pjaceta

subota, 24.03.2018.

Selo Krastavac

Ima toga oko trideset godina. S kolegicom smo skupa otputovale na godišnji. Viva Espańa! Taj jedan dan smo bili u Loretu. Onda davno nije bio tako razvikan kao danas ali isto je bio lijep, kao svaki grad na moru.
Slobodan dan, dan za kupanje. Pješčana plaža na kilometre, sunce rumeno visoko se vinulo a more se raspojasalo sve do afričke obale. Vjetar u kosi a kupaća malo. Kako se ne odazvati mirisu mora, kako ne potrčati i baciti se u to plavetnilo.
No, budimo realni, utrčavanje mi nikad nije bilo jača strana. Sklona sam penzionerskom pristupu. Pomalo i postepeno. Zastajkujući i diveći se moru. O more amore. Temperirajući, prilagođavajući temperaturu mora tijelu i tijelo moru. O tempora! O mores! Prvo do stopala, pa stanka divljenja. Onda do koljena i stanka divljenja. Korak po korak. Bilo je tu valova, ali tko nije navikao na valove? Odrastanje uz more je i odrastanje uz valove.

U trenutku oduševljenja i divljenja moru naiđe val. Malo veći. Budimo realni, veliki. Pijesak pod nogama se zakovitla, pa me kao tepih u krug zarola. Pomislim - Dobro, dešava se i boljima. Dok pomišljam kako da ustanem, naleti novi veliki val, koji me još više zakovitla, prekorene, obrne, odvuče u duboko. Nikako da stane, na stignem udahnuti. Zaredali se valovi, more se zapjenilo i vuklo me sve dalje i dublje. Zraka nisam više mogla uloviti niti izdržati. Svim snagama sam se pokušala istrgnuti moći prirode. Što sam više i jače pokušavala bilo je neuspješnije. Tad shvatih što jedan beznačajni val sve može. Kao kad bi ti netko potegao tepih pod nogama pa se zateturaš te padneš na leđa. Ali kod valova tu ne prestaje, dolaze novi koji ti ne dopuštaju da se postaviš na noge, već te kovitlaju i povlači sve dalje od tla, na otvoreno, u nepoznato. Kad tla ne osjećaš ne možeš se više na ništa oduprijeti, tražiš stabilnost u moći ruku i nogu, pokušavajući isplivati, izbaciti se između dva vala. Što više pokušavaš, oni te nemilosrdnije okreću, razbacuju, poklapaju.

Trenutak dugačak kao cijeli život. Kroz glavu ti prolaze ideje, nade i strah. Proigravaš moguća rješenja, isprobavaš strategije. Svaki neuspjeli pokušaj zamijeniš nečim novim. I svaki novi neuspjeh izmiče ti mogućnost novih perspektiva. Čini ti se da ćeš istrošiti sve ideje i onda neće više biti ni nade, ni mogućnosti, ni života. Strah, zebnja i bol.
Fizička bol u grudima. Pritisak na pluća, gubljenje zraka, gušenje i strah utapanja. Panika. Srce jače lupa, razum šalje tijelu svakojake signale dok tamo negdje iza zadnjeg režnja pokušavaš umiriti disanje, razum i emocije. Pokušavaš sniziti broj otkucaja, ubacuješ pozitivne mantre i volju za životom. Pokušavaš i pokušavaš ali toneš sve dublje. Hvata te onaj grozni osjećaj da nećeš preživjeti. Duši te u svakom kutku tijela i čini ti se da ćeš izgubiti svijest , Koristiš zadnje snage iz neke nepoznate vlastite dubine da se odupreš toj strašnoj tamnoj dubini padanja, gubitku vlastitog života.

Izašla sam. Ne sjećam se točno kako. Mislim da sam zaplivala u dubinu i izabrala tu neku strategiju koja me je dovela do plićaka. Iz sjećanja je ispao taj najvažniji dio, dio samo spašavanja, ali je ostao zauvijek prisutan onaj grozniji dio. Sjećanje na dušenje, strah i fizički odgovor tijela na šok.
Tek kad sam sjela na taj ogavni pijesak daleko od valovanja mora, kad sam shvatila gdje sam bila prije koji momenat, došao je za mnom val osjećaja, poklopio me svom svojom jačinom kao more maloprije. Izašli su tuga, strah, sva bol koji su u onom stresnom trenutku bili zapostavljeni jer je preživljavanje, volja, vjera i mentalni napor bili u prvom planu. Dok se sad, na sigurnom, sve ono zapostavljeno rashuktalo u jačini koliko je prije bilo potisnuto.
Kolegica mi je rekla da sam se satima još tresla, od šoka sam neko vrijeme šutjela a onda neutješno plakala. Bila sam iscrpljena. Spavala sam dva dana. Šok koji se u prvi mah, u onom trenutku kad me je val prvi put poklopio, nije ni očitavao, pokazao se u svojoj silnosti tek kasnije.

Ljudi smo kao posude, kad je previše napuniš ona se prelije. Kap čašu. Nepromišljena riječ, nebitan događaj, ... ali ipak utječe na drugoga. Svako iskustvo nas mijenja. Pa i ono najmanje. Čini nam se malo, nevažno ali kroz život uvidimo njegovu simbolnu veličinu. Beznačajni događaj nas može promijeniti u korijenu. Napraviti od nas drugačije ili pak druge ljude. Uz svako iskustvo ide, kao u basnama, i naravoučenije. Nije svaki val, Val. Nije svako more isto. Kao ni čovjek. Kao ni ljudi. Čini vam se da nešto, nekoga znate, a onda vas poklopi. Neki valovi su nebitni, neki su smrtonosni. Treba vremena da se izvučemo.
Ljudi smo kao posude. Prelivamo se jedini u druge, jedni iz drugih, surađujemo, rastemo, među nama kruže riječi. Oni su naša voda, s njima tješimo našu žeđ, s njima se opijamo, s njima se trujemo, pretjerujemo, štedimo, ... S njima komuniciramo, preko njih postajemo. Sporazumijevanje je dano i pticama dok smo ljudi svoje obojili razumom i osjećajima.





Jedna riječ. Pogrešna riječ u pogrešno vrijeme. Šok. Bol u grudima, osjećaj da ćeš izgubiti svijest. Nesanica i potreseno tijelo danima. Plač, malaksalost i vrijeme tugovanja. U životu ponekad jedna jedina riječ bude kap koja prelije čašu. Rečenica koja ima učinak leptira. Dok on na jednom dijelu planete zamaše krilima, na drugom nastaje cunami. S tom jednom riječju koja nas poklopi kao val kojega ne očekujemo, umre jedan dio tebe. Iz mora života ustaneš poslije nekoliko dana drugačiji, promijenjen za jedno iskustvo. Zreliji?! O zrelosti i čovjeku govoriti je uzaludno. Cijeli život odrastamo, zrelost nikad ne dosegnemo, tek njen blijedi približak. U ljude izrastamo a da nikad konačno ne izrastemo, dorastemo svim životnim iskustvima. I kad ih prođemo tisuću, još uvijek je moguće u 1001 iskustvu doživjeti začuđenje i onijemiti.
Poznati osjećaj šoka, kao da ostajemo bez zraka i život se samo u jednom trenutku uruši. Sve prije izgrađeno nestane, svi budući planovi bivahu vodom odneseni. Ostaneš bez prošlosti i budućnosti, sadašnjost bez temelja. Odjednom se naiđeš na pustopoljini bez ikakve točke uporišta da bi mogao svoj kompas usmjeriti prema budućem odredištu. I to je samo trenutak. Trenutak koji zna potrajati. Vrijeme kojim upravljamo, uspješno ili nešto manje. O tempora!

Danima sam bila u dubokom šoku. Treći dan sam čitala Sarin tekst o razočaranim ženama, kamo one idu?! Nisam bila ta. Bila sam samo duboko povrijeđena. No, kamo one idu? Tad sam se sjetila da u takvim slučajevima, kao razočarana žena, uvijek prizovem scenu iz filma Flor de mi Secreto, gdje povrijeđene žene odu među 'svoje žene'.


Navečer, kad sam stigla u grad, poslala sam poruku Tajani, nisam imala snage pričati.
Tekstala sam joj: »Vratila sam se sa sela. U krastavcu sam.«
Drugi dan je odgovorila: »Krastavcu?«
Nasmijah se i objasnih: »To ti je ljepši izraz za neki organ«
Odgovara: »Aaaa. A ja mislila da je to ime za neko selo. I ja sam u tom selu.«

Moje žene, divne prijateljice, suputnice i supatnice. Žene 'na rubu nervnog sloma', osjetljivice, borkinje, s puno humora i elegancije padanja te srčanog ustajanja. Jake i gorde, a ipak krhke i lomljive. Postojane na vjetru, uvijek izranjaju iz vala koji ih nemilosrdno poklopi. Ponekad je potrebno samo malo više vremena, ali uvijek je najbolji lijek Amores. Riječi toplog prijateljstva i sestrinske ljubavi.

Drage moje, sa zakašnjenjem i u naprijed, sretan osmi mart i lijep majčinski dan.

- 09:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2018.

Melek

Imam već napisan tekst, potrebno ga je pregledati i dodati još koji red da bude onako, u mom stilu – predugačak. Mislim na taj tekst dok mi se u misli upliće Meša. Ne znam otkud on, onako iz neba pa direkt u rebra, onaj utor između, gdje bi duša morala domovati. Što god radila, Meša se u misli miješa. Onako suptilno. Ne u riječi već kao energija i sve me hvata neka nostalgija, neka čežnja i nemir. Odbacih napisan tekst, jer slova krenuše slijedom. Čitajući tuđe tekstove, Meša iz njih izlazi a s njim uvijek izranja neki davni zaborav. Na sarajevsko djetinjstvo i priče o Meši, na didin čempres u Dalmaciji i prvo čitanje Derviša. O smrti se ne priča. Ona ulazi u priče sama. Odbacujem je, slijedim tekstovima koji mi dopiru pod oko. Meša, Ive, Rilke i barba s Bistrika. Čitam i dušu vodim na izlet, diveći se riječima većim od napisanog, prodirući u tanke slojeve međuredova, dišući u jednom času isto, osjećajući taj duh vremena, različitog, a istog. Vječno vračanje istog.

Postoji to nešto u ljudima, u rijetkim, taj dar ili je pak rijetka danost ljudskog uzdignuća nad nemarom. Njih je briga. Oni brinu za ljude, za dostojanstvo uzdignutog čovjeka. Težina života koja pokorava ljudsku oholost, koja uči poniznosti, pažnji i krhkosti ljudskog življenja, sažeta riječima ljubavi. Nesvakidašnjoj i velikoj, onoj koja se rađa među dušnim bićima. Čitajući virtuoze pera uloviše me u onaj stari mešijanski osjećaj. Onaj kojeg oćutah te davne godine pod didinim čempresom. Čempres bijaše moj ali nema ga više. Nema ni dide. Ostadoše samo plešući u krug. Derviš. O smrti se ne priča. Sjeća se sretnih dana jer ... pamtim samo sretne dane. Ali ne ide bez neke melankolije. Ne one tužne, već neopisive, čeznutljive za nekim starim vaktom. Vremenima u kojima živjeh. Tad živjeh, bijah živa. Radosnog blebetanja, začuđujućeg divljenja, okružena ljubavlju, dobrotom, onim »mariti«. Možda je taj retrospektivni pogled samo plod mašte, djetinje idealiziranje,... Tko bi ga znao. Pamtim sretne dane, pamtim osjećaje. Ispunjenosti, jednostavne ljubavi. Ne vezane, nikom posvećene, već one koja se osjeća u zraku jer živiš u ozračju ljubavi, među ljudima koji se vole. Taj osjećaj, veći od svih priča, riječi i znanstvenih radova.

Ponekad mi se čini da mi je zbog toga položena u kolijevku riječ. Možda je uzrok grad rođenja, možda priče odraslih o piščevoj tragediji o kojoj se ne priča, možda Mladenovo pisanje, možda ničim od toga. Ipak je nostalgija vezana na prostor kao zabilješka jedne epohe. Ne nečijeg osobnog života, već onog većeg od čovjeka. Vremena i prostora u kome živjesmo. Da, živjesmo. Kad bijasmo radoznali, puni divljenja i iščekivanja što će veliki svijet donijeti. Idealizirano djetinjstvo.

Tetka Ruža nije bila prava tetka. Od nje dobih na dar lutku. Veću za glavu ali s tri je uspješno prerastah. Lutka, tko zna gdje je završila. Ni o tetki Ruži ne znam. Voljela bih znati. Sjećam se njene crne kose i priča s bakom. Njih su dvije bile prijateljice. Sjedjele bi i pričale dok sam se na tepihu usredotočeno igrala. Kao ne čujem, ne pratim razgovor, zatopljena u igru. I dok su uši vukle na svoj mlin, mašta je radila. Priče su ušle u ranim godinama i kriju se tu negdje među sinapsama, pomalo zaboravljene i prašnjave, na ivici maštanja i jednog lijepog sna.
O pričama se ne zna, ali ljudi postoje. Usađeni u duši, oni rastu s nama. Nostalgija je čeznutljivi trenutak za djetinjstvom, onim savršenim kakav izgleda svijet sa tri ili pet. Djetetu je svijet velik, ogroman kao svemir i širi se, nikad kraja radoznalom istraživanju. Šaren, uzbudljiv, primamljiv, priziva pun tajni i velikih skrivenih priča. Hod kroz njega je obilježen čuđenjem i velikim očima, budnim snovima i neispričanim polu realnostima. Lako je gajiti čežnju za takvim krajem, lociranim u davnoj prošlosti, obojenim pričama drugih ljudi, pročitanim tuđim romanima i fragmentiranim sjećanjima svoga djetinjstva. Danas taj kraj ne postoji. Geografsko je ostao u prošlosti. Dok aktere uvijek možemo pričarati u sadašnjosti, prizvati ih u mislima, doživjeti u sanjanim emocijama. Taj kraj je u sjećanju, emocijama koje nose boje prvih ljudi, prvih uspomena, ljubavi, na sreću moju beskrajne ljubavi među ljudima. Šarenim ljudima kao tulipanima, zumbulima, ružama, karanfilima, sunovratima, jaglacima,.. ama baš svim mirisnim cvijećem kao što ga nađeš na velikoj livadi. Livadi velikoj kao more kojoj se ne nazire kraj dok osunčana blista svojim najljepšim bojama. Sjaji i doziva, u sjećanje priziva. Ljude, uz koje odrastoh.
Iza vijećnice. Svačija vrata otvorena. S dekicom u ruci svaki dan po stepenicama. Kod Mene, čak i kad nje nema. Ruta poznata. Kuhinja. Prvi ormarić desno. Bijela vrata, crna drška, klizna. U limenoj, Emo Celje, posudi namočene suhe šljive za Miru. Moja malenkost na podu uz otvorena vrata poseže po deliciji. Mena džabe skriva, baba džabe odvlači, Miro se smije. Svi znaju za ljubav. I ja, čak i danas slike u mislima, ispunjene osjećajem. Ljubavi, beskrajnog voljenja. Omiljenih susjeda. Mena, Miro, Ejeja, Ever, Mina, Dadi, moji. Taj rijetki privilegij kad možeš tuđe ljude vlastiti, kad im možeš reći moji, jer ih nosiš u srcu. Cijeli život, kamo god kreneš, kamo god kročiš, čak i kad nekih od njih nema, nosiš ih sa sobom. Ne kao dio svoje prošlosti, već kao bogatstvo svoje ljubavi.
Snijeg. Pada kao ovaj danas. Drugo vrijeme, drugi prostor. Bijah mala i neko me držao na prozoru dok je Dadi objašnjavao bjelinu - »Vidiš, vidiš. Pada snijeg. Ovo bijelo je snijeg.« Sjećam se osjećaja, mog – a, to. Bezosjećajnog osjećaja na njegovo oduševljenje bijelim koje pada. Njegove radosti dok je pravio snješka i pokazivao skulpturu mom licu nalijepljenom na prozor.. U proljeće su na tom platou, koji je bio dovoz do garaža, Grga i on furali mali crveni auto. Igračka na pedale. Takvog nije bilo. Trčala bih za njima. Mjesta nije bilo, ali bi to dječačko muški objasnili – ne možeš, ovo je samo za muške. Što sam ja znala tko je tko i trčah za njima derući se – ja sam mutko.
Nit sam muško, nit sam mutava. I dan danas kruži ta anegdota, kao i ona s Dinom, lukom i suzama. Morskim danima. Majtorom, jedinim doktorom koga se nisam bojala, jer njegov je glas bio umirujući, njegov pogled topal, a duša meka, puna ljubavi. Moj Majtor. Čista ljubav. Pratila me u stopu kao sjećanje na jednu divnu mladost, druženje i ljubav 'mojih'. Nekad su te svi odrasli odgajali, pa se djetinja ljubav vezala za svakog od njih, zauvijek.
Sjećam se prve godine preseljenja. Već sam bila u školi. Pita Ejeja znam li koju pjesmicu, ja u dahu krenuh: »Hruška debeluška na soncu dozori ...« Mašući rukama, uživljena u krušku koju ruši vjetar te se veseli da djeca neće pojesti dok kasnije jež bodljikav ne uleti. Pamtim još uvijek njihov izraz lica. Ejejin i Menin, iznenađen, ponosan i onaj topli izraz. Ljubavi. »Ma slušaj, kako samo priča slovenski...« Moje srce veliko kao neboder, ispunjeno ljubavlju i ponosom. Kad te učiteljica pohvali. Sve su moje 'tete' bile učiteljice. Ejeja i sestre, mama, kuma, njihove prijateljice. Nije li to neka opaka slučajnost?! Jer s tri već krenuh u školu. Neslužbeno, ali ipak u školske klupe. Ponekad bi me mama povela sa sobom. Tad voljeh školu. Sjesti u drvenu klupu sa djevojčicama.Kako su te starije djevojčice, pazi, starije, a tek sedmogodišnjakinje, bile fine. Imale su olovke i teke. Pokazivale mi bojice i crteže. Sjedila sam među njima i skupa smo se igrale. Kako je to bilo dobro. Da, tad sam voljela školu. Rekoh jednom davno kako su sve naše ljubavi vezane prvesntveno na ljude. Kasnije mi škole nisu bile tako drage. Nisu škole važne, već oni koji je čine.
Kad su učili životinje, .... Digla sam ruku kao i druge djevojčice ali sam puno glasnije vikala – ja znam, ja znam. Tu životinju sam poznavala, obilazila i pred njom bježala. Ali kad je trebalo reći ime životinje, ja ustuknuh, pa rekoh – »to je ona životinja što je ima baba Jaka«. Baba Jaka nije bila moja baba. Stariju ženu u selu su svi tako zvali. Baba Jaka je imala kozu, imena ne pamtim. Odrastoh na tom mlijeku, kozjem. Ide anegdota kako nije bilo kravljeg mlijeka, ja mala, mlijeka ni za lijeka. Spasi koza meni život.



Moje djetinjstvo bijaše bogato ljudima. Koliko je samo ljubavi i topline utkano u njega. Ponekad pred spavanje, zaklopim oči pa ih uspomenama prizivam, prisjećam. Rijetke, davno prošle slatke emocije. Srce se ispuni, duša raširi krila. Kao da te ispuni neki nebeski osjećaj pa poletiš iznad sebe i gledaš se u nekom drugom, sretnijem svijetu. Gdje ljubav uvijek pobjeđuje, kao kad bi onu cijelu šarenu livadu veliku kao more, ukrašenu kao najbolji botanički vrt zagrlio dušom i pogledom, zaronio u svježe mirise djetinjstva, lavande i bosiljka, smilja i metvice na platou Stare Duhanke, pa osluhnuo svakoj onoj zapisanoj u sinapsi riječi za koju si se pravio da ne čuješ, a upijao bi u svoje radoznale radare, upijao kao med svoje duše. Opisati taj djetinji ushit nad svijetom koji je veći od svake naše riječi, misli, bilo bi uzalud, jer ne može se nešto veće, ljepše i sjajnije od nas ispisati ljudskim manjkavim rječnikom, već samo naslikati osjećajima. Onim najtananijim, osjetljivijim kao dodir tanke strune ali i dalekosežnijim kao zvuk. Pa kad se svi ti ljubavni zvukovi udruže, ljudske strune povežu, započinje spjev anđela, oda životu. Eto, ta nostalgija me hvata. Nostalgija za ljudima i mjestima djetinjstva mog kao za proljećem na livadi velikoj kao more. Sjetih se jednog teksta, gdje se pojavljuje ta divna nostalgija u riječima, kako je samo vješta umjetnička ruka zna ispisati. »Nostalgija je teže stanje od sjećanja, ona ne napušta. Ona ima svoju neumitnu težinu koja pritišće i javu i san i od sjenke u uobičajena predvečerja pravi senzaciju i baca u duboki očaj. Ja sam od nostalgije napravio dramu vjernika, učinio je religijom...« (Tihomir Stajčić)

Mora da smo svi ulovljeni u istom prostoru. Prostoru čežnje za sretnim vremenima. Prostoru nostalgičnog spjeva za zaboravljenom vjerom u nešto veće od nas. Gdje kao ljudi statiramo ali nismo tek puki statisti već majstori svojih uloga. Najdraži su mi ljubavni romani sa sretnim krajem. Možda izgleda plitko i trivijalno ali mislim da je to najveći čin. Jer, jesmo li kadri od svojih životnih priča napraviti jedinstvenu priču o ljubavi sa sretnim krajem?! Mislim da svatko od nas potajno to sanja, svatko priželjkuje ljubav, svatko se sjeća svoga lijepog djetinjstva, ljudi koji nas voljaše, krajeva u kojima smo rasli, prijatelja, njihovih roditelja, svih onih uz koje odrastasmo i koji nam pustiše obilježje svog postojanja. Vjera u ne mrijuće. Ne u vječni život već u ono što nikad ne umire, ljudska ljubav i dobrota, najveći osjećaj koji ispuni srce nekom religijskom zanesenošću, kao da te otac s neba grli, kao da te majka hranom ljubavi poji.
Ne znam opisati taj osjećaj ali ga uvijek osjetim kad čitam Božanske elegije. U Duinu sam bila zaljubljena i na Trst me veže mediteranska duša, spoj prošlih i jednog dozvanog života. Toliko je još tih nostalgičnih priča. Nisu to tužne priče. Samo su slike, slike životnih putovanja i susreta s iznimnim ljudima. Zahvala Rilkejevim Melekima koji su mi život isprepletali kao najljepšu tapiseriju svih boja. Kao ona livada, ona šarena livada puna raskošnog cvijeća i velika kao more. Sve okolo, oko planeta do mjeseca i sunca i još najdaljeg planeta. Eto, toliko ljubavi nosi ta nostalgija.

O ljubavi mi se piše...

- 09:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #