pjaceta

srijeda, 24.05.2017.

Tapetiranje

Tražim već danima. Ma, budimo iskreni, već godinama tražim. Ali danima ide to nekako intenzivnije, jer je ne strpljivije, željnije. Ono nešto. Nešto što ne znaš izraziti riječima. Ne znaš čak ni potražiti jer ni ne znaš što tražiš. Ali eto, iz nekog svog unutarnjeg nagiba tražiš. Zvuči paradoksalno!
Ali opet, ta potreba potražiti nemirnoj duši mira. Dovesti je do mjesta gdje će se osjećati doma. Kao kad se poslije dužeg putovanja vratiš domu svome, trpezi sa svojim dragima, mirisu bakine zeljanice, okusu domaće marmelade od kajsija i šipkovom čaju, čak i kad ga ne voliš. Na mjestu gdje je sve tvoje tu, ispunjeno ljubavlju koja te zašuška prije spavanja i poželi ti mirne snove. Kao kad uploviš u domicilnu luku mirnog mora.
Dugo sam već na otvorenom, plovim, tražim… Tako dugo duša vapi za tim nečim. Nepoznatim, nečim što bi ju privezalo za domaću cimu. Ono nešto.

Dugo je to putovanje. Dođe tako poneki znak na putu, pojat, pa se vežeš, privežeš, napojiš nemirnog konja ali u isti mah znaš, da je to samo postanak, izrez iz stvarnosti, čajanka prije puta.
Usprkos svom tom saznanju ti ipak tražiš dalje, to nešto, taj jedan trenutak.

"Je ne sais quoi"

To je ono što te pomjeri, pokrene, uputi, pogura, … Ne treba to biti nacrt gradnje, plan grada, karta skrivenog blaga, uputa za pisanje životnog sinopsisa, cilj putovanja, rezultat istraživanja, … Dovoljno je da bude znak na putu, bilo kakav. Može i stop, zabranjeno parkiranje, slijepa ulica, ... koji god. Važno je ono Nešto, što će dušu pokrenuti na najbolji mogući način. I podragati. Da, upravo to! Ili možda samo to. Zagrliti. Ono nešto po čemu bi duša rekla – da, to mi sad treba. Sad!

Tako mi se danas desilo sa Suzaninim tapetama (naša Tessa K.) Dok sam čitala moja je duša disala slično. Vidjela sam se u jednoj drugoj sobi, sličnih tapeta, mora, sunca, boja i tog osjećaja pijeska pod nogama kao i onoga »dešavalo«. Možda upravo najviše tog, osjećaja. Poželje tako moja duša isti taj tren u sobi tu veliku tapetu. Kutak svoga doma, onog dušnog. Gdje će odmoriti od svih dešavanja, u svom posebnom »filmu u glavi«. Tamo gdje je sve lijepo, dobro, ispunjeno i sve na svom mjestu. Kao na slici. Spokojno.

Tražiš. Ustvari ona traži, izmorena duša mira. Čak i kad znaš da je to obična zidna tapeta. Ona je taj tren 'ono nešto'. Život u trenutku „dešavanja“.







- 12:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se