pjaceta

srijeda, 16.05.2018.

Philia

Već sam pomislila da nemam teme za naredni post, kad ... nekako uvijek dođe nenajavljena. Ne tražiš ti nju, već ona nađe tebe. U prošlom postu je Lasta ostavila dobar komentar, koji me je nadahnuo za promišljanje o druženju. Družimo se s prijateljima, rodbinom, suradnicima, kolegama, ... Sva ta naša druženja su različita, ali ono najbitnije, što je mene pogodilo posred čela i dalo mi misliti, kako o tim druženjima ne promišljamo dublje, kako ih uzimamo zdravo za gotovo, kako se u njima koprcamo, a ne znamo zašto, kako smo ih gladni i kako žedni živimo.

Ono bitno u Lastinom komentaru, što me je navelo na ovaj post, je korelacija između naših druženja i naše životne energije. »Druženje s dragim ljudima ... je izvor s kojeg dopunjujemo našu životnu energiju.« Wow. Iako je svima nama poznata ta korelacija, ponekad je nismo posve svjesni. Upravo zato me ta rečenica pukla posred čela i ostala tamo čamiti. Zatekla sam se u misli, kako naša druženja nisu uvijek ispunjujuća, kako su neka oticanje životne energije iako su ljudi s kojima se družimo, dobri i dragi. Sjećam se jednog starog Brodovog posta u kome piše o prijateljstvima iz djetinjstva. Koja su nam dana te nas neupitno prate kroz život. Možda ih ovako stariji, promijenjeni i različitih interesa, više ne bi izabrali, održavali. Ali ostanu nam za cijeli život. Poslije pročitanog sam rezimirala svoja prijateljstva iz djetinjstva. Da, prijateljice smo još i danas iako posve različite i na različitim mjestima. Neka od tih prijateljstava se nisu nastavila, što zbog udaljenosti, što zbog životnih okolnosti. To je nešto kao »ljubav na daljinu«. Održat će se, ako se redovito održava ili ako je ljubav jaka. Neka od njih su se vratila u moj život, ojačana i bolja, dublja. Postanu ti kao rod, najbliži. Doživljavaš ih kao sestru koju nisi imao, kao starijeg brata, one mlađe kao poklonjenu u skrb djecu, do njih se ponašaš kao da su 'tvoji'.

Sjećam se svojih ranih promišljanja o prijateljstvu još u djetinjstvu. Prijateljica koje sam voljela. Taj osjećaj ljubavi do nekoga. Kad osobu vidiš ljepšu nego se ona sama vidi, kad te privuče neka toplina, milina. Osjećaj najbliži onom grčkom izrazu »philia« koji je ujedno i ljubav i prijatelj. Već tad sam birala po tom nekom unutarnjem obrascu koji godinama nije izgubio svoju konturu. Bila su to »pitoma« bića, s izraženim osjetom za druge ljude, emotivce i 'empativce'. Nekako sam i sama imala osjećaj skrbi do i za njih. Koliko je to uopće moguće. Koliko smo ljudi uopće sposobni drugome omogućiti zdravlje, sreću, ... da se osjećaju dobro jer sve to ovisi isključivo o njima. Ali biti tu, biti u utjehu, pomoć, savjet, inspiraciju, motivaciju, ohrabrenje, ... sve one male stvari koje nam pomognu da kročimo kroz život. Osjećaji su povezani s 'osjećati se dobro', to što svi želimo. Biti dobro u svojoj koži, znači isto tako dopustiti prijatelju da te dopuni životnom energijom. Jedino to možemo, dopuniti nečiju energiju; paloj pomoći da se krhkost sastavi, dobroj da se rascvjeta. Kako sam se selila, prijateljstva su blijedila. Još uvijek prijateljice, povezane dubokim osjećajem topline i miline, ali nažalost, tad sam prvi put razumjela, da je važan taj element blizine, prostora. Kad odeš, prazninu koja nastaje, zapunit će netko drugi. I tako treba biti. Dobro je ovaj svijet uređen. Svaki čovjek treba i morao bi imati ljubljene osobe oko sebe. One koje ga plemenite, dopunjuju životnom energijom. Kako sam se selila, tako sam i sama nalazila nove prijateljice. Jako je važno imati dobre prijateljice. Jednu, dvije, kolikogod je srcu potrebno i kako mu je potrebno. Srca se moraju naći. I dok se ne traže, nalaze se sama.
Prijateljstva iz djetinjstva su ostala u sjećanju i vjerujem, kad bih vidjela neku od njih, da bi se srce rastopilo od dragosti i miline anđeoskog prisustva. Jer prijatelji su, dobri anđeli. Oni koji nas nalaze kad nam je teško, koji nam ponude svoje rame, riječi utjehe. Takvi prijatelji, čak i kad te kude i kad se porječkate, znaš da je to trenutak u kojem obadvoje rastete ali ono što vas veže, ono neprekidivo i nerazdvojivo je dubina emocije. Ljubav. Philia.



Jučer sam dva sata provela u razgovoru s kolegicom. Mogla bih reći i da mi je prijateljica za koju me veže onaj osjećaj dragosti, miline, ljubavi. Kad na suprotnoj strani vidiš lijepu i dobru dušu, krhku u svojoj ranjivosti ali jaku u svojoj unutarnjoj moći. Možda čudno zvuči taj spoj nespojivog ali postoji u onim ženama koje iznenade. One za koje se smatra da su krhke, postavljene na rub, u kut životnog prostora ali koje bi u određenim trenutcima zasjale jače od neke zvijezde na nebu, svjedočile iznimnu hrabrost i upornost, unutarnju postojanost i nesvakidašnju moć u nezavidnim situacijama. Ne znam od čega su sazdane, ali one su svjetionik na moru. Privući će vas milina i toplina, dati će vam smjer i rutu, pa čak i kad odete od njih znat ćete gdje ih možete naći. U srcu su duboko usidrene. Ponekad pomislim kako sam sretna i iznimno ponosna da poznajem nekolicinu takvih žena, srčanih i s velikim srcem. Smatram ih mojim dušnim prijateljicama.
Razgovarale smo dva sata, bio je to poslovni i osobni razgovor. Ono što me uvijek oduševi i ispuni u takvim razgovorima je moć pravog dijaloga. Kad se ideje međusobno dotiču, prelaze od jedne na drugu, dopunjuju i rastu. Kad je to vatromet iznesenih ideja kojemu se obadvije divimo i odlazimo ispunjene ljepotom i dobrotom. Kad je razgovor povezanost, međusobna rast i cvjetanje. I kako tad ne pomisliti da su tvoji prijatelji, anđeli, poslani kao božanski glas.

Dugo sam mislila da su sva prijateljstva takva ili da su moja sva takva. Ha. Ideali moraju postojati da bi im se slijedilo. Tako život funkcionira, sviju nas vode neke naše osobne ideje. Onda me je, nekako s Juniorovim rođenjem, život postavio na realna tla. Zavlada je tišina. Tad sam možda prvi put progledala i pregledala prijateljstva. Neke ljubavi nisu bile uzajamne , neke su bile na rezervi, a neke »radi koristi«. U to vrijeme mi je poznanica rekla – prijateljstva danas baziraju na koristi, interesu. Bila sam zgrožena jer u mom svijetu su baštinila idejom ljubavi. Odjednom je ta ideja među ljudima izgledala naivno, glupasto i djetinjasto. Prihvatila sam da neka od mojih prijateljstava nisu bila duboka, kao što sam dugi niz godina pretpostavljala. Njihovo prihvaćanje mog djeteta, novog člana društva, je variralo od iskrene radosti preko ravnodušnosti do ohlađenja prijateljskih odnosa. Iznenađenje je bilo toliko veće jer se zanosimo uvjerenjem da svi ljudi vole djecu. Istina, vole. Ponekad možda probirljivo. Preko odnosa do djeteta sam shvatila i unutarnji odnos do mene. Ne kaže zaludno stara ljudska mudrost - kakav si do djeteta, takav si do njegove majke. Ili je obrnuto. Kakogod, veza u odnošenju postoji.

Prosvjetljenje u prijateljskim odnosima sam doživjela s nezaposlenošću. Kad ostaneš bez posla, sve se nekako promjeni. Tvoje kolege imaju svoj posao. Financijski ispad, kad ne možeš pratiti ručkove, večere i putovanja, nije toliko izražajan, koliko me je iznenadio onaj društveni. Rubrika: društveno nekoristan. Kao zaposlenik neke firme, u nekom zvanju, nazivu, imaš neki identitet prema kome te ljudi doživljaju. Bez posla, njihov doživljaj se veže na tebe prema društvenim uvjerenjima o nezaposlenima. Drugo, tvoje veze i poznanstva, društveni status koji dolazi sa zaposlenjem, je raspadnut. Prijateljima, kojima je jedno od navedenog vrednota, više nisi zanimljiv, tj. koristan. Kako im više ne možeš koristiti u »dopuni životne energije« (onoga što smatraju važnim), upada njihov interes za druženje. Da se razumijemo, nema tu ničeg osuđujućeg, to je realni život. Ljudi se ravnamo po svojim vrednotama. Svakoga od nas vode neke ideje, ideali. Jesu li neke bolje, lošije, tko će prosuditi i prema kojim kriterijima?! Nekome je na prvom mjestu pozicija u društvu, drugome su ljudi, trećemu lojalnost, četvrtom biznis, ... Svatko od nas živi po svojim uvjerenjima i prioritetima koji nas čine. Takvi smo, kakvi se sami oblikujemo prema svojim idejama vodiljama. Mi biramo što i kakvi ćemo biti. Ideje i odabir nas čine. To prosvjetljenje, koliko u tom trenutku bolno bilo, donijelo je uvid ne samo u prijateljstva i druženje, već je osvjetlalo moj vlastiti kriterij prema kome biram. Što mi je u životu važno i zašto, te mogu li od te ideje odstupiti, zamijeniti je nekom prikladnijom, pragmatičnijom, ... Možda sam tek tad shvatila ono dubinsko pitanje – tko sam, i prihvatila savršenstvo svijeta u različitosti. Različitosti mojih prijateljstava koja to jesu po nazivu i aspektu, ali nisu ideal. Philia je još uvijek rezervirana za rijetke pojedince, kroz njih živim svoj ideal. Uz njih vodim svoju dušu, oplemenjujem i dopunjujem svoju životnu energiju. Znati taj kriterij, poznavati sebe u dubini svoje duše, je ono što nam olakšava život. Danas se družim sa svima, s razlikom poznavanja razlike u prijateljskim vrednotama. Taj kriterij pretpostavlja što u druženjima mogu očekivati - punjenje ili pražnjenje životne energije. Pri tome sam svjesna »pretpostavke«, što znači da mogu i pogriješiti. Znači li to da sam poznavajući svoj kriterij »sigurna« u buduće odabire, znači li to da ću znati odabrati, procijeniti ili nikad se ne razočarati? Ne! Savršenstvo ne postoji ali postoji poznavanje vlastite nesavršenosti te prihvaćanje tuđe. Postojano uvijek ostaje kriterij kojeg odabrah – Philia. Vrednote: ljubav, dragost, toplina. Zašto? Ne znam baš točno ali oduvijek sam tako mislila - da je život kojeg svi mi dijelimo na planetu Zemlja nestalan, neulovljiv i ponekad težak. Da svakome od nas taj isti ponekad donese bolest, patnju, nesreću i ostale ljudske neugode ali ono što možemo u tome trenutku napraviti je – biti dobri jedni drugome, biti u pomoć, ponuditi toplinu, ljubav, utjehu. Utjehu da nismo sami u ljudskoj boli. Nju daje drugo ljudsko biće. Uz drugog nismo sami. Lakše je u dvoje.

Možda je glupo i rekli su mi to puno puta. Govorili mi da sam naivna, idealist, sanjar i živim u oblacima, rekli su mi da je život borba, boj za opstanak. Da, slažem se. Ali kako ćemo opstati kad boj bijemo drug s drugo(i)m, kad se ne udružimo u borbi protiv uništenja ljudskosti, ljubavi. Opstat ćemo samo ako se budemo borili jedni za druge, ako se budemo dizali, bodrili, oplemenjivali. Na tren su zastali ali ipak su ponovili svoja uvjerenja. Shvatih tad da kako oni ne mogu iz svoje kože, tako ne mogu ni ja. Ustvari, niti ne želim. Jer mi se čini strašno važno da smo ljudi dobri jedni do drugih jer jedino jedni druge imamo.

Da, jako je važno s kim se družiš i je l' taj netko tvoju životnu energiju oplemenjuje. Ako je crpi, troši, ... onda to nije put kojim treba ići, onda je to točka na kojoj treba svojim dragim, pa čak i najdražim, reći – oprosti, ali tako ne mogu više. Nekad to ne bih smogla reći. Bijah mi neljubazno, grubo i žao, jer umislih da se mogu razdavati za druge preko svojih granica. Shvatih u jednom životnom trenutku da posjedujem samo određenu kvotu životne energije s kojom moram odgovorno ravnati. Odgovorno do vlastita života, a s time i života mojih dragih. Postavljena pred svakodnevnu odluku, kako trošiti životnu energiju - na sveopće(moje i onog drugog) cvjetanje ili osobno životno isušivanje. Naši odnosi su voda koja nas napaja ali i s njom treba znati ravnati održivo.


- 15:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se