vrijeme sve ove dane, kad ne zarađujem, čitam, pišem, istražujem i pokušavam održavati prijateljske odnose? Kad živim od zraka. I što uopće znači – trošiti vrijeme. Kao da je vrijeme sapun, pa ističe. Istina, svako zrno pijeska pogubi se u satu. Ali mi nismo pijesak, mi nismo sat. Mi smo bića, živa. Živimo samo u dodiru sa živim ljudima, oživljavamo se lijepim mislima, riječima, toplinom dodira. To nas ispunjava. Da se popravim. To me ispunjava, to me bogati, to me čini sretnom. Možda je smiješno to. Kad pomislim na drage ljude, pa mi se iscrta osmjeh. Pa taj tren osjetiš ugodu, lagodu i sve je nekako na svom mjestu. Možda je to taj trenutak. Trenutak sadašnjosti. Sretni trenutak. Sretna sam u trenutcima. Kad bi ih mogao navesti na bisernu ogrlicu, to bi bilo pravo bogatstvo. Iz dubina ljudske duše, školjki naših skrivenih misli i svijetlih trenutaka. Onih slika u albumu, kojih se sjetiš dok listaš prolazne godine. Vrijeme leti, godine idu, trošimo li ih? Trošimo, dakako. Ili ih skupo plaćamo ili ih džabe prošaramo, godine, dani, slike...
Možda ipak najveće bogatstvo svoje duše krijemo u albumu slika, ljudi s kojima smo dijelili svoje životno putovanje. Ljudi koji nas čine boljima, koji nas nadahnjuju, koji nas u nekim trenutcima možda čak i ne razumiju ali zbog nekog čudnovatog kljunaša vjeruju u nas. Tako je važno, puno važnije od hrpe para na bankovnom računu, imati oko sebe svoje nadahnjujuće ljude, trošiti vrijeme za i s ljudima. Bar meni. Volim voljeti te ljude i volim kad me vole. Sviđa mi se ta međuljudska energija, kad u očima svog mentora vidiš osmjeh zadovoljstva i ponos nad nekim tvojim malim uspjehom, kad uspiješ zadiviti svog prijatelja nečim što prvi put ugleda u tebi i kad živiš svoj san. Onaj koji ti je bio položen u kolijevku, a da ti nisi znao da je to, to. Živiš sebe, takvog kakav jesi, u punoći svoje duše. U svom sadašnjem trenutku.




- 06:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.05.2018.

Treći čovjek

Sjele smo u novo otvorenoj slastičarnici pored dječjeg igrališta. Za mame iz vrtića je to bio raj, konačno smo imale svoje mjesto dok su djeca divljala po igralištu. Dan je bio vruć, nebo bez oblaka. Poslije dugog vremena sam uhvatila trenutak predaha. Pridružila nam se i moja drugarica iz srednje škole. Dok smo sjedile na neudobnim stolicama, što je ovaj put bilo zanemarivo spram radosti druženja i lijepog dana, upila sam svu radost tog trenutka. Na tren sam bila slobodna i radila ono što najbolje radim, udruživala različite ljude, miješala jezike i pričala o životu. Neobičan je bio taj splet žena dvaju generacija. Nas dvije, prijateljice iz srednje škole, cimerice na faksu, neko kratko vrijeme čak kolegice na poslu, vezala nas je knjiga priča, ludorija, smijeha ali i onih teških trenutaka koje smo skupa proživljavale. Njih dvije, nepoznate jedna drugoj, knjige pri prvoj rečenici. Njena kćerka, plod ljubavi studentskih dana, i mama djevojčice iz vrtića. Neobično je što s mamama u vrtiću razgovaraš kao s vršnjakinjom. Vršnjačka analogija. Čini ti se da smo sve mame udružene oko iste problematike petogodišnjaka i mi međusobnom isto-godišnje. Onda se kroz druženje uhvatiš, kako unutarnjim glasom progovaraš – njena mama ima godina kao ja. I dok se čudiš toj činjenici, lupi te već druga – ali ona ima godina kao i kćerka tvoje školske drugarice. Četiri žene, dvije dobi, četiri različite priče.

Netta, potaknuta zadnjim događajima u svom životu koji je iščuđavaju, ispriča - Prijatelji, poznanici i rodbina me stalno ispituje, kad će drugo dijete. Sad je vrijeme, kažu. Pazi, sad je vrijeme. Kao da oni raspolažu mojim vremenom, kao da oni mogu iskrojiti moj život. Ali mi već sad imamo takve rasporede da ne možemo. Nama već sad treba i treća osoba. Odavno nisam imala vremena za sebe. Sad sam sjela s vama na kavu poslije dugog vremena. Svaki dan smo malo vani, dijete treba igru i druženje. A doma me čeka pisanje rada za specijalizaciju. Posao mi visi o specijalizaciji. Ali isto tako moram s djetetom na igralište, moram skuhati večeru, spremiti dijete za krevet, čitati priču, da ne kažem da me čeka bar osnovno pospremanje stana, pranje i peglanje. Moji i muževi roditelji nisu ovdje, on radi po 12 sati, uz to sat vremena vožnje u jednom i drugom smjeru. Tu su njegova dežurstva, moja dežurstva, nikad ne znamo kakav će nam biti raspored. Nemamo vremena ni za nas. A oni meni - sad je vrijeme. Kako sve to postići u 24 sata, biti majka, žena, znanstvenica, doktorica i biti više manje sama za sve?!

Osjećale smo što priča. Uši nisu ni trebale čuti, već je tijelo svaku ćeliju umora razaznalo, svaku nijansu tuge, očaja ali i nade, upornosti i ljubavi. Njena priča nije bila usamljen slučaj, to su danas učestale priče. Govorile nismo, među nama je vladalo prešutno razumijevanje. Ne samo da si je sposoban čuti, razumjeti, već svaku riječ osjećaš kao svoju. Obadvije te jedan ton tuge kao kad vidiš da ti dijete trpi, a ne možeš mu pomoći. Kad uviđaš da je to opći tempo današnjeg života, ne samo tvoj. Kad u tuđoj priči otkriješ svoju, onu koju potiskuješ jer se teško njom miriš. Dok te uvjeravaju u svemu uvjeravaju da je to zapovijed vremena. Vrijeme ti je. Nema druge. Jer je takav život, takvo vrijeme.....Ne znam kad smo postali pravi homo faber, ne samo onaj u udžbenicima o razvoju čovjeka iz amebe u sapiensa, već kad smo se pretvorili u ovog faber. Fabriciranog radnika. Ne može to biti evolucija. Homo Faber. Radilica bez prestanka, u stalnom apdejtanju, usavršavanju i dosezanju, ne samo dobrih već, odličnih rezultata. Društvenim nevidljivim pritiscima smo doveli pojedinca do ruba. Kraj Zemlje. Rub izdržljivosti. Ne mareći za vapajem pomoći, učestale iscrpljenost, zdravstvene tegobe prouzrokovane stresom i u konačnici depresijom. Takvo je vrijeme. Što se može.
Gledaš razgovore stručnjaka u elektroničkoj kutiji koji debatiraju o porastu depresivnih oboljenja, kao i svih onih prouzrokovanih stresom, gledaš ih kao izdosađane likove u Big Braderu, koji ne znaju što bi sa sobom, dok im se život odvija vani. Ministarstva vade papire s brojkama, zdravstvo se guši u dugim vrstama, raznorazne terapeutske i ine prakse niču kao poslije kiše, ... Svega ima, samo čovjek polako nestaje. Nekad smo bili. Homo Sapiens, tad smo još mislili. Kad smo u tijeku tog "moram" vremena postali Homo Faber, savršene radilice, bez da mislimo.
Dan nam je ispunjen obavezama, službenim, obiteljskim. Tek kad prioritete ispunimo, možemo si priuštiti slobodno vrijeme. Zamisli, vrijeme za sebe. Tako su nas odgovorno odgajali. Prvo školske obaveze, onda pomoć oko kućanskih poslova, i tek kad sve obaviš, što ti je nametnuto, onda tek igralište. Kao veliki postali smo odgovorni članovi društva. Posvećeni poslu i obitelji. Majke smo odgajane u savršene radilice, serviserke doma, djece, partnera, roditelja. Dobre u ispunjavanju obaveza. Tako se podrazumijeva. Od vajkada je tako bilo. Vrijeme ti je.




Imate li vi kad grižnju savjesti dok surfate internetom jer vam se čini da trošite vrijeme? Umjesto da radite nešto "korisno", vi utrošite vrijeme u nešto. Nešto tek tako.
Ja, da.
Mail, još nekako ide, jer to se podrazumijeva pod službenu i inu obavezu. Fb je već dvojaki, odeš samo nešto pogledati i potkrade ti se vremenska rupa u obavezama. Sam sebi opravdavaš, kako je taj utrošak vremena od sat, dva, dok pošalješ poruku, komentiraš ili polajkaš, isprikom vremena posvećenog prijateljima. Iako tako virtualno i za prijatelje je treba skrbiti. Znaš da ima u tome istine ali isto tako znaš, da su ta dva sata porušila cijelu satnicu savršeno organiziranog dana. Onda usklađuješ među svojim radostima i svojim obavezama te izmisliš kompromis u rupi jednom tjedno za dva sata ili bar jednom mjesečno malo više. Kampanjsko doziranje fb.

Na sreću nemam drugih društvenih mreža, već samo onu jednu, duši najdražu. Blog. Olala, tu tek počinje grižnja na kubik. Kako ne pišem kratke postove, pisanje traje čak nekoliko sati. /do sad već sat, a tek sam na pola :D/ Onda ide odmaranje, distanciranje od napisanog, da se slova odmore, a tekst slegne. Slijedi drugo čitanje s namjerom popravka pogreški i dakako neobičnog popravljanja teksta, koje umjesto da se skraćuje, ispada dužim. I to uzme nekoliko sati. Onda ide onaj dio sa kočijašenjem - Uploadanje. Kad lozinku ne prima, kad pada strana, kad tražim slike i dok sve namjesti te nezaobilazno čuđenje na kraju - odgovor na pitanje prije nego se objavi tekst. Finale koje je kap preko vremenskog okvira. Za komentiranje ostaje malo vremena jer se ponavlja to čudo s otvaranjem stranice i uploadanjem, da pri tome ne govorim o padanju stranice. Ono kad napišeš komentar i puf, ode sve... Zato najviše puta samo čitam.
Nekad davno, kad sam pisala za pinku manje postove i imala pinku više vremena, dosta sam komentirala. Kad mi je to počelo rušiti u perfekciju organizirane obaveze, pratila sam zbivanje i ustanovila da mi dnevno oduzima tri sata. Alloo, tri sata. 1/3 efikasnosti. Dakako, da bih poslije takvog uvida imala golemu grižnju savjesti. Em nisam sve koje sam htjela pročitala, em nisam komentirala, em sam vrijeme potrošila. Da je to posao, nužna kućna obaveza, nešto što društvo smatra i opravdava utrošak korisnim, jer donosi neku korist, onda bi to bilo dobro utrošeno vrijeme.

A ovako: - Ma, kome ti piskaraš, ... je l' to tko uopće čita, ... bez veze trošiš vrijeme, ako već pišeš napiši stručni članak, ... do - ti očito imaš previše vremena, kad pišeš blog.
Da, komentari dragih ljudi.
I onda me anketa pita - je l' znaju vaši da pišete? - Mislim, moji znaju ali ih to zanima kao lanjski snijeg. Čitaju me neke od prijateljica. Druge, iako sam im rekla, isto ono – lanjski snijeg. I dobro je tako. Pravo je tako. Čita nek onaj, koga tematika zanima, onaj kome se sviđa, tko želi, ... Ne mogu zamisliti mog brata kako čita ovakve tekstove. Da ima tu akcije, borbe, krimi zapleta, povijesnog ishoda, mislim da bi bio prvi čitalac. Neke od prijateljica bi me sigurno čitale, da pišem o stvarima koje njih zanimaju, kuhanje, moda, životinje, ljekovite biljke, ...
Ali ja pišem kako tipkam, izlivam riječi. Ne mogu svima udovoljiti, pa udovoljavam svojoj duši, željnoj slovnog kajakinga. Od uvijek me je zanimao čovjek. Ljudsko ponašanje, svijet ovakav kakav je. Sve me je to čudilo i danas me čudi, istražujem život, takav kakav je i nas koji se u njemu koprcamo. Mislim da mi je najbliže ona Russellova rečenica: »Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem , nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovječanstva.« Kao da je zaokružio moja životna previranja.

Pokušala sam se mijenjati, uskočiti u vlak kamo voze svi vlakovi, istom brzinom i putanjom, dok mi Junior nije objasnio.
- Mama, hoćemo li tovarnim vlakom u Zagreb. Jer tvoj putnički ide samo u Novo mesto. -
Mama je tad shvatila da ne želi vozati tovarni vlak. Mama ne želi biti homo faber i imati grižnju savjesti kad se prepusti svojim dušnim strastima. Pisanju bloga, pa čak i kad nisam efikasna. Pokušavam usporiti svoj vlak, iskočiti iz ustaljenih tračnica homo fabera i vratiti se vremenu sapiensa.
Kako, nije mi još jasno.
Kako uskladiti sve obaveze, bez dodatne pomoći? Kako bi Netta rekla, nama treba i treći čovjek. Mame više nemam, prijatelji su tu. Ali i oni upeti u svoje obaveze i njima treba treći čovjek. Možda je došlo vrijeme da pobudimo sjećanje na homo sapiensa, izvučemo se i stežućeg obruča homo fabera, te prerastemo obadvojicu da bi postali neki treći čovjek. Humaniji. Do sebe i drugih. Kao društvo. Jer vrijeme nam je.

- 14:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2018.

u nečijem filmu

Na prilazu podvožnjaku dostigao nas je mladi čovjek. Vidno zadihan i umoran – Ispričavam se, možete mi reći koliko je još do centra?
Zbunjena odgovaram – 20 minuta do pol ure.
- Ajoj, još toliko. Znate došao sam pješke iz X.
- Wow. Od tamo, pješke. Svaka čast. – U trenu postadoh nadahnuta tom strašću i zaintrigirana pričom koja ju je potakla. - Imate još pet do deset minuta do kolodvora i onda još petnaest do samog centra.
- Idem do autobusa za Y, idem k djevojci.
- Genijalno, pješke preči skoro 30 km. – koliko god me je zanimala priča potaknuta strašću ljubavi, isto toliko mi se nije čavrljalo.

No, mog sugovornika to nije omelo. Kako smo nekoliko minuta pješačili u istom smjeru on je u jednom dahu podijelio svoj ushit: »Znate, radim u x. Došao sam s posla i stvarno mi se nije dalo nikamo. Kad me je djevojka pozvala da dođem do nje, rekao sam da mi se ne da. Poslije mi je bilo žao. Rekla je da mi mora nešto važno reći. Ali stvarno mi se nije dalo, znate tek sam došao s posla. Ustrajao sam da mi to što ima reći kaže preko telefona. Kasnije mi je bilo žao. Odlučio sam otiči do nje.
Znate, rekla mi je da čeka bebu.«
Hodao je zadihano, preskakao trotoar i cestu, žudeći mi što više ispričati. Uzbuđen od novog saznanja, izmiješanog ljubavlju i strahom. Sve te emocije su se slijevale pred strancem jer nekome je morao reći, cijelom svijetu je morao reći. Duša je bila prepuna i bujica riječi je stekla.
»Nisam odmah shvatio, mislim da mi je tek u trećem bircu postalo jasno. Tad sam pohitao. Znate, dugo smo već skupa. Već smo od osmog razreda skupa. Samo da znate sad imam 34. Vidite koliko je to duga dob. I svadili smo se ponekad. Ali smo skupa. I jučer smo se posvađali oko toga što ćemo gledati na TV, ja sam htio ligu prvaka, a ona Titanik. Našli smo kompromis. Ona je gledala Titanik, a ja konačni dio utakmice. To je najvažniji dio, znate.
I onaj tko kaže da se u vezi nikad ne posvađa, da je sve krasno i divno, ne vjerujte im. To nije veza. U vezi nije uvijek sve bajno. Mi smo još uvijek skupa. Jako je volim.«
Poslije tri minute druženja smo stigli do prolaza, gdje su se naši putevi razišli. Čestitala sam mu na prinovi, poželjela sve najbolje. Neka se i dalje trudi za ljubav jer to je istinski jedino važno u životu. Ljubav.

Kad je mladi čovjek otišao, Junior me upitao – Tko je taj čovjek, jeli neki tvoj prijatelj?
-Ne, sine. Ne poznajem ga. Slučajno smo se sreli i ispričao mi je da je sretan. To je jedan sretan čovjek.
-Aha.

Šetnju do doma smo proveli u tišini. Mali Juniorov mozak je slagao slagalicu od novih spoznaja, dok je moj nadograđivao više sfere. Neobični susreti, oni koji nas dotaknu. Koji nam donesu nekakvu poruku za koju prvi tren mislimo da je nevažna, pa ipak se nas dotakne. Duboko i dugotrajno. Tri minute će ostati u mom životu kao jedna priča o mladom čovjeku koji se zatekao u trenutku saznanja i spoznaje da postaje otac. Tri minute o nečijem životu kao općenito Životu. Tri minute nepoznatog čovjeka kao poznatog, bliskog prijatelja.

U tom trenutku smo Junior i ja postali dio nečije lijepe životne priče. Sporedne uloge u velikom događaju jednog mladog čovjeka. Možda sam tek tad shvatila koliko puta smo sporedne uloge u tuđim životima. Suputnici u tri minutnoj priči. I koliko nas mogu te sporedne uloge u nečijim životima dotaći, možda čak i obilježiti.

Kad je uloga ovako lijepa, to je super. Ali što kad nam netko dodjeli drukčiju ulogu?
To s ulogama u životima drugih ljudi je zeznuta stvar. Koliko puta smo pretpostavili da igramo glavnu rolu jer smo navikli da se naš život vrti oko nas. U svom životu smo mi glavni lik, bar bi tako moralo biti jer tko je bolji režiser i scenarista vlastitog života nego mi sami. Problem se javlja kad želimo u svom životu sporednim likovima podijeliti naš scenarij, našu režiju ne uviđajući širu sliku. Svatko je scenarista i režiser svoje glavne uloge. Mislim da si čak najviše štete radimo kad umišljamo da smo glavni lik u nečijoj kazališnoj igri.



Prije nekoliko mjeseci sam imala javnu prezentaciju. Ništa novo, ništa nepoznato iako je auditorij bio ovaj put malo drugačiji. Samouvjereno sam krenula s izlaganjem, jer broj godina daje tu neko iskustvo a i sličnih utakmica imam već u nogama. Ipak, dobih gol u gostima. Tuđi teren je prevagnuo. Mladi kolega, stručnjak svog područja, majstor svog terena je krenuo s driblanjem. Dok je on postavljao pitanja, stajala sam u čudu i neznanju, što mi uopće želi reći. Koliko god sam se trudila razumjeti njegova pitanja i dilemu, ništa nisam razumjela. Stajala sam prazna pred tim »jako važnim« auditorijem i pitala se što uopće radim tamo. Najviše me se dotakao ton glasa i neka netrpeljivost, čak agresivnost u glasu.
Pomislila sam na Marthu, ona je kod svojih studenata primijetila da žene ne žele sudjelovati u debatama jer su muškarci u njima agresivniji. Pitala sam se jeli to problem. Jesam li podbacila, radi li se o mom egu?! Do onog najgoreg što si ljudi u sličnim trenutcima radimo, tražimo krivnju u sebi, dovodimo sebe u ništavno stanje, te se poistovjećujemo s nečijim riječima. Koje u stvari ne govore o nama, već o donosiocu riječi.

Pitanje prije njega je bilo jasno, ukazivalo je na nedostatak u poimanju jedne sekvence. Da, vidi, stvarno. Super, to je lako popraviti. Ali ovaj drugi lik... Njegov pristup je bio drukčiji. Pitanje nisam posve razumjela, pa sam odgovarala u logičnom tijeku svojih misli. No, to njega nije zanimalo. Nijedan moj odgovor nije bio dovoljan. Dok sam tražila odgovore u istim mah sam pokušala razumjeti što zapravo želi od mene. Pokušavala sam nešto smisleno odgovoriti ali njegovu bujicu riječi ničim nisam mogla zaustaviti. Njegov glas je nešto želio od mene što mu nisam mogla dati. Kad sam uvidjela da nijedna moja riječ neće zaustaviti tu bujicu, ušutjela sam. Ovo nije bio glas prema glasu, čak ni glas protiv glasa, jer se nije radilo o glasu. Mi se jednostavno nismo čuli. Što god rekli, mi se nismo čuli. Stajala sam u šoku, kao u nekom izvan tjelesnom iskustvu dok sam se propitkivala skoro već u panici – što on želi od mene, ja ga stvarno ne razumijem. Fakat, što on želi od mene?!
Druga misao je slijedila samo preispitivanju, radi li se tu o nečem istinitom o meni, radi li se tu o mom egu, u čemu je kvaka? Intuicija mi je govorila da ovaj put nije riječ o meni. Iako se je radilo o mojoj prezentaciji u ovoj priči ja nisam bila glavni lik. Odjednom, kako uvidi i spoznaje nastaju u trenu, u tom neobičnom iskustvu ispred akademske publike prosinu me duboka spoznaja o životu i ljudima, sročeno u jednoj spoznajnoj rečenici – »to nije moje sranje«.

Duboka rečenica. Otada je često koristim da razgraničim što je moje, a što nije. Svatko od nas nosi svoje breme života, svoj kofer spoznaja i zabluda o sebi. U odnosima, konverzacijama, susretima s ljudima, tražimo istinu o sebi. Najviše puta povjerujemo tome što nam drugi govore o nama, zaboravljajući da ljudi kad govorimo, najviše govorimo upravo o sebi. Ponekad vas ljudi uvuku u svoju priču i tamo vam dodjele ulogu koju vi ne poznajete. I kad se nađete u životu tog čovjeka odigrate tu ulogu te s tim potvrđujete njegovu priču. Ono najgore što vam se u tom trenutku može desiti je da povjerujete da njegovoj priči kao da je i vaša. Ne, vi ste samo odigrali ono što je on trebao. Sporednu ulogu u njegovom scenariju. Ali na neki način se dotiče i vas - Što želite biti? Glavni lik svoj priče ili sporedni lik u tuđoj priči.
Od »nogometnog« događaja je prošlo nekoliko mjeseci, ma skoro i pola godine. Kako to nije bila samo jedna obična prezentacija već je bila vezana na vrijeme, rokove i ostale egzistencijalne uvjete, jedan nebitan događaj je porušio cijeli niz domina. Kako pjeva Jinx – srušilo se sve.
Lako je s tim materijalnim, ono se nekako uvijek izgradi poznatim građevinskim alatima, no teže je s onim psihičkim i duhovnim urušavanjima. Kad ti potresu temelje onoga što jesi, kad ti potresu identitet, ono što misliš da je tvoj poslanstvo, te pomisliš da zbog jednog potresa i napuknutih temelja odmah moraš rušiti i građevinu. Dok ne shvatiš, da nije svaki potres zbog kuće i o kući.
To što smo mi, duboko u sebi, naša najdublja karakteristika, ono vječno postojano, to je neurušivo. Osim ako sami ne želimo to porušiti. Tako da dozvoljavamo drugima da nam govore što mi jesmo i što mi nismo. Zamisli, drugi znaju ono što ni mi sami još nismo posve istražili. Oni znaju tko smo mi, dok se mi još uvijek tražimo. I tražit ćemo se dovijeka ili bar dok ne shvatimo, da smo jedinstveni, nesavršeno savršeni. Ništa od onog što nam drugi govore, kako nas drugi vide, ustvari kako nas žele vidjeti. Jedini pogled drugoga koji je istinit i istina o nama je pogled Ljubavi. Pogled iz ljubavi do drugog čovjeka i s ljubavlju. Sve što želimo drugome reći, saopćiti ili ukazati na njegova mjesta napretka, može se reći riječima ljubavi do bližnjeg svog.

Od malih nogu sam se divila filozofiji i filozofima, razvila sam uvjerenje da su oni mudri. Činilo mi se da mudri ljudi mudro vode svoje živote i zbog toga manje trpe od boljki življenja. Kao vješti pomorac koji zna svoj veliki brod sigurno dovesti do luke i u najvećim nevremenima. Da postaneš majstor navigacije značilo je unijeti u majstorstvo puno truda, vježbe i razmišljanja. Zato se mi je od svih ljudskih činjenja, upravo filozofija činila najbližom, najslađom, onom koja pomaže ljudima - razumjeti dublje od površnog gledanja, osmisliti i kad gubimo nadu, vratiti u život i na samrti,... sve to samo dvjema alatkama, našim razumom i srcem. Dubljom i širom spoznajom svega što nas okružuje zadobiti mirnoću odaziva na otvorenim morima životnih iskustava. I svakom iskusnom pomorcu je svako nevrijeme uvijek novi izazov. Uvijek se nešto novo naučimo, kao što smo i uvijek zadovoljni sami sobom kad izmislimo neki novi i bolji način djelovanja.

Djelovanje je ono najljudskije. Pred djelovanjem je uvijek naša odluka, svjesna ili nesvjesna - kako ćemo odreagirati na podražaj. Znate ono, kad dođete s posla 'nadrndani' jer je šef ovakav, onakav, jer plan nije usvojen, jer postoji tisuću i jadna priča koja vas izbacuje iz takta. U takvom stanju stignete doma. Ljuti, a u stvari ste nesretni jer ne osjećate moć s kojom bi se uprli životu, jer istinu na ruku svi bi mi rado usnuli sreću bez životnih neprilika. Ali život... nije to što vi očekujete od njega, on je više od vas. I kad ste u takvom stanju dođe vam partner, dijete, bilo tko, te nešto kaže, a vi planete. Ulovite se u trenutku kad bezrazložno iskašljavate svoju lošu volju na drugome. Ili kad od drugog nešto zahtijevate, hoćete, nešto što vam on ne može dati, jer jednostavno nema. Drama koja nastaje se u tom trenutku prenese na onoga drugog. Kao da onaj drugi mora biti isto tako nesretan jer ste vi u tom trenutku nezadovoljni svojim poslom, statusom, životom, ... jer osjećate nesigurnost, nemoć te se njima identificirate i potresena vam je kuća koju ste godinama gradili. Dar koji vam Život poklanja se ne uklapa u moderni interijer vaše kuće, onako kako ste vi zamislili. Likovi vam iskaču iz ritma kazališne igre i vi šizite.

Svi mi živimo u nekoj osobnoj priči u koju uvodimo glavne i sporedne likove. Problem nastaje kad brkamo uloge. Kad sporednim dozvoljavamo da vladaju našom dramom ili kad ne ovladavamo svojom glavnom ulogom. Sve što nam u životu kažu, sve je samo priča. Nečija priča. I nečije sranje ne treba biti i naše sranje. Mudro birati ono najbolje od ljudi, priče koje nas oplemenjuju, ljude koji nas hrane ljubavlju, jer jedino zaista vrijedno i važno u ovom životu je ljubav. Ljubav do drugih.
Govor iz ljubavi nikad nije »driblanje protivnika« jer se ne radi o pobjedi, porazu, dokazivanju sebi ili drugome, već je govor ljubavi o »pobratimstvu lica u svemiru«. Svi mi dijelimo isti prostor i svatko od nas kreira taj prostor na svoj jedinstven način. Nije sve uvijek bajno i sjajno. Zato mi se čini jako važno vježbati u razgovorima, čak i sa strancima, djelovati u smislu »pobratimstva«.

- Ne, sine, ne poznajem ga.... ali on je sretan čovjek.


- 07:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 04.05.2018.

99 Luftballons

Napunila je devedeset devet.
Sin joj je rekao – Majko, imaš 99.
Rekla je – Ti si lud.
Kćerka joj je rekla – Majko, danas si napunila 99.
Rekla je – Tko? I onda ponovila – To je ludo.

Ništa joj ne fali jedino što ima viška je onaj Švabo. Onaj što krije stvari po kući. Baka je u domu već koju godinu. Prošlu je godinu bila jako loše. Zvali su i svećenika. Tako loše. Doktori su rekli – uskoro će, otkazuju organi. Otkazivali su koji dan. Sjedila sam uz nju i držala je za ruku. Strah pred smrću kao pred krajinom neotkrivenom drži nas u nekom emotivnom grču. Sjedila sam u beznađu i pokušavala djelovati optimistično. Kako na samrti čovjeka biti optimističan? Nije li to posvađano sa svim uljudbenim zakonima. Uz samrtne postelje se ... Ne znam što se radi. Pričala sam, pričala sam kao što znam i jedino što znam. O ljudima koje voll. O krajevima njenog odrastanja. Anegdotama. Te me u jednom trenu spopade ideja i šapnuh joj u uho – Bako, ti si Božičeva, znaš kakve su one, ne daju se lako. Hajdi ih zezni, oporavi se i dočekaj 100.


Božiči, to je posebna sorta. Radišni, idu preko svih granica. Tvrdoglavi, prkosni i svojeglavi. Jaki i ustrajni. U obitelji obično znamo reći – ne budi Božička. To bi u prostom prijevodu značilo – ne budi zahebana, smanji tempo rada i zahtjevnost izvedbe. Obično se izraz koristi za pojedine žene u obitelji, one koje je zapao gen »komande«. Kako samo one dobra organiziraju posao i nadgledaju provedbu te kakvoću, a tek koliko različitih radova su ti spremne zadati. Ni prvog nisi završio, već je nova ideja. Nema odmora dok traje obnova. Da je nasljedni gen otkrih kod tatine sestrične, plava kosa, plave oči, mladoliki obrazi i 'arbeit macht frei'. Mene je mimoišlo. Plave oči.
I ono najznačajnije pri tim Božičima je da su uvijek puni iznenađenja. Kad svi misle da je nešto neizvedivo, oni guraju glavom kroz zid. Kad sav normalan svijet digne ruke, oni kamen uzbrdo. Kad digneš ruke od njih, oni odnekud iskoče. Imaju taj neki Humoristov način humora. Ta Božiči su, kako ga ne bi imali.

Dok sam joj tako nestašno šaptala i šaljivo nagovarala da bude Božička i u revijalnom tonu sve iznenadi, nisam imala pojma, čuje li me uopće. Priklopljena na aparate, njen dah je odavao znakove postepenog gašenja, budućnost se je smanjivala. Ne znam otkud ta suluda ideja, otkud šaljivi ton u tako dramatičnom trenutku. Ali... činilo mi se tako neobično i vrckavo, buntovno i vragolasto kad bi u takvom bez ishodnom okruženju aparata koji produžuju muku a i život, kao da obadvoje ide skupa, a ne bi trebalo, živne, prkosi gospodaru smrti te ga nas svoj način pokori. Kao što Božičke s humorom i radom kroje ne samo svoj život, već i živote svojih najmilijih. Onako jaka i gorda da se nasmije sudbini u lice, da ismije znanstvenu fantastiku starenja, da iznenadi doktore, da bude u tom najozbiljnijem trenu djevojački vragolasta. Vi meni da ne mogu... sad ću vam pokazati....

Zašaptala sam joj to svojim vragolastim duhom, istim onim kojim sam se penjala po susjedovom zabranjenom drveću, kidala nove hlače na seoskom makadamu i skakala kroz prozor bakine prizemnice. Istim onim vragolastim duhom kojim me je desetogodišnjakinju učila njemački dok je mela kuhinju, pa smo kao patuljci u rudniku - ahoj, ahoj, radile i vježbale padeže. Kad smo skupa razvijale orahnjaču te nam je sipala gutljaj vina i poslije se pred djedom pravila kako smo se opila. A meni namigivala da sudjelujem u glumi komada – žene se opile. Djed je znao za glumu pa je odigrao i on svoju ulogu. Kao smrknuo se (a vidio si da jedva smijeh suzdržava) i ozbiljnim glasom rekao – tko je to meni vino popio? Hihotale smo se kao dvogodišnjakinje. I kako mi onda ne bi pala ta grandiozna ideja, reći joj – Hajda ih sve zezni, pa sutra ustani kao da ništa nije bilo. Znaš da trebaš dočekati stotu. Znaš što to znači, ein hundred, Opa!

I poslije mojih nestašnih riječi ostala je ležati nepomično, priključena na aparate. Ništa se nije desilo. Ali je meni u srcu odzvanjao taj nestašluk. U prvotni strah umiješala se neka nada. Suluda i ne povezana s realnošću. Taj dan sam shvatila da dan proveden u strahu od smrti može biti prožet bar jednom šaljivom nebulozom koje te za taj tren njenog nastajanja i zamišljanja u glavi izvedbe i dalekosežnih rezultata može otrgnuti od vezanosti na smrtnost života.

Poslije tri dana od tog ... baka se kao u čudu oporavila. Otac i tetka nisu mogli vjerovati. Iskreno, nisam ni ja. Sumnjala sam čak u svoju prosudbu, jesam li to sanjala. Ali tetak je bio priseban, on je zvao svećenika i taj je svjedočio zadnjim danima. No, poslije zadnjih dana... došla je još jedna godina i jedna. Nikad nije kraj kad mi mislimo da je, već kad Humorista to odradi. Humorista je i ovaj put pokazao kako je ljudsko biće jako i krhko u isti mah, kako naše riječi i do onih koji su korakom već u drugom svijetu dopru putem nesvjesne želje obojene djetinjom radošću.

Frančeska je napunila 99. Ušla je u 100. Bože, koliko je to godina. Kad čujem da netko napuni toliko godina, uvijek mislim da se to dešava tamo negdje daleko, drugima. Sad svjedočim svom genu. Jakom Božičevom sortom. Čitam na Fb razne 'recepte' kako doživjeti sto godina i u isti tren pomislim – ne daj. Bože. Zašto bi netko živio 100? Moja baka kaže da joj nikad nije bilo bolje. Netko tko je toliko dugo proživi, tko je počeo s jedanaest već raditi na polju i otiči u veliki grad kao 'sluškinja', njemu je ovo vrijeme dobro. Kaže – Toplo mi je, skuhaju mi i dobro mi je. Kad tako pomisliš, u istinu joj je dobro i uistinu joj nikad nije bilo bolje. Rad i brige su za njom, došlo je vrijeme da užije život u obilju.
S toga je prava sreća doživjeti stotu i dočekati svoju starost u obilju kakva bi svaka starost morala biti – smiraj pred kraj dana. Kao najljepši zalazak sunca na nebu, kad barke dođu u lučicu, djeca osunčanih i umornih lica, bogata večera na stolu, druženje i sreća pred počinak. Hoćemo li mi ikad dočekati takvu starost, ne po broju godina već po kvaliteti življenja? Hoćemo li se na svoje stare dane moći opustiti bez egzistencijalnih strahova i bolova kostiju, bez bolesti i tuga.
Pokopala je i oca i mater, petoro sestara i brata, pokopala je prijatelje, vrijeme u kojem je živjela, ... Puno toga je ostalo iza nje, a ona je u svojoj 99 naočigled sretna. Bar u trenutku. Onom, kad Švaba ne napada. Bratu mi je rekla – a koji si ti? Da bi potom mene upitala – koji je to muškarac? I nikako joj nisam mogla objasniti da joj je to unuk. Juniora prepoznaje, uvijek mu se veseli. Mislim da je on uzrok njenog ostajanja među nama. Mladost inspirira starost. Ona je istovremeno ogled u svoju prošlost i budućnost, ona je sjećanje, sjeta i veselje. Njen duh oživi, čak i Švabu ostavi tamo negdje u dementnom djelu mozga i sva je svoja. U devedesetoj računa kao s dvadeset, smije se kao s deset. Kad odlazimo ponekad plače, kao u godinama kad je gubila najbliže. Kad dolazimo oživi, kao kad je rađala svoje. Starost je ... nešto što još ne znamo, što samo slutimo ali o čemu i ne razmišljamo. Morali bi, morali bi razmišljati i o njoj, kakva želimo da bude, što ćemo raditi, kako ćemo si vrijeme kratiti kad naši najbliži odu na posao, u škole za svojim obavezama a mi čekamo, nadamo se i starimo. U starosti bi morali uživati, onako vragolasto i s puno životne radosti kao kad smo se penjali na susjedovo stablo ... Može li se to? Odgovorno tvrdim da može, može se smijati s Humoristom, može se od kolaža svojih godina napraviti uspomena budućim rodovima, može se svjedočiti da je 99. iako sa Švabom dobra berba godina.

- 09:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se