TABULA RASA

Neki dan, dok smo odlazile sa večernjeg predavanja,kolegica me upitala što bih ja željela iza faksa. To kada me je upitala mislila je želim li se vratiti nazad odakle sam došla ili želim ostati u metropoli. Moj odgovor je bio metropola, ali isto tako sam dodala da ne znam što će mi život još donijeti kroz ovih narednih godina i možda me ipak vrati na more.
Mnogi bi pomislili, gle koja frikuša koja se ne želi vratiti kući ili nešto slično. Nije stvar volim li ja mjesto odakle sam došla u Zagreb, ljude koji tamo žive, nedostaje li mi obitelj, radi se o tome gdje ću u budućnosti dobiti šansu da se ostvarim.

Zvuči utopijski, nerealistično što sanjam o nekakvoj šansi uopće?

U svakom slučaju, veći grad, više ljudi,više potencijalnih mjesta za rad, no ne mogu reći da je igdje jednostavno dobiti tu svoju šansu.
Pitanje je što nam se uopće pruža? Kakvo smo društvo? Što dajemo mladima i kako ih potičemo da mijenjaju ovo društvo?
Mislim da je premalo konkretnih odgovora, a još manje onih afirmativnih.

Stvar je u tome, složit će se moje kolege sa mnom koji su na drugoj godini, da ponekada ne znamo koja nam je svrha na onome fakultetu. Kolegiji, takvi kakvi jesu, neki bolji neki lošiji, ali što se tu može. Ne radi se ništa pretjerano da se išta promijeni. Neki kolegiji su suvišni, neki preteški, a ostavljeni kao jednosemestralni. Mnogo,mnogo nepotrebnog "štreberaja". Na tome slovi cijelo naše školstvo.
Umjesto da nas uče našoj praksi. Da nas vode među ljude, da zaista osjetimo taj rad, taj poziv za koji smo se opredijelili. Da učimo,debatiramo,demonstriramo.
Ne! Uzmi knjigu i nauči koliko teorijskih pravaca poznaje naša struka.
Od pustog učenja činjenica kasnije smo opet kao guske u magli koje uče ispočetka. Koja je svrha diplome kada neću biti dovoljno kompetitivna na tržištu rada?
I što od nas naprave? Kvazi radnike. Kvazi ljude. Kvazi profesionalce.

Mnogo je dobrih profesora (pretežno su to oni koji nas uče struci i koji s nama rade vježbe), ali isto tako ima onih kojima je cilj ugnjetavati. Jer student je samo crv koji nikada nije dovoljno naučio. Zašto da ne koristi rokove? Nijedan nikada neće dati konkretan razlog za svoje takvo ponašanje. Ljudi jednostavno vole koristiti svoju moć.
Šuti i trpi, kao neke stvari idu bolje s bolonjskim procesom.
Iako se ja ne bojim za studente jer još uvijek se nekako izbore za svoja prava koliko mogu. Samo ne znam do kada, budući da nam se populacija mladih smanjuje iz dana u dan.

Zato je uvelike i zaslužno ovo društvo koje fokus stavlja na druge stvari. Mladi su mladi, nesposobni, lako ćemo za njih. Stavit ćemo ih na minimalac, pa neka rade dok ne dobiju papire za nešto bolje. Ne pruža im se prilika da pokažu ono što znaju, da uče. Jer naše društvo te ne potiče na napredak već te tada debelo diskriminira!
Kultura smo u kojoj nismo učeni razmišljati, već slijediti autoritete. Nismo učeni pustiti svoj glas kada na to imamo pravo. Nismo učeni tražiti, pitati, boriti se za nešto bolje. Ma kao da pojedinac išta može napraviti. Tako razmisle svi i eto nismo onda u stanju srediti i one sitne stvari u životu.

Od pojedinca se i kreće.
Zadivljena sam koliko divnih ljudi na mojem fakultetu ima koji zaista djeluju. Volontiraju, pokreću razne akcije da bi pokrenuli bilo kakvu reakciju. Divno okruženje koje te zaista potakne da se mijenjaš, da možda ovo hrvatsko sivilo nije toliko sivo, da možda ima nade u poneko ostvarenje kasnije u budućnosti.
Živim za dan kada će naše društvo biti otvoreno promjenama.
Mnogi su otišli upravo zato jer nikada nisu dobili šansu. Jer su shvatili da se uzaludno boriti.
Zato bih željela da krene otvorenost. Da naučimo misliti, pružati prilike, prihvaćati različitosti,pokazivati ljubav i ljudskost svaki dan. Ova naša zemlja može biti prekrasno mjesto samo ako ga mi takvim napravimo.

A što će biti od mene, mojih snova u ovoj zemlji za koju godinu to samo nebo zna. Prepustiti se pesimizmu ili zaista vjerovati?