nedjelja, 31.03.2013.

Šutnja je u kurcu, a ne zlato



Najteža stvar pri početku pisanja je odabir naslova. Naslovi su zajebana stvar, moraju odražavati duh teksta, njegovu bit, a opet biti dovoljno upečatljivi da nadagnaju (da, nadagnaju…) ljude da se potrude pročitati tekst do kraja, što u mom slučaju često znači gomilu teksta koju u normalnim uvjetima nitko ne bi htio proći svojevoljno. Ovaj tekst je pogotovo takav s obzirom da je na ovom paučinom pokrivenom blogu već odavno prošlo vrijeme za intermezzo tekst nevezan za moje psihološke žalopojke sebi samom, no i tako mi se već dulje vrijeme čini da ove tekstove uglavnom pišem zbog sebe, koristeći bespuća interneta kao svog osobnog psihijatra i best frienda, s obzirom da s istim ne kontaktiram već neko vrijeme, a ostatak ekipe ne želim tlačiti (više nego inače) ako baš ne moram.

Kad smo već kod strukture teksta, uvodni odlomak se obično koristi za skraćenu verziju tematike, pa sam se tako već dotakao dvije teme koje svakako spadaju u smisao naslova, a i prokleto mi idu na živce. Suvišno je pisati o gubitku inspiracije i bezvoljnosti, pošto o tome već vrapci na blogovima pjevaju, a i sam sam sebe tlačio takvim napisima sasvim dovoljno, dok su neke životne neminovnosti dovele do prijateljske šutnje koja je tužna, ali ne i namjerna. A tu je i šutnja iz smjera preko granice, što zvuči samoobjašnjavajuće, iako ne i opravdivo s obzirom na medij u kojem se oboje nalazimo kod kuće, ali (opet ali) se i to može poprilično zdravorazumski objasniti, pogotovo jedinicom prostor-vremena koje nas dijeli i koja se konačno pobrinula da prestanem razbijati glavu oko nerješivih zagonetki, iako me povremeno, mada sve rjeđe, kopka kao lijeni rudar negdje u lijevoj polovici prsnog koša. Prešućujem svakodnevno dosta toga, makar sam svjestan koliko nakupljanje tereta bez učinkovitog sustava odvoza istog može biti opasno, ali mi za sada još povremeni napadi spisateljstva ili air guitara na neku totalno epsku stvar pružaju prilike za ispucavanje dovoljne količine energije da spriječim efekt ekspres lonca koji bi se vjerojatno manifestirao u obliku manjeg živčanog sloma, vjerojatno na nekom javnom mjestu i u najgoroj mogućoj situaciji s obzirom na to koliki sam baksuz. Već sam magistrirao na učinkovitom damage controlu po tim pitanjima, no baš kad sam pomislio da je ekvilibrij postignut i zacementiran, opet sam se dočekao u zasjedi i našao novu kilažu za prevaljivanje jezičca na vagi i glavobolju ekipi za odvoz. Opet. I opet mi to nije trebalo…

Ima još „opet“ za iskoristiti u toku ovog teksta, pogotovo zbog toga što se u ovoj situaciji radi o blatantnom primjeru šutnje, čak do te mjere da to sam sebi nisam htio reći neko vrijeme, zatomivši već jednom eskalaciju, makar sam znao da riskiram katatonično stanje… a sad je kasno i da pokušam. Kako se prekida šutnja? Ne zbilja, treba mi savjet jer sam potpuna neznalica po tom pitanju, a pogotovo jer sam svjestan da su šanse uvjerljivo protiv mene i da je sudbina predvidjela hendikep u okladi za lošiju varijantu. Ako je tko kockarski raspoložen, može komotno uplatiti, mislim da je tip na mjestu... Još k tome, opet ciljam previsoko i polako padam s te visine (što je vrhunski ironična analogija, btw.), iako sam u pokušavanju kopkanja po dugoročnoj memoriji shvatio da sam u situaciji u kojoj jako dugo nisam bio, a svojedobno sam po prvi puta krenuo po prave pisati zbog jedne slične. Uz to, rizik prelaženja preko te barijere u jednom od „idem, pa kud puklo“ trenutaka je prevelik da bi si ga svjesno dopustio, a s obzirom da sam uglavnom neprekidno svjestan svega, zaključak je poprilično očit.

Ah da, zaključci. Ne volim taj dio teksta, jer bi tu, kao, trebao biti pametan i opravdati svoju reputaciju, uglavnom temeljenu na prodavanju pameti drugima. Dedukcija je najmanji problem kad imaš par informacija i trebaš ih povezati, problem nastaje kada su informacije mutne i kontradiktorne, a odlučujem o stvarima koje mi se čine nevjerojatno bitne, iako su vjerojatno daleko od toga, tek možda simpatične sa stajališta promatrača. O stajalištima mog razloga za šutnju ne želim, jer bi me ona najvjerojatnije spustila na zemlju brzinom koju moj pulu-autizam ne bi mogao procesuirati, a naknadni pokušaj damage controla ubio u pojam.

Nah, brijem da ću ovaj puta namjerno prešutjeti, makar ne zaradio na porastu tečaja zlata. Nekada je bolje ne pretjerivati sa izazivanjem sreće, a možda mi se sudbina u međuvremenu odluči iskupiti za sustavno trollanje na koje sam već otupio pomalo. Sad sam taman dovoljno prodrman da sa smijem sam sebi… Još se kreće i još sam živ, makar često tvrdio suprotno.

Aj, bar nešto.

Soundtrack teksta:
Karnivool – Change pt. 2, pogotovo onaj dio di veli „So people tell me you need a waking day to fall asleep“.

Krajnje prigodno, i za mene i za ovu o kojoj šutim.

- 04:24| 2 Komentara | Print | # | ^

subota, 29.09.2012.

Pilanje i pilarsko prigovaranje




Prije 4 mjeseca sam Plavuši obećao da ću napisati post o plutenom čepu. Do tog je došlo prilikom redovite runde prigovaranja zbog moje spisateljske apstinencije, na jednoj totalno random kavi prilikom njenog rijetkog ukazanja u rodnoj selendri, pri čemu me još obavjestila i da je upisala drugi faks, definitivno ostaje na moru, udaje se za godinu dana (čime naš pakt o braku nakon 30. pada u vodu, na opću žalost moje sestre koja je i dalje uvjerena da smo poskrivečki hodali godinama), te posjeduje prvi u planiranom nizu štandova s pomfrijem – sve to otprilike po tom kronološkom i vrijednosnom redu. Na spiku o plutenom čepu sam pristao više radi postavljenog izazova, koji to nije ni bio obzirom da smo oboje svjesni mojeg iznimnog talenta, da bi ju potom odbacio kao munjenu (ideju, ne Plavušu), s čime se ona (Plavuša, ne ideja) najvjerojatnije pasivno složila. Da mi je bilo tko drugi nešto rekao u vezi neaktivnosti, ne bi niš rekao...

No pluto je drvo, jel tako - tako je. U maniri vica o Ivici i objašnjavanju leptira preko slijetanja na medu, umjesto čepa spomenut ću piljenje drva kod babe. Dakako, kao i u većini mojih pričica, ovaj naizgled jednostavan i rutniski sezonski posao ima par twisteva. Naime, baka ima pomalo O-K poremećaj kada se radi o količini drva za ogrijev, pa, u inače pozamašnoj garaži, uz malu stalažu, kosilicu, nešto kuruze i dva bicikla, ostatak prostora zauzimaju nepregledni redovi nevjerojatno pedantno složenih, uredno pocijepanih drva, rezultat uglavnom majčine ustrajnosti u dovoženju tački i mojih par O-K poremećaja vezanih uz statiku i simetriju; uz to, ispred kapije se uglavnom nalazi još i dvoznamenkasti broj metara neispiljenih drva - ono, za svaki slučaj, nikad ne znaš, treba moć preživit i nuklearnu zimu i par ledenih doba sinko, jel znaš ti kak je teško za drugog rata bilo, ej! Fala bogu drva i trajnog mlijeka joj nikad neće zafaliti.

Da stvar bude zanimljivija, prije par mjeseci, prilikom nadobudne i godinama života neprimjerene avanture branja višanja za plac, spomenuto drvo crvenih plodova iz roda ruža se odlučilo osvetiti baki za desetljeća sustavnog drvocida i žrtvovalo je granu na kojoj je stajala ne bi li joj slomilo pokoju kost i poslalo ju u bolnicu na 2 mjeseca, pa smo umjesto aktivne cjepačice i autorice popratnih radova poput donošenja majstoru rakije i nama kave i napolitanki, dobili komentatoricu koja se svaki put u krivom trenutku brzinom 0.5 km/h pokušava maknuti s puta, što joj hodalica uglavnom ne dozvoljava. Uz mene i nju, tu je neizostavna i u bitnoj ulozi moja majka, koja pokušava oboriti svjetski rekord u broju svari koje mora napraviti u istoj jedinici vremena, stoga je svaki letimični pogled u generalnom smjeru njenog kretanja otkrivao drugu radnju, ostavivši me pomalo zadivljenim dok sam kontemplirao o istovremenosti hranjenja mačaka, vješanja veša, kuhanja kave, pomaganja baki niz stepenice i traženja meni radne odjeće i tenisica, koje sam ne bi našao ni da mi mašu pertlama ispred nosa, a sve to predebelo prije 8 ujutro za moj ukus. Pilar nam je stariji lik sa prosjedom bradicom koji škilji, rekao bi da je stariji Japanac sa neprirodno velikim šakama i blagim tourettovim sindromom, koji se aktivira izgleda uglavnom prilikom jutarnjeg ćaskanja o dnevnoj politici. Sljedeća četiri sata su drva, uz nesnosan zvuk pile i smrad ispušnih plinova kultne dvotaktne jurilice poznate kao banzek.

Ali ne bilo kakva drva!

Baka je, naime, opet uštedila... Drva koja su nas dočekala su bila redom

1. neravne klade mladog drveća s kojim smo se ja i stari borili čitavo proljeće u velikoj „Bitci za ogradu“ (svaka sličnost sa istoimenom bitkom iz Gospodara prstenova je itekako namjerna), gdje smo, naoružani samo smrknutim pogledima, smiješnom sjekiricom i tupom pilom, odbili najezdu zlog mladog gloga i drugih nenarodnih vrsta drveta sitnog korijena koji su prijetili suverenosti uskog pojasa trave do vanjske ograde po kojem inače štrumfaju kokoši u dnevnom obilasku.

2. otpiljci vanjskih dijelova trupaca iz pilane, duljine 4-6 metara, koje je lako cijepat, teško pilit i nemoguće izvuć s hrpe.

3. još takvih otpiljaka.

Ostala tri dana su cijepanje. Zahvalivši majstoru, koji po bakinoj kategorizaciji spada u sam vrh svog zanata (pro: jeftin, brz, oće ispilit kvrgu; kontra: pojede za trojcu, popije politru rakije umjesto vode, iako je potonje sve manje loša stavka jer je kotao prošao amortizaciju, jabuka ima milijarda, a kubik vode je sve skuplji, neće to na dobro izać, joj, joj, što će jadna baka...), krenuo sam u izazivanje bolnih leđa uz mahanje sjekirom uokolo, što je na svu sreću završilo bez ozljeda. Trajnih. I svi prsti su na broju, što ću prozvati osobnom pobjedom. Iscjepana i složena drva su na kraju izgledala impresivno i jedini komentar koji mi je pao na pamet je da ako se pakao ikad smrzne, baka će to sredit, uz naknadu dakako.

E bako bako... Promotrio sam joj ograničeno zadovoljstvo na licu dok je gledala oku zbilja ugodan rezultat našeg rada i nisam se osjećao najbolje. Žena je proživila svjetski rat, čuvanje ovaca i nošenje vode kilometrima po visoravnima i hladnoćama paraleno s najranijim razredima osnovne škole, bose noge i gola leđa u familiji sa njih ko zna kolko, uspjela se dokopat neke srednje, udala se u grad, pa se riješila muža koji je pio i tukao ju, pa radeći dva posla u sred najgoreg socijalizma uštedila i napravila kuću (ručno, s 2-3 majstora, btw.), malu kuću, garažu i prateće objekte, preko ruku prevalila stotine hektara zemlje s debelo prekratkim štijačama, odgojila moju staru, sama, onak usput, pa preživila još jedan rat, srčani, operaciju obije ruke, zatajenje bubrega, slomljenu bedrenu kost i evo je na proljeće ponovno u polju provodila cijele dane, te nešto malo podučavala mene i starog kako bez žrtava i uz najmanji utrošak energije srušit drvo – i bio je dovoljan jedan pad sa 3 metra da ju pretvori u posve nemoćnu staricu koja je prisiljena tražiti pomoć pri radnjama poput obuvanja cipela. Naravno, godine su tu i nesreće se događaju, sve skupa je i bolje završilo nego smo se nadali isprva, ali ovakve situacije imaju neugodnu tendenciju poticanja na razmišljanje, koje me odvelo predaleko, kao što je to sa mnom i običaj.

Postoje određene stvari koje su neumoljive, a starenje je definitivno jedna od njih. Kad slušam priče s kraja šezdesetih, kada su starci već išli u školu, a bake i djedovi bili u najproduktivnijim godinama, čine mi se pradavne i vrlo strane, no osvrt na godinu koja stoji na kalendaru probudi neke osnove matematike i dovede do zaključka da sam ja trenutno na kraju tih šezdesetih i da će „pradavna 2012.“ zvučati jednako strano djeci koja će biti već neka sljedeća verzija familijskih gena, što je, gledajući nevjerojatnu brzinu kojom nećakinja raste (sad već viri iznad stola, broji do 8 sa par rupa i zna pritiskom na space pokrenuti crtić na Youtubeu), vjerojatno tu, iza ugla. Uskoro ću navršiti istu godinu u kojoj su me starci prvi put odveli u vrtić, a meni se čini kao da sam prekjučer otišao iz srednje... I imam neobičan combo osjećaja koji to prate, unaprijed me strah žaljenja za propuštenim vremenom za koje znam da će doći, jer sam potrošio puno vremena na ništa specijalno. Dakako, vremena još teoretski imam za sve, no pošto sam na dnu svoje redovite depresijske amplitude, nisam poseban optimist, a nemam ni posebnog razloga biti. Prijatelji se žene, putuju svijetom, počinju karijere, a ja pišem o piljenju drva kod babe. Faaaantastično. Ako ništa, bar ću ispast u pravu prilikom svih onih „intervention“ razgovora sa bliskim osobama, kada sam argumentirao da nekad stvari ne budu bolje i da sam generalno izgubljen slučaj, što će vjerojatno zvučati malkoc jadno kad im to spomenem dok me ostavljaju iza sebe u prašini, al jbg., male stvari čovjeka vesele, ne...

Niš, još jedna sviječica na torti, pa da i to obavim. Ovaj put mislim da se neću ni pretvarati da slavim išta, makar sam se lani predomislio baš zbog bakinog rođendana, koji je dva dana prije mog, rekavši nešto u stilu „e ak može ona...“. E pa ja nemrem. U zadnje vrijeme mi i tak prolaze samo pogrešni potezi, pa ću se truditi da ih ne povučem... osim ako je i nepovlačenje poteza pogrešan potez, u kom slučaju a u kurac i životu i logici i semantici i svemu! Ne treba mi još 50 godina toga...

A ono, možda počnem svirat bluz il tak neš. Primam donacije za gitaru, moja je ošla na bubanj još prije pol godine... Ono, kad ne ide, onda ne ide ništa. Osim drva, drva uvijek idu, bar kod moje bake...

- 02:23| 1 Komentara | Print | # | ^

nedjelja, 19.02.2012.

Sasvim obojan tekst



Evo i mene opet. Nisam baš siguran bih li bio sretan ili dodatno deprimiran kada bi znao kolikom broju ljudi ta informacija prelazi 5 na skali od 1 do 10, a još više koliki broj ljudi će ju uopće primjetiti, no pošto je tvrdnja istinita, a imaginarni glagol trpni, nitko tu nemre niš posebno napraviti, osim iz dosade eto pročitati ovaj napor do kraja. Gledao sam Oprah danas, ponajprije jer je to nivo zanimljivosti mog života utorkom prijepodne, gdje je basnoslovno bogata autorica Harry Pottera imala tri čiste o pisanju i inspiraciji. Veli da do 25. godine nije mogla napisati ništa dulje od dve strane, dok joj se priča o munjevitom naočalku nije sama ukazala, a u međuvremenu je bila siromašna i bezvoljna. Znam kak joj je. Uz nade da će me do 26. opalit inspiracija za prvu milijardu funti, nastavljam sa nešto kraćim tekstovima.

Netko bi mi trebao, kad se već sam tog nisam sjetio, instalirati zvonce sa crvenim rotirajućim svjetlom pokraj ekrana, a koje bi se palilo kada mi na pamet padne ponovno prekopavati poluizgubljene foldere na poluizgubljenim particijama jednog od mojih hardova, koje ni murija u potrazi za piratskim materijalom ne bi pronašla. Piratski materijal je i tak vrlo jasno označen, linkan i često korišten... Anyways, više manje znam di je što, samo sam s godinama pogubio dio kompulzivnih poremećaja vezanih uz red i urednost (i stekao neke sasvim nove i zanimljive), pa je sve poprilično nesustavno i zahtjeva višesatno prekopavanje i preklikavanje. Razmišljao sam već da ih posložim u neki sustav, makar samo meni jasan, ali prelijen sam za život, kamoli za kopi-pejstanje do preksutra... Dok ne pobjegnem previše, recimo da su instalke, mjuza i popratno sranje manje bitna stavka, a slike i prepiske razgovora poanta. Pošto imam baš onak puno sreće s kompovima i njihovom pouzdanosti, postoji otprilike 7 velikih backupova, od kojih svaki obuhvaća jedan zanimljiv period, a većina ih obuhvaća moju internet komunikacijsku sagu, 2 pokušaja studiranja i pokoju vezu o kojima bi se dala napisati Ana Karenjina II i nekoliko radova iz psihologije. Ti mali fragmentići od nula i jedinica, razbacani po hardu bez posebnog reda (note to self: Defrag. Odmah.) i nisu prebitni; koliko zapravo često pogledate slike od prije par godina ili pročitate bilježnicu iz srednje, ak ju uopće još imate? Da li ikada? E pa da, vezano za onu šemu o nemogućnosti upijanja previše informacija iz prošlog unosa u blogu, većinu tih svakodnevnih, pomalo rutinskih i ne posebno ključnih događaja ljudi ne pamte, pa čak i kada su ti neki trenuci slučajno ostali ovjekovjećeni. Tu djelomično i leži razlog zašto me ponekad uhvati da prelistavam te trenutke, želim vidjeti jesam li pametniji, zreliji ili općenito drugačiji nego što sam bio npr. 2007., od kada je većina ovih na koje sam sad naletio... E pa nisam. U kurac. Kupujem zvonce s rotirajućim svjetlom, po mogućnosti crvenim i po mogućnosti povoljno. Znat ću s kolko love raspolažem kad se ponovno vratim iz onog mjesta v Zagorju gdje vrijeme ne voli Einsteina.

Nemam net, uzeli mi ga. Brijem da se stričeki i tete u Optimi naljute kad nabiješ soma i 700 duga u par mjeseci, a eto nemaš baš love u zadnje vrijeme. Fala seko na zvanju mobitela od doma po cijele dane, sad mi đabe flat. Ugl., nema me već neko vrijeme onlajn, dani su time još jednoličniji i prolaze nezamjetno, pa sam se zatekao da me plaše mjesec i godina na kalendaru. Di već 07. '11.... 4 godine su prošle od ljeta 2007., a godina dana od prošlog posjeta toj bezvremenskoj općini. Ako je to to i ako smo mladi do sredine dvadesetih, kad kreće propadanje stanica, karaktera i fluidne inteligencije, onda sam žešće najebo, jer mi se ne fura ova spika do mirovine, a osjećam se nekako... nedovršeno. A znam i što mi fali. Na stranu ova varijanta o studiranju i vezama, ali internet... Prijenos informacija je možda najmoćija stvar koju smo izmislili i postao je naše prokletstvo. Sindrom malog grada u kombinaciji s tim pak nuklearna katastrofa. Nikad nisam pretjerano volio tipičnog junaka hrvatske proze s prijelaza iz 19. u 20. st., ali žešće ga kužim i ponajviše od svih ga želim namlatiti. Uzori bašću, konju jedan, oženi onu malu prek puta što te škica na DVD partyima, jebo te velegrad, knjige i Ona, nema tu sreće. I napravio sam to, zakopao sam svoj potencijal, uz malu spomen ploču, okrenuo se domaćoj selendri, svijet me napustio iz tehnološko-financijskih razloga, zgrabio sam ovu što me škicnula i zadovoljno i bezbrižno pokolčao šumu paradajza kod babe. I sad ovo... Pa mislim zbilja! Ima li kraja tome? Što se još mora dogoditi da se promjenim? Što radim krivo? Svijet se trudi poraziti me već dulje vrijeme, reko bi Š. nešto tipa: Svijet – Pizvo: oko 5-0, al što god mi je bacio dosad, hladno sam se nasmijao, ne dira me, zbilja... Osim jel te male stavke predivnih očiju za koju vjerojatno nikad ne bi znao da postoji da sam rođen samo desetak godina ranije. 'Bem ti tehnologiju...

Mrzim obljetnice, čak i okvirne. Kad nam planet već jel kruži oko ne posebno bitne zvijezde, neko je pradavno skužio da je zgodno ciklički računat dulje periode, ne bi li znali kad je najbolje zasijat papicu, ali objektivno gledano, vrijeme boli kurac za to, a obljetnice samo daju neku beznačajnu numeričku vrijednost nečemu što je u biti neprekinuti niz beskonačnog kruženja. Ali eto, naš primitivni mozak kači sjećanja na svakakve bedastoće, pa tako nekog miris krastavaca podsjeti na djetinjstvo, nekog Dan nezavisnosti na to kak je baš super bit (umetni nacionalnost), a mene ljeto u vremenski hendikepiranom mjestašcu na prošlo ljeto u istom vremenski hendikepiranom mjestašcu, a onda još i na ono kad je sve počelo, tamo 2007., sa snažnim sudbinskim upozorenjima koja su u maniri gomile zvonaca sa crvenim svjetlima oko ekrana počeli mahnito zvoniti kad sam joj prvi put otipkao: ''Hej ribice.'', ali opet nekako naivno, čisto i bez trunke očekivanja. Valjda je to modus operandi fortunae. Ne voli me baš kučka latinska... Nije mi to trebalo, zbilja nije. Al kad se već dogodilo... sad mi treba više nego išta. Odavno nisam više pametan i navikao sam živjeti sa svime, ali plaši me to, ne ''živjeti'', već ''navikao''. Ovo je pogotovo izraženo što više čitam fajlove i prisjećam se na kojem smo mjestu bili i kakve smo konstrukcije gradili, sudbini usprkos, dok je sada ostao samo dio, ali ne ljuštura, kao što to obično biva, već prozračna sredina oko koje su se nataložili slojevi svega i svačega. Bojim se da, kako vrijeme odmiće, a slojeva je sve više, jezgra više neće biti dostupna, što god tko napravio. Ali ostat će tu gdje je. Strpljivost mi je sve manje vrlina, sve više stil života i mrska osobina. I sve je moguće, jel čuješ sudbino!

Mda. Lost my cool na trenutak. Naprasno prestajem pisati, moglo bi mi svašta pobjeći. Damn, al sam imao bujnu maštu prije 4 godine, moram prestat čitat ovo...

Soundrack teksta: Elemental – Crveno. Ne znam od kud sam izvukao, mutav kliše pjesmuljak, al ima groove, gitarist ubija i drito je taman isfrustrtirana.

- 03:15| 2 Komentara | Print | # | ^

utorak, 14.09.2010.

Denialism: kako i zašto ljudi ne upotrebljavaju mozak?



Strašan naslov, zar ne? Negdje na početku unosa o Essaiu sam napomenuo da mrzim eseje, ali iskreno nemam pojma hoće li ovaj puta stati na jednom ili će čak pomalo prodrijeti u teritorij referata. Razlog ne treba dugo tražiti, pošto sam u ovom višemjesečnom odsustvu nakupio jako puno hate maila kojeg je racionalni dio mog mozga slao onom zaduženom za kontrakciju mišića, uz usputnu napomenu da bi bio red da se i ovak rekreativno malo pokrenu, ali sa specifičnim ciljem ispoljavanja frustracija neizmjernom ljudskom glupošću, pisanim putem. I kao što je iz predhodne rečenice vidljivo, ovo će vjerojatno boljeti za čitanje...


No dobro, idemo redom. Za sve vas koji nisu pretjerano upućeni u svakakve bedastoče koje vrebaju bespućima interneta i ljude koji se njima profesionalno bave, slijedi jedan dio posvećen objašnjavanju prve riječi iz naslova. Denialisam nema adekvatnog prijevoda na naš još uvijek nedostatno strukturalno objašnjen jezik, obzirom da je riječ o -izmu, a to pravi probleme kad je prijevod korijenskog dijela riječi "poricanje", koji je još k tome neprecizan, obzirom da englezi, u najboljoj tradiciji svog jezika, imaju više riječi za skup nečega što mi lijeno zovemo istim imenom, nadajuć se da sugovornik zna prepoznati suptilne semantičke i akcentske razlike u našem razgovoru, ne bi li nas shvatio. Imam neki neobičan osjećaj da je to možda jedan od razloga zaš se tak često šoramo na ovim prostorima... No sad sam već pobjegao od teme (u biti i nisam, ali o tome kasnije). Denialism, kao i više manje sve pojmove nevezane uz ilegalne seksualne aktivnosti i Domovinski rat, je lako pronaći na Wikipediji, gdje ga ugrubo definiraju ovak:


"Denialism je nijekanje realnosti radi izbjegavanja neugodne istine, odbacivanje empirijski dokazane realnosti."


Nisam koristio Google translator, časna izviđačka. Onaj tko je ovo definirao se malo pogubio...


Postoji dakako i puno šira definicija, ali i nije baš najjednostavnija. Sigurno ste dosad čuli nekakvu blesavu teoriju zavjere ili lupetanje nekog tko je gledao dokumentarac o činčilama i misli da je kvalificiran sudjelovati u raspravi o znanstvenim otkrićima. E. Denialism je u biti svojevrsna profesionalizacija i kultizacija tih ljudi, koja se širi kao vatra u Rusiji, a to uglavnom zahvaljujući internetu. Sve veći broj ljudi gubi povjerenje u zanost i institucije, pa se okreću alternativnim objašnjenjima realnosti, ne bi li se valjda osjećali bolje i pokazivali prstom prema nama ovcama u maniri Nelsona iz Simpsona. Jedini problem u svemu tome što su iz nekog razloga usput izgubili smisao za logiku i poveći dio razuma. Poznatiji i zloglasniji oblici su holokaust denialism, AIDS denialism, te denialismi globalnog zatopljenja i cjepljenja protiv gripe.


*Stanka za nekontroliano smijanje ili trljanje očiju u nevjerici*


Da. Postoje ljudi, i to poveći broj istih, koji smatraju da je holokaust izmišljen, da HIV ne uzrokuje AIDS, da je globalno zatopljenje izmišljotina krajnje ljevice i poludjelih znanstvenika (u biti lijevog centra američke Demokratske stranke, koja je otprilike lijeva kao HČSP u Hrvatskoj) i da se cijepljenjem protiv gripe u biti ljudi izlažu kontroliranim supstancama koje omekšavaju mozak na utjecaje subliminalnih poruka u reklamama za Pepsi, zajedno sa mikročipovima kojima je moguće pratiti svačije kretanje 24 sata dnevno (frakcije se još uvijek prepiru ima li to direktne veze sa pokušajem kreiranja rase robovskih hibrda od strane izvanzemaljskih reptila i njihovih agenata na zemlji, Iluminata i Slobodnih zidara). I ako sad već mislite da pretjerujem, samo upišite neki od tih pojmova u Google i izgubite veliki dio vjere u ljudski rod. Nemojte reći da vas nisam upozorio...


Ok, zaključak je da su se ti ljudi negdje usput pri odrastanju posvađali s jednom od svojih ličnosti i izgubili svaku sposobnost logičkog zaključivanja, ali tu biste se grdno prevarili. Svakako da je jednim dijelom širenje uzrokovano gomilom neobrazovanih idijota sa j, koji vjeruju svemu što čuju na televiziji ili internetu, ali ovom trendu se priključuje zabrinjavajuć broj sasvim normalnih, racionalnih ljudi, pa čak i znanstvenika. Čak idu dotle (i toliko su glasni) da se njihove tlapnje probijaju do mainstreem medija i redovito dobivaju minutažu, pogotovo ako u njima ima interesa krupnog kapitala (globalno zatopljenje npr., čiji denialism ide na ruku naftnoj industriji). U biti je jedan od najvećih denialist pokreta u prošlosti direktno pokrenula duhanska industrija, u pokušaju izbjegavanja plaćanja monstruoznih odšteta kad je prva generacija strastvenih pušaća iz srednje klase počela odapinjati u '50. godinama prošlog stoljeća. Danas je pak još gore. Fundamentalizacija ovih pokreta u vrijeme velike ekonomske krize i generalno krize kapitala koji direktno počiva na mainstreem zanstvenim otkrićima u zadnjih 60 godina, se očituje kroz rastuće communitye koji sežu od političke borbe protiv zdravstvene reforme u SADu, preko kršćanskog i islamskog fundamentalizma, pa sve do uvijek popularnih teorija zavjere, među kojima posebno mjesto zauzima meni jako draga teorija o chemtrailsima, o kojoj ću se raspisati kasnije, ak se sjetim.


Denialism je u biti lako prepoznati po nekoliko bitnih faktora. Mnogi ih navode 5, makar bi ih se još moglo dodati. Faktor iznad svake kategorije iliti nulti faktor je razum. Ako nešto zvuči prokleto nevjerojatno, najčešće je, inače bi danima u vijestima slušali krvoločne napade znanstvenika jednih na druge i debate u nacionalnim parlamentima, pogotovo našem. Ako pretpostavimo da ste voljni poslušati što vam govore/pišu takvi ljudi, evo što ih odaje:


1. Teorije zavjere. Što god vi kažete, a nije u skladu s njihovim shvaćanjem, je teorija zavjere. Dakle vi ste u onom dokumentarcu saznali da su činčile slatke male puffaste životinjice koje trčkaraju uokolo, glođu svaki kurac na koji nalete i njih par stotina dobro izgleda u obliku bunde. No denialist će nekim svojim logičkim putevima i čitjući sumnjive znanstvene radove zaključiti da vlada trenira činčile kao žive prijenosnike one supstance koju će biti nemoguće ubrizgati cjepivom protiv gripe, pošto će se svi ubrzo, zahvaljujući ponajprije njemu, njegovim prijateljima i obskurnom blogu sa .org domenom, osvjestiti i odbiti cjepljenje. Kad mu pokažete srcedrapajuću (no pun intended) scenu iz dokumentarca di oni činčile zapravo ubijaju strujom i deru im kožu, oni će u tome vidjeti dokaz teorije, jer je u biti tako savršeno zamaskirana. Kad ih pitate zašto oni to znaju i još su na životu, te redovito updateaju blog sa nebuloznim informacijama u kričavo zelenom fontu, bez vladinog utjecaja, oni će i u tome vidjeti dokaz za zavjeru, jer kad bi oni nestali, ljudi bi se počeli pitati i istraživati. Pod ljudi se valjda misli na njihove mame koje ih jedine vide kad izmile iz podruma po jelo. Jedino (i još k tome zabavno) rješenje je samo reći: "Ali ja to dobro znam..." i značajno im se nasmiješiti. Panika je zagarantirana.


2. Lažni stručnjaci. E tu se već komplicira. Ovi prvi su u biti tek blesavi klinci. Ovi drugi misle da su stručnjaci. Velika većina denializma, od odbacivanja globalnog zatopljenja, preko cjepiva do HAARP pokusa koji uzrokuju potrese, ima izvor u nekolicini nazoviznanstvenika koji su kupili doktorat preko interneta, pa vam tako doktor alternativne biljne medicine Otvorenog učilišta u New Delhiju postaje stručnjak za teoriju struna i skalarne valove (koji su u biti nekakav blesavi oblik elektromagnetskog vala kojeg je otkrio Tesla, a ovi misle da se radi o oružiju za masovno uništenje, valjda samo zato jer je Tesla u istoj rečenici s tim valom.) Ovo sve dokazuju kvazi-znanstvenim radovima prepunima kriminalno loše shvaćene znanosti i tehnobabela. Za one koji ne znaju, tehnobabel je poznat iz Zvjezdanih staza, gdje u nedostatku boljeg rješenja, netko od posade (najčešće Data) izmisli "uskopojasnu tahionsku zraku preusmjerenu u deflektor sekundarnim zavojnicama", kojom otjeraju svemirskog kita, zatvore pukotinu u prostor-vremenu ili ponovno sjebu Romulance, samo što se ovaj put radi npr. o "razini apsorbcije ugljik-dioksida u korelaciji sa jedanaestogodišnjim ciklusom sunčevih pjega". Ovo je ekipa koju bi i prosječni ornitolog zašamarao u napadu bijesa.


3. Branje trešanja. Ovo nije gay dio denialist populacije, nego izraz za odabiranje samo onih radova i istraživanja koja dokazuju nebuloznu tvrdnju denialista, a ostalih 98% izvornih znanstvenih radova i istraživanja biva ignorirano, zanemareno ili napadnuto kao neistinito i nepotpuno, dok ovih 2% nemaju ni jednu pogrešku... Osim što im često ni ime i naslov nisu na za to predviđenim mjestima.


4. Zahtjevanje od istraživanja da pospremi kuću i odvede klince u školu, dok sa 100% sigurnošću dokazuje što već treba. Ovih 98% biva odbačeno kao nepotpuno zbog nepotpunih metoda i nepotpunog objašnjenja, dok se 2% uzima kao Biblija. Nitko im izgleda nije rekao da znanost, kao ni zdrav razum, baš ne funkcioniraju tako.


5. Logičke igrice i greške u argumentiranju. Poznate i kao argument from ignorance, radi se o logičkim zamkama u koje denialisti uporno hvataju svoj plijen. Imate dobar argument? Super. Očekujte da će ga izvrnuti i upotrijebiti u svoju korist ili vas napasti zbog nečega što uopće niste rekli, već je rezultat preširokog shvaćanja dijelova argumenta izvučenih iz konteksta. Zbog ovoga je nemoguće argumentirano razgovarati s denialistima, što denialism opasno probližava vjeri.


Aha, tu smo. Da, denialism u biti ima jako puno veze s vjerom, pošto je jedan od njegovih oblika i fundamentalizam koji pokušava utjecati na znanost. Ali iako postoje skupine poput radikalnih kreacionista koje pokušavaju nametnuti svoje shvaćanje svijeta, denialism počiva na puno suptilnijoj i potencijalno opasnijoj vezi s vjerom - vjerovanjem u ispravnost mišljenja. Denialist ne uzima to nešto zdravo za gotovo, on traži dokaze. No problem je što nije niti izdaleka kvalificiran za interpretaciju dokaza i često izvlaći pogrešne ili čak dijametralno suprotne zaključke, dok cijelu granu ljudskog djelovanja (znanost) smatra korumpiranom i pogrešnom, pa tako većinu dokaza temelji na izmišljanju novih zakona prirode, fizike, matematike i logike. Ovo je najopasnije o svega. Od kad su ljudi razvili sposobnost komunikacije, razvijaju i veličanstvenu sposobnost koja nas je izdigla iznad svih dotadašnjih stvorenja - sposobnost prenošenja znanja i iskustava. Kada bi svaki čovjek ispočetka trebao otkrivati sve zakone i sva pravila realnosti u kojoj se nalazi, ne bi bili ništa više od slinavih stvorenja koja dane provode na granama. Vremenom, a pogotovo zahvaljujući stvaranju društva kao zajednice jedinki radi lakšeg preživljavanja, podjele poslova po sposobnostima i sigurnosti djelovanja, razvili smo sustave mišljenja bazirane na iskustvu i još jednoj fenomenalnoj sposobnosti - naprednoj logici. Logika je urođena ljudima, kao oblik više moždane funkcije kojima smo čak u stanju nadići osjetila u spoznaji svijeta i iz njene primjene su nastale istočnjačke nauke i zapadna filozofija, a iz njih posredno znanost, kao ultimativna metoda skupljanja znanja, iskustva i logičkog objašnjenja svijeta. Cijeli mileniji ovih nauka, koji su nas od pećine doveli do istraživanja svemira u evolucijski rekordnom roku, sada kao padaju u vodu radi prihvaćanja neprovjerenih informacija baziranih na dedukciji u neobrazovanim i neistreniranim umovima? Bedastoća. No idemo vidjeti kako je došlo do ovog fundamentalnog glitcha u ljudskim mozgovima...


Idemo nazad u one '50.e godine prošlog stoljeća. Znanost je dobivala zalet bez presedana, počeli su planovi istraživanja svemira, razvijala se nuklearna tehnologija, počela je kompjuterska revolucija, a ljudi na zapadu su se bogatili. Savršena situacija. No s vremenom su počeli problemi. Kapitalistički sustav se počeo temeljiti na neodrživim idejama beskonačno oplodivog kapitala, razlika između bogatih i siromašnih je rasla alarmantnom brzinom, zagađenje okoliša je postalo problem, a tempo života s ubrzavao geometrijskom progresijom. Sve ideje o ružićastoj tehnološkoj budućnosti se baš i nisu ostvarivale, iako je znanost napredovala u nekim neočekivanim smjerovima nevjerojatnom brzinom. Počela se javljati sumnja, jer su s jedne strane velike korporacije, a s druge vlade moćnih zemalja, počele sve više kontrolirati građane, pošto je netko negdje usput otkrio kako je najbolji način za pacificiranje ljudi i marginaliziranje otpora u povijesti ljudskog roda - upravo demokracja u ozračju neoliberalnog kapitalizma. Ovo je postalo posebno izraženo padom jedine opozicije - komunizma, koji se pokazao kao još jedan u nizu propalih projekata idelane države koji je prerastao u noćnu moru. A onda se pojavio internet, ultimativna tehnološka izmišljotina, mokri san svih znanstvenika i filozofa, nepresušan izvor informacija, te savršen spoj socijalističke jednakosti i demokratske slobode. Da, super. Ali postoji ali. Ako pogledate po čemu se novorođenčad čovjeka razlikuje od djeteta ili odraslog čovjeka, mogli biste se iznenaditi. Mi smo se već evolucijski prilagodili našoj sposobnosti komunikacije i obrade podataka, pa tako novorođenče, umjesto mišića, koštane mase i refleksa, karakterističnih za ostale životinje, dobiva - 3 puta više sinapsi, veza među neuronima, kojih ionako imamo pun kurac više od ostalih živih bića. Dijete do godine pol predstavlja ultimativnu evolucijsku spužvu informacija, upoznaje, klasificira i objašnjava si opće postavke svijeta, učeći pri tom iz okoline ekstremno kompleksne stvari poput jezika, te se tako priprema za ostatak života upijanja informacija, ali ovaj puta sa tek 1/3 početnog broja sinapsi. I to je funkcioniralo super. Dok se količina informacija nije počela eksponencijalno povećavati. Danas 12godišnje dijete dnevno primi više informacija nego čovjek prije 100 godina u godini dana. Neki čak smatraju da će buduće generacije dnevno primati više informacija nego njihovi djedovi i bake tijekom cijelog života. I tu si vi mislite - da, ali mi to možemo. Možemo, da, tehnički. Ali ne treba zaboraviti jedan mali evolucijski problemčić. Naime, obzirom da imamo jako puno relativno dobro razvijenih osjetila koja uspješno kombiniramo, sposobni smo stvarati informacije i zamišljati kompleksne stvari i još k tome dijelimo informacije iz tih izvora jedni s drugima, naš mozak je njima konstantno pretrpan i ne može ih kvalitetno procesuirati. Upravo zato imamo korisnu sposobnost odbacivanja i zaboravljanja ogromne većine onoga što u danu registriramo na ovaj ili onaj način. Naš mozak ovo radi automatski i nesvjesno, makar je moguće selektivno pamtiti informacije (studenti kampanjci svijeta, ujedinite se i radosno pozdravite ovu sposobnost... xD). No da bi procesuirali informacije na kvalitetan način, moramo biti upoznati sa sustavom i kontekstom onoga što učimo, jer kad bi dao prosječnom devetogodišnjaku nešto poput Einsteinove specijalne teorije relativnosti, on bi to možda mogao naučiti napamet, ali bi se prema tome odnosio kao prema hijeroglifima ispisanim umakom od špinata i ne bi imao blagog pojma o čem se radi, kao što ne zna zaš ga šopaju špinatom. I kada imate golemu količinu informacija, koju je nemoguće procesuirati, a niste osposobljeni za njihovo pravilno tumačenje i klasificiranje, onda se javljaju problemi poput denialista. Denialist će sasvim benigne pojave iz svakodnevnog života tumačiti kao zlu urotu, makar iza toga vjerojatno leži samo pogrešno logičko klasificiranje nepovezanih i nestrukturiranih informacija koje mozak pokušava složiti kako zna i umije. A vjera u znanost, koja je postala plačenik kapitala i uposlenik vlada, sve više opada, obzirom da prirodan bunt protiv "onih drugih" koji nam upravljaju životima bez naše mogućnosti da u vezi toga nešto napravimo, sve češće izlazi na površinu (pogotovo u kriznim vremenima), što je tužno i ironično jer znanost jedina daje odgovore i klasificira te informacije onak kak treba. I eto vam denialista, naizgled normalnog čovjeka, koji je žrtva vlastite nemoći i frustracije. I sad se pitate zašto vam to pišem, na kraju krajeva, to su ludi teoretičari urota kakve nitko ne sluša?


Promotrite rečenicu prije ovog pitanja. Čini vam se poznato? Jel to čovjek iz susjedstva koji nije dobio plaću 6 mjeseci i frustrirano i dalje odlazi na posao, mumljajući kako su "svi oni isti" i da nema smisla išta poduzeti u korumpiranoj državi? Aha. Jel to navijač koji večeri provodi na stadionu skandirajući protiv crnaca i Srba, uz jednako primitivne frendove, hrpu pive i povremeni fajt? O da. Jel to onaj lik koji vjeruje Kosorici kad kaže da je sindikalistica, da se brine za nas i da će svi kradljivci ići u zatvor, pa opet glasa za mafijašku organizaciju na vlasti, ne bi li se učlanio i dobio povlastice? Nego što. Ako ćemo uzeti najšire shvaćanje denialista, to su ljudi koji su potpuno, namjerno i sustavno zbunjeni, preplavljeni brigama i informacijama koje ih odvlače od stvarnog cilja i smisla - boljeg života (iako se trude postići upravo to, samo što su potpuno fulali metodu). I postoji samo jedan jedini razlog zašto se događa. Ti ljudi ostavljaju mozak iskopčan. Idu niz rijeku, linijom manjeg otpora. Mentalitet krda par exelans. Sve što je potrebno da bi prodrili kroz te hrpe govana plasirane podjednako odozgo i odozdo je logika, razmišljanje i prihvaćanje postojećih znanja i iskustava. Institucije nisu tu s ciljem da bi nas sjebale, država ne postoji radi kontrole, znanost nije dogmatski sustav sakrivanja informacija, to su samo ljudi na određenim pozicijama koji iskorištavaju pasivnost, indolentnost i prokletu glupost ostatka pučanstva da bi ih uvjerili u to da su s jedne strane dobročinitelji, s druge strane Sotona osobno, pa tko se gdje pronađe, a sve radi divite et impera šeme odavno poznate kao taktike dolaženja do vlasti. Sve besmislene teorije urote i spekulacije o ovom ili onom su glupavo odvraćanje pozornosti, jednako kao slijepo vjerovanje elitama kojima je generacijski interes iskljućivo novac kojeg imaju više nego što mogu fizički potrošiti u 6 generacija. I opasnost teorija zavjere je upravo odvraćanje pozornosti od stvarnih zavjera koje postoje i krajnje su evidentne, poput bankarskog sutava, naftnih, farmaceutskih i oružanih lobija, te svih ostalih koji nam odozgo kroje budućnost i zakidaju nasljeđe naše djece, da ne spominjemo milijarde onih koji su tek radna snaga i usputna šteta. A sredina je tek racio, normalno zdravorazumsko odvagivanje i nešto što djeca rade neusporedivo bolje od nas - učenje i zaključivanje na temelju znanja. Sve je u biti vrlo očito. Ja to npr. vidim. Gdje god pogledam, vidim sustave, neke jako jednostavne, neke jako komplicirane, ali smislene, racionalne i odmjerene. Sve je podjeljeno po tim sustavima i svaki igra ulogu bitnu za svaki i najmanji aspekt svakodnevnog života. Ljudi su danas toliko izgubljeni da su u stanju vidjeti ono čeg nema toliko jasno, da su spremni umrijeti zbog toga, a u biti se radi o faličnom razmišljanju koje im je netko plasirao na pladnju, dok svaki pokušaj objašnjavanja sustava završava odmahivanjem rukom (ili upiranjem automatskog oružija), u valjda instikivnom napadu panike od potencijalnog otkrivanja stvarnog stanja stvari, u kojem bi onda bilo potrebno uključiti mozak. Počinjem ozbiljno sumnjati da Nietsche nije bio u krivu sa raspodjelom ljudskog roda, jer ja ne mogu ni u jednom trenutku isključiti nijednu od razina na kojima mi mozak neprekidno radi, a nekim ljudima je ta sposobnost očito serijska oprema. Ne bi rekao da sam time nekakav übermensch, pošto me te spoznaje često pritišću, brinu i ljute izvan dopustivih granica, a podjednako sam nemoćan kao svi ostali.


I zbilja gubim živce, zajedno s inhibicijama. Još jednom mi netko kaže da se brinem zbog gluposti, ne znam o čemu govorim ili da je to sve skupa nevažno, bojim se svoje reakcije. Jer je stislo. Lako je filozofirati o svemu, ali kada ovakav oblik i razina denialisma prijeti svemu od financijske postojanosti familije, preko prava i mogućnosti, pa do globalnih sranja poput vremenskih nepogoda i globalnog zatopljenja, osjećam se osobno ugroženim i jebeno agresivno defenzivno. Još nisam ni izdaleka razradio nekakav plan, možda me ipak previše plaši čista golemost problema, pa sam potpuno pacificiran kao i ostali, ali ne bi ovo sve moglo proći bez mene, a ne. Možda je prazna prijetnja, ali ako smo već mi neki prokleti shvaćanjem funkcioniranja stvari, onda nam je jedina alternativa pokretanju prihvaćanje poraza i polagano potonuće u bezimeno ništavilo preko kojega još drmaju oni dovoljno sretni i spretni da se nađu na uzvušenoj poziciji. Ne znam za vas, ali ja sam od početaka svoje svjesnosti imao snažan i duboko usađen osjećaj koji se ne miri sa bedastoćama poput bezimenog ništavila. Ovaj puta vrijeme nije moj saveznik. Možda je konačno vrijeme da se sudbina malo iskupi?


Čist sumnjam. Al bar sam istresao dio onoga što me pati. Sljedeći tjedan će bit malo lakši. A onda ponovno za crtaći stol... Do jednom kad klikne konačno.



Za sve koje zanima nešto više o denialismu, modernoj znanosti i religiji:


Obilježja denialisma


Denialism 1


Denialism 2







Te posebno ovaj video kao uvid u modernu znanost:







Do sljedećeg posta

Pizvo

- 04:38| 3 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 12.07.2010.

sNob-izam




Kako nazvati ovo, poluljetnom stankom? Godišnjim za ispite, festivale i beskonačno planiranje? Ili sam već u prošlom postu u biti sve rekao, pričajući o inspiraciji i muzi/ama, štono su uvijek aktualne? Pojma nemam. Ono malo energije što mi je ostalo nakon dva i po dana najsporijeg kaosa od festivala u povijesti vremena, dimenzije koja ne voli fiziku tamo gore odakle sam se opet polovično vratio, sigurno ne mogu utrošiti na posebno značajne misaone konstrukte, valja naime i disati, te u maniri zadnje zmijurine probavljati hrpe mesa i alkohola koji mi se još u tragovima šeću po organizmu u neorganiziranim skupinama.

Mogao bih dakako nastaviti pisati o tome kako sam se eto polovično vratio u svoj dobri stari limb, ponovno zaboravivši pročitati onaj "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate" dio na vratima, pa onda, sebi svojstveno, podmuklo i poskrivečki zamijenivši domene Vergiliju i svojoj osobnoj Beatrice. Kada bih morao birati koji dio uz vječnu žudnju mi najteže pada, onda je to tišina. Iako mi se sve više manje odvija u glavi, realno su tek zukovi kakve maestralne progresive, koju se povremeno sjetim pustiti da prekine jednoličan šum PC ventilatora, stereo otkucaje satova po kući i specifično glasno lupkanje po prastaroj tastaturičarskoj tipkovnici, ono što uklanja zastor napetosti sastavljen od kombinacije teških misli i ustajalog zraka u ovoj, za propuh najnezahvalnijoj prostoriji u kući. Ovaj puta je izbor pao na Toolov Lateralus, kao vrlo prigodnu mjuzu za opće raspoloženje. Trenutno sam na svim razinama postojanja sa The Patient prešao na Schism, i polagano me strah ovih nadolazećih. Neće me više biti do Reflectiona...

Taj specifičan kasnonoćni post-festivalski osjećaj praznine i istrošenosti, the Day After efekt, uznemireno gunđavi stav prenaglašenog uvlačenja dima cigarete i psovanja polu-promuklim glasom... Imam totalni love-hate odnos prema njemu. Drago mi je da sam konačno bio pacifistička, ali primitivna muška budala u vrtlogu gulaša i kotlovine, beskonačnog niza hladnih pivi i gemišta, debelog hlada po paklenoj vrućini, smijanja napornim zgaženim "i-wanna-be-your-friend" padobrancima, ska-punk-metal-folk glazbenog raspašoja i neprilagođenih i neumjesnih komentara o skoro pa punoljetnoj L.-ovoj sestri. Nije mi drago što ne mogu biti takav više od par sati u komadu, čime se prilično razlikujem od dominantne većine mužjaka homo sapiensa i što me dosad uvelo u ogroman niz problema, slab socijalni i prisni kontakt sa drugim homo sapiensima i dakako moj osobni limb. Prokletstvo uma... U biti ne - prokletstvo smisla. Zar ga sve mora imati? Koji mi je kurac? Zatekao sam se da si u par navrata na glas govorim da prestanem brijat i ne budem lud, uz raznježeno-zabrinuti smiješak kojim priopčavate štetnost učinjenog djetetu koje je napravilo nešto iz svijeta odraslih. A opet, djeca u svoj svojoj brzopletosti često nabasaju na više nego se usudmo priznati. Samo što ovo djete prihvaća logiku kao igračku, a svijet odraslih je šaren, skakutav i obasjan proljetnim jebenim suncem. Naopak sam, znam, radim na tome intenzivno, ali proći će još puno truda i vremena prije nego se proširi lista osoba koja me barem većinom razumije. Trenutno je maksimalno kratka.

No ko ga jebe. Meni odgovara. Ne mijenjam se za nikoga. Ne u baznim kategorijama. Dakako, promijenio bi se zbog stava sa liste, ali pošto me razumije i prihvaća baš ovakvog, koliko god mi to fascinantno djelovalo, nemam nekog posebnog razloga. Možda malo. Jer ako ne počnem težiti ka boljem, zapasti ću ponovno u kolotečinu koju sam ostavio za sobom. U biti tračnice su to bile, ako se ne varam, onaj slabo komentirani i previđen post grubog razbacanog stila bez poante i s dozom nihilizma... Ovak se bar neš događa. To je pretpostavljam dobro. Što će biti, odnosno što će se i kako izdogađati? Svašta. Uspijevam zamračiti konstrukte u glavi i uživati u navali adrenalina i ushita nošenih krvlju dok hvatam valove misli i osjećaja koji me često napadaju bez najave i nespremnog. Podjednako ih tretiram, bez obzira kakvi bili po naravi, pozitivni ili negativni. Podjednako ću tretirati i rezultate, no tu se već ponovno vraćam na Inspiraciju... U biti lažem. Neću. Ni približno podjednako. :)

Svašta se tu miješa, poput alkoholnih pića zadnjih par dana, poput sastojka gulaša u divovskom loncu, poput stilova mjuze na stageu, poput karaktera ljudi koji se muvaju poput mušica među imaginarnim zaostalim sinusnim zvukom od prevelike blizine razglasu, sve je jedan potpuni, kompleksni, organski kaos. Sutra ću poraditi na pospremanju toga, usporedo s pospremanjem sobe i puno kave... I vratio sam se ipak na The Patient i gasim album. Strpljivost mi je jedna od značajnijih vrlina... I sve je moguće nakon "Laku noć sNobe."...

- 03:00| 7 Komentara | Print | # | ^

srijeda, 12.05.2010.

Inspiracija




Ovo je trebao biti post pod nazivom Trilogija ličnosti: Kompulzivac, još prije par mjeseci. U magli mi je taj dio iskreno... Neću pisati o tome. Nebitno je.

Pisanje mi je oduvijek bilo drago. Ne pričam baš najbolje, imam preglasan prodoran glas kojeg često ne kontroliram, zamuckujem i zastajem, pobrkam riječi, a već neko vrijeme radije šutim, čak i kad ne treba, nekako mi više odgovara. Pisanjem pak mogu reći dosta toga što mi je na pameti, čak mi je i razmišljanje prilagođeno konstrukciji dugačkih složenih rečenica drito iz glave. Pišem stalno, kilometarske filozofije po forumima, recenzija albuma i glazbene opreme, beskrajna dopisivanja preko msna, ovaj blog, svoje mini škrabotine, od kojih je jedna nezavršeni početak megalomanske knjige, zaustavljen na 271. stranici još nekad tamo, pradavno. U zadnje pak vrijeme kao da ne mogu ništa izbaciti iz sebe...

Ovaj gubitak inspiracije je usko povezan s još toga, nemali dio je i ono najavljeno odustajanje od ciljeva. Ti depresivni i uplašeni napadi posvemašnjeg crnila se događaju periodički, a bivaju uklonjeni tek random sudbinskim trenucima koji su u pravilu krajnje neočekivani, ali ne i nepredviđeni. I sve to mi već pomalo ide na živce. Gledam ljude koji su sretni, ljude koji imaju dio onoga što žele, ljude koji se mogu izraziti, ljude koji ostvaruju ciljeve... I ne shvaćam ih. Ne shvaćam ih primarno zato jer su idioti. A idioti su jer ne shvaćaju ono što je meni sasvim jasno. Ljepota trenutka u kojem se dogodi ono čarobno, ideja koja zabljesne kao munja u mozgu i osjetilima i neshvaćenim putevima bude prenesena u materijalno postojanje, u bilo kojem obliku umjetnosti, prijenos energije između dva bića... Ovisni su o tom osjećaju, ali ga ne razumiju. Ne znaju kako to utjeće na druge, ne znaju koliko propuštaju svakom sekundom neuživanja toga u potpunosti, ne prihvaćaju da je to vrh i da bolje od toga ne ide, da su doživjeli ono što je smisao svega. I ja sam idiot po tom pitanju, ali svoje vrste. Moji ciljevi su namjerno postavljeni nedostižni, podjednako vučem inspiraciju iz propasti i ljepote, makar se najveći dio vremena nalazim u sivoj međuzoni, limbu kojeg sam sam stvorio vlastitim krivljenjem stvarnosti i odbijanjem kretanja po zacrtanom pravcu, a svu tu energiju obično držim ljubomorno za sebe i sasvim specifičnu nju, koju i tako nikad ne bi mogao imati zauvijek.

Tim prije me plaši ovo mnoštvo nijansi koje su se odjednom pojavile, a nisu crna, bijela ni siva, već boje, spektar koji čak djelomično prelazi u onaj nevidljivi dio. Inspiracija je tu, ovaj puta pogonjena ljepotom u sukobu sa svim crnilom što se nakupljalo oduvijek. A njena opreka je ovaj puta njeno nepostojanje, nema suprotstavljenu tamu protiv koje bi mogao dignuti gard i nastaviti kao i uvijek. Mda. Nekako mi samo riječ "naravno" pada na pamet.

Pokušavam već neko vrijeme složiti temu koja bi to opisivala, imam za to jedan zadovoljavajuće čudan akord i neobičnu sanjivu 5/4 mjeru, ali mi nikako ne dolazi. Pokušavam godinama. Kadkad ju imam na dohvat ruke, ali uvijek pobjegne, neuhvatljiva je i skliska. Možda to ima veze sa priličnom nedefiniranošću onoga što pokušavam izreći, možda ne znam treba li biti poletna, sjetna, grandiozna ili jednostavna, možda ja to jednostavno ne mogu... Možda podsvjesno razumijem i čekam određeni neizbježan trenutak u kojem će poslužiti odjek posljednjeg tračka boje kojeg nemilice zaklanja ono što naslućujem. A možda će biti sasvim nepotrebna ako se boje održe, koliko god to nevjerojatno zvučalo. No dobro, sad bar imam kratkoročni cilj. Složiti temu. Inspiracije po svemu sudeći neće nedostajati kao do sada... Jer i propast i ljepota su na vagi, a ja se bojim i disati kraj njih.

Dakako da znam. Nekada sam možda u krivu, ali baš kod onog najvećeg i najznačajnijeg nikad nemam nedoumica. Predobro poznajem sudbinu, stari smo neprijatelji. Ja nju ne priznajem, ona meni povremeno podmeće oba elementa za inspiraciju. Ne znam koji je podmukliji... Znam samo da je ovo sasvim solidna razina inspiracije i prosvjetljenja za jedan nebulozan dan popout utorka. A naziv dana koji dolazi poslije i već je službeno započeo uopće neću izustiti...

- 00:34| 1 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 01.03.2010.

Trilogija ličnosti: Ljubiteljac




Dugo sam se premišljao da li ovo pisati, no pogledavši sve svoje predhodne unose, vidio sam da sam generalno negativac i pesimist. Oni od vas koji me znaju će reći - "Pa... Uglavnom da.", tako da ne želim ni pomišljati kakvu sliku o meni imaju oni koji pokušavaju ploviti zapletenim hodnicima mojih misli nasumce naredanih u ovom blogu, a nemaju pojma tko sam uopće. No imam ja ipak i drugu stranu, uglavnom skrivenu, neke svoje sasvim obične i osobne užitke koji djeluju trivijalno. Tračak toga slijedi, čim se malo priberem. Nemam pojma zaš ovo pišem...

Dakle, ja, Pizvo Nadj, volim:

1. Kolače i mlijeko uz dobru knjigu i laganu tihu mjuzu, dok vani pada kiša. Da. To. Koliko god čudno zvučalo, svaki put kada je vani strašno oblačno i lijeva kiša, koju ne volim, samo me najgora nužda tjera van. Umjesto toga najmilije mi je zavući se negdje pod deku u svoju sobu, neometan od ostatka svijeta, s pogašenim aparatima preko kojih svakodnevno i cijeli dan komuniciram s vanjskim svijetom, zgrabiti neku knjigu, koja je već pri ruci, tacnu maminih ili bakinih svježe ispećenih domaćih kolača (po mogućnosti posebnu verziju pite od jabuka zvanu Pizvin kolač), mlijeko drito u tetrapaku i upaliti random radio postaju, tek za ubijanje monotonosti zvuka kapi kiše koje se odbijaju od prozor i uroniti u nečiji tuđi svijet, vođen domaćim mirisima i okusima koje ostavljam za sobom da bi se znao vratiti.

2. Strašno volim kad zaboravim na kavu koju sam već skoro popio dok radim nešto na kompu i onda nakon nekog vremena znatiželjno zavirim u šalicu, ne sječajući se da li sam ju dovršio ili ne. U otprilike polovici slučajeva se dogodi da ostane gutljaj-dva na dnu i onda s posebnim guštom popijem taj hladni ostatak nessice, koji je zasigurno najukusniji.

3. Volim jesen. Jesen mi je daleko najdraže doba godine, ne zbog prirodnog obilja ili zato što sam tad rođen, već zbog neke melankolije i nostalgije koja se osjeća u zraku, pogotovo među drvećem. Strašno volim i drveće, najdraža su mi živa bića na planetu, nepomična, čvrsta i žilava, a opet skladna, smirujuća i beskrajno komplicirana. Ta neka prirodna usporenost i strepnja, ali i zadnji tračci topline koja postaje sve dragocjenija je stanje u kojem bi najradije zauvijek ostao.

4. Postoje neke pjesme koje imaju duboko značenje za mene. Nisu vezane uz posebne događaje niti me asociraju na išta, osm što su možda bile glavni soundtrack jednog dijela mog života, već je u pitanju onaj savršeni sklad glazbe, riječi i emocije koji sa stapaju i pretapaju svuda oko mene, dok zatvorenih očiju pratim zvučni pejzaž i puštam da me nosi kako već mora. Dakako, često je riječ o dugim progresivnim uradcima koje velikoj većini zvuće predugo, dosadno i naporno, no sasvim sam siguran da osoba koja kad čuje kulminaciju takve pjesme, potpunu osjetilno-misaonu ekstazu koju je nekolicina genijalaca ipak uspjela ovjekovječiti, a ne osjeti to ni malo, ne razumije veliki dio onoga što je manjem broju nas možda nejasno, ali intuitivno i na rubu spoznaje.

5. Volim naučiti ljude nešto. Možda je patronizirajuće i često djeluje umišljeno s moje strane i percipira se pogrešno, no ja kada iznosim ono što znam, radim to da ljudima predstavim ili nove podatke ili nove spoznaje ili načine razmišljanja, kutove gledanja na stvari. Kao netko otvorena uma, naivno smatram da je moja dužnost proširiti to na druge, koliko god se oni opirali. Kadkada je teško izraziti goleme količine spoznaja i saznanja koje i sam teško filtriram i uobličavam, ali se trudim koliko je god u mojoj moći. Najveći gušt mi je kada vidim da je to urodilo plodom i da je netko nešto shvatio i prihvatio ponuđeno znanje. Krajnje pedagoški od mene, zar ne? ^^

6. Od meni bliskih ljudi s kojima često komuniciram, postoji njih par s kojima se razumijem na jednoj višoj razini. Jako su mi drage misaone i jezične igre i sasvim interne fore koje često koristimo umjesto normalnih riječi i rečenica, a da pri tom razumijemo jedno drugog puno bolje nego kad bi komunicirali standardnim, preograničenim riječnikom. Ono što mi je posebno drago, koliko god bilo pomalo zlobno, su izrazi lica ljudi koji slučajno prisustvuju komadiću takvog razgovora, pošto je očito da im apsolutno ništa nije jasno.

7. Puding od vanilije. Kamo god odem, a da je prisutan puding, obavezno je od čokolade. Nemam ništa protiv toga, ali ovaj podcjenjeni, puding od vanilije, mi je najdraži puding na svijetu. Još ako je kombiniran s pudingom od jagode... Samo nemojte da počnem o pudingu od jagode, taj je tek podcjenjen!

8. Moj pas Bobi, najinteligentniji mali pas u galaksiji, te većina mačaka iz duge linije kratkonogih mačaka koje su u našoj obitelji već desetljećima, imaju neke osobine zabrinjavajuće bliske ljudskima. Čak štoviše, siguran sam da su na mahove inteligentniji i empatičniji od mnogih ljudi koje poznajem, a ovo govorim sa stajališta dugogodišnjeg proučavatelja psihologije i sociologije ljudske vrste. Razina razumjevanja čak i složenih rečeničnih konstrukcija kod tih životinja je naprosto nevjerojatna, pa stoga obožavam pričati s njima, pošto imam dojam da bi sigurno odgovorili, samo da imaju fizičke predispozicije za to. A vjerojatno i odgovaraju, pa se čude kak smo mi ljudi tak glupi kad oni nas kuže, a mi nemamo pojma što oni govore...

9. Volim haljetke. Uz to što se osjećam kao super junak u njima, sa plaštom 'n' shit, vrlo su tople stvarćice kad se probudite u nezagrijanoj prostoriji po zimi, a i mekani su i pufasti... Često se na dam izvući iz haljetka pol dana, što moji starci često spominju kao mogućnost da sam ostao bez kisika malo predugo pri porodu, ali samo istinskim ljubiteljima haljetaka je jasna privrženost tom višenamjenskom odjevnom predmetu.

10. Volim i krajeve tuluma. Oni trenutci kad već svi mrtvi umorni, pijani, izjebani, sjebani ili retardirani spavaju ko mrtvaci, mjuza je tiha, sve je u neredu, sutra ne postoji i strah nas je svitanja, kad se suočavamo s posljedicama, a svaka cigareta vrijedi jedno kraljevstvo, otprilike u rangu konja. Tada legnem na ono malo nezaprljanog i nezalivenog poda, pustim neku opako ležernu mjuzu, vadim cigarete iz skrivenog stasha, iako sam prestao pušiti, zapalim cigaretu i zbijam primitivne rečenične fore s ono malo budnih ljudi ili sam sa sobom, ako tih već nema. Ustvari imam dojam da mi je smisao cijelog tuluma samo fizička priprema za to stanje, kad počinje šou, moj vlastiti.

11. Kada sviram, događa se nešto čarobno. Rekao bih da je glazba najsavršeniji medij za iznošenje najdubljih osjećaja. Koliko emocije može ponesti najjednostavnija kombinacija tonova ili tema, to je naprosto nevjerojatno i zapanjuje me. Volim i istraživati glazbu, kombinirati, igrati se neopterečen tehnikalijama i pravilima, pronalaziti nove načine za izražavanje onoga što mi je cijelo vrijeme u glavi i volim reći što više toga što jednostavnije, što čišće i nezagađenije viškovima. Volim i svirati s drugima, jer to je primjer savršene suradnje ljudi na razini višoj od one svakidašnje, pomirenje svakakvih razloga radi višeg cilja, kolektivna harmonija individualnih melodija, onoliko veličanstvena koliko je iskrena.

12. Volim biti nesretno zaljubljen. Mazohizam? Možda. No koliko god sve bilo predivno kad je jasno i moguće, još su ljepše male ljubomore, strepnje i nadanja, pokušaji i promašaji, nanovo ingeniozno i inovativno izmišljanje i zamišljanje pristupa i generalno ponašanje kao idiot. Iz ovog stanja, u kojemu sam 95% vremena, pronalazim inspiraciju i motiv za nastavak, prekos sudbini, svim silama prirode, bogu, vragu i ostaku više-manje svemoćne ekipe kojoj je to očito baš zabavno. Al ono, nema veze. Već sam rekao, dočekat ću i ja svoj tenutak, a dotle ću uživati u svakom trenutku svoje patnje, baš u inat.

13. Kadkad mi se čini da većinu svog života proživljavam u svojoj glavi. Od kad znam za sebe, sanjarenje, maštanje i cijeli zapleteni svijetovi najluđih mogućnosti su mi jednako stvarni kao i sve ostalo. Ali volim to, nekako se isprepliće sa stvarnošću, bez da ikada gubim mogućnost razlikovanja jednog od drugog, koegzistencija najozbiljnijeg mogućeg shvaćanja svijeta sa kadkad zbilja nevjerojatnim konstrukcijama, mini flashevima ili skečevima koji se vrte u pozadini ili čak gotovo opipljivo ispred mene. Do kad ću moći furati tu ambivalentnost, ne znam, ali mislim da bi gubitak moje vlastite verzije svijeta bio ravan nestanku jednog malog paralelnog svemira u kojemu su mnoge stvari drugačije, ali ja sam potuno isti.

14. Rijetko se budim sam od sebe, uvjek su tu alarmi, mobiteli, stari koji zove na nedjeljni ručak, lavor vode ako se odazovem i sl. No kad se tu i tamo, rijetko probudim sam od sebe, najmilije mi je - vratiti se natrag u krevet i ljenčariti minimalno sat vremena, premještati se, tražeći onaj predivni opuštajući hladni dio jastuka i uživajući u posvemašnjoj oslobođenosti od briga, potreba i nužnosti.

15. Sve ovo je u biti uzalud. Može mene hrpa toga uveseljavati, mogu ja živjeti punim plućima i uživati u svakom trenutku svoje specifično iskrivljene stvarnosti, ali sve to skupa je prazno. Ljudi su bića koja su izmislila ljubav i bez nje ne mogu, kao što ne mogu ni bez zla i uništavanja, kao što ne mogu bez smrti (što nije nastavak ovoga sa zlom i uništavanjem, već treća, zasebna i neutralna kategorija), koju istina nisu izmislili, ali je neizbježna kao i drugi pol - rođenje, ono koje omogućuje dobro i zlo, a rezultat je beskonačno malenih šansi i čudne međuigre sila i energija, emocije da ne spominjemo, koje se s vremenom, četvrtom kategorijom, vraćaju na svoje počelo. Ja možda jesam blago izdvojen i pomaknut u fazi, ali ljubav je i za mene neizbježna. Meni isto treba polovica koja nedostaje, da s njom podjelim sve ovo što bez nje nema puni smisao. S toga je možda i najvažniji unos u ovom postu sljedeći: Najviše od svega volim zaspati zagrljen sa onom koju volim. Posljednji put to nisam dovoljno cijenio, a sada je to nemoguće po svim zamislivim kategorijama. No četvrta kategorija, iako mi nije saveznik kao ljudskom biću, će to vjerojatno osigurati. Uz moju pomoć, dakako. Strpljivost mi je jedna od značajnijih vrlina...


Eto me, bijelo na crno, neočekivano. Samog sebe sam šokirao i, dok ovo pišem, ozbiljno se premišljam da li da uopće stisnem Objavi ili ostavim to zapisano negdje u dubinama svog računala.... Ne znam ni sam što ću odlučiti. Ima to puno veze sa jednom osobom, kojoj je ovaj post posvećen, a koja ga vjerojatno i očekuje. Hoće li vidjeti PM sa linkom i smajlićem ili ne? Možda. Ostaje mi zbog nje spomenuti i ono što sam gore namjerno izostavio. Neobično, naime, volim sve ono što slijedi nakon: "Bok ribice." A to može biti... ama baš sve.


Sljedeći i posljednji nastavak sage Trilogija ličnosti, pod nazivom Kompulzivac, slijedi uskoro. Ne propustite!

- 02:41| 4 Komentara | Print | # | ^

utorak, 23.02.2010.

Trilogija ličnosti: Mrziteljac




Ostao sam bez inspiracije. Znam i što je tomu uzrok, ovo prokleto godišnje doba koje se razvlači neprirodno dugo i sporo, ubijajući svaki tračak volje za ičim, čovjek najrađe ne bi ni ustajao iz kreveta. S tim vezano depresivno i uobičajno pesimistično raspoloženje samo pomaže u stvaranju tog groznog osjećaja koji je sušta suprotnost onom kada nešto stvaram. No čak i u tom beznadnom okruženju, nekakve misli i sugestije se probiju kroz maglu i tako se za vrijeme mog dugog izbivanja polako gradila ideja o ovoj megalomanskoj seriji postova u kojoj ću, na opći užas i negodovanje, opet pričati o sebi. A o kom bi drugom, ovo je ipak moj blog, a ja sam krajnje egocentričan tip.



Mrziteljac sam, priznajem. Loša je to osobina, na vrhu trokuta sa ljenosti i zavisti, te ima tendenciju brzog izjedanja živaca. Nisam ja to, ne daj bože, izmislio, česta je to osobina kod cinika i grintavaca, pogledajte samo Mrguda iz Štrumfova ili Balaševićevu genijalnu Ne Volem, savršeni primjeri zle inspiracije proistekle iz svakodnevnih frustracija. Jedan moj frend je to nazvao "reakcija na kulminaciju interakcije globalnih prepotencija". Skratili smo to na "odjebavanje sranja".

Ovo što slijedi je lista nastala sasvim spontano, pa je stoga i nepotpuna. Ustvari teško da će ikada biti potpuna, jer se redovito refresha novim životnim apsurdima. No ovo su neke svježe mržnje koje su mi ostale u kratkotrajnom pamćenju, pa ću ih stoga blago strukturirano i iznesti.

Dakle - ja, Pizvo Nadj, mrzim:

1. Cmakanje na javnom mjestu - Stojim ja tako na kolodvoru, čekam da dođe usrani vlak, zima mi je i kasnim na probu. Valentinovo je prošlo, no to ne sprječava mlade parove da izgmižu van, osjetivši poput zmijurina porast temperature od 1,34 °C. Jedan takav se nasro kraj mene i sljedećih deset minuta sam bio osuđen na vrlo glasne zvukove razmjene tjelesnih tekućina u vidu vakuumskog usisavanja sline i cuclanja jezika. Da se razimijemo u startu - nemam apsolutno ništa protiv cmakanja, dapače vrlo mi je draga aktivnost, ali zar ljudi ne kuže da, iako je to sve lijepo, krasno i ukrašeno rozom jebenom mašnom, NE MORAJU svi u krugu od 50 metara biti protiv svoje volje uključeni u ta zbivanja. Get a fuckin' room! (ako ikad više budem zaljubljen kao srednjoškolka i uhvatite me da to radim, sasvim nesvjesno, udarite me s nečim po glavi)

2. Snijeg - Mrzim ga. Mrzim njegovu boju od koje osljepim kad je sunčano, mrzim činjenicu da je voda a nikako da oteče odavde, mrzim bljuzgu, suhi, mokri, zmazani, padajući snijeg, mrzim ga sa kišom i bez kiše, mrzim ga čistiti (uslijed 40 kvadrata terase i oko 50 metara staza i prilaza oko kuće), užasno mrzim sve zimske gadosti tipa grudanje, sanjkanje, skijanje, klizanje, prezirem snjegoviće, mrzim hladnoću i zimske uvjete na cesti, izrazito mrzim ralice i njihove operatere, mrzim onaj usrani krupnji pijesak kojim posipaju ceste, pa mi par kamenčića zapne u ripne na gležnjačama, a onda proizvode nesnosno škripanje kad hodam po tvrdim površinama, mrzim smeđi natrij-klorid (NaCl), mrzim fleku na zidu iznad vrata od terase u mojoj sobi, nastalu kad se otapajući snijeg prelio i curio po zidu, mrzim kad mu se ljudi raduju, a bome mrzim i dosta njih koji mu se raduju...

3. Hihotave curice - Imaju one svojih prednosti, dakako, ali ako hipotetski odmah prekrižimo bilo kakav uspjeh kod istih, ostaje samo hihotanje, od kojeg dobivam osip. Obično ide u tandemu sa preglasnim ogovaranjem i načinom pričanja koji bi u tekstualnom obliku odgovarao omanjem romanu bez ijednog interpunkcijskog znaka, uz par paničnih stanki za udisaj. Lijepo je biti veseo i sretan i sve to nešto, ali po mogućnosti u sebi, ne na glas. Hvala.

4. Mjuzu s mobitela - Mamu im. Zar vožnja ZETovim tramvajem nije dovoljno traumatično iskustvo samo za sebe? Je li baš nužno da slušam odabrane hitove Cece i Snoop Doga u stereu 30 minuta dok se truckam zarobljen među namrgođenim babama? Klinci danas nemaju niti trunke elementarnog odgoja, pristojnosti i obzira, to ide do te mjere da bi se u nekoj civiliziranoj zemlji smatrali psihičkim maltretiranjem kažnjivim do 2 godine uvjetno i pozamašnom novčanom kaznom. Došao sam do točke kad će sljedeća osoba koja na zvučnike pusti neki užas, a stoji kraj mene, dotični mobitel tražiti par dana kasnije po školjci nakon velike nužde.

5. Ne korištenje mozga pri čitanju ili čitanje na pamet - Vrlo sam aktivan po forumima i jako volim ulaziti u rasprave, zbog svojeg širokog znanja i obrazovanja, elokventnosti, te ljubavi spram pisanja i dobre svađe. Posebno me sekira kada ljudi ne čitaju s razumijevanjem, odnosno izvuku nešto iz konteksta i onda me optužuju za dijametralno suprotne tvrdnje od onih koje sam zapravo napisao i koje par postova ranije stoje crno na bijelo (ili kričavo zeleno na tamno plavo, kakav god layout foruma bio). Zar je tako teško shvatiti izjavnu proširenu rečenicu? Kadkad se ljudi toliko silno žele posvaditi s nekim da ispadnu budale, a ne moš im to ni dokazat... Ostaje samo nada da im se negdje netko treći smije, pokazujuć prstom na ekran.

6. Naporne ljude koji ne odustaju - Znam ih nekoliko. Priljepci su, close-talkeri, vjećno nasmješeni i pristupačni, a čim progovore i počnu gestikulirati, poželim ih nahraniti vlastitim čarapama. Ja sam jako tolerantan uživo, spreman poslušati i najveće bedastoće, ali ti ljudi me toliko živciraju već nakon 30 sekundi, da je to neopisivo. Najgore od svega je što ne shvaćaju hint, ne bi vrijedilo ni odgurivanje, ni potpuno ignoriranje, ni uvreda, ništa ne pali, i dalje su tu i pričaju neke svoje nebuloze od kojih svatko iole normalan ostari nekoliko godina. Kad počnemo kolonizaciju svemira, njih ćemo slati u prvim brodovima, da otjeraju možebitne domoroce. Avatar my ass, ona plava gamad bi odmah pocrkala od muke bez upotrebe teške mašinerje i genetskog inžinjeringa.

7. Grašak i hladetinu - Jedem sve, ali ovo dvoje nemrem smisliti. Grašak je beskorisno zeleno zrnovlje, sipko i gorko, nezanimljivo i odvratno, trebalo bi ga zakonom zabraniti i napalmom spaliti sve poznate usjeve i par susjednih, da se nije slučajno proširio. Hladetina, uz činjenicu da je odvratna i izgleda kao vrlo prepoznatljivi dijelovi svinje u želatinoznoj sluzi (ček, pa to i JESU vrlo prepoznatljivi dijelovi svinje u želatinoznoj sluzi), još je i odvratna. A ekipa se davi u tome, znam ljude koji bi odjebali večeru od 100 eura u eksluzivnom francuskom restoranu samo da im je pleh te splačine. Mislim, od svih mogućih bezbrojnih gurmanskih poslastica koja imaju bogatstvo arome, okusa, zanimljivu međuigru mirisa i boje, jesti nešto što ne bi ni svom cucku dao da jede... Ljudi su čudna bića.

8. Obvezna predavanja - Besmisleni gubitak vremena koji je sam sebi svrhom, način da se studenti protiv svoje volje zadrže na fakultetu, ne bi li se valjda ugledali na svoje profesore ili što ja znam, a većina ih predaje gore od knjiga iz odnosnog prdmeta, čak i kada su ih sami napisali. Nisam čuo ni jednu relevantnu informaciju na predavanju u svom životu, a zbog par izostanaka mi se mjenja koncept ostatka života uslijed parcijalnog upisa sljedeće godine. Nabijem i njih i njihovu bolonju.

9. Niske štokove i male krevete - Visok sam dečko, blizu 2 metra, oduvijek bio. Iako većini ljudi previsok, u biti još spadam u hrvatski prosjek i, iako su me kao klinca u košarkaškom klubu forsali da igram centra, u nekom profesionalnom klubu bi sad bio jedan od najnižih. Unatoč tome, čini se da stolari i građevinari još i dan danas računaju kako je najviši čovjek na svijetu visok oko 182 cm. Da mi je kuna za svaki put kad sam dernuo glavom u neki štok, sad bi bio na ljetovanju negdje na Havajima, a muke oko traženja kreveta u kojem neću biti osuđen na dijagonalu ili fetusni položaj se ne volim ni sjetiti. Pa mislim - zar je tolki problem i tolika potrošnja materijala produžiti sve skupa za 10 cm?

10. Kratke pop pjesme - Jeste primjetili kako nekakav vrhunski progressive rock ili fusion jazz uradak od 15ak minuta teće sasvim prirodno i nevjerojatno brzo završi, a u pop pjesmi s ograničenjem do 3 minute, tipa za pjesmu Eurovizije, se refren ponovi 8 puta (s modulacijom taman kad se nadate da je gotovo), prođu tri kitice, pjesma nikako završiti, a traje 2:50? Znam da je vrijeme i osjećaj uz njega vezan posve relativna i osobna stvar, no kunem se da bi uzastopnim gledanjem Dore par dana u kontroliranim uvjetima otkrili putovanje kroz vrijeme slično onom u brodu koji se kreće brzinom bliskom svjetlosnoj. Jedini problem su su ozbiljne pihološke posljedice, koje bi ostavile trajne ožiljke na našem zdravom razumu.

11. Osobna imena u nazivima firmi - Mi možda jesmo Balkanci, ali to nas ne opravdava kad smo seljačine. Tipičan primjer malograđanštine, neukusa i nakaradnog smisla za biznis je davanje imena firmama i obrtima. Ne znam za vas, ali ja ću u čirokom luku zaobići frizerski salon "Marinko" ili pekaru "Đurđa", jer mi odmah djeluju neprofesionalno i neozbiljno. Da ne spominjem autoprijevoznika "Slavko d.o.o." ili "Đuro-import" export/import/svašta firmu, ko bi normalan s njima poslovao... (sva imena su izmišljena i nemaju veze sa stvarnim firmama. Ukoliko sam ipak slučajno pogodio, onda vam se ispričavam i umirem od smijeha i pokazujem prstom kad se okrenete)

12. Štekanje kompa - Postoji li išta više frustrirajuće od situacije kad vam komp zašteka? Odmah se događa burna reakcija, praiskonski izljev bijesa iz nemoći, često popraćen razbijanjem raznih usputnih dijelova računala, najčešće tipkovnice. Često imam dojam da mi komp to radi namjerno i sustavno, pogotovo kad radim nešto, ali par stvari kao Ctrl/Alt/Del, pa mahnito isključivanje aplikacija u processu ili ruska škola šutanja osjetljive elektronike po sobi najčešće upale. Dakako, pitanje je samo vremena kad ću potpuno popizditi, bacit ga u kurac kroz prozor i kupit novo vrhunsko računalo koje će, zahvaljujući ponajprije Billu Gatesu i njegovim minionima, imati sasvim drugi set problema i bugova. Živjela moderna tehnologija!

13. Kad ljudi očekuju da im se makneš s puta - Užasno mrzim gužve na ulici i u podhodniku. Sve je puno ljudi, gužvaju se, guraju i žure nekamo. Ja sam često taj koji jurca, opet kasneći negdje, pa tim prije često zaobilazim i prestižem ljude. Na one koji idu i istom smijeru se još i nemam pravo ljutiti, jer ne znaju da sam iza njih (makar ih to ne opravdava da se kreću kao avion bez jednog krila), ali ono koji mi dolaze u susret su posebna đubrad. Kao što sam ranije napomenuo, visok sam, prilično mršav, ali svejedno pristojne kilaže i u pufastoj zimskoj jakni izgledam ogromno. Kad uz to dodamo neurednu bradu i namrgođeno lice, teoretski bi ljudi trebali izbjegavati bliske susrete sa mnom, no baš suprotno - rijetko kad doživim da mi se netko kome idem u susret barem malo pomakne s puta. Čak se ni ne nagnu, ne maknu ni ruku, ni vrećicu ili torbu koju nose, već samo kao muha bez glave idu po nekoj svojoj imaginarnoj, nelogičnoj i organskoj putanji i onda očekuju da im se ja maknem. Donedavno sam to i činio, ne želeći ozlijediti nekoga, ali u zadnje vrijeme me ni najmanje ne dira krvnički zapeti za nekoga, makar ga srušio. Neće oni mene jebat, i'm going primal on their asses!

14. Pregrijana sjedala - Hladnoću strašno mrzim, ali ni krajnost nije puno bolja. Želeći što brže zagrijati vlakove i tramvaje, kroz koje stalno cirlkulira novi hladan zrak zbog otvaranja vrata na postajama, nahajcaju grijanje do maksimuma i onda vječno pržim dupe cijelim putem, sjedeći na užarenoj sjedalici, dok mi se vanjski dijelovi tijela smrzavaju. Često se pitam da li takva sranja rade slučajno ili nas to neko namjerno zajebava...

15. Vozače noćnih tramvaja - Da završimo sa tračničnim pokretalima. Noćni tramvaj je vrlo živopisna stvar, a pod živopisna uglavnom mislim na boje šljokica drolja iz narodnjačkih klubova i jasno vidljive sadržaje večere maloljetnika i beskučnika po podu. Da bi taj groteskni velegradski doživljaj bio potpun, brinu se vozači tramvaja, koji svoja prastara mrtvačka kola na električni pogon tako silovito nagare, da se na svakom zavoju molite za brzu i bezbolnu smrt lomljenjem vrata ako slušajno izletimo iz tračnica, a kočenje je najgora stvar koja se može uopće dogoditi, jer lako možete završiti s glavom u komandnoj ploči kraj vozača/ice, gdje god se prije toga u tramvaju nalazili. Znam da je poso gadan i da je 3 ujutro, al mislim da bi svi oni skupa trebali na tečaj anger managementa.



Ima ovog još kolko hoćete, ali ovo su te neke aktualne stvarćice. Sljedeći postovi će biti puno pozitivniji. Obećajem... :D


Sljedeći put - nastavak veličanstvene Trilogije ličnosti, pod naslovom Ljubiteljac, samo na vašem omiljenom blogu. Stay tuned!

- 01:45| 1 Komentara | Print | # | ^

utorak, 29.12.2009.

Glas u masi ili Tema za izbjegavanje one o propuštenim prilikama





Stop!! Vratite post natrag na svoje male ekrane i ne bježite od užasnog naslova. Ne obećajem da će biti izvrstan, ali opet - ak i čitate to što nasumce ispada iz mog mozga, već i tak sumnjam u vaš smisao za estetiku, gramatiku, etiku općenito, a bome i provođenje slobodnog vremena. No dobro.

Danas navečer sam se vozio vlakom u Sisak, kao i obično. Zvuči kao početak horror trilera, što je ekvivalent razini dosade na relaiciji Sisak-Zagreb, no ovaj je čak i imao elemente žanra, pogotovo zbog nakrivljenih poluotvorenih automatskih vrata koja su se glasala groznim zvukovima kada je netko prelazio iz jednog u drugi vagon, bespotrebno, pošto je cijeli vlak bio poluprazan. Kraj mene sjedoše dvoje ljudi, neki korpulentniji lik sa bosanskim naglaskom koji pomno prati izbore za predsjednika i njegova azijatska družica, imena nešto poput Ling, koju je strašno bolila glava zbog novog 3D filma kojeg su prikazivali u Cinestaru. Bila je tu i neka djevojka iz Capraga koja me par puta sramežljivo pogledala, uglavnom bez riječi gledala kroz prozor i malo popričala s kondukterom, koji je njen stari školski kolega i neskoncentriran na svoj posao kojeg ni ne voli. U svakom slučaju, šarolika ekipa koja je svakako bolja od odnedavno vegetarijanskog basista teen benda, njegove djevojke koja neprekidno trača sve iz Gimnazije Sisak i njene prijateljice koja ima loše ocjene iz kemije, a s kojima sam dijelio kupé na putu u Zg ranije popodne tog dana. Od svih tih ljudi, samo sam basista par puta vidio, ostale nikad u životu i šanse su da većinu nikad više ni neću vidjeti ili se toga barem neću sjećati.

Zašto ovo sve pišem? Zadnji tjedan predavanja. Ulazim u veliku dvoranu broj 7, na predavanje nekog žnj predmeta tipa Uvod u Inf. znanosti. Utorak je, najnebulozniji dan u tjednu. Sjedam na isto mjesto kao i inaće, odlažem torbu i jaknu, kao inaće, spremam novčanik iz stražnjeg desnog džepa u prednju pretinac torbe, vadim notez s logom Nacionalnog parka Krka i plavu kemijsku sa mehanizmom koji se voli zakočiti, sjedam i zabuljim se u neodređenom smijeru. Dvorana se ubrzo napunila i počeo je žamor, onaj standardni, na granici sa šumom, neraspoznatljiv. Odjednom, sve se mijenja. Iz nepoznatog razloga sam se iznenada prešaltao na neki mode kojim sam kompletan žamor sveo na skup sedamdesetinešto ljudi. Svaki glas je imao priču, svaka priča je potezala pozadinu i značenje. Odmah sam u header noteza zabilježio natuknice za blog. Individualnost je podcjenjena. Vrijeme je za mali ispravak.

Volim promatrati ljude. Neopisivo me to veseli, dijelom iz voajerskih razloga koji su nam svima usađeni, dijelom jer mi je struka, dijelom jer su beskrajno zanimljive živine. Zaključaka je mnogo. Konkretno pak dosad nisam zaključio previše toga. Naime, gomiletina se znanstvenika, knjiga i teorija bavi društvom i društvenim skupinama te njihovom interakcijom; s druge strane je jednaka takva gomila koja istražuje pojedinca, njegove vrline i mane, slabosti, nedostatke i prednosti, bolesti i patologiju. Bavimo se time i mi, na nekoj svojoj osobnoj razini, logičkim putem. No taj fenomen Glasa u masi je daleko fascinantniji. Kad prolazite kraj potpunih stranaca, na ulici, onako samo hodate bez puno briga i bez posebnog cilja, da li ikada skužite ljude s kojima se mimoilazite? Za to dakako treba nešto slabije prometna ulica, ne funkcionira sa previše ljudi, jer je velika zasičenost... Ja da. Počeo sam s tim prije dosta godina i razvijam to sve više. Promotrim ih dobro, pokušavam načuti riječ dvije ak pričaju i pokušavam napraviti neku generalnu sliku, smjestiti ih negdje u klasifikacijsku listu i naslutiti lemente njihovog privatnog i posve običnog života. Kad gledam masu, ona izgleda kao da ima kolektivnu volju i da je bitna većina, no zbilja je svaka grupa sastavljena od ljudi koji svi imaju svoje male skrovite želje, potrebe, ciljeve, moral, skrupule i misli, ono što ih čini individuama. Počeo sam čak odustajati od svađa sa neistomišljenicima jer uvidom u njihove glave vidim i koncept osobe i strukturu razmišljanja i znam da su neki nepromjenjivi i nepopravljivi, barem na moju sliku i priliku. Što točno natjera potpuno individualnu jedinku da se ponaša po obrascima? Zašto ljudi žrtvuju toliko potencijalne slobode koje ne ugrožavaju druge, samo radi potrebe kolektiva sastavljenog od drugih jedinki kojima se to isto događa? Gotovo kao da su svi povezani nekim nevidljivim špagama koje ih sputavaju i drže jedne za druge kao splav; kad su u masi, nekako se kreću plimom i neprekidno žamore. Zbunjuje me to i pomalo plaši kada prepoznam elemente takvog ponašanja kod sebe i svojih razmišljanja. Doktore, doktore, jesam li ja normalan?

Prilično sam siguran da je odgovor na ovo: "Ne baš, sinko".

Zbilja je fascinantno čuti dulju priču o tetki pokojnog ujaka potpunog neznanca. Ima ih dosadnih ko proljev, no kadkad nabasate na priču koja je bolja od većine današnjih knjiga, serija, filmova, predstava. Saznate svašta, poistovjećujete se s likovima koji se pojavljuju, osjećate naimozitet prema drugima, navijate, odabirete favorite, a sve je to itekako stvarno, to su živi (i mrtvi) ljudi od krvi i mesa koji također imaju gomilu ovakvih priča. Na ovoj osobnoj razini, odjednom vam postanu jasni motivi, znate što nekoga i zašto pogoni i prepoznate tračak toga u sebi. Ovakvim uvidom je jako teško osuđivati ljude zbog toga što su drugačiji. Tim prije nikako ne razumijem potrebu ljudi da ozlijede druge ljude jer su drugačiji, kad su SVI drugačiji, a nemrete SVE prebit, jer ćete prije ili kasnije naletit na nekog 30 kila, 20 centimetara i -50 IQ drugačijeg koji će vam nos učiniti drugačijim, malo nespretnije od plastičnog kirurga koji će ga popravljati. A ako ste upravo taj drugačiji frajer, onda ćete se sigurno umoriti nakon par stotina drugačijih prebijenih ljudi i uvidjeti čisto fizičku besmislenost vašeg podhvata. Svi gradimo drugačije, fascinantne svjetove i slažemo priče koje mogu biti remek djela, ako se pametno sroče i skupe u cjelinu. Prepoznati to je prije lutrija trenutka nego znanje ili predispozicija.


Spoznajama prepuna svakodnevica mi je donjela i onu o propuštenim prilikama. Svi ih imamo, sve nas more i proganjaju, neke do kraja života. To je neminovni rezultat slobode izbora. Čisto subjektivno i pesimistično gledano, ja prednjačim upravo u ovakvima. Često se pitam što sam koji kurac mislio u nekom ključnom trenutku za čije bi ponavljanje danas ubio, jedan klik u glavi i jedan korak u drugom smijeru udaljen od potencialno drugačijeg života, ne samo za mene, nego i za druge meni bliske. Kadkad mi se čini da ovo zauzima 90% mojih misli svakodnevno i pritišće me, utoliko da sam razmišljajuć o predhodnima, propustio i par novih prilika. Danas sam mogao imati život u kojemu su sadržani svi elementi koji predstavljaju sve moje trenutne želje, nade i ciljeve, bez pretjerivanja, sve je bilo tu, nadohvat, pitanje odluke. Ono što sam izabrao je mahom propalo, uz gorak okus kad god sam suočen sa ovim drugim, koje čini veliki dio mog života. Žaljenje nema smisla, reći ćete, prošlo je nepovratno, valja se okrenuti budućnosti. No ja sam odavno odustao od ciljeva i želja - primičem se idealu budizma, a da budizam ni ne volim. U čemu je zbilja smisao truda, života s kućicom u cvijeću, koja je razlika između gubljenja vremena i konstruktivnog djelovanja na osobnom boljitku i razvoju kad i tak sve nevezano uz odluke odlazi u kurac nepovratno? Zašto ljudi moraju biti prokleto tvrdoglavo i uporno dosljedni sebi i svom integritetu i zašto nitko, pa ni ja, nemremo pregrist govno bar jednom i sasvim neočekivano, nenadano i nezamislivo prijeći preko svega i odabrati ono nelogično i potencijalno predivno? Da li uopće znate vi neki prozvani i koji se tako osjećate, zbog mene ili nekog sasvim desetog, da je nekim ljudima strašno bitno nešto na što vi više ne obračate pozornost i što ste prepustili prošlosti i znate li koliko se na svakoga od nas veže drugih ljudi na koje utjeću naši postupci? Nemate pojma. Da samo znate, ne bi došli sebi tjedan dana. A sve što fali početku komunikacije, koliko god nezgodna bila, je hrabrost, prelaženje preko neugodnog i stravičnog osjećaja pri odbijanju. A odbijanje je najčešća realnost, na odbijanje uvijek možete računati. Odbijanje nikad ne razočara svojim neprisustvom. Odbijanje je konstanta, ukoliko ste matematički nastrojeni. No potreban je samo jedan mali, magični, plamteće sjajeći trenutak i poredak nekih udaljenih zvijezda da začujete pozitivan odgovor i da sve procvjeta. Kućica u cvijeću. Slabe su šanse i nema nekog dugoročnog smisla nadati se, ali u sred zime u praznom krevetu djeluje nekako... privlačno. Doći će i ta druga šansa nekad. Dočekat ću je u zasjedi, ak treba.


Posvete su nepotrebne. Potpis je precjenjen i odviše poznat.

- 02:27| 4 Komentara | Print | # | ^

srijeda, 21.10.2009.

Prepoznatljivost




Proveo sam duže vrijeme razmišljajući čime prekinuti ovu dvomjesečnu kreativnu blokadu, koje se nikako otarasiti, ali mi nijedna dobra tema nije padala na pamet. Možda je to posljedica moje sistematičnosti, pa ne želim ponovno početi pisati o potpuno nezanimljivim svakodnevnim događajima (meni se naime nikad ništa zanimljivo ne događa), već je na redu neka općenitija dubokoumna tema zbog koje ću vjerojatno ostati bez ono malo publike kojoj padne na pamet povremeno kliknuti na link bloga.

Veli prepoznatljivost. Što je to? Pa jasno - kada dođete negdi, odmah vas svi kuže i hoće vam biti prijatelj i/ili obaviti seksualnu aktivnost/figurativni rektološko pregled samo zato jer ste faca. A zašto? Eeeee... Ne znam. Da, rekao sam to i možete me citirati. Ja se ne pravim da razumijem ljude, iako ih na svoj način proučavam kao rijetke bube, no ovo me ponajviše zbunjuje. Mislim - ne bi imao ništa protiv da moj nesuđeni bend jednog dana postane slavan i da me svi znaju, pošto to povlaći za sobom gomilu papira sa slikama drugih, najčešće odavno mrtvih slavnih osoba, te proizvoljnost u odabiranju osobe nužno ženskog spola radi vježbanja razmnožavanja. Ali ne razumijem niti malo zašto to neki žele pod svaku cijenu.

Ajmo krenut od osnova - imate djevojku. Ne mislim to kao implikaciju da netko od čitatelja ima curu, već onako figurativno svi skupa imamo djevojku... Ahm. Ok, kužite valjda što hoću reći... Dakle imamo djevojku. Djevojka je prirodno ne baš bistra, umjetno plava i krajnji domet joj je to što je predmet mokrih snova kolegama iz srednje. Izgleda prosječno, no sasvim je nepripadajuća vanjštinom u sredini koju neki ponosno zovu općinom, ali je u biti veće selo. Želi izaći van, živjeti život punim plućima, zaraditi lovu, zaboraviti na porijeklo. Dakle cura je tabula rasa bez puno mjesta za zapisvanje i s kroničnim nedostatkom krede. Nama je zadatak učiniti ju prepoznatljivom na svakom ćošku. Ok. Krečemo!

Prvi korak je doći do medija. Danas ste nitko i ništa, ukoliko se ne pojavite na Red Carpetu ili Explozivu... Pa dobro. Ali imamo problem - kako doći do medija? Nema frke, oni su već doskočili tome. Ako znate pjevati, plesati, žonglirati, šetati, nositi robu, izgledati, ili pak ne znate apsolutno ništa, onda samo odaberite jedan od bezbrojnih show programa za retardirane i one koji će to tek postati i prijavite se! Ne morate daleko putovati, doći će oni do prve veće općine blizu vas! Tako eto dođe neki show u susjednu općinu i mi prijavimo našu djevojku. No, djevojka nam baš i nije neki talent... Nema frke. Mini suknjica, preafektiranje slabije treniranim glasnicama i peglaj. Kvalifikacije će proći, platit ćemo par sati instrukcija i to je to. Ako ne upali, ostaje nam još natječaj za manekenke, trčanje preko prepreka iznad vode koje će joj pokušati slomiti vrat, a ako ništa ne upali, zatvorit ćemo je jednostavno u kuću na 3 mjeseca i gledati neprekidno prek neta 20 sati dnevno nadajući se uhvatiti štipanje za bradavice pod tušem ili naznaku pohotnog micanja plahte na nejasnoj night vision snimci. Dakle faza broj 1: Izvršena!

Drugi korak je održati zanimanje.Sada je ova potpuno anonimna neupečatljiva djevojka odjednom predmet pozornosti. Subliminalnim porukama utkanim svakih 10 minuta u reklamu za novi super extra oksi power multi prašak za veš/suđe/auto/brodske motore (gratis mlijeko za tijelo s 48,17% ekstraktom proteina dlake običnog pećinara), cijela vojska lobotomiranih kućanica i srednjoškolaca odjednom je uvjerena da je za njihov opstanak nužno bitna ova djevojka, da ona predstavlja sudbinu našeg malog naroda i svi odmah spremno čekaju pola sata na zauzetoj liniji dok svake minute procuri 3,66 kn iz njihovog kućnog buđeta koji je i ovako jedva dovoljan za 3 dnevna obroka, ne bi li baš nju pogurali. Horde navijača sa dnevnicom od 100 do 200 kn (ovisno o intenzitetu navijanja i dubini dekoltea u prvom redu publike u studiu) vrište i bacaju konfete, no ubrzo se ukidaju i dnevnice, pošto dio onih lobotomiranih pristaje to raditi besplatno i stajati satima u redu na ulazi ili vani na kiši ne bi li rođenim očima vidjeli to čudo koje prije dva tjedna ne bi pogledali ni da se sudare s njom na ulici. Ovo sad traje neko vrijeme, no sve je manje kandidata, a ostali također pokazuju naznake talenta, pa neki čak i nešto malo pameti. To su već opasne vode. Stoga kreću intervjui sa ponosnim roditeljima, tužne priče o nesretnim ujacima, špekulacije da li se zagledala u svog kolegu iz showa (koji nužno mora ispasti prije nje, ali ne smije biti luzer, poželjno je da je simpatičan i dobročudan, ne bi li ispala nevino), a onda krajnje emocionalni nastup i izvođenje pjesme koja ima duboko osobno značenje članu žrija. Na kraju cijele ove strke, naše djevojče ispada predposljednje iz showa i onaj ganuti član žirija ju odmah uzima pod svoje okrilje, zasada samo na papiru. Faza broj 2: Izvršena!

Treći korak je probijanje. Svijet showbiza je neilosrdan i guta naivne mlade djevojke poput naše svakodnevno. No nema veze, ona ima već svog mentora. Sada to treba isfurati što je prije moguće. Naime, on (ili ona) je put do onoga što je najbitnije - producenta, koji će omogučiti uspon do zvijezda. Prvo valja obaviti promotivna slikanja i nastupe po lijepoj našoj, valja gostovati u kulinarskim natjecanjima i kao gošća na nekom opskurnom ruralnom području gdje se pred očima javnosti fiksa i oblokava 12 propalih celebritya iz nekog prošlog vremena. Tu naše djevojče vidi što ju čeka ako zabrlja i ganja onog člana žirija kao vrag grešnu dušu. Nakon što ga je uganjala i gostovala na par koncerata, mora brzo ugrabiti priliku i svidjeti se jednom od nekoliko velikih gurua glazbenog spama i antikulture u Hrvata, da ih ne spominjem poimence. Jedan zagrize. Uskoro izlazi album zbrda zdola nabacanih sintisajzer pjesmuljaka koji opasno naginju turbo folku (ili Minei iz devedesetih, što god je od toga dvoga gore). Tu sad već dobiva status celebritya, jer TV kuća koja ju je lansirala i tako nema boljih da ih zove tim imenom, pa je eto ovu proizvela sama, da ima čime napuniti program. Faza broj 3: Izvršena!

Četvrti korak je zadržavanje statusa. Ovo je definitivno najteže. Sad nam je ona tu gdje je, za nju povratka u rodnu selendru nema, ne dlazi u obzir. Album je propao čak i kada su ga gratis, zaljepljenog za sendvič na benziskoj, raširili po cijeloj bivšoj Yugi. Krenula je nova sezona showa i sada oni stari i dio novih lobotomiranih navija za neke druge djevojke. Odavde vodi više odvojaka. Prvi i najgori je povratak doma i šljaka. To odmah križamo. Sljedeće je nastavljanje brije o dobroj djevojčici i prihvačanje uloge kvazi-novinarke ili voditeljice showa. To je ok, plaća je tu, stalno je na TVu, ali nije to onaj glamur kojeg je očekivala, prave zvijezde sjede u kauču do nje ili ih gleda sa strane crvenog tepiha. Ne, to isto ne može! Ideo dobrom starom metodom. Krati se suknja do ilegalnih granica, sise idu gore za ekvivalent impregniranja 10 tuš kabina, granica turbo folka više ne postoji, srpski i bosanski graničari dolaze na status dobrih poznanika. Tu kreću milijoni i kamioni kroz mafijaške fešte, vjenčanja, derneke i rođendane, novogodišnji koncert na trgu, razbijanje čaša i sumrak razuma. Mediji se pune pričama o našoj djevojci, našla je nekog 70-ogodišnjeg krđana sa tankerom love i bijelog, te slabim srcem. Izlazi snimka seksa koja preplavljuje sve portale, nakon čega kreće poricanje, pa priznanje i tužba. Onda nalazi nekog mladog spasioca ili fitnes instruktora. Uda se dva-tri puta. I tako u krug. Tabloidi uživaju godinama, a naša djevojka je konačno dobila lovu i slavu... i novu modricu svaki tjedan, ovisnost o kokainu, lakšu seksualno prenosivu bolest, dvoje djece koje će odrastati u neprirodnim uvjetima, te izgubila i najmanju trunćicu samopoštovanja i ugleda. Faza broj 4: Izvršena? Pa u svakom slučaju, izvršava se... Ali dokad? I dokle?


Svi mi žudimo za prepoznatljivosti. Ona nam je usađena u glavu kroz odgoj i genetiku, jer nas uče da smo samo brojevi bez toga, a osjećamo da je to najbolji način za prosljeđivanje genetskog materijala sa najboljim mogućim partnerom/icom. Tko se ne bi osjećao loše znajući da trenutno tek možda 5-6 ljudi (ako i toliko) misli na njega i da mu čak i blog i statusi i Notes na Facebooku prolaze uglavnom nezapaženo? Pa to je sasvim normalno. No ljudi je na svijetu sve više, konkurencija je sve jača, a publika sve gladnija krvi jer je situacija sve teža. Svu silu Kineza i Indijaca tek neke kulturne spone drže u redu i disciplini, ali pitanje je do kad. Prije ili kasnije će svaki od njih htjeti svoj trenutak slave kao bijeg od lošeg života. A onda što ćemo? Ljudi su spremni varati medije da im je klinac u balonu par kilometara iznad SADa da bi bili poznati, ubijaju školske kolege radi toga da im čak i srednje ime uđe u povijesne anale, kurvaju se, pomeću i izdaju prijatelje. Spali smo na besčasnu šaku jada i malo po malo nagrizamo ono malo dobroga što smo nasljedili od prošlih generacija. Iskreno mi je zlo od toga svega, svakodnevno me živcira preko svake mjere, jednako kao što me i rastužuje činjenica da neki zbilja talentirani i pametni ljudi koji imaju što reći svijetu nikada neće doći u priliku, jednako kao što kadkad priželjkujem da se i meni u danu javi netko nepovezan, samo da pohvali nešto od onoga što radim... Rekao bi da su sve to puste nade. Jer ovim retardiranim budalama ne mogu ništa, pošto ih iste takve retardirane samo manje sposobne budale obožavajući drže tam di jesu, pošto nitko više ne cijeni pamet i trud i pošto ja ipak nisam toliko prepoznatljiv izvan nekih svojih najužih krugova. A niš. Back to the drawing board. Možda nekad naiđe djevojka koja će baš potrefiti trenutak, pa da ju mi neki koji o ovakvim stvarima razmišljamo isfuramo na svoj način i napravimo od nje nešto vrijedno spomena i model za buduće djevojke. A i meni bi jedna takva jako dobro došla, makar za jedan lagani duet u ovakvim hladnim noćima... Dobrovoljke? :D

- 01:59| 2 Komentara | Print | # | ^

petak, 21.08.2009.




Evo me! Jedva ste čekali ovaj trenutak, već su se osjećale posljedice mog izbivanja, djeca su plačljiva, žene su tužne, muškarci ljutiti, nikak se riješiti oblaka i paprika je slabije rodila, unatoč kiši... Odlučio sam se ponovno baciti na pisanje nakon dugo vremena, iako nemam zadanu temu, čisto zato što sam se zaželio pisanja, te sam upravo naletio na genijalno ciničan tekst o Facebooku koji je rasplamsao neke stare ironije. I krećem, uz zvuke Coheed & Cambrie (slučajno se sjetih benda po nekom pradavnom spotu), naj-gej prog benda današnjice (što nešto govori, u žanru gdje ako pogledate Petruccieve majice, Wilsonov glas, činjenicu da Omar i Cedric žive skupa već 15 godina i opći dojam Bill Kellihera, koji izgleda kao stereotip homoseksualca iz filmova kasnih sedamdesetih, sve vam je jasno). Uz nasilno prenaglašene misli o ljepšem spolu, nastavljam sasvim netaknut...

... i da, tek sam ovdje skužio kako zvući ova gornja rečenica.

Dakle upisah faks. Nitko u to, dakako, nije posumnjao ni na trenutak, no čisto reda radi, da se pohvalim. Bilo je to pomalo neobično iskustvo, jer sam iskreno očekivao pakao redova, panike i dezorijentacije, te sam se mentalno pripremio i oboružao bezgraničnim strljpljenjem, prizvavši duhove najvećih majstora Zena... No ništa. Svi su bili ljubazni, uslužni, smireni, koncentrirani i prvi puta u dugo vremena sam mogao naslutiti značenje riječi "normalno". Pomalo uplašen ovime, uz priličan oprez i zavirujući po kutevima, na kraju sam se našao u dvorani (takozvanoj... U pitanju je ustvari nešto što izgleda kao kantina za domare i doživio sam neugodan flashback na učionu povijesti u osnovnoj školi) u kojoj sam imao pisati prijamni. To veselje je trajalo 4 sata, iscrpilo mi mozak na tjedan dana i na kraju se nisam baš proslavio (top 500), uslijed pitanja iz "opće" kulture tipa:

"Na kojem prstu lijeve noge je Konfucijeva teta-baka po polustricu imala kurje oko?

a) Konfucije je rekao: "Onaj tko kurje oko ima na lijevoj nozi, na lijevoj nozi mu se kurje oko i nalazi. Detalji su nevažni, jer duh zbog njih trpi strašnim trpom."
b) Konfucije je imao tetu-baku samo po snahi bratića iz 2. koljena
c) nije imala prste na lijevoj nozi
d) nije imala lijevu nogu
e) sve od navedenog


Japanac Kirosivo Nakajama-Gakki je bio:

a) prvi japanac u svemiru koji je ponio Nintendo
b) teoretski fizičar koji je zamislio nanione, sub-sub-subatomske čestice koje još valja dokazati
c) prvi gimnastičar koji je izveo trostrukog Puškina sa poluokretom i lastom na trampolinu
d) predstavnik 3. vala "novog japanskog filma"
e) nećak Fuji Gen-Gakkia, osnivaća najpoznatije japanske tvornice gitara u Lawsuit eri"



Ja inače glasim za hodajuću enciklopediju bespotrebnih i zamornih podataka, ali da mi je upoznati one koji su napisali pitanja za prijamni, vječno bi im se klanjao i molio ih da me prime za šegrta.

Upisi su pak bili trening za živce kojeg nikom ne preporučam. Ponovno naletivši na prokleti red, znao sam da me čeka beskrajno šetuckanje gore-dolje po hodniku. 82339 koraka i 2 sudara sa studenticama koje su se pokušavale probiti do referade dalje, došao sam i ja na red, u grupi od 400. do 500. mjesta. Proslijedili su nas u dvoranu kao izgubljene ovčice u tor i posjeli pred ogroman pano na kojem je, projektorom projiciran, stjao popis slobodnih mjesta po smijerovima.

"Ok, psihologija i povijest su otišli prvi, arheologijaaaaa... Šveeeedskiiiiii.... Švedski? Aj dobro. Filozofija?!?!? Zašto?? Talijanski je upisalo dvoje ljudi?! A u kurac i usranoj generaciji", mislio sam. Zbilja sjebana generacija. Znam, jer sam na prijamnom prepoznao djevojke koje su s mojom sestrom išle u osnovnu, a u međuvremenu im je štošta naraslo i stigle su me po svim relevantnim životnim pitanjima. Moj primarni cilj i razlog prolaska kroz sve ovo je bila sociologija, u kombinaciji s informacijskim znanostima. Potonje i nije baš najtraženiji smijer na faksu, dok je sociologije bez plaćanja ostalo brojkom i slovom 10 (deset) mjesta. S obzirom da nisam stigao nabrati 6000 kn s obližnjeg drveta kad sam dolazio, a mlađi brat te love kojeg sam imao mi je trebao za pojačalo, bilo je ovo biti ili ne biti... S automatskim gnušanjem na komparativnu književnost.

Krenuli su prozivati od broja 400., osamdesetak mjesta prije mene, i odmah naletjeli na cvrčke u dvorani. Pomislio sam kako će takvih biti dosta i da ću moći upisati željeni predmet. Onda su prozvali broj 401. Dečko je uredno ustao, otišao s papirma dolje do niza stolova i krenuo obavjati proceduru u dubinama oko katedre. Čulo se nije ništa. Taman je prolazio sekciju s kompovima spojenim na projektor. Lista nestane uslijed refresha. Pojavi se nova lista:

"Sociologija uz potporu Ministarstva: 9 mjesta"







Prvo pa muško, na više raznih načina. Redali se tako redom sve nadobudni mladi ljudi koje baš eto zanima zloglasna komparativna književnost, kombinirali kombinacije tipa fonetika i rumunjski i općenito su mi išli na ruku, do negdje 450. mjesta kad su samo zaredali i ozbiljno me doveli pred predinfarktno stanje. Spasonosta 3 mjesta do kraja, konačno su i mene prozvali, popisali, uzeli mi još par stotina kuna i uvalili mi 3 kile i 80 deka obrazaca u kojima samo što me nisu pitali na kojem prstu lijeve noge mi teta-baka po polustricu ima kurje oko. Rješio sam to, elegantno izbjegao slikanje za Xicu (bad hair day...) i otišao nai neobično ugodnu pivu sa bivšom, koja je taman bila na ispitu usporedo s mojim upisom. Poslije me čekao povratak doma, a potom i na posao, na kojem sam lagano brojao sate do zadnjeg dana, a onda dane nakon zadnjeg sata za primitak plaće.

Ovim putem apeliram na D. da se ne sekira, jer je dobro uzeti godinu pauze i šljakati malo, da vidiš kak faks ide kad znaš čem bi se morala vratiti... Ali ja ipak ne bi pričao ljudima okolo o rangu na prijamnom, ruši ti ugled bespotrebno. xD Živci i koncentracija su zajebana stvar, ja to skupljam tjednima unaprijed...


I da, na kraju sam nabavio lampaša... Istina, ne onom gotovinom, već su neke zamijene igrale, pošto sam skužio da imam previše gitara a premalo gotovine u recesijsko vrijeme kada nisam ziher oćemo li se kvalitetno grijati ovu zimu. No nije stalo tu, počeo sam opasno vrtiti opremu. Informirani stariji ljudi mi vele da me uhvatio GAS, podmukla bolest negdje između ospica i kockanja, koja mnoge mlade živote osuđuje na višesatno surfanje po japanskim oglasnicima, ubija ono malo socialnog života što im je preostalo i na kraju proizvodi gomilu frustrirajućeg youtube materijala. Osjećao sam se prilično blesavo, našavši se kako objašnjavam svom starom, inaće potpunom tuntleku za gitarističku opremu, zašto sam nakon godinu i pol zamijenio potpuno novu opremu vrijednosti 7 znamenki, zbog kojeg sam ga posvadio s tetama u Americanu na 12 mjeseci (meni ga nisu htjeli dat... gadure.), opremom prosječne starosti 25 godina i uvjeravajući ga kako sam još dobro prošao, dok me on samo gledao pogledom "Bože, gdje sam to pogriješio?". Ali oni koji malo duže sviraju će točno znati što se događa kad zabrijete i proklinjati dan kada su čuli za Gibson LP Customa svaki put kad vide etiketu s cijenom.

I jesam li zadovoljan? Ne baš. A kako to obično biva, gotovine nema niko, no i kad bi imao i udijelio mi za taj komadić povijesti s lampama, bio bi zanimljiv podvig dofurat ono što želim iz SADa, kad najčešće ne dostavljaju ni u sve savezne države... Svijet je globalno selo? Onda smo mi dio livade ispred septičke jame očito... Mislim da je možda bolje da tu prekinem pisati, jer će me ponovno povući da počnem o stanju u državi, a to je već prebrutalno za ovako kasno navečer/rano ujutro. Riskiram dolaženje na crnu listu internet korisnika u plavoj partiji ako nastavim sa spikom o tome. Jedina olakotna okolnost je što nisu baš preinteligentni, pa nisu ni otporni na napad zbunjivanjem. Ajmo organizirati tajno društvo koje će pokušati zbuniti vladajuću elitu u Hrvatskoj. Možda će im glave počet eksplodiravati (blah, nemrem se sjetit glagola radnog od eksplodirati u futuru) ko onim marsovcima u Mars napada? Ako je tako, dobrovoljno prijavljujem Kosoricu za eksperiment s Chivauvom...

- 02:53| 1 Komentara | Print | # | ^

četvrtak, 02.07.2009.

Tračnice




Evo me nazad... I drito u glavu s metaforom toliko višeznačnom da prouzrokuje glavobolje pjesnicima i proljeve svima ostalima.

Nestao sam iz elektroničkih medija uslijed jedne standardne subote na Majmunu di mi je N. uvalio svoj stari posao, ter sam se nakon jednog dana oporavka i jednog dana razmišljanja odjednom našao kako u utorak lijepim naljepnice za Bc hibridni kukuruz. Opis posla je ukratko - savijač pleksiglasa uslijed proizvodnje stalaka i reklama, a nešto detaljniji opis je - stajanje kraj užarene žice pod naponom i gledanje pleksiglasa kak se prži, a onda brže-bolje imobiliziranje oblikovanog pleksiglasa mutavim kvačicama uz pokušaj izbjegavanja opeklina 2. stupnja, po mogućnosti. Iako zvući strašno, u biti je najluzerskoji posao u galaksiji i moja baba bi ga uspješno radila da joj sakriju naočale. U međuvremenu Plavuša hladi dupe na moru, radi kao turistički animator u hotelu za starije osobe koji cijelo vrijeme spavaju, pa ne radi niš i dobiva masnu lovu za to. Mrzimo ju, jel tako...?

Cilj svega ovoga je zarada neke love, makar kad odbijem dug starcima za gitaru i troškove puta, ispadne da ne ostaje previše znamenaka u novčaniku, no to mi je valjda sudbina. A lova mi treba zbog faksa. Da, faksa. Nakon 2 mjeseca šljake i 5 godina prodavanja magle konačno mi je dopizdilo i odlučio sam izaći na jedini prijamni na kojem imam šanse znat više od drugih bez učenja, a to je dakako Filozofski. Baš sad u srijedu sam nadobudno krenuo prijavit se za testić, uzevši usput slobodan dan. Bio sam sretan, ptićice su pjevale, sve je bilo super i divno i čak mi to nije išlo na živce kao obično, a onda sam naletio na T.-a (gitarista "Podroomskih pustolovina I."), izlazeći iz vlaka na Glavnom kolodvoru...

- Ooo, bok S. - velim ja njemu, nadimkom ga oslovivši.

- Oooo, pa bok. Kamo ti? - uzvrati on izgledajući kao da se vraća sa woodstock reuniona. Ray Banu treba zabraniti kopiranje zasluženo umrlih stilova.

- Idem se prijavit na tvoj faks za prijamni... - velim ponosno. Iznad Ray ban naljepnice proviri njegova obrva.

- Ahm... Gle. Na faksu ti je red od 2 kilometra, ljudi ima ko u priči, načekat ćeš se. - veli on polako i oprezno. Dam ruku u vatru da je baš tog trenutka dolutao neki stratokumulus monsunskog tipa 5. kategorije, kakvi se šeću uokolo zadnjih tjedan dana i napravio srednjevjekovnu mrakaču preko Zagreba. Ponovno napravivši svoju signature ciničnu facu zahvalim se T.u i odklipsam na faks, žestoko morajući obaviti No. 2 u roku od 1-2 sata, al reko - nemre bit tolki red...

Ooo da, može.

Red koji me dočekao na FFu je bio nešto poput simulacije reda pred dućanom u Moskvi osamdesetih na dan pošiljke konzerviranog graha. Odletio sam brže bolje uplatiti im lovu (mamu im lopovsku i njima i 250 kn) i stati u red. Stao sam. I tu je počeo križni put od jednog do drugog kraja faksa sa taman 12-ak postaja u razmaku od 3 i pol sata. U međuvremenu mi je redom: krepao mobitel jer sam slušao mjuzu cijelo vrijeme a malkoc je baterija u kurcu; počelo štrecat koljeno, što je stara ozljeda s košarke i vjerojatno znak općeg potopa br. 4 ovaj tjedan; taman došao na red No. 2, što sam ipak uspješno preživio ne podlegavši iskušenju da uletim u WC 10 m lijevo od mene i time sjebem koncepciju slobodnog dana i prijave; došlo da spucam žensku ispred sebe koja je Zadranka i očito ima neiscrpan izvor sline, jer sere više od kompletne ekipa 101ice zajedno u jedinici vremena, a srat je počela baš (ali BAŠ) taj trenutak kada mi je crko mobitel, a njoj došao frend u pripijenoj majćici s urednom frizuricom. Nakon te agonije, upisao sam se uspješno, izletio van, ošo do Frenda i ostalo je više manje ugodno popodne, što je vjerojatno razlog zašto ga se ne sjećam posebno detaljno. Znam samo da smo imali express monsun nekih 10 minuta (opet), zbog kakvog sam doma pola nedjelje, mog jedinog slobodnog dana, vadio vodu iz podruma i jebao mamu projektantima kanalizacije.

S obzirom da nam je klima u kurcu očito, ovakvi prolomi se često događaju, pa je tako jedan pao i danas. Kak me frend s posla vozi na kolodvor, uspio sam ga izbjeći u zadnji tren. No nešto drugo me razbjesnilo. Imam priliku družiti se s HŽom 2 sata dnevno, na čemu si sam želim sućut. Svako malo mi đubrad u pol 6 ujutro kad idem na posao pošalju prokleti tramvaj od vlaka sa jednim redom sjedala, pa ljut ko ris i još čorav ko šišmiš mrmljam, stojeći iznad nekih superbaba koje su me izgurale na ulazu i probavljajući 3 deci čirotvorne kave koju sam zmješao u polusnu 20 minuta ranije i ulio u sebe u 10 s. Danas pak vele da kasni 20 minuta u dolasku. I ništa, usardinio sam se sa ostalih 500 ljudi koji se baš ovim vlakom vraćaju s posla i gledao kako vjetar i kiša šibaju nevjernike i razvratnike na otvorenom, dok čekaju autobus s druge strane kolodvora. Nakon dvadeset PET minuta dolazi opet fuckin tramvaj od vlaka i počne usporavati ulazeći u staniceu, te se zaustavi točno spojem vagona pod pravim kutem s mojom facom, što je najudaljeniji dio vlaka od prvih vrata s bilokoje strane. Psovke koje su mi prolazile glavom nisu za javnost. Ušao sam u saunu od vagona i čekao sljedećih 20 minuta na polazak. Još sam se k tome sjetio da su nekidan digli cijenu karte za 3 kn. Tada sam odlučio da će onaj krvavi pohod najavljen u "11 čekaonica" započeti u upravi HŽa.

Daklem - vlakovi kasne, posla nema ili ima mutavog, prijeti nam vremenska kataklizma, Drivo je zbriso s našom lovom i ostavio državu likovima iz bajke, a ja upisujem najneprofitabilniji fakultet odkad postoje fakulteti. Ajd, bar da se neš događa. No sve mi se čini da smo svi skupa na tračnicama koje naizgled idu ravno, a u biti vode ravno dolje. Odjebat sve treba. Sve mi se čini kak ću zapet ovih par dana po gramatici, upisat redovno bez plaćanja i ubost nekog bjesnog lampaša od love za školarinu. Što ću kad sam umjetnička duša... :D

- 23:05| 0 Komentara | Print | # | ^

srijeda, 06.05.2009.

Essai





Bome sam ih se napisao svojevremeno... Forma eseja je prilično nezahvalna, službena i dosadna, nije ni čudno da su ju kao omiljeno sredstvo torture preuzele sve profesorice hrvatskog jezika kojima su životnog partnera zamjenili čopor mačaka i povremena drkica na Krležu. Pokušavam izbjeći takav način pisanja što je više moguće, rekao bi čak da me taj formalizam i uskoglednost koji prate nametnute okvire literarnoj ekspresiji ponajviše gurnuo u eksperiment sa pisanjem, kojeg ne prakticiram više kao nekad. Vjerojatno s vremenom dolazi do konzervatiziranja čak i najotpornijih. Taman negdje usporedo sa povećanjem broja odijela naspram broja traperica i duksi u ormaru. Ali eseje sigurno neću pisati. Značenje te riječi je ono što me prilično začudilo, jer esej ili francuski essai znaći proba, pokušaj, work in progress i sl. Prema tome, esej bi trebao biti eksperimentalne prirode? Bilo kako bilo, tema priče nije spisateljstvo već glazba. Idem pisati ne-esej o Essai-u.

Sam se sebi čudim kako sam se dosad svladao i tek usput spominjao glazbu, pošto je ona ogroman dio mog života. Bio sam na ni sam ne znam koliko koncerata svih mogućih i nemogućih žanrova, od prljavih uskih podruma do stadiona, slušam jako puno različitih bendova i izvođaća, sviram gitaru 8 godina, imam ni sam ne znam koliko Gb glazbe na kompu, posjedujem 3 gitare i 2 pojačala i tako dalje... Već neko vrijeme pokušavam okupit bend, što mi je konačno krenulo prošli tjedan i zbog čega sam neizmjerno sretan, no jedan drugi bend mi zasada još zauzima svu pozornost, a to je upravo Essai.

Bend sastavljen od mog prvog susjeda, već spomenutog ponajboljeg frenda, kolege i frenda iz srednje, bivšeg cimera (koji je u međuvremenu otišao iz benda i u Njemačku) i jedne prijateljice (da, dobro ste zaključili) koju poznajem... pa ugrubo 13-14 godina, je logičkim putem nešto veliko i bitno u mom životu, pogotovo kad se ovome doda da sam u preteči tog benda i sam svirao i da ljudi rade zbilja fantastičnu glazbu. Njih je jako teško opisati, svojevrsna fuzija alternative i popa, zapadnog i orijentalnog, agresivnog i akustičnog, nešto što prilično dobro sjeda ovom mentalitetu i podneblju, barem što se urbanih i obrazovanih ljudi tiče. Nakon 5 godina stvralaštva i problema, konačno je krenulo, album je na putu i zaredali su koncerti. No tu tek kreću prave muke.

Svima koji se bar malo razumiju u hrvatsku demo i underground scenu je jasno da je postići nešto glazbom u ovoj zemlji ravno čudu i da je put blago rečeno trnovit, potpomognut bodežima svih onih koji se na njemu nađu i kao voljni su pomoći. Pustiti glazbu da govori za sebe je često teže nego zvući. No sad već brzam... Idemo od početka.


DAN PRVI

Par dana prije ovog na Face-u mi M.M. šalje poruku da bi išao gledati lampaške glave u Zagreb i da jel znam kakvu trgovinu. Inaće iskorištavam svaki izgovor za pobjeći u Zagreb, a ovo se činio kao jedan vrlo dobar, tim prije što isprobavanja i razgledavanja opreme nikad previše. Točno tjedan dana prije ovog je pak Essai imao nastup u polufinalu nekakvog natjecanja demo bendova u Zaprešiću (voditelj Davorin Bogović. Kladili smo se kako će izgovoriti ime benda, jer su dosad čuli varijante: Esija, Esej, Mesai, itd. Na kraju je rekao Esaj, kak se i sami zovi. Pravilni izgovor na francuskom je Esé, što izgleda nitko ne zna.), gdje sam ih zajedno s frendom otišao podržati, pri tom se izgubivši tri puta u toj prigradskoj selendri i dobrano se načekavši noćnog autobusa, pa tramvaja jednog, pa drugog, u kojima smo slikovito doživjeli grotesku velegradskog življa. Essai je po broju glasova bio drugi, malo poslije domaćeg benda i odlučio sam da ni ovaj puta moja podrška neće izostati (bio sam na svim njihovim koncertima osim jednog, čime držim rekord). Nakon što smo se ja i M. jedva snašli i prošli 4 music shopa međusobne ukupne udaljenosti oko 70 km, koristeći se samo javnim prijevozom, nogama i dobrom voljom, krenuo sam drugim frendom za Zaprešić, taman dok se nebo spremalo spustiti na zemlju.

Put do minijaturnog kluba između odlagališta automobila i betonare nije bio nimalo lak, jer smo zbog općeg potopa morali preplivavati lokve na cesti, a dok smo došljapkali do kluba, brijem da nam je i koža promočila. Tamo so zatekli ekipu iz benda, susedovog buraza, te plavušu i njenu mlađu seku i smjestili se kraj njih u prostor veličine biljarskog stola, ispod nadstrešnice. Raspoloženje je bilo bolje nego vrijeme, ali sve skupa, zaključci su padali sa svih strana kako je trebalo ostat doma na kauču i gledat RTL rađe neg bit tu, što je sasvim porazno. Plavušina seka je predstavljala dovoljno svježe lice da razgovor s njom ublaži napor te večeri, taman dok je Essai došao na red. Sljedećih 15 minuta je mikrofonija...

Ok, imate miksetu sa 16 kanala. Od tih 16 koristite 6 za bubnjeve, 4 za mikrofone(2 vokala, bas, gitara), jedan za kljave. Od tih 11, bubnjevi, kljave i bas s aktivom ne mikrofoniraju. Od preostalih 3, muški vokal je okrenut prema zidu i najudaljeniji dio opreme od ostalih uređaja, a pojačalo je na nekih nebuloznih 0.5 glasnoće. Dakle ostaje jedan, ženski vokal. I koliko je teško suzbiti jebenu mikrofoniju na jednom kanalu?! Očito preteško za tonca u Zaprešiću. Sjajnu svirku je uspio upropastiti ni ne trepnuvši.

Rezultat: 3. mjesto ukupno, glasovi publike (po principu 10kn - 1 glas, bez obzira ko kolko puta glasa) otišli lokalcima, glasovi žirija nekakvim likovima kojih se ni ne sjećam koliko su upečatljivi bili. Bubnjarka (novo lice u bendu, super ženska) je pobrala plaketu za najboljeg bubnjara i dobila torbe za bubanj. Mljac!

Pamtiti po: oduševljenje publike, mnogi su prilazili i čestitali nakon svirke, jedna ponuda za studio.

Zaključak večeri: Nikada ne svirati na festivalima gdje je stage tako mali da klavijaturist sjedi na prozoru, a gitarist mora držati wah nakoso da mu ne padne sa stage-a.

Nakon što sam se bezuspješno pokušao uflokiti da prespavam u Zaprešiću sa plavušom i njenom sekom (long shot, al vrijedilo je probat :D), ponovno me čekala seansa sa busevima i tamvajima. Otišao sam kod frenda spavati, kao i obično. Imam dojam da mu cura pizdi zbog mog povremenog useljavanja svakih mjesec dana, al jbg.


DAN DRUGI

Probudio sam se oko 10, a nisam se mogao ustati do pol 12. Pokočen, sjeban i mrzovoljan, popio sam kavu, zapalio pljugu i sjeo pred televizor. Dan je proticao više manje i gledanju lošeg programa na MTV.de i grotesknih reality showova zbog kojih nije ni čudo da djeca počinju oboljevati na mozak. Ručasmo obilno, frend je kuhao (što mu ide jako dobro) nekakav čobanac, jedino što je u lonac toga staviol ljutog Fanta za cijeli kotao, pa smo u maniri malih zmajeva popili omanje jezero nakon ručka.

Oko pol 7 smo se pokupili iz stana i krenuli prema Saxu. Naime, večer prije su u zadnji tren uskočili na demo festival HGF-a, pa je valjalo odraditi tonsku. Uletili smo u Grgu na kavu, što je bio pogrešan potez. Tog trena kad je došla kava, vani je sastavilo i nije stalo sljedećih par sati. Ponovno pokisli, upali smo u Sax, gdje nije bilo gotovo nikoga i gledali bendove kako se izmjenjuju na stage-u, namještajući ton. Ono što sam vidio nije obećavalo, jer je, izuzev benda onog lika iz Zabranjene ljubavi, sve mirisalo na rock izdanje prvog glasa Lekenika. Tonska je trajala prekratko, a na tajnom izvlačenju su Essai ispali prvi bend večeri, pa je logično tonska trajala još na pola njihova nastupa. Koji je btw. bio super, ponajviše zbog sposobnog tonca i sjajnog razglasa. Nakon nastupa su ponovno pobrali ovacije i generalno odobravanje, što je već drugi put u tom prostoru i najavljuje dobar kontakt sa lokalnom publikom. Svi skupa so ostali i na ostalim bendovima, koji su nas jedan za drugim sve više zaprepastili, uglavnom negativno. Nakon onoga što sam vidio i čuo te večeri, nemam vie niti naznake treme i čim složim 5 pjesama s bendom, ode svirat, nemrem bit tak loš, ziher. No izgleda da je žiri imao drugačiji pogled na sve to.

Rezultat: 7. mjesto ukupno... Nakon prvotne nevjerice, saznali smo da je žiri, sastavljen od "eminentnih" glazbenika i producenata, uključujući i Dečaka iz Vatre (odkad je on glazbeni autoritet? jesam ja prespavao desetljeće? jel ovo paralelna dimenzija zla?), došao tek na treći bend, pa su tek po namigivanju drugih skužili da Essai ipak neš valja. Ponuda glasi - mali stage u Zaboku, na glavnoj večeri festivala. S obzirom da se to kosi sa zaključkom prve večeri, HGF je dobio odjeb.

Pamtiti po: tajanstvenom gospodinu iz Dallas Recordsa koji je bio sretan i uvalio posjetnicu.

Zaključak večeri: ubuduće odjebati sve demo festivale, jer su namješteni. Isto tako, odjebati svirku bez prave tonske probe.


DAN TREĆI

Ponovno sam se probudio pokočen i sjeban. Premalo hrane, previše cigareta, premalo spavanja i onaj čobanac koji je oslobodio male vragove u mom želucu, koji su pak odlučili odigrati partiju kuglanja ujutro. Moram frenda natjerat da baci taj kauč u kurac, noć sam proveu u rupi između dva federa. I hvala bogu da u predhodnoj izjavi nemam typo lapsusa...

Dan je bio kopija jučerašnjeg. Za ručak je bio opet onaj čobanac, kojeg je valjalo slistiti do kraja, što je značilo da će oni vragovi u želucu moći organizirati kuglački klub. Sada sam već jedan i pol dan previše bio u Zgu, potpuno nepredviđeno, pa sam se našao u situaciji gdje nemam love i hitno mi treba tuširanje. No nisam stigao ništa napraviti, jerbo se bližilo 5 sati i treća svirka u tri dana. Naime, opet je dan ranije ugovoren nastup, ovaj puta na prosvjedu ispred Filozofskog.

Došli smo tamo opet prerano, zgrabili besplatno đumbirovo pivo koje nam je donio P., frend iz Ska i redar na prosvjedu, te zadovoljno podrigivajući sjeli na stepenice. Onda je krenulo razvažanje opreme u 3 navrata, pošto je sva oprema morala bit dofurana iz bukse. Ovi s Filozofskog jadni nemaju ni za školarine, kamoli za iznajmit set bubnjeva... Sused se već skompo sa drugim bendom tog dana, nekakvim ska-punkerima sa brass sekcijom, koji su nam pomogli kod prevažanja. Nakon aktivnog sudjelovanja u tonskoj i upornog objašnjavanja riječi roadie svima koji su mislili da sam u bendu, sjeo sam zadovoljno nazad na stepenice i slušao koncert zajedno sa 80-ak ljudi preko praznog prilaza faksu. Zvuk je bio začudno dobar, ali se atmosfera sasvim izgubila i lokalna ekipa je ubrzo izgubila interes za mjuzu. Koncert je odrađen onako, rutinerski, ali bez posebne energije. Čim se drugi bend popeo gore, ponovno sranje od vremena, pa smo sa nestrpljenjem čekali kraj da pokupimo opremu i zbrišemo. Na kraju je prošlo bez kiše, a posljednji dio opreme je odvezao saksofonist tog benda, koji je, kasnije smo saznali, 40ineštogodišnji investitor i građevinar koji vrlo agresivno vozi novu Mazdu CX-7. Ja i sused smo na kraju ipak živi i neozljeđeni došli nazad do Filozofskog, gdje se ekipa razbježala doma i na plenum. Ja sam malo visio sa preostalim članovima benda, a onda sam potrčao za pjevačicom, pošto je njena sestra vozla natrag za Sisak.

Stigao sam ju relativno brzo, te smo zajedno otišli do njenog stana da sredi stvarćice za doma. Nakon guranja sestrinog mokrog veša u torbu drito iz veš mašine, kojeg je zaboravila izvaditi, lakiranja noktiju (njenih), slušanja Dave Matthews banda i rasprave o prog-metalu, krenuli smo prema Avenue Mallu, usput na kolodvoru naletjevši na P.-a, koji se spremao na vlak, pa smo ga doslovno u hodu povukli za sobom. Vozeći se doma i slušajući preglasno odfrljeni Gibonniev koncert, napravio sam malecku reviziju i shvatio da smo mi još daleko od normalne zemlje za glazbenike.

Rezultat: glavobolja. S ovim nastupom ko i bez njega, na kraju je ispalo nit vrit nit mimo kak smo predviđali. Al ajd. Treba i to doživjeti.

Pamtiti po: Roland JC120 gitarsko pojačalo je na volume 1 i gain na pola glasniji od Hughes & Kettner XL bass pojačala od 200W sa volume i gain na pola. Eto, učiš dok si živ...

Zaključak popodneva/večeri: Nikada ne ugovarati svirke večer prije. Nikada ne nositi baš svu svoju opremu. Prosvjedi na Filozofskom su mlaki i neopasni. Žene su najranjivije dok lakiraju nokte. Ima toga još, ali sad mi ne pada na pamet...


U svakom slučaju, super iskustvo. Podupro sam bend svojih prijatelja, koji će uskoro biti velik, što oduvijek tvrdim, družio sam se sa frendom, čak sam i nakon dugo vremena imao malo alone time sa starom prijateljicom. Samo se nadam za njihovo dobro da će uskoro i neka lova kenuti od cijele ove priče. Ispalo je sve u svemu dobro. Što će tek bit kad krenu na turneje...?! :D

- 04:24| 3 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 06.04.2009.

Vjetar promjene





Neke stvari se jednostavno ne smiju prevoditi. No kada bi stavio naslov u njegovom izvornom jeziku, neki bi možda pomislili da je u pitanju link na jutjub video ili ne daj bože neki hommage Scorpionsima, koje izrazito ne volim. Upravo suprotno, za razliku od cheesy (sirastog, još jedna riječ koju ne smijem prevoditi radi dojma ozbiljnosti svojih literarnih uradaka) stadionskog deutch rock benda, zadnjih tjedana sam posve udubljen u proučavanje labirint strukture prog-metal remek-(ne)djela ki se kliče Crack the Skye by Mastodon. Nalazim neki osobni gušt i sa grintajućim smiješkom slušam ovu mjuzu, jer mi njena sređena šizofreničnost paše kao skrojena. No na pomolu je par glupavih simboličnih događaja, a neki su se već i dogodili. Možda to samo ja nalazim neku simboličnost u njima, ali poznavajući sebe, Murphyeve zakone i sudbinsku nesklonost pametnim ljudima, imam osjećaj da slijedi grdni twist u mom životu, tim prije što je osjećaj negativan. Ja naime nikad ne griješim u negativnim prognozama. Samo u pozitivnim. Kojih baš i nemam.

Daleko je ovo od Nosradamusa, ali kadkad zbilja zareda - when it rains it pours, kak se veli, što se odnosi na baksuze u mom životu, nevolje koje nikad ne putuju same i kišu monsunskog tipa čija sezona taman počinje. Jebala majku. Dakle, počelo je kada mi je umrla zlatna ribica. U biti, počelo je kad sam se rodio, ali mi se brutalno ne da pisati toliko dugo.

The Fish je bila posljednja od 3 ribe koje mi je sestra poklonila za 16. rođendan. S obzirom da je ona poznata po fiks idejama, palo joj je na pamet kako bi bilo super imati ribice, pa je zgrabila priliku. Uz Bobija the Psa (najinteligentnijeg malog psa u galaksiji), mačku Neru, koju smo "nasljedili" s novom kućom (a zbog čega se ona nije bunila, pošto su prošli gazde uzgajali pse koji su ju kinjili) i nekakve tri žabe koje su živjele u podrumu, sada smo imali i Willya, Jacka i The Fish, 3 male blesave slatkovodne ribice. Willy je bio čudna riba s malim brkovima koja je napadala druge ribe iz zasjede i povremeno bi mu sinulo kako bi bilosuper iskočiti iz akvarija i vidjet kaj ima na parketu. Jednom prilikom sam ga 2 minute tražio iza komode. Logično, nije dugo živio, ali je živio sa stilom. Trebao sam ga nazvati James. Nakon tradicionalnog WC pogreba i dovršetka instrumentalne pjesme koju sam mu posvetio, odlučio sam unaprijediti životne uvjete ribama i kupio prilično veliku okruglu zdjelu, onakvu ko iz crtića, te smjestio Jacka i The Fish na novu lokaciju u taman završenu sobu, moju vlastitu. Jack je živio i umro mirno i nezapaženo nakon godinu dana, dostojanstveno, rekli bi neki. The Fish je ostala sama. No za divno čudo, kako su godine prolazile, ona se držala dobro. Sada nedavno je počela sve više spavati na dnu svoje zdjele i sve je manje jela. Uginula je prije tjedan dana, sa 7+ godina života. Gledajući ju kako pokušava plivati posljednjim snagama, nakon što sam joj promjenio skoro potpuno čistu vodu i dao trunku hrane, nadajući se da će gricnuti malo, uhvatio me strašan napad tuge i sjete. I koliko god razmišljao o tome, sve više mi se čini da nije jedino empatija i privrženost razlog tog napadaja.

U zadnje vrijeme postajem sve više svjestan prolaznosti vremena. Kažu da ljudi počinju stariti nakon 25. godine života, ali s obzirom da mi svi od maloljetnica po bircevima do kviza na Facebooku daju puno više godina, vjerojatno sam već počeo stariti. Promjene su neminovne, gledam ih kao i obično, sa strane, kao polunevidljivi promatrač na kojeg ne utjeću, ma da je to ustvari iluzija, jer bi utjecale na mene da radim bilo što. I tu sam već spomenuo prvu stvar koja me pati. Bliži se peta godišnjica mature moje generacije, još koji mjesec do nje, a ja sam taman tih nekih 4-5 godina u minusu. Ta potreba i sad već nužnost da se pomaknem s mjesta nikada nije bila snažnija i došla je u diretni sukob sa onim dijelom mene koji mrzi svaku naznaku promjene. Da se razumijemo - mene nije strah ničega, nemam fobiju od života, ali ne podnosim uplitanje vanjskih čimbenika u moj mali mjehurić. Ovakve iznenadne stvari me trgnu i izbace iz ravnoteže, a to posebno ne volim. Ok, shvatio sam sudbino, moram se pokrenuti, al nisi mi zato morala ubiti ribu... Kad se odlučim pokrenuti, napravit ću to pod vlastitim uvjetima ili barem iluzijom vlastitih uvjeta koji su samo preuzeti od cilja pokretanja.

A savjete o odnosnoj temi tek najviše mrzim. No oni u zadnje vrijeme naprosto pljušte, uglavnom iz smijerova na čijim početnim točkama obitavaju moji prijatelji, uglavnom ženskog roda, pošto oni muški smatraju takve rasprave nepotrebnima. Dok se žene petljaju i tamo gdje ih ne treba. No lagao bi kad bih rekao da sad ne treba. Ali svejedno mi se to ne sviđa. Svima je zajednička pozitiva, tipa: "Ajde ajde, sve će biti dobro, vidjet ćeš." Pokušavam ljudima, čisto radi rasprave, objasniti da eto nekad ne bude sve dobro, neke ljude zgazi autobus, neki propadnu i počnu skupljat boce po parkovima, ali se bilo kakav logičko-objektivni argument nemoćno odbija od oklop njihovog savjetodavnog mode-a i uporno kao kakav kršćanski sektaš, sa smiješkom na licu me pokušavaju uvjeriti da će sve biti dobro i da sam ja predobar da bi me stalno pratila nesreća i da me Bog voli itd. U biti, sam malo - ovo zadnje su ipak bili Jehovini svjedoci.

Da, u redu, shvatio sam - moram se pokrenuti, moram završit neki vražiji faks, moram početi zarađivati barem za sebe, moram se maknuti odavde. Sve odnosno sam u biti već probao. Rezultati su očiti uz podatak da sjedim doma za kompom cijele dane. Ali fali mi nešto. Očekujem od života kompenzaciju za to pokretanje. Možda će mi onda sudbina konačno nać basista za bend? Životnu družicu? Dobitak na lotu? Nekako ne vjerujem... Sam moram to, vele. Svako je kovač svoje sreće vele. Da mi je nać lika koji je to smislio, pa da mu nešto stavim između čekića i nakovnja.

Meni ne ide. Ja ne znam živjeti u velikom okrutnom svijetu, on nije za mene. A nisam posebno samoubilački nastrojen, čvrsto sam odlučio odguliti ovih 50-70 godina ovdje, pa par vječnosti u čistilištu. A što u meuvremenu? Ko zna. Počinjem odustajati od pravila i protokola. Možda krenem nekim putem kojeg nitko ne očekuje... Do tad ću još malo promatrati stvari uokolo i uživati znajući bar dvije žene koje će ovaj post posebno naživcirati. Pusa za N. i T. Znam ja da vi mene volite. Volim i ja vas... ;)

- 23:37| 4 Komentara | Print | # | ^

ponedjeljak, 30.03.2009.

Švedska nije u banani, jel?




Nema ovdje sreće. Neki dan sam pričao s ekipom o toj temi, filozofirali smo do u nedogled i na kraju je zajednički zaključak bio - selimo se u Švedsku. Istina, neki su bili protiv toga - vele da je u Australiji ljepše.

Neće biti sreće jer smo mi već zavezanih očiju prošli liniju bez povratka i sada nam samo ostaje gledati dvije stvari: 1. kako neizbježno tonemo do dna, što će rezultirati neulaskom u EU, bankrotom RH, konačnim preuzimanjem države od strane mafije i bit ćemo nešto tipa Kolumbija, samo sa turistima; 2. Ulazak u EU, polaganu i mukotrpnu tranziciju u pravo demokratsko društvo, što će trajati sigurno nekoliko generacija, jer podrazumijeva prihvaćanje zapadne radne etike i moralne odgovornosti, a u međuvremenu ćemo i ostat bez zadnjih elemenata gospodarstva i strateških resursa koji su nam još ostali nakon pljačke stoljeća, poznate pod stručnim nazivom "privatizacija".

Mi smo zajeban narod. Uvijek vrištimo na neku nepravdu, ali dok ne dođe neki vojskovođa na stranoj plaći, nema šanse da će se išta pokrenuti. Kod nes ljudi ne dobivaju plaće mjesecima, pada plaća državnim službenicima umjesto da raste sukladno rastu BDP-a, ali nema velikih prosvjeda, nema ni malih, nitko nita ne govori. Branitelja je 91. bilo skoro 10 puta manje nego što ih je u registru, al su svi danas junačine s medaljama i spomenicama, dok ju moj stari drži u nekoj donjoj ladici i ne priča o tome nikada. Znamo ko nas je pokrao devedesetih, ali i dalje je ta stranka (mafijaška organizacija) na vlasti, političke alternative ni ne postoje, ali nema nove stranke koja će zagovarati ono što svi mislimo. Umjesto da se ljudi pokrenu, svima je bitna samo vlastita guzica, gledaju u pod, sretni da imaju nešto novaca, po onoj staroj (istina posuđenoj od istočnih susjeda) - Ne talasaj brate! Pusti, dobro je. Tlače nas, kradu, podkradaju našu djecu, varaju nas, al pusti, neka, živi se, bitno da se ima hrane i da se može otići na cugu u lokalni birc, nema veze što nam rasprodaju i uništavaju zemlju i osuđuju i naše unuke na bijedu. Al smo svi zato velike Hrvatine na Thompsonovom koncertu ili kad igra nogometna repka, onda smo najjaći, najveći, priča se o slavonskim poljima kako mogu prehraniti 20 milijuna ljudi, kako imamo vode za pola svijeta, kako imamo najbolju ribu, najčistije rijeke, najzelenije šume, najljepše more... I to je upravo ta spika na koju onih nesretnih stalnih 25% bira uvijek jednu te istu stranku, malo da ispadnu Hrvati (neće valjda glasat za komunjare ili kapitaliste), a malo jer računaju da će lakše dobit unaprijeđenje ili uvalit nećaka negdje u državnu službu. Tko zna, možda dospiju i na neku listu nekog odbora, a tu već kreću milijoni i kamioni... A oni koji imaju principa, vele: ja odustajem, nema smisla. E pa ne ide to tako. Borba nije samo revolucija, nije komunizam jedina alternativa, NE MORA ovako biti, tko je tu bajku utuvio u naš genetski kod i prije koliko stotina godina??!!

Ali to se ne mijenja lako. A naš mentalitet, da ta prokleta riječ, to je to što nas sputava. Mislite da su svi naši intelektualci koji bježe van kukavice? Ne. Oni su skužili. Njima se već gade ovakve stvari, zlo im je poluretardiranih brđana pred kojima moraju biti kuš da ne dobiju batina/da zadrže posao/da dosegnu status u društvu.. I meni isto. Samo što sam zapeo ovdje, nažalost. A ne mogu više podnjeti to, jer su svuda, srećem ih svakodnevno, rade s mojim roditeljima, na televiziji su, u novinama, šire virus gluposti, neukusa, nekulture i pokvarenosti.

Ja bi najradije da se pojavi neki Eliot Ness i s ekipom potamani bandu sačmaricama. Ali kod nas za to nema ni volje ni hrabrosti. Čak i Talijani, kojima se često smijemo, to rade. No kod nas nikada neće pasti vlada. Nikada neće biti uhićeni donovi i bossovi. Lijepo je Ortinsky jednom rekao: "Sve države imaju mafiju. Kod nas mafija ima državu". I to je jedino što je potrebno reći o ovoj temi. Gospodarska kriza je došla samo kao katalizator koji će ubrzati našu propast. Samo čekam kad će početi padati prve velike koncesije za vađenje vode iz dosad netaknutih izvora, radi punjenja državnog proračuna. Isti onaj kojeg prazni Pelješki most, da bi političarima koji su kupili zemlju u građevinskoj zoni podebljali ionako pozamašne bankovne račune. Odavno ih više nije briga što javnost misli - kradu nam pred očima i ni ne skrivaju to! Pa opet ništa. I zato odlazim odavde, čim uzmognem. Tu sam rođen, tu su mi familija, prijatelji, volim ovu zemlju i koliko god mrzio, ipak i volim sve nas tupave Balkance (što je izraz koji je samoobjašnjavajuć, a definicija njega bi bila dugačka kao prosječni roman) u ovom predivnom šupku svijeta. Ali ja više ne mogu. Počinjem opasno gubiti živce oko stvari koje mogu samo gledati, jer sam, s nekolicinom istomišljenika, stalno nailazim na zidove koji su nepremostivi. Premali sam za takve podvige. I prepametan za svoje dobro.

- 04:04| 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2013  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2013 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Blog kao blog, trabunjanja jednog cinika, poluhipohondra i wannabe autista... Ako ste slučajno nabasali na njega, znaći da vam vjerojatno trpi privatni život izvan sobe s kompjuterom. Dobro došli onda! cool

Preporuke

Ja sam vrijeme koje udišem
Fantastičan i po svemu svjež blog, filozofsko-pjesničke prirode. Kliknite i uživajte.


Pogled u leđa.
Kupljen sam prvim postom... Od opisa autorice, preko stila, pa do sjetnog noir layouta, sve je pogođeno za kasnonoćno čitanje. Dakako, ja ipak nikad ne čitam preko dana, ali opet - ni ne čitam ono što nije vrijedno čitanja...

Ostali linkovi

Glazbeni Forum
Veliko svađalište i neiscrpna baza podataka o svemu što ste htjeli, a i većini onoga što niste htjeli znati o glazbi, instrumentima, izvanzemaljcima i Europskoj Uniji, te složenom ispreplitanju svega navedenog...

Gitare.info
Izvrstan portal za početne i napredne gitariste, s gomilom vijesti, recenzija, članaka, lekcija i forumskog prepucavanja o svijetu gitara i pojačala.

Posjeta na stranici:

Free Website Counter
Free Website Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se