Pokušaj br. 1

ponedjeljak, 30.03.2009.

Švedska nije u banani, jel?

Nema ovdje sreće. Neki dan sam pričao s ekipom o toj temi, filozofirali smo do u nedogled i na kraju je zajednički zaključak bio - selimo se u Švedsku. Istina, neki su bili protiv toga - vele da je u Australiji ljepše.

Neće biti sreće jer smo mi već zavezanih očiju prošli liniju bez povratka i sada nam samo ostaje gledati dvije stvari: 1. kako neizbježno tonemo do dna, što će rezultirati neulaskom u EU, bankrotom RH, konačnim preuzimanjem države od strane mafije i bit ćemo nešto tipa Kolumbija, samo sa turistima; 2. Ulazak u EU, polaganu i mukotrpnu tranziciju u pravo demokratsko društvo, što će trajati sigurno nekoliko generacija, jer podrazumijeva prihvaćanje zapadne radne etike i moralne odgovornosti, a u međuvremenu ćemo i ostat bez zadnjih elemenata gospodarstva i strateških resursa koji su nam još ostali nakon pljačke stoljeća, poznate pod stručnim nazivom "privatizacija".

Mi smo zajeban narod. Uvijek vrištimo na neku nepravdu, ali dok ne dođe neki vojskovođa na stranoj plaći, nema šanse da će se išta pokrenuti. Kod nes ljudi ne dobivaju plaće mjesecima, pada plaća državnim službenicima umjesto da raste sukladno rastu BDP-a, ali nema velikih prosvjeda, nema ni malih, nitko nita ne govori. Branitelja je 91. bilo skoro 10 puta manje nego što ih je u registru, al su svi danas junačine s medaljama i spomenicama, dok ju moj stari drži u nekoj donjoj ladici i ne priča o tome nikada. Znamo ko nas je pokrao devedesetih, ali i dalje je ta stranka (mafijaška organizacija) na vlasti, političke alternative ni ne postoje, ali nema nove stranke koja će zagovarati ono što svi mislimo. Umjesto da se ljudi pokrenu, svima je bitna samo vlastita guzica, gledaju u pod, sretni da imaju nešto novaca, po onoj staroj (istina posuđenoj od istočnih susjeda) - Ne talasaj brate! Pusti, dobro je. Tlače nas, kradu, podkradaju našu djecu, varaju nas, al pusti, neka, živi se, bitno da se ima hrane i da se može otići na cugu u lokalni birc, nema veze što nam rasprodaju i uništavaju zemlju i osuđuju i naše unuke na bijedu. Al smo svi zato velike Hrvatine na Thompsonovom koncertu ili kad igra nogometna repka, onda smo najjaći, najveći, priča se o slavonskim poljima kako mogu prehraniti 20 milijuna ljudi, kako imamo vode za pola svijeta, kako imamo najbolju ribu, najčistije rijeke, najzelenije šume, najljepše more... I to je upravo ta spika na koju onih nesretnih stalnih 25% bira uvijek jednu te istu stranku, malo da ispadnu Hrvati (neće valjda glasat za komunjare ili kapitaliste), a malo jer računaju da će lakše dobit unaprijeđenje ili uvalit nećaka negdje u državnu službu. Tko zna, možda dospiju i na neku listu nekog odbora, a tu već kreću milijoni i kamioni... A oni koji imaju principa, vele: ja odustajem, nema smisla. E pa ne ide to tako. Borba nije samo revolucija, nije komunizam jedina alternativa, NE MORA ovako biti, tko je tu bajku utuvio u naš genetski kod i prije koliko stotina godina??!!

Ali to se ne mijenja lako. A naš mentalitet, da ta prokleta riječ, to je to što nas sputava. Mislite da su svi naši intelektualci koji bježe van kukavice? Ne. Oni su skužili. Njima se već gade ovakve stvari, zlo im je poluretardiranih brđana pred kojima moraju biti kuš da ne dobiju batina/da zadrže posao/da dosegnu status u društvu.. I meni isto. Samo što sam zapeo ovdje, nažalost. A ne mogu više podnjeti to, jer su svuda, srećem ih svakodnevno, rade s mojim roditeljima, na televiziji su, u novinama, šire virus gluposti, neukusa, nekulture i pokvarenosti.

Ja bi najradije da se pojavi neki Eliot Ness i s ekipom potamani bandu sačmaricama. Ali kod nas za to nema ni volje ni hrabrosti. Čak i Talijani, kojima se često smijemo, to rade. No kod nas nikada neće pasti vlada. Nikada neće biti uhićeni donovi i bossovi. Lijepo je Ortinsky jednom rekao: "Sve države imaju mafiju. Kod nas mafija ima državu". I to je jedino što je potrebno reći o ovoj temi. Gospodarska kriza je došla samo kao katalizator koji će ubrzati našu propast. Samo čekam kad će početi padati prve velike koncesije za vađenje vode iz dosad netaknutih izvora, radi punjenja državnog proračuna. Isti onaj kojeg prazni Pelješki most, da bi političarima koji su kupili zemlju u građevinskoj zoni podebljali ionako pozamašne bankovne račune. Odavno ih više nije briga što javnost misli - kradu nam pred očima i ni ne skrivaju to! Pa opet ništa. I zato odlazim odavde, čim uzmognem. Tu sam rođen, tu su mi familija, prijatelji, volim ovu zemlju i koliko god mrzio, ipak i volim sve nas tupave Balkance (što je izraz koji je samoobjašnjavajuć, a definicija njega bi bila dugačka kao prosječni roman) u ovom predivnom šupku svijeta. Ali ja više ne mogu. Počinjem opasno gubiti živce oko stvari koje mogu samo gledati, jer sam, s nekolicinom istomišljenika, stalno nailazim na zidove koji su nepremostivi. Premali sam za takve podvige. I prepametan za svoje dobro.

- 04:04| 5 Komentara | Print | # | ^

četvrtak, 12.03.2009.

Kompliciranje

Da, kompliciram. Mada, sad kad malo bolje razmislim, što se naslovne riječi tiće, slobodno može proći kompletnu konjugaciju i neće izgubiti na istinitosti ni najmanje. O kategorijama i stupnjevima bi se već dalo raspravljati... Naime, već sam, doduše prilično patetično i u napadu posvemašnje beznadnosti, zapisao tako nešto u mnogo lirskijoj maniri, no pošto se ne osjećam nimalo lirski, a prilično u elementu (cinično), onda slijedi i jedan mali odmak u najboljoj tradiciji Mrguda iz Štrumfova, s kojim me često poistovjećuju. Minus the kapa, the plava boja i the patuljasti rast. Iako, sve gledam nabavit kapu... I dok potpuno ne skrenem s teme, samo napomena da ovo pišem iz čiste dosade u 3 ujutro, jer sam sužio da mi je blog prazan već mjesec dana. Strašan bi ja kolumnist bio...

Nije dobro komplicirati. Kompliciranjem stvari od niza jednstavih postanu jedna komplicirana stvar. I dok to može proći prilikom stvaranja atoma, molekula, stanica i ostalog pojavotvornog materijala, zapinje već na mojim rečenicama, a pretvara se u kataklizme globalnih razmjera kada se događa s ljudima. A da si ljudi kompliciraju sve od svakodnevnih situacija pa do svojih života i života njihoviih bližnjih, je jasno. Razlika ipak postoji, a polazi od toga koliko smo i sami komplicirani. Slijedi par primjera:


Glup čovjek: Hm. Gladan sam. Opet. Idem do frižidera uzeti jelo. Ako se sjetim gdje je...

Normalan čovjek: Hm. Gladan sam. A zašto sam gladan, pa jeo sam prije dva sata. Moram počet paziti na prehranu, to nije dobro. Idem sad u kuhinju do frižidera.

Ja: Hm. Čekaj. Zašto hm? Pa hm je nešto što koristim kad pišem, zašto bi sad mislio na "hm"?! Moram prestati visiti na internetu. Ah da, moram pogledati onaj klipić koji mi stoji otvoren u drugom prozoru, jer sam slučajno kliknuo umjesto u novi tab. Opet. Al dobro, iam za to vremena, moram se sjetiti i javiti D.u za onaj program jer neš ne šljaka, možda on zna što je to. A sranje, što sam ono htio... Na WC? Ma ne, nije to... Ajoj, pa zaboravio sam staroj reć za lovu prije neg ona i stari odu prijateljima. A kad to obavim, onda idem složit neki sendvič... Pa da!! To je to, hrana... (Za to vrijeme usput mislim na neki događaj koji se zbio nedavno i smišljam povoljnije alternativne završetke, te mi se vrti refren nove Mastodonove stvari u glavi)


Ili još jedan primjer:

Glup čovjek: Evo neke male. Uf šta je dobra. Treba jebat. Ulet: "Đes mala, oš se ćerat malo sa mnom, a?"

Normalan čovjek: Aha vidi onu curu, baš je zgodna. Dobre đonđe, dobro dupe, faca slatka. Al djeluje mi nekako prefensi za mene. Da li da uletim ili ne? A idem, mislim - ak fulam, fulam, šta sad... Ulet: "Bok. Primjetio sam da si ovdje sama, pa sam te htio pitati jesi za piće. Usput - ja sam Ivan...."

Ja: ....... (Nakon nekog vremena) Neko od prijatelja me trkne i pokaže na žensku. Dobra mala po figuri, al nikak se okrenut. Noge malkoc kraće nego je to idealno, al ajde, dupe spašava stvar. Okreće se. Tja, nos maaaalo zaobljen, u neskladu je s ostatkom face, a ni ta umjetna boja kose joj nikako ne paše. Ne vidim oči odavde, djeluju ok, koliko se uopće raspoznaju zbog špahtlom nanesene šminke svuda uokolo. Sise na mjestu, sve pet. Malo niska... Jbg., ipak je sve u svemu ok. Vraćam se cugi. Frendovi i dalje snimaju žensku. Nakon još nekog vremena, dolaze njoj recimo dve frendice i sjedaju sve skupa za stol. Moja recimo taman dva frenda postanu još zaintrigiraniji i nagovaraju se međusobno (i obadvojca mene) da uletimo. Ženske se nešto smijulje u našem smijeru. Prolazi pol sata, frendovi naizmjence naručuju cugu sa bara, slučajno tik uz njihov stol, bacaju poglede prema njima i sl. Dogovori prerastaju u prepirku, vrijeme prolazi, magija trenutka nepovratno ošla kvragu. Jedan frend ustaje i odlazi na WC, drugi ide do svoje ekipe za šankom. Ja pijem gutljaj pive, odjednom osjetim tapšanje po ramenu. Ulet: "Bok. Primjetila sam te još prije sat vremena kad sam ušla u birc, a i moje prijateljice bi rado upoznale tebe i tvoje prijatelje. Usput - ja sam Ivana..."


Pogađate - sklon sam žestokom kompliciranju, pogotovo što se tiće tih svakodnevnih jednostavnih stvari. No, da paradoks bude veći, veliku većinu vrlo kompliciranih odnosa shvaćam i razrješavam (ili se barem trudim) najjednostavnije moguće, što najčešće uzrokuje paniku kod meni bliskih ljudi. Spojite to sa mojim mutavim pristupom suprotnom spolu i dobivate - moje prijateljice. Mda. Prijateljice. I da - još je gore nego što zvući...

Neki dan visim vani sa starom ekipom na klupici u parku, u stilu srednjoškolaca, što nam definitivno ne priliči, al dobro sad. Pričamo o avanturama taj petak i pijemo vinčeko, da bi moja izjava kako sam se družio s prijateljicom izazvala podjeljene reakcije naizmjeničnog smijanja i namigivanja od strane ekipe. Vidno neraspoložen za tu vrstu zajebancije, ljutito ih pitam da što je tu točno smiješno, da bi dva odgovora bila:

1. Da da, prijateljica... Razumijemo mi to... ;)

2. Ha, ti imaš PRIJATELJICE?!

Suzdržavši se od bitch-slapanja frenda broj 2, uz promumnjani otrovni komentar u stilu da bi i on imao prijateljice da komunicira sa osobama ženskog roda, zašutio sam i blijedo se zagledao u nekakav random grm u blizini.


Porijeklo tih "prijateljica" treba tražiti u osnovnoj školi. Kao ne posebno popularan (iako i ne posebno izopčen) i "dosadan" (prepametan za svoje dobro), nisam pred kraj osnovnog školovanja imao prevelikog uspjeha kod djevojaka, a pošto sam oduvjek sklon monogamnom zaljubljivanju, živeći u maloj sredini, trudio sam se što vie približiti odabranicama svoga srca. Kao netko sa puno razumijevanja i pristojnog odgoja, bio sam idealan za takav podvig, ali nažalost sa uspjehom koji mi se vratio u glavu kao bumerang - umjesto da im se "uvalim", trajno sam zapeo u najnezahvalnijoj mogućoj poziciji - centimetrima fizički i svjetlosnim godinama romantično udaljen. Naučivši lekciju na 2 primjera, čvrsto sam odlučio promjeniti spiku u srednjoj. Nije baš upalilo, s obzirom da se slično ponovilo sa, u jednoj prićici već spomenutom plavušom, s kojom sam probao sve nove taktike i upregnuo mozak do krajnjih granica, ali sam se nažalost namjerio na sebi ravnu i prilično smušenu djevojku, pa je iz našeg konstantnog druženja i izrastao ovaj današnji uvrnuti odnos. U međuvremenu su neke druge spike upalile kod nekih drugih djevojaka, sve više manje slučajno (vjerovali ili ne, ali dosada niti jednoj djevojci s kojom sam bio nisam prvi prišao i prvi se raspitivao o njoj...), i u tom razdoblju se dogodilo još par prijateljstava, tim prije što i bivše djevojke smatram prijateljicama u neku ruku. I prije nego me kamenuje dio muške populacije, ide mala digresija i objašnjenje ovoga.

Kad već pričamo o komplikacijama, ponajveća je moj izbor djevojaka. Izgledom se čak i ne mora posebno isticati, ali svakako specifična dopadljivost i generalno "zgodnost" ulazi u obzir, bez posebnih preferenci prema boji kose (mada je velika većina spomenutih prirodno plava, što je apsolutna slučajnost... Nadam se...) i raspodjeli atributa. Inteligencija je ono što tražim najviše i što je jedan od glavnih uzroka ovog problema - moj pristup je takav, ja šarmiram riječima i razmišljanjem, a za to treba ipak nešto razvijenij software. Drugi dio problema je karakter - biram uglavnom karakterno različite osobe s kojima dijelim način razmišljanja, ali se potpuno ne slažem u stavovima i metodama. Možda je to neka SM potreba za prepirkama, raspravama i debatama koje najčešće rezultiraju uskraćivanjem nekih pogodnosti (ili nabijanjem sebe na nos u slučaju prijateljica). Ne znam. Uglavnom, složen sustav odabira u kojeg jako mali broj djevojaka može ući. I tu se najčešće javlja taj sindrom, koji je sve više poznat pod nazivom "N. sindrom" ili nadimkom Pizvo, što je duga, zamorna i nelagodna priča u koju nemam nikakvu namjeru ulaziti. Tako se najčešće dogodi da čak i kada romantični aspekti zamru, izgrađeno prijateljstvo ostaje, jer zaista - pametni ljudi (žene) koji mi se sviđaju su jako rijetki.

Ono što je možda najfascinantnije je određena doza tajanstvene seksualne napetosti, koja je dakako uvijek prisutna u muško-ženskim odnosima, ali se ovdje potencira do razine gdje sam siguran da bi sa bilo kojom od njih bio u savršenom i dugotrajnom braku, makar i ne bio zaljubljen. I kako raste broj tih djevojaka, a odnosi postaju sve kompliciraniji i izlaze iz granica prijateljstva, počeo sam se gubiti u balansiranju toga sa pronalaženjem novih, budućih potencijalnih. Čak osjećam da uz već godinama prisutne djevojke nemam više vremena ni živaca ponovno prolaziti sve to i upoznavati nove djevojke ispočetka. Polako se događa prijelaz razmišljanja na kratkotrajne beznačajne veze, kakvih sam se oduvijek grozio. Ponajviše zato jer su još i najkompliciranije za objasniti. I sebi i drugima.

Dakle - zaključak je da su glupi ljudi najsretniji, jer namiruju osobne potrebe bez puno razmišljanja, kod djevojaka najbolje prolaze normalni ljudi sa dovoljno hrabrosti i samouvjerenosti, a ja...ću popizditi i poslat sve u rodni kraj ako još jednom čujem žaljenje na ljubavne probleme, savjete o barenju, probleme u bendu ili listu avantura kućne mačke od žena koje su mi nazivno prijateljice, a u biti su malo više, pa neke i previše. Ukoliko više ne bude priča na blogu, znat ćete da me barem jedna od njih dohvatila nakon što je ovo pročitala. Sad - o rezultatima tog dohvaćanja se ne usudim ni špekulirati...

- 03:03| 2 Komentara | Print | # | ^

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog kao blog, trabunjanja jednog cinika, poluhipohondra i wannabe autista... Ako ste slučajno nabasali na njega, znaći da vam vjerojatno trpi privatni život izvan sobe s kompjuterom. Dobro došli onda!

Preporuke

Ja sam vrijeme koje udišem
Fantastičan i po svemu svjež blog, filozofsko-pjesničke prirode. Kliknite i uživajte.


Pogled u leđa.
Kupljen sam prvim postom... Od opisa autorice, preko stila, pa do sjetnog noir layouta, sve je pogođeno za kasnonoćno čitanje. Dakako, ja ipak nikad ne čitam preko dana, ali opet - ni ne čitam ono što nije vrijedno čitanja...

Ostali linkovi

Glazbeni Forum
Veliko svađalište i neiscrpna baza podataka o svemu što ste htjeli, a i većini onoga što niste htjeli znati o glazbi, instrumentima, izvanzemaljcima i Europskoj Uniji, te složenom ispreplitanju svega navedenog...

Gitare.info
Izvrstan portal za početne i napredne gitariste, s gomilom vijesti, recenzija, članaka, lekcija i forumskog prepucavanja o svijetu gitara i pojačala.

Posjeta na stranici:


Free Website Counter