Pokušaj br. 1

utorak, 30.12.2008.

Muke po Novoj godini

Ok, nisam najaktivnije biće u postojanju i pasivna-depresija me prati kao kišni oblak onog nesretnog kamionđiju iz Vodića kroz galaksiju za autostopere, ali konačno sam se (na svoj ponos, a sramotu nekoliko tisuća godina pisane povijesti i ljudskog roda općenito) našao u situaciji kada moram nagovarati ljude na nešto. To nešto čak nije nešto nešto, već "najluđa" noć u godini. Odgovori poput "joj, dosadan si više s tom Novom" ili "ma ne znam, bit ću valjda negdje, ak niš doma" zadnjih dana pljušte sa svih strana, što mi je potpuno nejasna i zbunjujuća situacija. Nikad nisam vidio da Sišćani izbjegavaju izliku za oblokavanje, iako nije baš da im treba... Možda je kombinirani utjecaj svih dosdašnjih ludih tuluma za Novu godinu stvorio kritičnu masu u generaciji kada su se svi toga zasitili... Dok sam ja imao zanimljiv score sa tim.

Samim krajem 2003. godine sam sa novom curom i dotadašnjom ljubavi mog života otišao na tulum novih prijatelja iz generacije u koju sam netom propao iz razreda više, uslijed Sotonine babe u mirovini koja je našla za shodno predavati njemački jezik u sisačkoj gimnaziji, umjesto da se hrani nevinim dušama negdje na Floridi. Ovo je bilo donekle obećavajuće. Do trenutka kada sam začuo prvu turbo-folk stvar večeri. Do negdje 5 ujutro se nastavila plejada usranih tonova iz jeftinog kazetofona koja je bila na relaciji turbo-folk-thompson-domaća estrada-generički r'n'b. Da se ne bi zbljuvali prije reda, ja i frend smo 2 puta pokušali presjeći sa Slayerom i At the Drive-Inom i na obostrano oduševljenje barem na kratko uplašili sve prisutne. Nije dugo trajalo. Na kraju sam završio u dvorištu u majici, u krugu sa potpuno pijanim likom kojem tad nisam znao ni ime i curinom najboljom prijateljicom koja je željeznim stiskom držala lošu travaricu plešući na neku melodiju u svojoj glavi. Od tada nisam nikada više upao na party nepoznate ekipe.

2005. godinu sam dočekao sa curom (tom istom) u krevetu. Zaspala je malo poslije 11 navečer. Ja sam dočekao novu, probudio ju, izljubio, odgledao film i zaspao. To mi je bila jedna od boljih.

2006. smo odlučili proslaviti s ekipom u MD-u, koje je bilo puno i koja je jamčila super provod. Ona cura je, vidi vraga, još bila sa mnom (ne zadugo) i otperjali smo u MD obućeni prilično fensi i s namjerom da se obločemo svjetski. Preporuka - ako vam netko ponudi dim iz sumnjivog dimećeg štapića nakon što ste u sebe natankali pola pelinkovca i zadivljujuć broj pivi - samo naprijed! Imat ćete o čem pričat unucima... Sljedeće slike su sve što mi je do danas ostalo u glavi od te večeri nakon pola 12 kad se to sve dogodilo:

Zeleno-naračasto/ljubičasti zid u vrtlogu sa smeđim namještajem.

Ljudi. Plešu. Previše cipela!!!

Nečije kukcoliko izobličeno lice polagano progovara nešto što zvući kao "Jel tebi dobro, malo si blijed?" izgovoreno iz slivnika sudopera.

Treptaj. Svjetlo. Netko se nešto dere. Pucanj pod teškom delay efektom i zveckanje čaša. Odjednom držim čašu i izljevam u sebe nešto poput razrjeđene gazirane akomulatorske kiseline.

Snijeg. Stepenice. Beskonačne stepenice. Borim se s gravitacijom, ali nema ograde?!

(tupi udarac)

Puno snijega, svuda oko mene. Netko me izvlaći... Ponovno stepenice.

Puno ljudi na terasi. Vatromet. Tisuće ruku me pokušava dodirnuti. Poljupci.

Bljuvanje kraj stepenica.

Sljedeće čega se sjećam je kada sam otvorio oči u sred birca. Sjedio sam na stolici i smrzavao se, zamotan u kaput od starog i povremeno padao u nesvjest. Prespavao sam cijeli sljedeći dan. A repriza je taj dan navodno bila još luđa... Uf!

Nešto prije 2007. sam pak bio usamljen, s curom sam prekinuo, sa starom ekipom izgubio doticaj, pa mi je trebalo nešto u zadnji tren. I evo ga - javlja se frend da slavi s curom kod nje doma. Vodi i prijatelja... Pa ajde, reko, nemre biti gore od predhodnih par novih. Uljećemo mi tako u kuću, pozdravljamo se s domaćicama i sjedamo. Otvaramo pivu. I tako... Sjedimo. Pijemo pivu. Netko nešto kaže. Ponovno pijemo pivu. Tu i tamo odemo na WC. Dođe ponoć. Čestitamo si. Odemo gore na kat gdje 8745300 maloljetnika, frendova od mlađeg brata već mrtvi leže oko biljara. Poderemo ono malo klinaca dovoljno trijeznih da drže štapove i slavodobitno se vratimo dolje. U međuvremenu je došlo još par nepoznatih ljudi, uglavnom cura. Prosječne i zauzete. Prolaze sati, pive ponestalo, napio se nije nitko. Ulječem u spavaću sobu na prašnjavi premali krevet i nakon kratkog razgovora sa promuklom starijom sestrom zaspim ko top. San mi raspline poziv pijanih osiječana koje sam upoznao na netu, vika i dernjava prek mobitela. Ustajem se, pišam 3 minute i pijem kavu. Kaj nova godina je? A u kurac, ode još jedna u nepovrat!

2008. godina je obećavala, pogotovo jer sam krajem prošle upoznao zanimljivu curu. Frka je u tome što je veza bila casual, a na tulumu na kojeg smo se spremali je bilo ljudi koji s nama u kombinaciji čine pravu malu lokalnu sapunicu. No hajde - ipak je to SKWHAT,cura, puno ljudi, puno cuge, stara ekipa, nova ekipa i mjuza. Što više možeš poželjeti? I doista. Jelo se, pilo, zajebavalo, čak sam i sebi nesvojstveno zaplesao. Onda je cura zaspala. Ja sam se naljutio jer sam, već pripit, htio malkoc pozornosti. Svađica. Velim ja "ma gle, nisam ja obijestan ni zao, ja to zato jer mi je stalo do tebe...", da nisam ni skužio što sam rekao. Njene velike oči su me samo gledale trenutak i kroz mene prostruji osjećaj sličan onome kada napravite faul i samo čekate zvuk zviždaljke. "Sori, ali mislim da mi moramo prekinut..." Paf. Čarobnim štapićem pokvarena večer. Ostatak sam prosjedio na stolcu s pivom u ruci, ne toliko žalostan niti ljut, koliko nalik na ovog smajlića:

I sad što?! Sad nemam nikog, ne idem nikamo, a baš sam se veselio prilici da skinem sa sebe Prokletstvo novih godina. No neka, imam još danas za neke spasonosne ponude. Čak se jedna i nazire. Iz vrlo neočekivanog izvora.

- 04:07| 0 Komentara | Print | # | ^

nedjelja, 28.12.2008.

Uskrsnuće bloga na Božić

Nije me bilo preko godinu dana, jer sam odustao od pisanja djelomično. No božićna melankolija radi svoje, pa sam odlučio o ovoj temi progovoriti i javno...

Daklem, sjedim tako doma u pol 4 ujutro i umirem od dosade, pokušavajući probaviti obilna božićna jela i poslastice kojima sam se višestruko pretrpao, i kako to kod mene često biva, odjednom me uhvatila želja za pisanjem. Pošto se dotičnom radnjom nisam duže vrijeme bavio, bit će tragova hrđe, pravopisnih i typo grešaka i sličnog materijala za inatljive sitničavce koji si ne mogu pomoći nego primjetiti svaku i najmanju sitnicu i prigovarati zbog nje, promašujući pritom ideju iza nadasve genijalnog teksta, po mom skromnom mišljenju. Šarec, već te vidim...

Daklem. Blagdansko doba bi trebalo biti veselo i radosno, sa dječicom koja skakuću oko borova i razbijaju kuglice, uz smješak roditelja, baka, djedova, polu-stričeva, teta-baka, te prijatelja i susjeda, koji su se okupili u velikoj svijetlog sobi, priljubili se uz razna grijaća tijela i krenuli si kontrolirano nasumičnim zagrljajima čestitati The obiteljski blagdan. Vani bi trebao padati snijeg, kojeg bi susjedi preko ceste sa smiješkom na licu čistili i mahali u znak pozdrava, dok bi jedino gusti sitni ravnomjerni snijeg donekle prigušivao jutarnju božićnu pjesmu čestitara i jutarnjih crkvenjaka koja se polako uzdiže iz neodređenog smijera unutar pitomog prigradskog naselja. Zar ne zvući naprosto predivno, poput kombinacije toplog kakaa i domaćih kolačića čiji recept će zauvjek biti izgubljen odlaskom najstarije generacije iz obitelji u predjele za koje je ovaj koji se rodio danas i umro 33 godine/4 mjeseca kasnije? A što mi danas imamo...

Sumorno jutro obilježeno odvratno teškim oblacima i depresijom koja se provlači tjednima i ubija ono malo duha u ljudima kojima je prekipilo od neplačenih prekovremenih što su zamjenili ono malo vremena u danu kada su se osjećali individuama. Snijega odnikud, taman je pretoplo za njega, ali to ne smeta usranoj kiši koja kao da se igra s našim strpljenjem javljajući se povremeno i iznenada. Nikad nisam imao ovako fizički osjetan osjećaj nedostatka božićnog duha u zraku. Vrijeme je potenciralo sumornost i apatiju, čak ni nova božićna rasvjeta ne rasvjetljuje vječni sumrak u kojem smo zapeli. Ispod borova malo toga, stegnuo nam dr. Ivo remen, nisu vremena vele. Trpeza dakako bogata, jer hrana je izgleda jedini preostali smisao blagdana čiji su pomješani običaji i komercijalizacija očitovana u reklamama ispresjecanim izlizanim i 147 puta pogledanim božičnim filmovima na televiziji zamjenili pravi smisao. Novu godinu ne planira nitko, apatija je dotle dotukla ljude da se nikom ne da ni razmišljati. Pijanke na badnju večer pune ionako krcate kafiće u kojima zvuci moderne glazbe posve zasjenjuju trenutak početka najpoznatijeg rođendana, na kojeg nitko osim malobrojnih ne obraća pozornost prvih 15 minuta. Prazna čestitanja, tisuće neinventivnih i vulgarno-zabavnih poruka zagušuju ionosferu impulsima koji se pretvaraju u dolarske znakove u očima direktora njemačkih i austrijskih multinacionalnih kompanija. Konzumerizam najgore vrste u dobu kada jedino stvaranje novih konkretnih vrijednosti može nešto značiti. (Dobro, mislim - tu se ja nemam što javljati jer sam nezaposleni cinik koji smo surfa i prigovara, ali mislim ovaj puta s pravom.) Hrpetine pijanih ljudi nekontrolirano naljeću jedni na druge i upuštaju se u šizofrenu komunikaciju koja završava pjesmom bez ikakve tonske pravilnosti. Kaos viših moždanih funcija u glavama normalnih ljudi tada zamjenjuje nedostatak istih u glavama ostalih...

Kadkada stanem. Stanem, jer me nešto zbuni, nekakav tračak svjetla kao kad netko odmakne žaluzinu na prozoru s južne strane kuće i traka svjetla upadne u periferni kut oka, te skrene mozgu pozornost da se nešto događa, iako je trenutak nedovoljan za definiciju tog nečega. U tom trenutku kad stanem i osvrnem se, dok drugi nastavljaju svojim putevima oko mene, silno se začudim. Koji je točno nama kurac i što mi to točno izvodimo većinu vremena u našim životima? Negdje je netko nešto gadno loše povezao u glavi i nametnuo kao socialno prihvatljivo, društveno nužno i odgojno ugradivo. Mi toliko toga radimo pogrešno... A ne vidimo ništa, niti kud idemo, niti što je kraj nas niti znamo ZAŠTO uopće idemo. A netko stalno povećava brzinu na traci ispod naših nogu. Jesam li ja jedini kojeg to ponekad buni i uznemiruje, je li to nekakav genetski kiks pogrešno povezanih neurona u mom mozgu ili ima još takvih ljudi?

Počeo sam sa preteškim temema za 4 ujutro. A mislim da je ovo dosta materijala za prodrmavanje i mentalnu rekreaciju bar koju minutu svima koji se usude krenuti u čitanje mojih nesnosno kompliciranih rečenica. Predlažem humanitarnu akciju Uključimo im mozgove. Prihodi idu primarno za nabavku ogromne zalihe mokrih krpa. Tražim dobrovoljce za upravljanje ovim primitivnim, ali učinkovitim oružem pobuđivanja stanja više svijesti. Upute: uzmite krpu, nanišanite nečiju glavu, zamahnite i odmjerenim udarcem ga/ju opalite. Krajnje jednostavno.