pjaceta

petak, 03.02.2017.

Rijeka riječi

Zima je. Još uvijek se led leduje. Kažu da ga južina topi. Moguće je. Jer uistinu se topi. Nastaje bljuzga, odvodni kanali ne gutaju pa se gušimo u velikim lokvama na putu do vrtića. Preskačemo, a bolje bi bilo preplivati. To mu ne smijem reći. Mogao bi probati. Moj brat jednom jeste. Imao je toliko koliko Junior sada. Šutao je loptu dok je padala kiša. A onda došao na genijalnu ideju da se može u lokvu bacati kao golman. Jako se je zabavljao. Susjedi koji su stajali na balkonu, umirali su od smijeha. Upravo taj smijeh je i nas privukao na balkon. Što su se više smijali, brat je bio smjeliji. Neću pričati o posljedicama. Auč. Nekad su se djeca tako odgajala. Danas se ne odgajaju. Ne samo da se ne odgajaju batinom, već se nikako ne odgajaju. To dakako može biti i predrasuda. Kao mali milion onih što ih tako često koristimo. 'Djeca su danas drukčija'. 'Roditelji su danas popustljiviji'. 'Učitelji su danas ne zaineresiraniji'. 'Države su agresivnije'. 'Ljudi su …' I za svaku takvu rečenicu smo se spremni busati da je istinita. Jedina istina. Jer mi to znamo. Znamo?! Znanje nije ponavljanje tuđih rečenica, već promišljanje o njima, pa čak i kad nam se čini 'stvarno istinita'. Pri tom 'sveznanju' i ne pomislimo o mogućim neistinama. Možda nekom roditelju, učitelju, djetetu učinimo krivo jer je istina ipak negdje između. Nije apsolutna, za sve primjerke skupine ista. Postoje i drugačiji ljudi od generaliziranog, uopćenog, od svega onoga što sa takvom lakoćom ispaljujemo preko jezika. Ne razmišljajući o mogućim posljedicama svojih olako izrečenih predrasuda. Nepromišljenih sudova. Pa čak kad smo ih i svjesni, ne marimo o posljedicama. Nije nam važno. Briga nas. Tako lako i nonšalantno razapinjemo riječima i mislima za koje tvrdimo da su istinite te ne pomislimo ni na tren – da su možda ipak samo predrasude.
Puno puta razmišljam o svojim riječima jer su važne. Govore više o meni nego ono što govorim. Ne znam kad sam postala svjesna te moći riječi koja može i ubiti, iako će ljudi odvažno to zanijekati argumentom da samo oružje ubija. Ali i riječ ima svoju moć. Ona može povrijediti, raniti, nalomiti, rasturiti, srušiti, … riječju se može zgriješiti. Riječ može liječiti, uzdignuti, nahraniti, omiliti. Riječi su važne. Bar meni se tako čini. O onom nama važnom se rado preispitujemo jer nas strasno zanima, jer želimo to othraniti i pohraniti pred iščezavanjem.

Možda to izgleda i nebitno za ovaj svijet, takav i ovakav. Možda ne izgleda važno za ništa i nikoga, pa ipak… ne mogu se othrvati važnosti toga što mi predstavlja. Ne smatram to svojim sebičnim hirom, već vjerujem da je to važno po svijet ovakav kakav je i čak po ljude kakvigod da jesu. Sa riječju se treba znati ophoditi. Važna mi je ona lijepa i dobra. U to vjerujem. Iako puno puta naletimo na ružnu i grubu, ne treba vračati istom. Kao kad vam netko dobaci loptu. Ako ne mislite napucati, stanite na nju, zaustavite je. Za one koji vole napucavanje, to može biti znak slabosti, neznanja, … Naći će tome već prikladne riječi. Riječi opravdanja. Dok je meni puno važnije smiriti loptu. Život nije utakmica, zelene su livade za šetnje ruke pod ruku, razgovore i druženje, pa čak i kad se usred zelenila posvađamo i raziđemo. Smiriti loptu. Zbog te su me moje životne odluke (što sama odlučih u nutrini svoje duše da je važno, ima neku vrijednost za život) ne broj puta znali nazvati glupom, kravom i sličnim ili gorim riječima. Čak sam i o svakoj toj rečenici promišljala pokušavajući razumjeti ne samo sebe, već i onog drugog. Tad shvatih ono što su mudri već odavno znali da su riječi važne, da po riječima postajemo jer u početku bijaše riječ i ona je svjetlo. U njenom okrilju vidimo sebe i sagledavamo druge. Nema tu boljeg, lošijeg, već samo različitost u životnim konceptima, vrijednostima, važnostima. Istinama i predrasudama.

Riječi su naše povezništvo, zajedništvo. One nas spajaju u ljudskom rodu. Kad bi nas još barem spajale i u ljudskosti, o kako bi to bilo lijepo. Kako pjevač kaže 'u ideale vjeruju budale'. Ali u nešto moraš vjerovati! Nema čovjeka koji u nešto ne vjeruje. Znak vjere nije samo Bog. Nekome je to ljubav, drugi čovjek, nekome su novci, časti, počasti, slava, … Svatko ima neku svoju ideju vodilju kroz život, nešto što mu je važno. Meni su važne riječi. Takve kakve jesu. Jer po njima postajemo. Rastavljamo se i sastavljamo. Gradimo, rušimo, ostvarujemo. Stvaranje je naše ostvarivanje. Po tim važnim stvarima, nama važnim, se ostvarujemo. Nekome novac, kola, velika kuća, nekome slava, pozicija, naziv, čast, nekome polje, njiva, knjiga,… I nije samo jedna stvar koja nas ostvaruje, već sklop naših samo svojih odabira što i kako u ovom životu želimo. Želim riječi, jer one su život. Oživljuju.

Nisam to znala. Dugo. Možda sam čak predugo skrivala pred sobom. U tišini, samoći i nekoj kontemplativnoj zanesenosti. To je moja Ljubljana. Ledena. Iako južina kažu skida led, topi se i velike lokve naznačuju da će proljeće oroditi. Sunca već dugo ne vidjeh. Zlato je to u našem gradu, rijetka nagrada bogova da nas razveseli tim sjajem što ljudima vrača nadu i vjeru, diže osmjeh na lica i već je bolje. Rastu nove perspektive, ljudi se optimistično smješkaju, duboko uvjereni da od sutra počinju mršavjeti, sa pripremama za sljedeći ljubljanski maraton,spiskom planina koje će pohoditi i planovima na kojem će kontinentu provesti svoj odmor. Veselim se proljeća, veselim se boja, sunca i tih nasmijanih ljudi. Možda tad bude više riječi. Riječi su u Ljubljani rijetke. Bačene u rijeku. Ljubljanicu.



Neki dan sam se probudila usred noći, kako se godinama budim u dva i onda kontam. O svemu, o životu ponajviše, o ljudima. Volim ljude, oni su ono što i nas čini, što nas postavlja. Jer ljudi dijele ono najljepše, svoje riječi, svoja srca. Riječi ponekad izlaze iz mozga, puno više puta iz srca. Te su iskrenije. Jer su obojenije, strasnije, one govore o nama, puno više nego što izričemo ili bar mislimo da govorimo. U tišini noći, tamo oko dva, shvatih da već dugo ne pričam. Jer nikog takvog nema. Onog pravog za priču. Kad otvoriš dušu sličnoj duši, pa se vaše duše miluju u riječima. Ne trebaju to biti riječi ljubavi, već je dovoljno u njima osjetiti onu toplu skrb, onaj osjećaj povezanosti sa nekim koga volite.
Moje prijateljice. Nema ih puno. Većina ih i ne živi u Ljubljani, rasute su po svijetu. Zato se rijetko čujemo. Što tek da negdje u miru sjednemo i u tišini skupa šutimo. Sa prijateljima je i to razgovor. Razumijevanja i prihvaćanja. Tople skrbi za dušu koja nam je draga. Nedostaju mi ljudi u Ljubljani.
Ujutro u vrtiću tek rijetke mame prozbore riječ, dvije. Obično su to one, koje nisu iz Ljubljane ili su u braku sa strancem. Neke mame su 'mrgud mame'. One nikad ne pozdrave. Drže se isključivo za sebe. Isključivo. Nas ostale isključuju. Nebitni za njihovu ekskluzivu. Možda je tako dobro. Kažu mudri da je tako kako je, uvijek dobro. Iako me ponekad ta isključivost rastuži. Volim ljude i riječi. Bogatstva velikoga nemam, no riječi mogu podariti. To svi imamo, time se najbolje bogatimo. One nas vežu, uvezuju, jer nijedan otok nije usamljen. Pa ipak nema otoka koji bar nekad ne osjeti tu samotnost postojanja usred velikog mora bez riječi. Možda postoje i ljudi koji su si dovoljni, koji ne trebaju druge ljude.

Pa se onda ponekad pitam i ono glupo pitanje, jer uistinu je glupo, jesam li kome potrebna? Ako nitko nema potrebu ništa me pitati, započinjati razgovor ili tek onaj obični small talk?! I glupa pitanja su pitanja. Svaki je čovjek potreban, potreba drugome, svi smo umreženi. U Ljubljani su umreženja zamrežena. I usprkos tridesetim godinama ovoga grada još uvijek sam bezmrežna. Postoje pojedinci, uljudni small talk, osmjeh odobravanja,… ali ne previše blizu. Srce na dovoljnoj razdaljini. To je taj kod grada. A ja volim ljude. Ponekad naiđem na sličnog tragača. Rijetki trenutci radosti. Usprkos voljenju riječi ne uspjeh istkati svoju ljubljansku mrežu pa se lovim drugim mrežama. Čak nikome od tih uzgredno poznatih ne rekoh da pišem na 'stranom' blogu. Kako im govoriti o nečemu meni važnom kad njima ni riječ sa mnom nije važna. Ta ljudska isključivost, druge važnosti drugima, me je naučila da ljude ne zamaram svojim riječima. Moj blog, moj vrt.

Rekao mi je prije koji mjesec kolega sa faksa da boluje od iste ljubljanske 'bezmrežice'. Puno ljudi mi je pričalo o tom ljubljanskom osjećaju. Lijep je ovaj grad. Ponekad isključiv. Nisam još sa njim uspostavila taj dušni vez. Ima ljudi koje je ovaj grad ulovio u sve svoje mreže koji se osjećaju u njemu kao riba u vodi. Usprkos svoj kiši i ledu koji se topi, osjećam se kao riba na suhom uz Ljubljanicu. Ljudi smo različiti, gradovi su različiti. Neki nas gradovi prihvate kao što nas neki ljudi prihvate, drugi pak ne. Svatko nekoga voli.

Pa se tako budim u dva i razmišljam o životu, ljudima i onome važnom što nas u životu vodi. Nekoga ili nešto moraš voljeti. Ponekad ljubav biva uzvraćena, ponekad ne. Ponekad i sami znamo ne uzvraćati. Neke ljude volimo, neki ljudi nas vole. Općenito volim ljude. Ljudi su različiti, jako jako različiti. Nema dvaju sličnih. Zar to nije predivno, koje je to bogatstvo svijesti. Koliko toga možemo spoznati. I da živimo milion godina, ne bi mogli sve i svašta upoznati. To upoznavanje, spoznaja o različitostima je lijepa. U njoj se možemo učiti ne smo o drugome, drugačijem, već i o sebi, o svim svojim neistraženim djelima i dijelovima. Zato volim ljude. Pa ipak ponekad osjećam bijedu ljudsku. Otrganost iz svijeta ljudi. To postavljanje ljudi u ladice, torove, kategorije,… gradove. Tako otužno. Ljudi nismo stvari. Mi se ne spremamo, metemo ili topimo južinom iz leda u vodu koja će oteći. Jednom hoćemo, da. Istopiti se i isteći se u svoj kraj. Ali dok naša rijeka još uvijek putuje, mi smo ipak rječiti. Zato treba riječati. Volim riječi. Vijećati. Dugo to nisam znala. Možda si samo nisam htjela priznati, jer je strah od riječi bio puno veći od samog riječanja. Do riječi treba biti odgovoran, kao što imamo odgovornost do ljudi, ljudskog života koji diše pored nas.

Kad sam došla na ovaj blog, prije šest godina, mislila sam da je to samo muha zunzara, jednodnevnica. Ustvari, to je bio moj osobni izazov - usudim li se javno ispisivati i to još činiti u jeziku kojeg ne znam. Od prvog izvorišta, od onih prvih početaka prije toliko godina, kad bukneš iz svojih dubina te se igrivo i brbljavo upustiš u avanturu pisanje, do danas to je jedan dug riječni put. Nisam mislila da će trajati tako dugo, prestajala sam umorna, ponovo se ispisivala, tražila, mijenjala. Na početku je bilo prpošno, onako kako je buk na izvorištu. Onda kreneš niz vodopade, meandre i druge upadice i ispadice polako susprezati, zastajati. Sav taj riječni put pisanja je jedno veliko suočavanje ne samo sa pisanjem već sa samim sobom. Iako nam se puno puta čini da su drugi, ti koji nam pokazuju ogledalo, koji pišu komentare, koji nas hvale ili kude, koji nas vrijeđaju ili brane, ali sve to smo ipak samo mi u svom riječnom svemiru riječi, spoznajni samo sami sebi ukoliko želimo biti iskreni do sebe. U svojim riječima si najiskreniji do samog sebe, čak i kad to ne razumiješ, ne vidiš, ne osjetiš. U svom vlastitom tekstu se moraš suočiti sa svojim putem, sa onim djelom rijeke u kojemu se nalaziš, u koju si zagazio. I onda ne samo preživjeti, već i sa tim živjeti, iz toga uzeti ono najbolje da bi na kraju shvatio da je sve što ti se uz put dešavalo bilo točno to, što te dovelo tu, gdje jesi. Kakav jesi. Ispisao si sam sebe.



Puno puta sam se u ovih šest godina pitala, zašto pišem? Iako je to pitanje bilo pitano u množini (valjda da bi izgledalo onako zajedničko) uvijek smo si odgovarali - da svatko za sebe zna zašto piše, u stilu - sto ljudi, sto čudi. Ali taj odgovor me nije zadovoljavao. Bio je preširok. U isti mah i istinit. Ona vrsta istine, kad kimaš glavom jer ti se čini da je to tako ali ne znaš točno kako. Kako je to za tebe?! Pa tražiš jednostavne odgovore, neke uopćene, generaliziraš, stvaraš osobne predrasude. Hvataš se za slamku vlastitog samozavaravanja. Da je to piskaranje, hobi, nevažna stvar, zaebancija, zabava,… i pokušavaš sam sebi vjerovati. Zašto onda duša tome ne vjeruje?! Jednom na početku mi je rekao da je 'pisanje ovisnost'. Bilo mi je smiješno, zar nije sve u ovom životu neka vrsta ovisnosti. To je prelagan odgovor. Možda još jedna u nizu predrasuda. Jednog dana prije koji mjesec sam naletjela na svoj seminarski rad iz vremena studija sa sličnim nazivom. Ovisnost od riječi. Sve sam tamo lijepo obrazložila, strašno pametno i akademski argumentirano. No, čak ni kad sam se podsjetila teorije, to moju dušu nije umirilo u pitanju o pisanju. Dok mi jednog dana ne postade jasno. Ono kad vam nešto sjedne na svoje mjesto. Kraj traganja.
Znam.
Pišem.
I to je to.
Samo to.
Shvatih tad da cijeli svoj vijek, djetinjstvo, mladost i sad ovu 'starost' ispisujem . Bavim se riječima praveći se da je to nešto posredno, razbibriga, nekorisno i nevažno spram većih životnih stvari … a u isti mah se stalno preispitujući - ma, zašto?! Zašto pišem, zašto na blogu, zašto javno, zašto sve to, a ne radije nešto 'korisno'?! To lagano potpirivanje pitanja pisanja trajalo je do onog trena, kad sam si pogledala duboko u srce i priznala (prvenstveno sama sebi) - da, volim pisati. To mi puno znači. Nije važan cilj, već put. Riječi su mi važne, važnije od hrane. To je moja ljubav. Potrebna i neophodna mojoj duši. Čak i kad nije savršena, kad nije po mjerilima mjerioca dobra, lijepa, važna, uspješna, ultraljubičasta. Ona je moja deklinacija duše. Osobna potreba. Bez potrebe za opravdanjem korisnosti, neke 'važnosti' za one koji odvaguju važnost i klasificiraju pisanje po Zakonu o pisanju, piskaranju, o ozbiljnom i neozbiljnom zanimanju. Ladičarenju, torovanju i inom postavljanju u koordinatni sistem osobnih važnosti.

Tad isto shvatih zašto je to bilo teško priznati. Cijeli život su me uvjeravali, postepeno ali ustrajno, u mozak usađujući riječi - 'od pisanja se ne zarađuje', 'piskaraš', 'nema ti to smisla', 'nisi se držala uzanci pisanja', 'svi su veliki pisci mrtvi',… Tako stekneš dojam da je pisanje nešto sramno, nešto nevažno naspram velikih i ozbiljnih stvari, djetinjarija, ne korisno. Bezvrijedno i uzaludno se je usidrilo u moj mozak, dok je moje srce žudilo za njim. Riječi sam trebala ponekad više nego ljude. Što je možda paradoksalno jer ljudi su riječi. Sa ljudima riječimo. I kad nije bilo ljudi, riječila sam sa onim mrtvim pjesnicima, onim 'jedinim pravim' piscima, gutala ih, čitala i sa njima promišljala. O njima, o sebi. U danima ledenim, kad još južina nije topila led, bili su mi jedina topla utjeha. Čaj za prehladu, miris cimeta me je podsjećao na dom. Sa njima sam plovila morima, bila neustrašni moreplovac, istraživač beskraja. Sa njima sam mogla biti sve. Dok mi u realnosti nisu puno toga dopuštali. Dopuštali su mi predrasude. Ladice. Torove. Ništa od toga nisam htjela jer sam željela više, da ne kažem sve. Razumjeti.

Danas znam da želim pisati. Volim riječi. Pisanje me veseli. I to pisanje nema neki cilj, višu svrhu, niti čemu vodi. Važno je ono samo. Družiti se riječima, kao sa ljudima. Onako kako mislim da je najbolje. Ta potreba je dublja i jača od svega razumnoga što su mi godinama pokušavali izbiti iz glave. Moje srce žeđa za pisanjem.
I možete mi reći da sam glupa, i svašta još možete misliti o meni, ali to neće promijeniti moje nutarnje ja. Možete ga i riječima povrijediti, nalomiti, slomiti, možete ga i pohvaliti, bodriti,… na vama je, vaša odluka što ćete svojim sudom izricanja nečijem životu učiniti. Prijeki sud ili prosuđivanje. I da se stvarno desi da me nema, da ni riječi više ne napišem ovdje. One neće nestati. Ipak ću pisati. U sebi, za sebe, za meni drage ljude. Riječati ću kao rijeka, bučati kao more, pa čak i kad me pitaju – a zašto ne pišeš? Ja ću pisati. To volim, kao što volim ljude. Pa čak i ovu otužnu, sivu i ledenu samotno samostansku Ljubljanu. Ovdje pišem. Iz nerazumne potrebe po pisanju. Oslikavanju stvarnosti riječima. Jer voljeti nekoga…, nešto…, nikad nije bio posve razuman čin, već neka neopisiva radost duše.




- 10:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #