Pokušaj br. 1

petak, 09.01.2009.

Nešto sasvim osobno

Nekada me uhvati čudan osjećaj, pogotovo kasno navečer, kojeg je vrlo teško opisati. Nekakava sjetna ushićenost koja me tjera da kopam po sjećanju... Obično tada rujem po sobi i iz najskrovitijih kutaka i prašnjavih bilježnica izvlaćim poluzaboravljene predmete i zapise koji su mi život značili i uz koje se uglavnom samo na nepovratni trenutak prisjećam slika, boja i okusa iz ranijh godina, koji se svaki za sebe čine kao ulomak nekog sasvim drugog prošlog života. Ovaj puta je to bio jedan relativno svjež zapis u notez u kojeg sam pisao iscrpljen nakon radnog dana i beskrajno tužan zbog jedne nemoguće veze. Osobno je, ali je i dobro. A čak sam dobio inspiraciju za konačno dovršavanje teksta, pa ga evo u cijelosti.

"Simbolično okrećem novu stranicu nekog starog noteza s kalendarom... Više se niti ne sjećam kada sam zadnji puta nešto napisao, znam samo da je to bio pomalo naivni početak nečega što je trebalo biti autobiografsko djelo, za koje nemam ni vremena, ni volje, a ni samokontrole. Tako je i ostalo, dok sam se mjesecima pokušavao pronaći u elektroničkim medijima i pri tom samo odgađao određivanje smisla svog postojanja. Mislim - ima li uopće smisla? Pitajući se odkuda mi potreba za pisanjem, a zanemarivši pri tom činjenicu da sam svakodnevno lišen iole inteligentog oblika komunikacije sa drugim homo sapiensom, zaključio sam da je generalno samoća najvjerojatniji razlog. Samoća na puno razina. Počnimo od očitog - nedostatka komunikacije sa cimerima, koji su, svaki na svoj specifičan način, izbjeglice iz malograđanskog kaosa našeg rodnog grada; pa preko klišeja - nepostojanja osobe suprotnog spola u svrhu međusobne utjehe, zadovoljavanja emocionalnih potreba i vježbanja razmožavanja (skraćeno djevojke); zatim pseudo-freudovskog - odvajanja od doma i majke, koja, unatoč izljevima bjesa zbog moje nepažljivosti i neurednosti, svejedno svake nedjelje u 19:15 stoji na vrhu stepenica obiteljske kuće i sa osjehom na licu maše prema polagano odmičućem autu, u kojeg sam netom uletio opet kasneći na vlak; pa na kraju - završavajući sa neizbrisivim osjećajem sjete i tuge koji me preti već tjednima. Posao je posao, tlaka, mjesto gdje sam krajnje licemjeran, pokazujući svima da mi je stalo do onoga što radim, iako je prava istina da nitko živ to ne bi smatrao dometom svoje karijere i svi sanjaju dan kada će pobjeći na neko bolje mjesto, šuteći pri tom da se ne izlanu pred često živčanim šefom. Oazu interakcije s ono malo ljudi koje mogu podnijeti (a da i oni podnose mene) predstavlja lokalni birc sa simpatično nezainteresiranom konobaricom, gdje povremeno banem, ukoliko uhvatim frenda pri slobodnom vremenu. Vikendi se čine kao paralelni svemir, u kojem je apsolutno sve po starom i kao da se moj odlazak nije ni dogodio, sve izgleda kao jedan beskonačan dan, sa potpuno istim radnjama u istom satu, istim temama vani sa starom ekipom i tek ih poneki detalj dijeli od definicije ludila, makar mi ta situacija neobično odgovara. I tako sam se našao u sobi u pola 11 navečer, sam sa svojim malim plišanim božićnim s(n)obom, spontanim darom djevojke koja čisto zbog vremenskog perioda kojeg smo proveli skupa zaslužuje naslov ljubavi mog života. Ali ni zbog čeg drugog.

Nisam od onih koji liječe usamljenost ili porive sexom. Znam dosta takvih ljudi i, što je najčudnije, mogu se staviti u njihov položaj. Ali ja sam ipak drugačije ustrojen, ja to ne mogu. Znam, jer sam probao. I sve kad bi ponovno pokušao, bojim se da ni bi išlo, na kraju krajeva - moj wannabe autizam dozvoljava inteligenciju kao vid snalaženja u novim situacijama, ali te situacije izrazito ne voli. A kada jednom i naiđe cura vrijedna truda, koja u meni nešto uspije probuditi, mahom to upropastim na razne (čak domišljate) načine, a sve podsvjesno, ni ne trudeći se... Ili je možda upravo u tome problem - ne trudim se oko ničeg vrijednog truda? Još osjećam posljedice od zadnjeg puta kada se to dogodilo. Vjerujem i Ona. Ali Ona JE tip ljudi iz prve rečenice odlomka. A ja sam privremeno to upravo zbog nje postao. Svemir ima debeli osjećaj za ironiju... Ona je sad sretna. Meni je samo drago zbog toga.

Imao sam u zadnje vrijeme mnogo kontakata sa svojim bivšima i nesuđenim bivšima. Primjetio sam da mi svaka od njih još paše, na neki svoj način. Ne znam je li u pitanju moj fantastično istančan ukus (bolje rečeno krajnja izbirljivost) ili moja usamljenost, ali doista su mi još drage. Dakako, anulirajući njih, broj meni poželjnih djevojaka iz meni bliskih krugova se drastično smanjio, što logički dovodi do toga da moram promjeniti krugove. No to je teže nego što zvući, pošto od velegrada, gdje sad obitavam, vidim ravno 2 ulice i unutrašnjost tramvaja/vlaka... I tu sam se već opasno približio cimerovom Slavenu, fiktivnom liku nedavno započete priče, u kojoj on pomalo bespotrebno kompliciranim, ali muzikalnim riječnikom prenosi svoje svakodnevne frustracije na papir, koje su ga sada već sigurno natjerale da sreću potraži u iseljeničkom raju svih Turaka i Bosanaca, odakle mu je i cura, djevojka koja je ničim izazvana odlučila studirati slavistiku. Ali sad sam već dobrano pobjegao od teme....

Dakle tramvaj. Ili vlak... Al ipak bolje tramvaj. Svima nam se sigurno dogodio onaj javnoprijevozni flert. Znate kada vidite lijepu curu/dečka u svojoj blizini, imate još pola sata laganog truckanja i zastajkivanja, pa stalno pomalo škicate na nju/njega, ponekad čak i uhvatite trenutak kada on/ona skrene s vas pogled i tako nastavljate sramežljivu igru skrivača pogledom, dok vam se mozak baca u daydreaming mode, pa zamišljate duge zastoje i nagla kočenja sa fizičkim kontaktom, upade terorista ili huligana od kojih ćete ju/će vas on zaštititi ili neke čak luđe kombinacije, te sa velikim žaljenjem promatrate kako izlazi 2 stanice ranije od vas, nadajući se da ćete kroz prozor uhvatiti onaj ključan potvrđujući osvrt i dugi pogled sa slow motion zabačenom kosom kroz hrpetinu ljudi koji se guraju na vratima. To je po meni najljepša i najiskrenija jednostavnost života. Čista utopijsko-romantičarska amerikanizirana sapunica bez puno kompliciranja, premišljanja, kombiniranja i svih drugih višesložnih riječi. Dapače - riječi nisu potrebne, one su višak. Urbana kaotična poezija oblika i pokreta. Često se pitam zašto stvari ne mogu biti jednostavnije, baš takve - čiste i jasne. U pogledu se skriva puno više nego što smo svjesni...

Ali ne, mi si moramo komplicirati živote. Čovjek je jedino biće koje pojmovima pridaje riječi, a riječima značenje. Tako i sama riječ čovjek, osim što je jednostavan naziv naše životinjske vrste, nespretno označava i muškog pripadnika te vrste, što je blaga statistička pogreška gledajući ukupnu sliku. No postoji i značenje riječi čovjek koje je kompliciranije, jednostavno zato što je relativno i osobno, poput toliko drugih riječi koje prihvačamo zdravo za gotovo, kao dobro, zlo, nada, ljubav - a čisto su naše, ljudske izmišljotine.Najveće komplikacije nastaju kada uz te riječi vežemo osjećaje i nazivamo ih tim imenima. Na kraju ispada da su oni, uz nagon za preživljavanjem, čija podgrana je i žudnja za moći i materijalnim bogatstvom, jedino što nas pokreće i čini drugačijima od majmunskih rođaka. No ja u taj mit ne vjerujem. Životinej isto osjećaju, čak vrlo slično nama. Ali to su čisti osjećaji, kombinacija kemijske reakcije organizma i kognitivne funkcije mozga, percipirane neodređenim unutarnjim osjetilom. Kod nas pak prolaze kroz mnoštvo umjetnih filtera - naše iskustvo, centar za razum, dedukciju, indukciju, podsisteme kontrole kao superego ili famozna savjest... I u tom kaosu viših moždanih funkcija se gubi orginalni smisao osjećaja i on poprima cijelu lepezu konotacija, od kojih su neke dijametralno suprotne od osnovne namjene. Tako dobivamo paradoks ljudske patologije, poput ubojstva iz strasti, samoubojice, fetišiste, pedofile i ostalo zlo, sada već, usudio bi se reći, urezano u naš genetski kod. Kada bi hipotetski uzeli rasu naprednih aliena (koja je eto slučajno poslušala hrpetinu znanstvenika kada su im prije par tisuća godina tupili o miru i održivom razvoju) koji nas promatraju, njihov zaključak bi bio otprilike: "Ahm... A kako su ovi izbjegli izumiranje?". Odgovor je jednostavan - priroda se grdno zajebala s nama. Preprilagodljivi smo, a mehanizam samouništenja kojeg očito imamo u sebi ne smije pokrenuti, jer bi za sobom povukla i cijeli živi svijet, dakle milijarde godina pomnog planiranja i odabiranja najboljih rješenja, kad se već potrefilo da nam je ovaj naš jajasti svemirski brod na baš dobroj udaljenosti od baš taman velike zvijezde, negdje u predgrađu ne posebno važne galaksije. Sasvim sam siguran da ćemo kroz koji milijun godina završiti na predavanju nekog slijedećeg najrazvijenijeg zemaljskog bića o "slijepim ulicama prirode", zajedno sa dinosaurima i sisavcima ledenog doba. Ironija je to što u ovom trenutku tisuće ljudi radi u prerađivačkoj industriji čiji je proizvod stol na kojem ovo pišem i kutija zvučnika iz koje dopire pjesma o upravo tom savršenom potignuću prirode, koje je ljudski "napredak" doveo na rub opstanka i vrhunac važnosti u svemirskom poretku stvari, barem iz naše perspektive..."

Soundtrack teksta:
Dave Matthews Band - Dreaming Tree

- 01:24| 3 Komentara | Print | # | ^

utorak, 06.01.2009.

Podrumski grijesi II (subota)

Znate one birceve u kojima se stalno ljušti boja sa zidova obljepljenih coverima rock ploča sedamdesetih, gdje je projektantski nemoguće uvesti i minimalnu ventilaciju (pa je jedino što vam preostaje kao riba hvatati molekule kisika u nikotinskoj magli), gdje su stolice drvene i neudobne, gdje uvijek ima previše ljudi, čak i kad ih nema i gdje povremeno zasvira srednjoškolski bend na kojeg "svršavaju klinke", kako je to na rubu ilegalnog jednom opisao Mile iz HP-a?

Part 2.

E pa, ohrabren jučerašnjim pozitivnim događajima, odlučio sam u subotu odvući tamo i ekipu, pogotovo zbog njihove pasivne neodlučnosti koja mi je već počela ići na živce. Na msnu sam frendu (zvat ćemo ga D., čisto zbog snalaženja) ispričao bajke o podrumskim doživljajima, pa se i on zainteresirao. Dakako da je tome doprinjelo i ledeno doba koje se stuštilo na Sisak i obeshrabrilo sve inovativne ideje oko odlaska van. Saznavši da je obiteljski auto, kojeg sam prisvojio, u blagom kvaru i spojivši to sa činjenicom da bi po ovom ledu sa 210 konjskih snaga i ljetnim gumama komotno mogao nacrtati metu na prvoj banderi, našao sam se u škripcu, jer frend živi blago rečeno u pripizdini, a prijevoza je bez. Vježbajući onaj neiskreni smješak kao iz reklame za zubnu pastu, odem do starog i pogledom ranjene srne ga užicam da nas obojcu odbaci do grada. Mislim da osmijeh i pogled nisu toliko pomogli, koliko činjenica da je stari gotovo umro od kesa pri pogledu na svog 20ineštogodišnjeg dvometarskog neobrijanog sina kako ga žica prijevoz do grada. Sjetivši se incidenta s bradom, na brzinu sam se obrijao i sasvim čovjekolik sjeo u auto.

Ubundani kao polarni medvjedi, tumbajući se 40 na sat u novom, ali za broj premalom autu, potrošili smo dobrih pola sata na put do mjesta do kojeg od doma dobacim pračkom. Nakon što smo pristigli u grad i otišli prema tobaccu opskrbiti se duhanom, naglo smo shvatili da vani umiru pingvini i zapitali se kako nam se još do prije godinu dana dalo smrzavati cijele večeri svaku subotu.

- Ma ne znam. Mora da smo ostarili... - velim ja, misleći pri tom da ipak ni klinci nisu toliko blesavi da sad stoje vani. Na žalost, nisam bio ni svjestan koliko sam bio u pravu.

Spuštajući se niz stepenice birca, čuli smo da je svirka već odavno počela, a prolazak kroz zadnja vrata nas je ostavio *paf*. Birc je bio krcat srednjoškolcima. Idemo sad malo analizirati riječ "krcat". Imate onaj standardni "krcat", kada negdje ima puno ljudi, taman na rubu kapaciteta. Imate "krcat" kao čekaonica puna penzionera ili autobus pun penzionera... No svi ti "krcat" su male bebe naspram onoga što smo mi zatekli. Probijajući se kroz horde skakutavih maloljetnica, jedva smo došlii do frendova, starih šankera koji su dovršavali litru Graševine i tu smo se usardinili, pritisnuti sa svih strana nadirućom dječurlijom. D. me vrlo mrko pogleda, dajući do znanja da nije presretan odabirom, taman kad je bend počinjao obradu Green Daya. Na trenutak sam i sam posumnjao u kvalitetu svoje ideje o mjestu odlaska van, no nadali smo se da će bend biti brzo gotov, pošto im pola publike mora doma u 11. Uskoro su nam se pridrižio ostatak ekipe, pa smo iznaručivali alkohol i primjetili da bend i nije loš s obzirom na godine.

Nakon nekog vremena, očajno se vrteći u potrazi za pravno punoljetnom osobom u bircu, pogled mi zastane na djevojci koja je pričala s jednim frendom. Cura je mogla imati kojih 20-ak godina, možda malo više, vrlo lijepih ženstvenih crta lica i dobrog tijela, što mi je ulijevalo kakvu takvu nadu da ovdje nisu prestali zalaziti stariji od 18, a i predstavljala je ugodan prizor na kojemu sam jedno vrijeme ostao. D. je nestao na WC i nije ga bilo jedno vrijeme, a onda se ponovno pojavio, sa blago čudnim izrazom lica i šutke stao kraj mene.

- Bok D., di si bio? - pitam ga ja.

- Ma na WCu, a i pričao sam sa S. malo. Znaš onu žensku koja je pričala s njim? - veli on meni. Odmah sam skužio da ju je i on primjetio i nadao sam se da nije u nekoj posebno romantičnoj vezi s S.om, iako znam da S. ima curu.

- Da. Tko je ona? - pitam znatiželjno.

- Ona je njegova sestrična. - veli D. i prazno pogleda u neku točku iza mene. Oho, malo nezgodno al ajde. - A znaš koliko ima godina...?

Tu sam se već brecnuo. Ma ok, reko, ak ima i 18-19, nije greda, mislim - izgleda starije cura, ali i tak nije baš tolika razlika, jel. Bitno samo da ipak ima zanimljivih cura u Sisku, već sam se zabrinuo, a neću valjda klinke gledat.

- Nemam pojma, kolko? - pitam i dignem obrvu.

- 16...

Pokušao sam kopirat onaji zvuk preplašene vjeverice, ali mi je dio mozga zadužen za motoričke sposobnosti odbio poslušnost, pa sam samo poput kipa buljio u D.a, i dalje sa podignutom obrvom. Na poslijetku uspijem izustiti:

- Koliko?!?

- Mda, 16 godina. Nemoš vjerovat... - veli D. zamišljeno. Sad već zabrinut, gledao sam u D.a, nadajući se vidjeti najmanji znak da se zafrkava, ali sudeći po njegovom izrazu i sam nije bio na čisto kako da reagira.

- Jebate! Kako 16?! Nema šanse! - skoro viknem. Uto ko za vraga dođe ona i stane blizu nas. Promotrim je još jednom, ali uplašeno, već zamišljajući natpis na ulaznim vratima "pedofil i seksualni prijestupnik". Po ničemu na njoj se ne bi dalo zaključiti da je još tinejđerka, a kamoli 2. razred srednje. Ubrzo nakon što mi se ponovno izgubila iz vidokruga i bend je završio svoje, pa je počela migracija mladunčadi prema kućama, što je oslobodilo jedan separe u kojeg smo se odmah pobacali. Ona djevojka je još nekoliko puta prošla kraj nas. Ponovno pogledam D.a, koji je pokušavao ne gledat i buljio u neodređenom smjeru. Potražim pogledom kamo gleda i zastanem na polici iza šanka, taman gledajući preko grupe poznatih djevojaka. Pogledam jednu od njih, slatkog lica, u haljinici poluotvorenih leđa i pomislim otprilike: "Čekaj. Pa ona ima 18-ak godina. Kak ova može imati 16?!" Nije mi nikako sjedala ta informacija.

- Pa gle, to se sad izgleda promjenilo. - javi se odjednom D. - Sve mlađe cure izgledaju sve starije. I dakako da ćeš se zagledati u dobru žensku, ali nikad nisi ziher koliko je stara. A ova je ilegalno stara!

Logika mu je bila na mjestu. Osvrnuvši se, vidio sam još potencijalnih maloljetnica i redom se čudio, pošto se ne sjećam da je u našoj generaciji bilo cura koje su tako izgledale.

- Pa da, u pravu si. To je prebolesno... - velim otužno.

- Ma da, al opet... Mi smo tih godina kada je najbolje gledat one od 18-19 i one od 29-29. - opet će D. - One od 18 traže zrelije dečke, a one od 28 su već očajne... Dok su ove naše dobi najzajebanije.

- Da, to bi se odma udavalo...

Tu se puknemo smijat obadvojca. Ali logika je ponovno bila donekle na mjestu. Nastavili smo sa razgovorom o ženama. D. je već mjesecima u ozbiljnoj i dobroj vezi, dok sam ja single već mjesecima, pa sam se iznenadio koliko su nam slična stajališta. Zaključak je bio da cure padaju na samosvjesne muškarce, iako im zapravo najčešće pašu upravo oni koji sjede po kutevima birca i ne prilaze im napadno.

Zaključak

I to je bio zaključak koji me posebno pogodio. Do sada se ne mogu pohvaliti nekim posebno velikim brojem djevojaka, ali kad malo bolje razmislim - sve su prve prišle meni, makar sam na neke od njih i ranije ciljao. U tom trenutku kada počnem sa pričom, tu je sve rješeno, jer riječi su moje omiljeno oružije. No dolazak u situaciju kada je djevojka voljna slušati što imam za reći mi dosad nije polazio za rukom. Toliko slušamo o djevojkama koje traže "drugačije" muškarce, koje vjeruju da nismo svi isti i kojima je dosta ispraznih razgovora i glupih uleta, a opet ispada da upravo te najbolje, koje nekim čudom nisu zauzete, padaju u naručja največim debilima, čast iznimkama. Nisam siguran da li je tko istražio taj fenomen i nacrtao kakav grafikon, ali tu informaciju bi volio vidjeti na papiru... Tko tu griješi? Pa ja, konkretno. Cinizam i pasivnost su fantastični obrambeni mehanizmi u ovom ludom svijetu, ali ne pomažu romantičnosti. Samouvjerenost je tu sasvim lažna, jer dubinski ne postoji. I što poduzeti? Ne znam. Zasada sam zadovoljan sudbinskim odabirom djevojaka, pa makar to bilo rijetko, tako da ću i dalje sjediti po podrumima u kutevima i čekati. Greška? Zasigurno. Ali tko zna. Možda jednom ponovno naiđe kakva cura vrijedna truda. Samo OVAJ puta moram biti extra pažljiv, da ponovno ne zaserem. Za to imam dara, naime.

- 13:58| 1 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 05.01.2009.

Podrumski grijesi (petak)

Znate one birceve u kojima se stalno ljušti boja sa zidova obljepljenih coverima rock ploča sedamdesetih, gdje je projektantski nemoguće uvesti i minimalnu ventilaciju (pa je jedino što vam preostaje kao riba hvatati molekule kisika u nikotinskoj magli), gdje su stolice drvene i neudobne, gdje uvijek ima previše ljudi, čak i kad ih nema i gdje povremeno, uz akustičnu gitaru, zapjeva lokalni balkansko/irski kantautor i coverist uz zvukove pivskih krigli?

Part 1.

E pa u takvom jednom prostoru se zaista ugodno osjećam. Nema to neke veze sa tipom ljudi koji tamo zalazi, iako moram priznati da su mi bliži od većine ostalih u gradu, niti sa mjuzom koja je ipak repetitivna, nego jednostavno ta polumračna barska atmosfera pogoduje mom ciničnom samačkom poimanju života. To je i razlog zašto sam se odlučio sam zaputiti tamo u petak, makar me inaće nemoguće odvući od kompa prek tjedna. Nitko iz ekipe se nije udostojio doći, vjerojatno zbog toga što je većini jetra radila prekovremeno nakon Nove i aftera, ter sam prilično skeptično zavirio unutra, otkrio da ipak poznam hrpu ljudi i bezobrazno im se uvalio na malu stolicu kraj separea u prvom redu do "stagea". Frend još nije počeo sa svirkom, pa sam vrijeme skratio razgovorom sa starom školskom kolegicom, od koje sam saznao da sam pozvan na 5. godišnjicu mature, unatoć činjenici da sam uslijed pada maturirao godinu dana kasnije, i da ću se kao nezaposleni samac koji živi s roditeljima dobrano naslušati in-your-face primjera mladosti i uspješnosti, a onda vjerojatno zasjesti za šank i stući neki dobar whiskey, kad je već sve jel plaćeno. Isto tako, saznao sam da sam se taman mimoišao sa starom prijateljicom/ljubavi/karakternom kopijom sebe samog za koju sam već mislio da je propala u neku rupu u Zaprešiću, a s kojom sam taman obnovio kontakte i neuspješno dogovarao kavu. Važući u glavi o čemu prvo da razmišljam na konto novih informacija, jedva primjetih frenda koji je počeo sa svirkom, a onda sam odlučio staviti mozak na pašu i pokušati odpjevati koju tercu na frendove preduboko odsvirane stvari. Negdje u pauzi nakon prve ture pjesama (stranih), ponosan na cijelu oktavu koju sam otpjevao na Jeremyu, primjetio sam dvije djevojke koje su ušetale u birc. A primjetio sam ih primarno zbog toga što su krenule direkt do moje stolice i poostavljale jaknice i torbice na nju. Dignuvši obrvu, samo sam se preselio do fotelje i uz glasni *puffff* se bacio u nju nasuprot desnog zvučnika, iznenađen pri tom nevjerojatno malim razmakom fotelje od tla. S koljenima u razini glave, rukama na naslonu u visini chopperovog upravljača i cigaretom u ustima sam vjerojatno izgledao prilično smiješno, ali mi nije padalo na pamet micati se ni centimetar. Za to vrijeme, djevojkama su pristigle prve dvije crne točene, dok su one započele sa svlačenjem slojeva zimske odjeće. Jedna je izgledala sasvim prosječno prosječno, a druga je, skinuvši majicu, otkrila prilično zanimljive atribute, dovoljne za privlačenje moje pozornosti (što nije mala stvar). Dakako, erm, da je činjenica što mi je glava bila u razini njenih njišućih bokova otprilike 35-40 cm zračne linije udaljenih od mog nosa tome doprinjela... Nakon druge pauze sam otišao stati u prvi red, ukočenosti radi. Djevojčuljci su bili na drugom dijelu prvog reda i nešto se značajno došaptavali. Nakon kraja svirke, previše popušenih cigareta, promuklog grla od pjevanja Zlatnih godina iz petnih žila, intervencije kod miksete i gitare zbog neposlušnog desnog zvučnika i podmuklog smijanja kada je jedan stariji frend vidno pijan pokušao uletiti upravo tim djevojkama, krenuo sam na stage pomoći u raspremanju opreme. I upravo kod tog nesretnog desnog zvučnika, dok sam u polumraku pokušavao skužiti gdje se točno gasi (jebo ih Behringer da ih jebo), odjednom se oglasi jedna od djevojaka, vireći iznad naslona za ruku kraj zvučnika (desnog).

- Bok! - veli ona, nisam točno ziher koja. Dignuvši pogled, primjetio sam da ih sada već zajebava gravitacija.

- Bok... - velim ja, vrteći bezveze treble potenciometar na zvučniku.

- Ej, a kako se ti zoveš? - reće ona zgodnija. Ja im kažem ime, sad već pizdeći na zvučnik.

- Vau, baš lijepo imeeeee... - vele one maltene u glas.

- Ja sam *nešto*, drago mi je. - kaže zgodnija. Njeno ime je u mom mozgu zaostalo otprilike istu količinu vremena koliko treba mojoj zlatnoj ribici da zaboravi da se nalazi u 4-litrenoj posudi. Pružim joj ruku i nasmješim se.

- A ja sam *drugačije-nešto*. - kaže ova druga i pruži ruku. Uobičajno ime, al mogla je reći Milhevirina, ne vjerujem da bi teže zapamtio.

- A kolko ti imaš godinaaaa... - krenu opet one. Samo sam zavrtio glavom i opalio po netom pronađenom power gumbu.

- Ajd pogodite! - reko, već unaprijed znajući da će odgovor biti oko 27...

- 28! - veli ova prosječna, što me izrazito nasekiralo.

- Ma to je zbog brade. Iako - osjećam se fakat i starije... - Počnem ja s grintanjem. U glavu mi tad uleti da se nisam obrijao prije odlaska u grad. S obzirom na to da mi je kosa dva tjedna prerasla obavezno šišanje i da mi je brada iz dva dijela različite starosti (brada i brkovi vjerojatno stariji od njihove garderobe i ostatak od par dana zapuštenosti), shvatim da izgledam očajno. Utoliko me više iznenadila sljedeća izjava:

- Znaš, ja mislim da si baš zgodan. - lupi ova zgodnija. Otprilike u istom trenutku sam taman išćupao kabel iz lijevog kanala miksete i zateturao, što je sigurno izgledalo krajnje trapavo. Okrenem se prema njima u čudu i nehotice mi se otme falseto zvuk ranjene vjeverice:

- Ha?!

One su se samo smješkale. Oči su mi se velikom brzinom kretale gore - dolje na relaciji: njihove face - savršen dekolte one zgodnije djevojke.

- Pa hvala... - velim ja uz smiješak i zbunjeno počnem motati kabel oko ruke.

- Ajd se nasmiješi... - opet veli ona druga. Nasmijem se neiskreno ko u reklami za zubnu pastu. Ona zgodnija djevojka se nasmiješi, namigne mi i pokuša prstom pokazat znak za OK (ili mmmmm fino!, kako god tumačili taj znak), ali je imala problema pri pokušaju spajanja kažiprsta i palca. Shvativši da su u pitanju ipak samo pijane 18-ogodišnjakinje, izignoriram ih, noseći kabel na hrpu s ostalim kabelima. U to je naišao neki njihov prijatelj i naglo sam ispao iz njihove interesne sfere, pa sam se upustio u razgovor sa frendom koji je hvalio nove Gibsonove žice na akustičnoj. Užicam ga gitaru, sjednem na barski stolac na kojem je svirao i počnem prat po nekim svježe otkrivenim jazz akordima. Nakon nekoliko minuta sam primjetio da su se djevojke obukle i spremile na odlazak. No kad su već prošle kroz prva vrata, odjednom ona zgodnija povuće prijateljicu za ruku, dođe do mene i kaže:

- Ej! Ajde mi mooolim te još jednom reci kako se ono zoveš?

Potiho se nasmijem i zavrtim glavom, pa joj ponovim ime. Njihov izlazak iz birca je trajao još skoro minutu, dok su polako uzmicale unazad, cijelo vrijeme mi mašući. Na kraju mahnem i ja njima i nastavim svirati.

S obzirom da su se svjetla već poodavno upalila i velika većina ljudi je napustila birc, moje tiho sviruckanje se čulo puno bolje nego što sam želio, pa me iznenada ekipa iz separea kod šanka pozvala da dođem s gitarom i odsviram neš. Odlučih im odsvirati svoju 13minutnu etidu Images in past perfect, koja je očito pogodila raspoloženje i na moje veliko zadovoljstvo izmamila pljesak auditorija. Ponosan na sebe, na brzinu sam se pokupio iz birca, izbjegavavši eye contact s vlasnikom koji nas je tjerao još prije 15 minuta. Dok sam se s ekipom (i gitarom, defom i 4 litre pive) išao smrzavati na Rokić kraj Kupe kako bi još malo utvrdili gradivo exYu rocka, osjećao sam se prilično dobro, kako se nisam osjećao stvarno dugo. A sutradan je bila subota... Što li će se tada tek desiti?

O tome ipak sutra, bit će i neki zaključak valjda. Sada sam preumoran.