My greatest gift from my parents

Onaj tko me prati znat će da je ovo do sada neobrađena tema. Zašto je to tako? Ljudi ponekada svoje najveće darove stavljaju po strani uzimajući ih zdravo za gotovo. Dovoljna je činjenica ta da nam se vječito vrte svi naši nedostatci, boli, slabosti i sl. Ovo je pozitivan post u kojem ću vam ispričati više o najboljem daru kojega su mi roditelji dali.

Čovjek bi vjerojatno pomislio da je to nešto bijesno, neka dobra igračka, instrument, tenisice i sl. Toga je također bilo podosta u mome životu, ali to je sve prolazno. Ovdje se radi o jednom biću, koje je danas već veliko, nema one slatke obraze kao nekada, koje je skoro već odrasla osoba, ali u mojem srcu će uvijek biti malena. My greatest gift from my parents je moj brat.

Nijednoj starijoj sestri, koja uživa svu pažnju svijeta svojih roditelja, bake i djeda i ostale mnogobrojne rodbine, nije drago kada to mora podijeliti s još jednom osobom. Kada se rodio moj brat bila sam još premala da bih se sjećala početaka, ali zato postoje roditelji i bake i djedovi da vam sve to ispričaju. Rekli su mi da sam jedne prilike, od ljubomore, dobila temperaturu! I to samo zato što je baka toga dana previše vremena posvetila mojem mlađem bratu. Danas mi je to urnebesno smješno, ali imala sam samo 5 godina.

Kako je vrijeme odmicalo, tako smo odrastali, a moj mali brat je vječito bio meni iza leđa. Želio je da se uvijek igram s njim, da ide ispred zgrade igrati se sa mojim društvom, svaki moj rođendan bio je i njegov...Tada su mi te stvari išle strahovito na živce, jer doslovno ništa nisam mogla napraviti a da se on ne nađe u blizini. "Dohvati mi ovo,daj mi ovo" (jer je još uvijek bio premalen da bi dosegnuo neke stvari) su me izluđivale. Također, što nije naročito pohvalno od mene, uživala sam ga živcirati, ali bih zauzvrat dobila modricu na ruci od njegova ugriza i završila u suzama. Konstantno je pravio nered sa svojim igračkama. Vikendom mi nije dao dovoljno spavati jer je ujutro u 8 bio njegov omiljeni crtić koji sam morala gledati s njim a bih mu čitala prijevod. No ,danas kad se na sve to osvrnem samo se nasmiješim i zahvalim što sam imala takvo što.

Moj brat je i kao mali bio jako umiljat i dobar. Kada god bi dobio bombon od nekoga postavio bi pitanje "A još 1 za moju sestru?" Svi su uvijek govorili kako je tako dobar kada uvijek misli i na sestru.

Ljubav prema sestri se očitovala najviše kada je sestra krenula u školu, a on ostao sam u vrtiću. Prvih mjesec dana suze su bile na svakodnevnom repertoaru kada bih mama ili tata odlazili iz vrtića.

Ovo su samo neke od slatkih uspomena koje su trebale predstavljati uvod. Ono što želim posebno naglasiti je koliko je poseban.
Danas je on mladić izuzetnih sposobnosti koji je upisao željenu srednju školu, koji je izrazito vrijedan, pametan, pristojan.

Oduvijek sam mu se zapravo pomalo divila. Imao je bolju motoriku i koordinaciju od mene. Bolje je pjevao i crtao. Bolje je logički razmišljao. Bio je uporniji.
On je osoba koja se od svojih malih nogu bavi sportom. Ne zapušta kondiciju, ne propušta treninge i utakmice (bez obzira što je bilo utakmica na kojima i nije zaigrao). Nikada nije odustao od svoje prve ljubavi iako je u mnogo puta mogao, ali je svejedno bio strpljiv i žrtvovao ostale stvari. Dok ja jesam i to davno. I to bez nekog jakog razloga.
To je ta ustrajnost koju ja nemam i kojoj se zaista divim.
Izrazito je emotivna osoba. Uvijek će saslušati i dodati bolji savjet od većine odraslih osoba. U mojim najvećim jadima i suzama znao je reći ono što spada.
Jako je sposoban. Sve vještine usvaja s lakoćom.
Stoji čvrsto na zemlji za razliku od mnogih svojih vršnjaka.
Vrijedan je i inteligentan.
Osoba od povjerenja.
Topla osoba.
Zabavna.
...
Ima on još milijun i 3 dobre karakteristike. No, važnost svega dolazi na kraju. Zašto ga smatram najvećim darom?

Dragi moj brate,smatram te darom radi svega što smo prošli zajedno. Bilo je tu mnogo zajedničkih igara (monopoly po nekoliko sati, učenje briškule i trešete, čovječe ne ljuti se u kojem si uvijek morao pobjediti...), zajedničkih gledanja crtića koje smo već oboje znali na pamet, zajedničkih vožnji bicikle, zajedničkih suza i smijeha, odlaska u vrtić,tučnjava u kojima bi oboje završili u suzama i na kraju u kazni, rođendana, podjeljenih slatkiša, pospremanja sobe,odlaska i dolaska u školu, zajedničkog učenja, zajedničkih odlazaka na more (koje mi je tada kidalo živce), čitanja moga dnevnika (što ti vjerojatno nikada neću zaboraviti, ali dobro), zajedničkih razgovora, gledanja filmova, prejedanja sladoledom, prvih zajedničkih izlazaka, pokrivanja od roditelja, popijenih kava, izleta i svega lijepoga što ne stane u ove redke.
Sve ono što me je iritiralo dok smo bili mlađi danas ima smisla. Iako mlađi zapravo si ponekada više ti pazio mene nego ja tebe.
Hvala ti što si mi uvijek čuvao leđa! Što si milijun puta stao u moju obranu!
Kada sve ovo nabrajam shvaćam koliko bi mi život bio prazan da te nisam imala. I da te nemam danas. Kada smo već narasli i kada znam da uvijek možemo računati jedno na drugo.
Uvijek ću biti tu. Uvijek ću ti reći ono što mislim da je najbolje za tebe, ali isto tako ću te uvijek braniti pred svima, a naročito pred roditeljima.
Znam koliko možeš, koliko znaš i nimalo ne sumnjam da ćeš ostvariti sve ono što si zamišljao jer to i zaslužuješ! Hvala ti što si uvijek bio dobar prema meni (možda i bolji nego što sam ja bila prema tebi, ali ja sam starija pa uvijek moram biti objektivno strogo zaštitnički nastrojena).
Ništa ne bih mijenjala.

Jer da te nema bila bih sama.

Hvala ti.

Ljubi te seka.

Oznake: dar