14

utorak

studeni

2017

Od danas godine ne brojim

Razmišljam nešto danas i shvatim da me nema već mjesec dana među svojom blogerskom obitelji. Razlog tome je,kao i uvijek,nedostatak vremena. No,budući da mi je danas dvadeseti rođendan i da mi je to potaknulo pitanje o mnogim stvarima evo me ovdje. Kao i uvijek želja je podijeliti male misli ,mnogobrojnoj čitalačkoj publici.

Prije 20 godina moji roditelji su postali roditelji. Danas,razmatrajući tu činjenicu mislim kako je to bilo prije 100 godina iako realno će mi svi reći da to nisu godine. I nisu,složila bih se,ali primjećujem razliku u sebi,što je valjda normalno budući da s godinama dolazi zrelost,fokus razmišljanja na drugim stvarima i slično. Smješno mi je zapravo,jer sam u doba kad sam imala 10 one sa 20 smatrala strašno odraslima,dosadnima,nedodirljivima i neuhvatljivima. Danas sam ja napunila 20 i shvaćam da to nije tako. Barem u današnje vrijeme.

Ne želim reći da nisam odrasla,zrelija ili slično,ali još uvijek nisam do kraja izgrađena,još uvijek imam mladenačke strepnje,bojim se budućnosti,osjećam se kao školarac (student) što realno i jesam i smatram da nisam tako puno odrasla. No,ima tu par stvari koje su došle s ovih zadnjih par godina. Osim što brojka 20 plaši,počela sam sve više razmišljati o tome što će biti sa mnom za jedno 2,3 godine,što znam da će doći brzo,da ću tada definitivno morati biti velika,odrasla s mišlju da znam što želim od života. Znam otprilike i danas,ali je to uvelike utopijski i onako "ajmo to sada nakratko ostaviti po strani jer ima vremena".

Što se promijenilo?

Promijenilo se to da sam život počela gledati realnije. Da sam shvatila da mi budući posao neće doći s neba,da ću se morati boriti i to možda godinama,jer situacija kod nas nije zavidna. Shvatila sam koliko moram ulagati u sebe kao osobu da bih podnijela teret budućeg zvanja,te isto tako steći potrebna znanja i vještine da bih bila dobra u svome poslu.
Počela sam razmišljati kako danas,sutra želim imati pravu osobu uza se. S kojom ću graditi život,proživljavati sreću i brodolome,imati obitelj. A onda je došla misao kako da ja danas,sutra odgajam djecu u ovakvom okruženju. Hoće li biti lako? Hoću li ja to moći? Najbitnije je da ja to trenutno želim,nije li?

Shvatila sam koliko godine brzo prolaze. Koliko smo mi prolazni,koliko su ljudi oko nas prolazni. Kako nije isto bilo s 10,16 i 20 godina. Mnogi ljudi odu od vas bez razloga i nikada se ne vrate. Druge odvede život i životne okolnosti. I onda se zapitaš što će s tobom biti sutra? Tko će biti tu za mene? Hoće li to biti isti ljudi kao i danas?

Jedna od najdražih stvari koja mi se je dogodila je da sam počela malo više vjerovati u sebe,ali i sebi. Dogodilo se da sam prestala opravdavati sve,da sam postala realist,nedopustila da me nepotrebno iskorištavaju. Postala sam skeptičnija radi stvari koje su mi se dogodile ranije. Samo nisam sigurna bi li to nazvala prednošću ili manom.
Shvatila sam koliko je bitna ljubav u meni. Da je nikada ne smijem izgubiti jer ću onda izgubiti svih i sve oko sebe što posjedujem.

Još više cijenim ono što imam. Sve sam više zahvalna na onome što imam. Mislim da sam postala realno optimistična,dok sam prije uvelike sanjarila.
Možda najvažnija stvar koju bih izdvojila na kraju je da zaista želim iskoristiti život. Izgraditi svoj put i ostaviti temelje za moje buduće generacije. Valjda se budi neka doza odraslosti u meni zar ne?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Flag Counter