Pokušaj br. 1

srijeda, 06.05.2009.

Essai

Bome sam ih se napisao svojevremeno... Forma eseja je prilično nezahvalna, službena i dosadna, nije ni čudno da su ju kao omiljeno sredstvo torture preuzele sve profesorice hrvatskog jezika kojima su životnog partnera zamjenili čopor mačaka i povremena drkica na Krležu. Pokušavam izbjeći takav način pisanja što je više moguće, rekao bi čak da me taj formalizam i uskoglednost koji prate nametnute okvire literarnoj ekspresiji ponajviše gurnuo u eksperiment sa pisanjem, kojeg ne prakticiram više kao nekad. Vjerojatno s vremenom dolazi do konzervatiziranja čak i najotpornijih. Taman negdje usporedo sa povećanjem broja odijela naspram broja traperica i duksi u ormaru. Ali eseje sigurno neću pisati. Značenje te riječi je ono što me prilično začudilo, jer esej ili francuski essai znaći proba, pokušaj, work in progress i sl. Prema tome, esej bi trebao biti eksperimentalne prirode? Bilo kako bilo, tema priče nije spisateljstvo već glazba. Idem pisati ne-esej o Essai-u.

Sam se sebi čudim kako sam se dosad svladao i tek usput spominjao glazbu, pošto je ona ogroman dio mog života. Bio sam na ni sam ne znam koliko koncerata svih mogućih i nemogućih žanrova, od prljavih uskih podruma do stadiona, slušam jako puno različitih bendova i izvođaća, sviram gitaru 8 godina, imam ni sam ne znam koliko Gb glazbe na kompu, posjedujem 3 gitare i 2 pojačala i tako dalje... Već neko vrijeme pokušavam okupit bend, što mi je konačno krenulo prošli tjedan i zbog čega sam neizmjerno sretan, no jedan drugi bend mi zasada još zauzima svu pozornost, a to je upravo Essai.

Bend sastavljen od mog prvog susjeda, već spomenutog ponajboljeg frenda, kolege i frenda iz srednje, bivšeg cimera (koji je u međuvremenu otišao iz benda i u Njemačku) i jedne prijateljice (da, dobro ste zaključili) koju poznajem... pa ugrubo 13-14 godina, je logičkim putem nešto veliko i bitno u mom životu, pogotovo kad se ovome doda da sam u preteči tog benda i sam svirao i da ljudi rade zbilja fantastičnu glazbu. Njih je jako teško opisati, svojevrsna fuzija alternative i popa, zapadnog i orijentalnog, agresivnog i akustičnog, nešto što prilično dobro sjeda ovom mentalitetu i podneblju, barem što se urbanih i obrazovanih ljudi tiče. Nakon 5 godina stvralaštva i problema, konačno je krenulo, album je na putu i zaredali su koncerti. No tu tek kreću prave muke.

Svima koji se bar malo razumiju u hrvatsku demo i underground scenu je jasno da je postići nešto glazbom u ovoj zemlji ravno čudu i da je put blago rečeno trnovit, potpomognut bodežima svih onih koji se na njemu nađu i kao voljni su pomoći. Pustiti glazbu da govori za sebe je često teže nego zvući. No sad već brzam... Idemo od početka.


DAN PRVI

Par dana prije ovog na Face-u mi M.M. šalje poruku da bi išao gledati lampaške glave u Zagreb i da jel znam kakvu trgovinu. Inaće iskorištavam svaki izgovor za pobjeći u Zagreb, a ovo se činio kao jedan vrlo dobar, tim prije što isprobavanja i razgledavanja opreme nikad previše. Točno tjedan dana prije ovog je pak Essai imao nastup u polufinalu nekakvog natjecanja demo bendova u Zaprešiću (voditelj Davorin Bogović. Kladili smo se kako će izgovoriti ime benda, jer su dosad čuli varijante: Esija, Esej, Mesai, itd. Na kraju je rekao Esaj, kak se i sami zovi. Pravilni izgovor na francuskom je Esé, što izgleda nitko ne zna.), gdje sam ih zajedno s frendom otišao podržati, pri tom se izgubivši tri puta u toj prigradskoj selendri i dobrano se načekavši noćnog autobusa, pa tramvaja jednog, pa drugog, u kojima smo slikovito doživjeli grotesku velegradskog življa. Essai je po broju glasova bio drugi, malo poslije domaćeg benda i odlučio sam da ni ovaj puta moja podrška neće izostati (bio sam na svim njihovim koncertima osim jednog, čime držim rekord). Nakon što smo se ja i M. jedva snašli i prošli 4 music shopa međusobne ukupne udaljenosti oko 70 km, koristeći se samo javnim prijevozom, nogama i dobrom voljom, krenuo sam drugim frendom za Zaprešić, taman dok se nebo spremalo spustiti na zemlju.

Put do minijaturnog kluba između odlagališta automobila i betonare nije bio nimalo lak, jer smo zbog općeg potopa morali preplivavati lokve na cesti, a dok smo došljapkali do kluba, brijem da nam je i koža promočila. Tamo so zatekli ekipu iz benda, susedovog buraza, te plavušu i njenu mlađu seku i smjestili se kraj njih u prostor veličine biljarskog stola, ispod nadstrešnice. Raspoloženje je bilo bolje nego vrijeme, ali sve skupa, zaključci su padali sa svih strana kako je trebalo ostat doma na kauču i gledat RTL rađe neg bit tu, što je sasvim porazno. Plavušina seka je predstavljala dovoljno svježe lice da razgovor s njom ublaži napor te večeri, taman dok je Essai došao na red. Sljedećih 15 minuta je mikrofonija...

Ok, imate miksetu sa 16 kanala. Od tih 16 koristite 6 za bubnjeve, 4 za mikrofone(2 vokala, bas, gitara), jedan za kljave. Od tih 11, bubnjevi, kljave i bas s aktivom ne mikrofoniraju. Od preostalih 3, muški vokal je okrenut prema zidu i najudaljeniji dio opreme od ostalih uređaja, a pojačalo je na nekih nebuloznih 0.5 glasnoće. Dakle ostaje jedan, ženski vokal. I koliko je teško suzbiti jebenu mikrofoniju na jednom kanalu?! Očito preteško za tonca u Zaprešiću. Sjajnu svirku je uspio upropastiti ni ne trepnuvši.

Rezultat: 3. mjesto ukupno, glasovi publike (po principu 10kn - 1 glas, bez obzira ko kolko puta glasa) otišli lokalcima, glasovi žirija nekakvim likovima kojih se ni ne sjećam koliko su upečatljivi bili. Bubnjarka (novo lice u bendu, super ženska) je pobrala plaketu za najboljeg bubnjara i dobila torbe za bubanj. Mljac!

Pamtiti po: oduševljenje publike, mnogi su prilazili i čestitali nakon svirke, jedna ponuda za studio.

Zaključak večeri: Nikada ne svirati na festivalima gdje je stage tako mali da klavijaturist sjedi na prozoru, a gitarist mora držati wah nakoso da mu ne padne sa stage-a.

Nakon što sam se bezuspješno pokušao uflokiti da prespavam u Zaprešiću sa plavušom i njenom sekom (long shot, al vrijedilo je probat :D), ponovno me čekala seansa sa busevima i tamvajima. Otišao sam kod frenda spavati, kao i obično. Imam dojam da mu cura pizdi zbog mog povremenog useljavanja svakih mjesec dana, al jbg.


DAN DRUGI

Probudio sam se oko 10, a nisam se mogao ustati do pol 12. Pokočen, sjeban i mrzovoljan, popio sam kavu, zapalio pljugu i sjeo pred televizor. Dan je proticao više manje i gledanju lošeg programa na MTV.de i grotesknih reality showova zbog kojih nije ni čudo da djeca počinju oboljevati na mozak. Ručasmo obilno, frend je kuhao (što mu ide jako dobro) nekakav čobanac, jedino što je u lonac toga staviol ljutog Fanta za cijeli kotao, pa smo u maniri malih zmajeva popili omanje jezero nakon ručka.

Oko pol 7 smo se pokupili iz stana i krenuli prema Saxu. Naime, večer prije su u zadnji tren uskočili na demo festival HGF-a, pa je valjalo odraditi tonsku. Uletili smo u Grgu na kavu, što je bio pogrešan potez. Tog trena kad je došla kava, vani je sastavilo i nije stalo sljedećih par sati. Ponovno pokisli, upali smo u Sax, gdje nije bilo gotovo nikoga i gledali bendove kako se izmjenjuju na stage-u, namještajući ton. Ono što sam vidio nije obećavalo, jer je, izuzev benda onog lika iz Zabranjene ljubavi, sve mirisalo na rock izdanje prvog glasa Lekenika. Tonska je trajala prekratko, a na tajnom izvlačenju su Essai ispali prvi bend večeri, pa je logično tonska trajala još na pola njihova nastupa. Koji je btw. bio super, ponajviše zbog sposobnog tonca i sjajnog razglasa. Nakon nastupa su ponovno pobrali ovacije i generalno odobravanje, što je već drugi put u tom prostoru i najavljuje dobar kontakt sa lokalnom publikom. Svi skupa so ostali i na ostalim bendovima, koji su nas jedan za drugim sve više zaprepastili, uglavnom negativno. Nakon onoga što sam vidio i čuo te večeri, nemam vie niti naznake treme i čim složim 5 pjesama s bendom, ode svirat, nemrem bit tak loš, ziher. No izgleda da je žiri imao drugačiji pogled na sve to.

Rezultat: 7. mjesto ukupno... Nakon prvotne nevjerice, saznali smo da je žiri, sastavljen od "eminentnih" glazbenika i producenata, uključujući i Dečaka iz Vatre (odkad je on glazbeni autoritet? jesam ja prespavao desetljeće? jel ovo paralelna dimenzija zla?), došao tek na treći bend, pa su tek po namigivanju drugih skužili da Essai ipak neš valja. Ponuda glasi - mali stage u Zaboku, na glavnoj večeri festivala. S obzirom da se to kosi sa zaključkom prve večeri, HGF je dobio odjeb.

Pamtiti po: tajanstvenom gospodinu iz Dallas Recordsa koji je bio sretan i uvalio posjetnicu.

Zaključak večeri: ubuduće odjebati sve demo festivale, jer su namješteni. Isto tako, odjebati svirku bez prave tonske probe.


DAN TREĆI

Ponovno sam se probudio pokočen i sjeban. Premalo hrane, previše cigareta, premalo spavanja i onaj čobanac koji je oslobodio male vragove u mom želucu, koji su pak odlučili odigrati partiju kuglanja ujutro. Moram frenda natjerat da baci taj kauč u kurac, noć sam proveu u rupi između dva federa. I hvala bogu da u predhodnoj izjavi nemam typo lapsusa...

Dan je bio kopija jučerašnjeg. Za ručak je bio opet onaj čobanac, kojeg je valjalo slistiti do kraja, što je značilo da će oni vragovi u želucu moći organizirati kuglački klub. Sada sam već jedan i pol dan previše bio u Zgu, potpuno nepredviđeno, pa sam se našao u situaciji gdje nemam love i hitno mi treba tuširanje. No nisam stigao ništa napraviti, jerbo se bližilo 5 sati i treća svirka u tri dana. Naime, opet je dan ranije ugovoren nastup, ovaj puta na prosvjedu ispred Filozofskog.

Došli smo tamo opet prerano, zgrabili besplatno đumbirovo pivo koje nam je donio P., frend iz Ska i redar na prosvjedu, te zadovoljno podrigivajući sjeli na stepenice. Onda je krenulo razvažanje opreme u 3 navrata, pošto je sva oprema morala bit dofurana iz bukse. Ovi s Filozofskog jadni nemaju ni za školarine, kamoli za iznajmit set bubnjeva... Sused se već skompo sa drugim bendom tog dana, nekakvim ska-punkerima sa brass sekcijom, koji su nam pomogli kod prevažanja. Nakon aktivnog sudjelovanja u tonskoj i upornog objašnjavanja riječi roadie svima koji su mislili da sam u bendu, sjeo sam zadovoljno nazad na stepenice i slušao koncert zajedno sa 80-ak ljudi preko praznog prilaza faksu. Zvuk je bio začudno dobar, ali se atmosfera sasvim izgubila i lokalna ekipa je ubrzo izgubila interes za mjuzu. Koncert je odrađen onako, rutinerski, ali bez posebne energije. Čim se drugi bend popeo gore, ponovno sranje od vremena, pa smo sa nestrpljenjem čekali kraj da pokupimo opremu i zbrišemo. Na kraju je prošlo bez kiše, a posljednji dio opreme je odvezao saksofonist tog benda, koji je, kasnije smo saznali, 40ineštogodišnji investitor i građevinar koji vrlo agresivno vozi novu Mazdu CX-7. Ja i sused smo na kraju ipak živi i neozljeđeni došli nazad do Filozofskog, gdje se ekipa razbježala doma i na plenum. Ja sam malo visio sa preostalim članovima benda, a onda sam potrčao za pjevačicom, pošto je njena sestra vozla natrag za Sisak.

Stigao sam ju relativno brzo, te smo zajedno otišli do njenog stana da sredi stvarćice za doma. Nakon guranja sestrinog mokrog veša u torbu drito iz veš mašine, kojeg je zaboravila izvaditi, lakiranja noktiju (njenih), slušanja Dave Matthews banda i rasprave o prog-metalu, krenuli smo prema Avenue Mallu, usput na kolodvoru naletjevši na P.-a, koji se spremao na vlak, pa smo ga doslovno u hodu povukli za sobom. Vozeći se doma i slušajući preglasno odfrljeni Gibonniev koncert, napravio sam malecku reviziju i shvatio da smo mi još daleko od normalne zemlje za glazbenike.

Rezultat: glavobolja. S ovim nastupom ko i bez njega, na kraju je ispalo nit vrit nit mimo kak smo predviđali. Al ajd. Treba i to doživjeti.

Pamtiti po: Roland JC120 gitarsko pojačalo je na volume 1 i gain na pola glasniji od Hughes & Kettner XL bass pojačala od 200W sa volume i gain na pola. Eto, učiš dok si živ...

Zaključak popodneva/večeri: Nikada ne ugovarati svirke večer prije. Nikada ne nositi baš svu svoju opremu. Prosvjedi na Filozofskom su mlaki i neopasni. Žene su najranjivije dok lakiraju nokte. Ima toga još, ali sad mi ne pada na pamet...


U svakom slučaju, super iskustvo. Podupro sam bend svojih prijatelja, koji će uskoro biti velik, što oduvijek tvrdim, družio sam se sa frendom, čak sam i nakon dugo vremena imao malo alone time sa starom prijateljicom. Samo se nadam za njihovo dobro da će uskoro i neka lova kenuti od cijele ove priče. Ispalo je sve u svemu dobro. Što će tek bit kad krenu na turneje...?! :D

- 04:24| 3 Komentara | Print | # | ^

<	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog kao blog, trabunjanja jednog cinika, poluhipohondra i wannabe autista... Ako ste slučajno nabasali na njega, znaći da vam vjerojatno trpi privatni život izvan sobe s kompjuterom. Dobro došli onda!

Preporuke

Ja sam vrijeme koje udišem
Fantastičan i po svemu svjež blog, filozofsko-pjesničke prirode. Kliknite i uživajte.


Pogled u leđa.
Kupljen sam prvim postom... Od opisa autorice, preko stila, pa do sjetnog noir layouta, sve je pogođeno za kasnonoćno čitanje. Dakako, ja ipak nikad ne čitam preko dana, ali opet - ni ne čitam ono što nije vrijedno čitanja...

Ostali linkovi

Glazbeni Forum
Veliko svađalište i neiscrpna baza podataka o svemu što ste htjeli, a i većini onoga što niste htjeli znati o glazbi, instrumentima, izvanzemaljcima i Europskoj Uniji, te složenom ispreplitanju svega navedenog...

Gitare.info
Izvrstan portal za početne i napredne gitariste, s gomilom vijesti, recenzija, članaka, lekcija i forumskog prepucavanja o svijetu gitara i pojačala.

Posjeta na stranici:


Free Website Counter