14

utorak

studeni

2017

Od danas godine ne brojim

Razmišljam nešto danas i shvatim da me nema već mjesec dana među svojom blogerskom obitelji. Razlog tome je,kao i uvijek,nedostatak vremena. No,budući da mi je danas dvadeseti rođendan i da mi je to potaknulo pitanje o mnogim stvarima evo me ovdje. Kao i uvijek želja je podijeliti male misli ,mnogobrojnoj čitalačkoj publici.

Prije 20 godina moji roditelji su postali roditelji. Danas,razmatrajući tu činjenicu mislim kako je to bilo prije 100 godina iako realno će mi svi reći da to nisu godine. I nisu,složila bih se,ali primjećujem razliku u sebi,što je valjda normalno budući da s godinama dolazi zrelost,fokus razmišljanja na drugim stvarima i slično. Smješno mi je zapravo,jer sam u doba kad sam imala 10 one sa 20 smatrala strašno odraslima,dosadnima,nedodirljivima i neuhvatljivima. Danas sam ja napunila 20 i shvaćam da to nije tako. Barem u današnje vrijeme.

Ne želim reći da nisam odrasla,zrelija ili slično,ali još uvijek nisam do kraja izgrađena,još uvijek imam mladenačke strepnje,bojim se budućnosti,osjećam se kao školarac (student) što realno i jesam i smatram da nisam tako puno odrasla. No,ima tu par stvari koje su došle s ovih zadnjih par godina. Osim što brojka 20 plaši,počela sam sve više razmišljati o tome što će biti sa mnom za jedno 2,3 godine,što znam da će doći brzo,da ću tada definitivno morati biti velika,odrasla s mišlju da znam što želim od života. Znam otprilike i danas,ali je to uvelike utopijski i onako "ajmo to sada nakratko ostaviti po strani jer ima vremena".

Što se promijenilo?

Promijenilo se to da sam život počela gledati realnije. Da sam shvatila da mi budući posao neće doći s neba,da ću se morati boriti i to možda godinama,jer situacija kod nas nije zavidna. Shvatila sam koliko moram ulagati u sebe kao osobu da bih podnijela teret budućeg zvanja,te isto tako steći potrebna znanja i vještine da bih bila dobra u svome poslu.
Počela sam razmišljati kako danas,sutra želim imati pravu osobu uza se. S kojom ću graditi život,proživljavati sreću i brodolome,imati obitelj. A onda je došla misao kako da ja danas,sutra odgajam djecu u ovakvom okruženju. Hoće li biti lako? Hoću li ja to moći? Najbitnije je da ja to trenutno želim,nije li?

Shvatila sam koliko godine brzo prolaze. Koliko smo mi prolazni,koliko su ljudi oko nas prolazni. Kako nije isto bilo s 10,16 i 20 godina. Mnogi ljudi odu od vas bez razloga i nikada se ne vrate. Druge odvede život i životne okolnosti. I onda se zapitaš što će s tobom biti sutra? Tko će biti tu za mene? Hoće li to biti isti ljudi kao i danas?

Jedna od najdražih stvari koja mi se je dogodila je da sam počela malo više vjerovati u sebe,ali i sebi. Dogodilo se da sam prestala opravdavati sve,da sam postala realist,nedopustila da me nepotrebno iskorištavaju. Postala sam skeptičnija radi stvari koje su mi se dogodile ranije. Samo nisam sigurna bi li to nazvala prednošću ili manom.
Shvatila sam koliko je bitna ljubav u meni. Da je nikada ne smijem izgubiti jer ću onda izgubiti svih i sve oko sebe što posjedujem.

Još više cijenim ono što imam. Sve sam više zahvalna na onome što imam. Mislim da sam postala realno optimistična,dok sam prije uvelike sanjarila.
Možda najvažnija stvar koju bih izdvojila na kraju je da zaista želim iskoristiti život. Izgraditi svoj put i ostaviti temelje za moje buduće generacije. Valjda se budi neka doza odraslosti u meni zar ne?

02

ponedjeljak

listopad

2017

Danas jesi,sutra nisi



"Ajme ovi moji starci,nema napornijih ljudi."

To je rečenica koja vrlo često izađe iz mojih,ali i usta mnogih mladih ljudi.
Roditelje shvaćamo kao neku vrstu prijetnje,optužujemo ih da nam se previše miješaju u život,pametuju...

Kažu svi da je to na neki način normalno,moraju nas pomalo nervirati. No,moja današnja tema neće biti o tome kako nas roditelji nerviraju već ono što su nam dobro donijeli.

Roditelji su ljudi koji su vas podigli,koji su,vjerojatno,mnogo toga svoga žrtvovali da bi dali vama. Oni su ti koji uvijek misle na nas,oni koji su prvi u redu za pomoć,oni koji nas bezuvjetno vole.
Bez obzira na sve,uvijek nam žele dobro,pa se zato naša i njihova mišljenja znaju vrlo često mimoići,no kasnije shvatimo da su ipak oni ti s malo više iskustva.
Oni su osobe koji su se dizali u gluho doba noći na naš plač,brisali krvava koljena,liječili naše prehlade,odveli nas prvi put u školu,pročitali prvu priču,naučili nas voziti bicikl,naučili nas napisati prvo slovo,učili nas pjevati,plesati...

Sjećam se moga tate koji mi je obožavao čitati priče za laku noć,bez obzira što bih ja unaprijed već znala retke,ali njega to ne bi omelo i sa strpljenjem bi čitao opet i opet.
Ja se još mogu pohvaliti da spadam u one generacije koje su gledale crtiće preko video kazeta-koje mi je snimao upravo tata.
Mama je bila ta koju je budio svaki moj kašalj,koja je kuhala čaj i davala sirup u bilo koje doba noći,bez obzira što je ujutro odlazila na posao.
Bila je ta koja mi je pokazala ljubav prema pjevanju i čitanju.


To su sitnice i slatka sjećanja iz djetinjstva.

Naučili su me kako biti čovjek. Kako voljeti. Kako pomoći. Kako biti pošten.

Mogla bih u nedogled.

Dali su nam mnogo i sigurno su se trudili biti najbolji.

I mislim da ovi mali redci su neznatni da opišu tu zahvalnost koju osjećam prema svojim roditeljima.

Ovo što sam danas,što imam i što sam postala ponajviše zahvaljujem njima-svojim roditeljima.

Oni su poseban dio nas,naši heroji i osobe koje mi danas sutra želimo postati.
postati.


A poseban fokus dajem ljudima oko mene koji su jednog roditelja izgubili u nekom dijelu svoga života. Oni su za mene istinski heroji (koji će se prepoznati u ovim redovima koje sada pišem).
Roditelja ne može nitko tako lako zamijeniti. Kad ode s ove zemlje ostavlja prazninu u duši svoga djeteta.
Samo se sjetiš vremena koje je još trebao provesti tu,proživjeti neke ključne trenutke s tobom,a nebo ga je pozvalo da bude tvoj anđeo.
A ti trebaš nastaviti živjeti s time. Ići naprijed s gubitkom iza leđa.
Rane pomalo zacijele u nekom trenutku u životu,ali nikada do kraja.

I zato se ja takvim ljudima zaista divim iz svega srca.

Oni su mi podsjetnik da zaista trebamo cijeniti sve voljene koje imamo i svaki dan zahvaljivati na njima,bez obzira na sve.

Jer zaista to može nestati u trenutku. Jer svaki je čovjek unikatna jedinka i nije tako lako zamjenjiv.

Vjerujem da su njihovi anđeli ponosni na ono što oni danas jesu,na sve njihove uspjehe,neuspjehe,boli i radosti.

Zato se zamislite...kad ste zadnji puta rekli roditeljima koliko ih volite.

Jer da nije njih,ne bi bilo ni vas,zato se nemojte baš uvijek ljutiti na njih. Kakvi god da jesu,vaši su i nezamjenjiv su.
njiv su.

Oznake: snaga

16

subota

rujan

2017

Godina u kojoj sam te upoznala/My safe harbour

Naslov otkriva knjigu Cecelie Ahern i film Nicolasa Sparksa,ali oni su tu samo da uvedu u moju priču.

Pa počnimo.

Shvatila sam da su svi moji postovi utemeljeni na tuđim pričama,uglavnom.
Postoji u njima doza iskustva,ali nikada nisam ja ta koja je u prvom planu.

No,kako su danas društvene mreže pretrpane raznim virtualnim vezama koje,znamo i sami nisu nikada toliko idilične,tako sam odlučila da predstavim svoju,ne baš previše,virtualnu vezu.

Ne kažem da nisam objavila baš ništa u ovih nekoliko mjeseci,ali je to,u usporedbi s nekim ljudima koje pratim zaista mizerno.

No,svako ima svoje razloge,a najvažnije je da širimo ljubav.

Nije Valentinovo,ali meni je od prije malo manje od pola godine,Valentinovo svaki dan.

Ovo je priča koja je imala svoj smiješan početak. Neplaniran izlazak na početku tjedna.
U silnoj gužvi od predavanja,smogla sam snage i taj dan prihvatila prijateljev poziv za izlazak.

Tada nisam ni slutila što me dalje čeka.


Ne znam kako opisati,vjerojatno su to neki osjetili,ali s nekim jednostavno "kliknete" na prvu.

Meni se to dogodilo upravo tada.

Moram priznati da mi nije bilo na kraj pameti da će mi se dogoditi ljubav. Prava istinska ljubav.

Zašto? Zato jer sam se do tada nadala nečemu što je već odavno bilo osuđeno na propast.


Kako znam da je ovo nešto što zaista vrijedi?

Stvar je u tome da kad ste s osobom trebate osjećati potpunu predanost,mir,nevjerojatan osjećaj sigurnosti.

Osoba koja je izbrisala rane prošlosti i dala osjećaj da se određene stvari nikada nisu dogodile.

Uzajamni osjećaji trebaju biti toliko prirodni da imate osjećaj da traju godinama.

To je osoba koja vam uvijek nedostaje i osoba koju ste uvijek spremni čekati,bez obzira na sve.

Dokazi nisu isprazne riječi,nego djela koja su tu svaki dan.
Ne nužno ogromna djela,već i male geste koje su tu da pokažu da ste nekome cijeli svijet.

"Javi se kad stigneš doma",mi je osobno najdraža.



Ljubav se neizmjerno očituje u pogledu.

Kažu da su oči ogledalo duše,a to spoznate-ljubavlju.

Vrlo važan faktor je i sklad. Uzajamno pomaganje i nadopunjavanje.

...


On je moja sigurna luka. Kako objasniti sve ovo što moja duša proizvodi? Nekada je toliko nemoguće.
Kako znam da ga volim? Tako što ne mogu zamisliti dan bez njegova pogleda,dodira i tople riječi.
Osjećati da je uvijek tu za mene,bez obzira da li moje lice obasjava osmijeh ili iz mojih očiju teku suze.
On je taj koji mi je dokazao da se prava ljubav čeka,ali kada dođe trebaš se potruditi da je zadržiš.
On je dokaz zašto sve u prošlosti nije uspjelo. Njemu ništa nije teško napraviti za mene.
Bez obzira na kilometre,novac i sl.
Cijeni ono što jesam i ono što radim.
Potiče me da rastem,da budem bolja sebi,njemu i društvu oko sebe.
Jednostavno budi najbolje od mene dokazujući mi moje kvalitete,a ni sam ne zna koja je njegova vrijednost ponekada.


Divim mu se. Na snazi koju ima u sebi,bez obzira na to što ga život nije mazio.
Na neizmjernoj ljubavi prema meni.
Na strpljivosti u radu i učenju.
Na tolikoj zainteresiranosti za stvari koje voli.

Na tome što mu se smjer gledanja budućnosti poklapa s mojim.


...


Riječi je premalo. No,bitan je osjećaj. Osjećaj da je duša mirna i ispunjena.

Takvo nešto želim svakome,jer je danas rijetkost.

Da nađete nekoga kome ste bitni.

Jer svijet je prepun lažnog sjaja,a život je kratak da biste ga trošili na svakoga.


Uvijek tražite ljubav! I kada sve lađe potonu,jer možda vam se posreći.


Baš kao što se i meni.




https://www.youtube.com/watch?v=bfxM07ylbQs





11

ponedjeljak

rujan

2017

Čovjek na kiši

Jutro je.
Kiša pada,kako bi mi u Dalmaciji rekli,"ko iz kabla".
Kavu sam popila.

I taman da ću pospremati,ali prvo krenem da zatvorim balkonska vrata i u oči mi upadne čovjek koji je vukao hodalicu,hodao polako s vrećom u ruci,(za koju pretpostavljam da su bile boce),cijeli pokisao.

Kako sam i sama empatična cijeli me prizor jako rastužio i zapravo podsjetio da ponekada i sama premalo cijenim neke stvari.Po glavi mi se počelo motati mnoštvo pitanja.

Zamislila sam cijelu priču o čovjeku koji vjerojatno nema mnogo,koji trenutno nema zaklona,teško hoda,ali i dalje ga kiša ne ometa.Vjerojatno smatra kako je to kap u moru problema borbe za egzistenciju.

Možda nema gdje,pomislih i da bih vrlo rado voljela da mu mogu makar dati barem suhu odjeću da se presvuče,ali je trenutno nemam.
Koliko god sam tada bila tužna,toliko sam mu se i divila.
Na hrabrosti.
Na upornosti.
Na snazi.


Žalosna je pomisao što vas tek neki trenutak,slika,zvuk ili štogod,podsjete da male stvari i mali trenutci čine životnu sreću.
Jučer sam slušala na misi kako je važno širiti ljubav,kako se više moramo okretati prema onome kome smo potrebni.
Rastužuje me činjenica da ponekada premalo obraćamo pažnju na svijet oko nas,da nas zamaraju krivi ili sitni problemi koji su neznatni i lako rješivi.

Koliko često smo zapravo zahvalni na stvarima koje posjedujemo? Vrlo rijetko vjerojatno,mogu zaključiti i iz vlastitog primjera,jer vani je kiša,a ja imam krov nad glavom i ne moram se smrzavati.

Mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo,a ne bismo trebali.Koliko se puta zapitamo jesmo li sretni sto su nam roditelji,braća i sestre živi i zdravi,obitelj normalna i povezana te imamo krov nad glavom,svu tehnologiju današnjeg doba i tome slično.

A mi kukamo radi nekog malog komada odjeće,tehnologije koja je ionako prolazna,ispita na fakultetu,profesora...

Zato u najgorim trenutcima se trebamo okrenuti mislima koliko smo sretni i koliko trebamo zahvaliti za sve ono sto posjedujemo,bilo materijalno,bile to osobe u našem životu.

Koliko bi svijet tada bio ljepši.

Kada bismo malo vise reagirali, a malo manje samo gledali.

A promjene kreću od tebe.

I zato najmanjom gestom si napravio mnogo samo je bitno da si krenuo.

Jer ljudi smo.

Od krvi i mesa te svatko zaslužuje dostojanstven život pod ovim nebom.


Zato se okreni oko sebe i razmisli s kojom gestom želis započeti.







27

nedjelja

kolovoz

2017

Oprosti frendice,imam dečka



Naslov je zaista pomalo bezobrazan i nadam se da nitko nije doživio izravno ovu rečenicu izrečenu u lice,ali nikada se ne zna.
Ova ideja,kao i mnogo ostalih,mi padnu na pamet kad najmanje očekujem,a kako kažu,papir sve trpi,tj.u ovom slučaju blog,mogla bih izreći nekoliko mojih misli čisto da mi bude lakše.
A i da vidim što misli moja blogerska obitelj.
Upustimo se u novu avanturu.

Svaka osoba ima mnoštvo uloga u životu. Bilo to uloga cure,prijateljica,majke,bake,učitelja,pedagoga...i još milijun i 800 mogućih primjera,život nas vodi kroz razne situacije.
Ja sam,odkako za sebe znam,točnije,odkako sam bila sposobna upoznavati ljude,nečija prijateljica.
Oduvijek sam tu ulogu doživljavala časno i prijateljstvo mi je uvijek,je i bit će vrlo važna karika u životu.
Ljudi su različiti,različito doživljavaju život i sve što se oko njih događa,imaju različite prioritete i slično.
Tako netko jednostavno ne može "igrati" više uloga,nego kada dođe ona druga,ovu ranije malo previše podcijene.
Takav primjer može biti ovaj iz naslova.

Naše društvo je jednostavno čudno po pitanju međuljudskih odnosa,pa se tako partnerski odnos u velikom broju slučajeva smatra "superiornijim" od onoga prijateljskog,dobrog poslovnog i sl.
Postoji više razloga ovoga što pišem,no izdvojit ću ovaj.

Pričajući s dečkom neki dan izrekao je rečenicu koja mi je podosta odzvonila.

"Kada je imao curu,mi nismo pili ovoliko kava kao što pijemo danas,dapače izbjegavao je moje društvo uz brojne bezvezne isprike."

Na to sam jednostavno ostala nijema i nije mi bilo jasno je li ja imam nekakvu krivu percepciju svijeta ili očito netko drugi jer mi je bilo nejasno da s nekim možeš prestati biti dobar samo zato što trenutno imaš ljubavnu vezu.
Također,danas,nakon što te veze više nema,oni su dobri kao i prije.
Jedini zaključak je ovdje da je netko nekome zamjena,a koliko me pamćenje služi ne postoji identičan DNA-svaka osoba je unikat.
Po mojoj slobodnoj procjeni,kada stavite partnera ispred svega i radi njega "zanemarujete" ostale ljude koje poznajete ste zapravo slabi te vam i nije naročito stalo do onih drugih uloga oko vas.
Ne kažem da to nužno predstavlja prestanak svakih odnosa,ali i osjetna razlika je dovoljna.
ovoljna.

Svaki vas odnos mijenja,to je sigurno,no,mislim da se prijateljstvo nikada ne bi trebalo stavljati u drugi plan.
Jer,nakon i eventualnog prekida,vratit ćete se prijatelju.
I kako da se taj prijatelj tada osjeća?
Svatko bi se u takvoj situaciji mogao osjetiti da ga se uzima zdravo za gotovo,kao opcija kada nešto bolje propadne.
Nijedna osoba ne zaslužuje takav tretman,a naročito dobar prijatelj.
Jer,nitko u vaš život nije došao bezveze i svatko ima svoju ulogu i doprinos.
Tako vam prijateljica/prijatelj ne može dati nešto što može dečko/cura,ali postoji i obratna situacija i zato nikada,bez obzira jesam li u vezi ne mogu,neću i ne smijem dopustiti razumu da zanemari ostale ljude u mojem životu,koji su,vrlo vjerojatno u mnogo više situacija bili tu uz mene.
Zato,udahnite svježi zrak u svoja pluća i razmislite koliko ste pažnje u posljednje vrijeme posvetili dragim ljudima.
Jeste li ih dovoljno puta pitali kako su i jeste li se dovoljno puta zapitali vlada li smirenost ili kaos u njihovom životu.
Čovjek nije rođen da bude sam,ali isto tako da bi dobio nazad,mora jednako toliko i ulagati.
Dovoljne su male geste.
Svaka životna uloga ima svoju ljepotu.




Koliko ima ljudi toliko ima i umova. Isto tako je sigurno da koliko ima srca toliko ima i vrsta ljubavi.

Leo Tolstoy


Oznake: svakodnevica, zapitaj se

31

ponedjeljak

srpanj

2017

Mum knows everything

Mama mi je davno rekla da,kad nađem dečka,ako ona i po bilo kakvoj procjeni bude mislila da on nije za mene,da mi ona neće,niti može,to izravno reći.

Njezino obrazloženje je bilo to da ja to moram spoznati sama,da je to moj vlastiti izbor i kako mi se taj netko svidio,da će mi isti taj netko postati nebitan.

Tada mi je to iskreno malo odzvonilo u glavi jer sam razmišljala na način da mi barem ona,tj.ona i tata,imaju pravo reći,upozoriti me i sl.

No sada,u ovom trenutku,mi je mnogo stvari jasnije.

Mame jednostavno neke stvari znaju i bez da im kažete.

Ne pitajte kako znam jer jednostavno znam.

Moja se nije u pretjerano situacija odavala,ali tu i tamo bih ja dobila dojam da nije neznalica i da jako dobro zamjećuje stvari.
Naročito u slučaju kada joj je kćer zaljubljena.

Mislim da je svatko u životu doživio promašaj po pitanju ljubavi i to ne jednom nego vjerojatno više puta.
Ja jesam,doduše jednom,ali bilo je dovoljno.

Nikada to mami nisam izravno priznala,ali dan danas znam da je znala.
I mogla me je upozoriti,dati nekakav suvisli savjet,upitati me,no oduvijek me je puštala.
Kao što me pušta i sada,jer je oduvijek vjerovala u mene,pa vjeruje i sada.

Znala je mnogo puta reći kako neke stvari shvatiš tek kada te debelo udare u glavu,kada spoznaš to na možda teži način,ali je bitno da spoznaš.

Zaboli,ne vjeruješ,ali prolazno je.
To je život,to je škola.

Nikad me nije učila da išta smatram ogromnim promašajem,već da u svemu pronađem pouku.
Sve ima smisla,kaže ona.

Možda najbolja rečenica koju mi je rekla je,da će me dečko,za kojeg mislim da je idealan,taj neki pravi,u kojeg sam bezglavo zaljubljena,neće biti taj pravi,da to najčešće nije onaj "doživotni".

Godinu dana prije bih tako porekla tu rečenicu,dapače,naljutila bih se i u sebi smatrala da nema pojma o životu,ljubavi ili sl.
Kao ono "ajme mama pa ti onda nisi doživjela OVAKVU vrstu ljubavi".

Sada znam da je bila u pravu.Kao što i uvijek je.

Jer shvatiš da su neke stvari bile na silu,da si previše vjerovao,da si možda neke stvari forsirao radi osjećaja da je to to,a zaista nije bilo.

No,treba ti predugo vremena da spoznaš da je to tako.

Na neki način moraš "odrasti",a tu treba vremena.

Nije jednostavno razbiti onu iluziju u koju si,u mojem slučaju,vjerovao godinama.

Priznati samome sebi da si zaista bilo budala,naivan i glup.

To zaista obeshrabri čovjeka i hrabrost je suočiti se s time.

S druge strane,to je znak da si napokon uzeo stvar u svoje ruke, da si odrastao i priznao što je zapravo dobro za tebe.

I onda ti se otvore nova vrata,bez obzira sto si obeshrabren i misliš da u tome nije tvoja nota,ali ti život pokaže pravi put.

Pokaže ti ono čega si dostojan.

Pa te testira,a tvoje je kako ćeš kreirati.

Po ovome sada,lako je meni soliti pamet drugima,jer sam neke stvari prošla i jer trenutno imam sreće,no ja nikome ne mogu ući u glavu i činiti ono što ta glava ne želi.

Ja samo mogu ispričati iskustvo,dodati par stvari koje su meni bile ključne i čekati kada će taj netko to shvatiti na pravi način.

No bitna je stvar nikada ne zaboraviti sebe i svoje dobro,da je život prekratak da bi ga trošili na svakakve ljude.

Da bismo patili.
Da bismo opravdavali.
Da bismo se bezveze nadali.
Da bismo sanjali nerealne snove.

Nadam se mama,da si shvatila da sam odrasla,da sam počela stvari gledati malo drugačije.

Da mi je stalo i da ću od tebe sada tražiti savjet,jer još uvijek nisam toliko iskusna,da ćeš ti uvijek znati bolje od mene i uvijek biti u pravu.

Poželi mi sreću mama!



https://youtu.be/sOLN5blP4rw

Oznake: mladost ludost

26

ponedjeljak

lipanj

2017

I am nothing without myself

U mnogo situacija volim reći da je svatko krojač svoje sreće.
Osim što je to stara narodna poslovica,nema previše neistine u njoj.

Ima mnogo čimbenika koji utječu na naš život,bilo to okolina,roditelji,profesori na fakultetu,dečko,cura,sreća,Bog (za onoga koji vjeruje) i sl.
No,u prvom planu smo mi sami.
Zašto? Zato što,ako smo već došli do neke godine života imamo pravo donijeti neke bitne za naš život. Bilo to upis u željenu srednju,društvo s kojim ćemo se družiti,mjesta koja ćemo posjećivati i ostalo.
Naravno da nismo u svakom periodu života potpuno slobodni donositi baš sve odluke,ali kako rastu godine,tako i raste raspon odluka.

Mislim da bi svi trebali razumjeti ono što sam željela naglasiti.

Baza ovoga što danas želim reći će biti u tome kako poznavanje sebe može donijeti boljitak vlastitom životu,točnije izlasku iz depresije.

Depresije se dogode svima,barem nekoliko puta u kraćem vremenu i na neki način nisu neprirodna ili nenormalna pojava u tolikom smislu.
U redu je pokleknuti,odustati jer ti bude previše svega,osjećati se umorno i opterećeno te ti je odustajanje najčešća verzija kraja puta.
Ili jednostavno sjesti i rasplakati se.

Plač je zaista odlična stvar,ali kratkotrajna.
Meni samoj je mnogo puta pomogao,ali samo trenutačno,a kasnije bih opet vukla problem do u beskonačnost.

U takvom vremenu je dobro imati nekog svog da ti pomogne zajedno prebroditi ono što ti je na duši,bilo to zagrljajem,savjetom,hranom ili čime god.

No,problem koji je u Vama možete riješiti isključivo vi sami.
A to možete postići poznavajući sebe.


Primijetila sam zaista da su ljudi,ili previše,ili premalo orijentirani na sebe.
Ne fizički,već gledajući u dubinu svoje nutrine,ispitivajući sebe i analizirajući.

A za to treba vremena,naravno,tu i tamo poneka samoća,da bismo si pomogli raščlaniti neke stvari.

Poznavati sebe znači moći se opisati,bilo to navesti svoje vrline,kao najjači adut,ali isto tako znati se suočiti i sa manama,nastojeći ih biti svjestan.


S druge strane,razgovarati o svojim interesima,željama,ambicijama.
Jer,osoba koja barem malo poznaje sebe,zna da li je nešto zanima ili ne zanima,razmišlja o budućnosti i o njoj može otvoreno razgovarati.

Osoba koja poznaje sebe ima želje,čezne nečemu,ima određenu viziju,oslanja se na misiju koja joj je povjerena i slično.


Osoba koja se poznaje zna kako si pomoći u kriznim situacijama.

Jer ona zna stvari koje je vesele,te će u trenutku kada poklekne znati gdje treba "odletjeti" da bih uhvatila svoju prvu pomoć.
Ne moraju to nužno biti ni ljudi.
To mogu biti stvari,poput glazbe,omiljene knjige,šetnje...
To može biti hrana. Nekome omiljena čokolada je vrjednija od romana ispisanih savjeta.

Osoba koja poznaje sebe,krenut će od sebe kada ima problem,te neće kriviti sve oko sebe za neuspjeh koji ju je zadesio,ili će to biti minimalno.


Osoba koja poznaje sebe znati će u svakom neuspjehu pronaći lekciju,a u uspjehu snagu za daljnje izazove.


Ne kažem,zaista,da je svatko savršen i da su moja razmišljanja jedina pametna već je to nekakvo moje viđenje.
Samo znam koliko na mene i moj život pozitivno utječu osobe koje se poznaju.
Koliko me toga u par riječi nauče,koliko možeš vidjeti iz njihovog primjera,te koliko one energije donose.

I takve osobe drugačije i zrelije gledaju na život.

Nastoje ga iskoristiti,uvidjeti mu ljepotu i pronaći sreću.

Osobe koje se poznaju znaju kolike su im mogućnosti koliko velike ciljeve si mogu postaviti.


Zato osobe koje poznaju sebe si mogu pomoći u mnogočemu,pa i u izlasku iz depresije.
Jer će znati što ih veseli,kako si pomoći,kome se obratiti,što poduzeti,kako se postaviti.

Zaključak svega je da mnogo od nas to zaista ne zna. Ne zna si pomoći jer ne poznaje sebe. Jer se previše konformira i prihvaća ono što je oko njega bez previše truda da oblikuje vlastito.

I zato se moramo učiti kako voljeti sebe.

Kako se pravilno otkriti jer onda ćemo znati kako ćemo držati ostale konce u životu.

Onda ćemo znati proživjeti pravu ljepotu života,pružiti sebe drugima i biti sretniji.






https://www.youtube.com/watch?v=hkItI5pnIJ8


18

utorak

travanj

2017

OPIJUM



„Ne dozvoli da ti duh ispašta radi osoba koje ne gledaju u tvojem smjeru.“


Rečenica koju sam danas napisala po narudzbi. Meni mnogo stvari padne na pamet ponekada te,tek nakon što napišem i pošaljem shvatim o čemu se tu radi.
Ono što sam valjda time htjela reći je da su ljudi opasnost. Oni toksični,oni koji šire svoju negativnu energiju prisiljavajući te da budeš nešto što nisi. Da trpiš,da gubiš vrijeme truneći unutar sebe i ne dozvoljavajući si napredak,jer,eto ,gledaš malo previše aspekata okolo sebe. Gledaš drugog,a na sebe ne misliš.

A trebao bi.

I svima nam se to barem jednom u životu dogodilo.

Da smo u život pustili osobu koja nas je zapravo sve to vrijeme trovala,a mi toga nismo bili pretjerano svjesni. Već smo se naročito zavaravali tome da tako mora biti,a zaista ne mora.

Nisi zaslužio patiti.

Ma za sve to je kriva ta glupa nada koju imamo unutar sebe. Taj slijepi osjećaj da će, na kraju,ipak biti sve u redu.

I tako toneš,toneš i gubiš vrijeme. Vrijeme koje prvo budu dani,pa se pretvore u tjedne,a nakon toga u godine da ni ne trepneš.
No,čovjek sve mora proživjeti.


Željeh reći to da je svaki moj dolazak doma neka vrsta nove psihološke avanture. Pa ni ovaj put to nije izuzetak.
Osim što svi svaki puta očekuju kako ću im reći da sam NAPOKON pronašla dečka,ja ih,eto,svaki puta obradujem činjenicom da sam,eto,još uvijek slobodna.

Na vlastitu sreću (ili nesreću)?

Sudeći po svemu što se događalo u posljednje vrijeme oko mene rekla bi radije sreću.

Divno je imati nekoga svoga,ali to nije jedina životna radost.


I dalje sam glavna doktorica za ljubav slušajući stare otrcane izraze kako on ima emocije,kako ne može bez nje i da mu život neće biti isti.
Teški i debeli standard.

No,prijatelju moj,prvo dolazi žuti,pa crveni karton,a ti nisi mario kada si imao žuti. I sada si isključen iz utakmice.

To je ono čovjekovo prokletstvo da uvijek SVE,ALI SVE cijeni tek onda kada to postane prošlost.

A nakon toga nema vraćanja unatrag i bezglavog kajanja. Jer je to onda jadno.

A i u ostalom ti si taj koji u životu bira i odgovoran je za svoje postupke tako da je tvoje da se jednostavno samo pomiriš.
I tu nema pomoći.


Ne možemo uvijek dobiti ono o čemu toliko vremena sanjamo. I kada se čovjek s takvom činjenicom pomiri mnogo mu je lakše prihvaćati određene stvari.

Život nije lagan,ljudi su svakodneno veseli,ali su isto tako i svakodnevo slomljeni.
21.stoljeće je.

Sve se odvija brzo,gubi na cijeni,virtualizirano je,pa mogu nabrajati u nedogled.

Nažalost.

Virtualna ljubav,virtualno plakanje,virtualne veze.

Kako se i rode,tako i nestanu i ostane samo jedan usrani screenshoot.


Umjetni ljudi.

I onda kažu sam si.


Nije ni čudo u tako ludom svijetu.

Dobro je curo,slow down.

Vjerujem u ljubav,no ne vjerujem u ljude. Sve se iskrivilo i postalo toliko otrcano i lažno da jednostavno pomisliš ima li se smisla truditi i boriti. I u tome je bila riječ u početnoj rečenici.

Premalo je ljudi koji gledaju u istom smjeru kao i ti.

Tražiš prave ljude kao iglu u plastu sjena i bogat si ako imaš tu malu šačicu.
I zato su oni ono bogatstvo života koje te prihvaća,bez obzira na dečka ili ne i bez obzira koliko si nenormalan. I to su oni koji imaju otprilike jednak smjer gledanja kao i ti.

Jer nemoguće je da imaju isti,a nije ni dobro,ali sličnost se uzima kao dobra karika.

I to je ono što danas vrijedi.


To je ono pravo,realno,obećavajuće.

Ljudi koji nisu toksični,već upravo suprotno.

Ne troše vrijeme,nego ga ispunjavaju.
Ne lažu,nego govore istinu u lice.
Tu su da budu rame za plakanje,a ne samo kada si sretan.
Oni koje možeš nazvat u svako doba.
Oni kojima je vaša sreća vrijednija od vlastite.
Oni koji vas vole dovoljno da podnesu neku vrstu žrtve.

Oni znaju koji su i znaju da ih volim.

Oznake: život

31

petak

ožujak

2017

253


Kako dani prolaze,kako problemi odlaze i dolaze,kako se stvaraju iskustva,tako čovjek više razmišlja.

Razmišlja što mu je činiti,koja je svrha onoga što je bilo i onoga što tek dolazi.

Razmišlja o pojmu sreće.

Kada god dajem savjete,a dajem ih poprlično mnogo,jer su ljudi valjda razvili toliko povjerenje u mene (ne,ne želim ovdje ispasti narcisoidna,već govorim u vidu konteksta),uvijek završavam s rečenicom da je bitno ono u duši,da je čovjek sretan bez obzira na sve,bez obzira na mišljenje okoline,društva i tko zna čega.
Mnogo puta znam nadodati da bi mnogo stvari na ovome svijetu bile drugačije,da bi ljudi bili direktniji,slušali malo više sebe i tim više imali ispunjeniji život. Samo da znaju koliku jačinu savjesti imaju u sebi.

Ovdje sada ispada da govorim ljudima da budu egocentrici.

Ne,želim dodati da se tu radi se o drugim stvarima. Radi se o pojmu upoznavanja sebe i toga da radiš stvari koje te vesele bez obzira na mišljenja ljudi,dok god ne činiš drugome nažao.

Svatko je kreator svoje sreće,svatko treba otkriti svoje mogućnosti i želje da bi se unaprijedio u onom osobnom rastu.

I to je vrlo bitno jer tada spoznaš da su stvari,za koje si prije mislio da su neophodne,zapravo nebitne i dapače zamjenjive.

Da postoji toliko stvari koje zapravo možeš,da ti svijet pruža mogućnost,a tvoje je samo želiš li to uzeti i prihvatiti.

I poslože se kockice,počneš drugačije razmišljati,djelovati i gledati na okolinu.

Po osobnom primjeru sam shvatila da je potrebno toliko malo za sreću i da je treba cijeniti. Da je važno biti dobar,voljeti i poštivati jer ti se to vrati.

A da ono sve loše što je oko tebi treba uzimati kao snagu koja izgrađuje.



Postoje dani u životu svakog čovjeka koji te na neki način "obilježe".Nakon čega život počinje imati drugačiju dimenziju.

I samoj mi se nedavno dogodilo slično iskustvo.

Život mi je rekao da nije idealan i da usporim. Da uzmem i svoje zdravlje pomalo u obzir,a ne samo sreću,okolinu i sve moućnosti koje su mi dane.

I tada sam počela razmišljati. Razmišljati što bi bilo da imam još samo jedan dan života.

Stala sam,postalo je tada to pomalo rigidno,ali sam se nasmijala i rekla da sam spremna.

Kada sam rekla najboljoj prijateljici da se dogodi to da mi ostane još dan života da ne bih žalila,ona me je,na prvu,samo blijedo pogedala i rekla da ne razmišljam o depresivnim stvarima i da je život tek preda mnom.

Bila je,naravno,u pravu,ali sam joj nakon toga razjasnila o čemu sam ja to razmišljala.

Rekla sam da sam zahvalna i sretna osoba jer imam dobar život.

Da imam prave ljude,da imam osobe koje me vole i koje ja volim.

Da sam stvorila toliko lijepih uspomena i toliko se puta u životu nasmijala.

Da sam živjela svoje snove,ostvarivala sve ono što je bilo preda mnom,možda ne na lak način,ali je ostvareno i to je ono najbitnije.

Da sam ispunjena kao osoba,bez obzira na još mnoštvo želja i mogućnosti koje su preda mnom.

I shvatila da je to jako bitno.Biti sretan i cijeniti sve ono što imaš,jer nekome ta jednostavnst i sreća u životu nije potpuno određena.
I da idealizam nije svima svakodevna u životu.


A što se tiče pogrešaka? I to sam joj rekla da volim i cijenim. Jer su imale svoj smisao i svrhu,jačale su me,hrabrile,tjerale do suza,ali su prošle,kao što će doći i nove.

Osim traženja sreće i ispunjena,važno je zaista biti dobar čovjek i gledati na dobro. Nekada razmišljam koliko bi nam svima bilo bolje da imamo barem malo one dječje naivnosti i pogled unutar sfere ružičastih naočala,možda bih malo šire gledali.

Bit svega ovoga,ovog poimanja sreće i života je da napraviš nešto od njih. Da ostaviš trag,poduzimaš akcije,živiš ono što ti je dano,a ne da stojiš i gledaš kako stvari jednostavno prolaze pored tebe i ne ostavljaju ti prostor. Da možeš danas,sutra reći da sve ima smisla. smisla.

Važno je imati i svoje inspiracije.Bilo to osoba,mjesto,događaj...što god to bilo.

Danas jesam tu gdje jesam zbog onoga što je bilo ranije.



Pa tako sada vraćam film u godine kada je sve ovo što je sada bila pusta mašta.

Kada sam sjedila na tom kamenu,na rubu provalije i gledala more ispod sebe. Gledala u onu snagu Velebita koji mi je uvijek čuvao leđa. Onaj dio mojega svemira koji mi je uvelike pomogao da dođem do onoga što sam danas.

A zašto?

Sjedila bih i prepustila dušu vjetru i moru i krenula sanjati. Sanjati o daljini,o postignuću,željama,mogućnostima,stavovima,inatu koji će me voditi kroz život,svjesna da će mi to "moje" mjesto u svemiru danas nedostajati.

Inspiracija je taj ključ. Jer ponekada ne znam činim li ispravan sljedeći korak i pitam se je li to zaista ono što sam isplanirala.


U mnogo situacija bi sve najradije ostavila malo. Da me svijet na tren ostavi da se vratim sebi i svojim mislima,onom malom kutku mira koji je nevidljiv,ali postoji. Tu negdje,u dubini duše,kao podsjetnik odakle sam krenula,što mi je to toliko dalo vjetar u leđa,što je to što mi je toliko oblikovalo misao i ono što mi sada jedino nedostaje,tamo negdje,dolje,daleko.

A ono me je pustilo i reklo da se mogu vratiti kad god se osjetim nesigurna,jer ću tamo uvijek,i sa 19 i sa 55,moći razbistriti glavu.

NIkada ništa ne dolazi odjednom. Sve je neki postupan proces i ima svoju pozadinu. Tako i moja prošlost utječe na ono što sam danas. Krenula sam od malih stvari i njima sam zahvalna,jer je tako moralo biti. I nikada od toga ne možeš,a ni ne smiješ pobjeći.



I što je najbitnije,tada sam shvatila što želim u životu i od njega.
njega.

I prije nego što sam otišla,dobila sam poruku da širim dobro,sreću i da volim.

I koliko god volim Zagreb,toliko znam da je more ono što je u mojoj duši.

Oznake: život, sreća

01

srijeda

ožujak

2017

"SVE BI SEKE LJUBILE MORNARE"(nije priča o meni)/SREDNJOŠKOLSKI SNOVI

Sad je čudno koliko me je jedan običan stih inspirirao,ali to je samo uvod u priču o kojoj želim pričati.

Sada,sa ovog stajališta,srednja škola mi se čini kao da je bila jako daleko,kao da predstavlja cijelu vječnost,a zapravo nije tako daleko.
No,svaka djevojka želi svoga princa,pa je tako zaista slatko bilo pjevati da bih svaka željela jednog mornara.
A što je jednoj Dalmatinki suđeno nego jedan mornar.

Ništa se nije mnogo promijenilo od vremena kad sam ja imala 16 i cura koje danas imaju.Svi storiji puni ljubavi prema mornarima.

Zato je ta Magazinova pjesma udarna na svim feštama.Pjesma na koju se ubijaš,jer ti je upravo jedan mornar porok i bol.

U srednjoj školi si pun snova,gledaš nadaleko,nađeš nekoga,sanjaš djecu jednog dana s istom tom osobom,sve ti se čini nestvarno,ne razmišljaš previše o životu,ne vjeruješ da išta može pokolebati ono o čemu ti toliko maštaš.

A život te udari i shvatiš da je realnost sada daleko od onoga što si zamišljao nedavno.
Da su stvari pomalo teže,ali svi moraju odsanjati svoje,kao što sam ja i kao što je glavna junakinja priče.

Meni iskreno ti mornari nikada nisu bili naročiti "napeti".Bilo je zaista zgodnih potencijalnih partnera u toj srednjoj pomorskoj,ali eto mene je ludi,zdravi razum vodio više k tehničkoj školi.

I baš se danas razmišljam,koliko god sam blesava bila ja,a i moji bivši svi,(bez uvrede volim ja vas sve i dalje) ali možda i nisam bila toliko luda.

O mojim uspjesima/neuspjesima ćemo nekog drugog puta.

Nisu sve ljubavne priče tragične,neke zaista vrijede,no život je daleko od filma i srednjoškolskih sanja.

Ljepota svake ljubavi je u njezinoj priči i onaj koji ima neku priču iza sebe zaista zna što to znači.


Kao da je jučer bilo kad smo je izgubili iz vida.Nama to tada nije značilo mnogo,a njoj to sada predstavlja njezin svemir,razlog zašto svaki puta stavlja prst u more kada je na pučini.

"Bit će da je nešto u tom moru",kaže Bralić,ali njima zaista ima nešto u tome moru.Jer,ruku na srce,more ih je spojilo,a sada ih oceani dijele.

Danas se nasmije,jer je toliko voljela pjevati da sve seke vole ljubiti mornare.

Nije nimalo planirala.Mislila je tada da su druge stvari stvorene za nju,nije to tada željela,nije vidjela ono što joj je život uporno nametao.Stvar je u tome da ju je pomalo bilo i strah,kao što nas je strah kada preuzmemo bilo kakav rizik.

Mjeseci su prolazili,ona je shvaćala i na kraju uzela stvar u svoje ruke.Dala riziku maha i ostala stajati kao trag koji se gubi u beskraju.

Jer početak je najbolji,pola stvari nisi svjestan,kao što ni plivanje u plićaku nije jednako kao plivanje u dubini.

Preuzela je rizik i sada pliva u dubini gledajući u daljinu maštajući o jednim jedinim očima,o svojem otkucaju srca.

"Koliko sam ja samo stvari stavila na kocku?" "Je li ovo moralo imati baš ovakav ishod?"

Obvezala se na čekanje.Čekanje mjesecima,danima,godinama.Živjeti u neizvjesnosti gdje je,kako je,koliko je daleko.

Čekanje na poruku,poziv,videopoziv.

Obvezala se dobiti ga na mrvice.

I to je prava borba.

A ja sam znala njoj kukati zbog jadnih 300 kilometara,a njega nosi more.

Nosi tko zna gdje,kada i koliko.

No,stvar je u tome koliko je ona zapravo jaka i koliko joj je obećanje bitno,bez obzira na bol koju donosi budućnost.

Koliko će blagdana biti tu?Hoće li biti tu za svaki njezin rođendan?Za Veliku gospu? Za karneval?


Davno sam pročitala koliko su luke i kolodvori vidjeli više poljubaca nego vjenčanja.

Lako je kad dolazi,ali kako ga opet pustiti? Kako dopustiti moru da ga opet odvede?

A zapravo je on taj koji nju toliko drži.Koji joj obećaje vjernost i ponovni povratak.

I onda u krug.Mjeseci čekanja.

I čovjek bih rekao da je to ludo,ali da je život,što i jest tako.

A ja,bez obzira na sve,i dalje vjerujem da prava ljubav sve probleme riješava.

Zato mi se duša raspada kad joj je pogled sjetan,bez obzira koliko ga skrivala osmijehom,jer znam da joj je svaki dan milijun pitanja,previranja,osjećaja,suza,smijeha,ali ako postoji ona iskra i inat u dubini duše onda se sve da izdržati,samo je pitanje želje.

"Poljubi me za oproštaj,nemoj suze liti,jer nije sve tako crno kao što se čini" je moto s kojim se budi svako jutro i ono što je toliko čini sretnom.

I onda shvatiš što ti je prioritet,a što ne.

Da su postojali oni prije i on.
Da si vjerovao u pogrešno i lakše,a sada u pravo i teže.
Da,bez obzira na sve,to ima svoju vrijednost.
ost.

Ljubiti mornara je u svakom slučaju teže nego ljubiti nekog tehničara i ja joj se zbog toga divim jer vjerujem da bi mi to bio prevelik zalogaj.

I zato cure moje,dva puta razmislite hoćete li pjevati Magazin,jer nikad ne znate kada ćete vi postati ona koja čeka na pučini,ali s druge strane nisu ni tehničari idealni,zato čekajte ono što vas jednostavno pogodi.

I ako je to ono što je pravo,nemojte da bude vrijedno puštanja.



https://www.youtube.com/watch?v=9ykQvQdS14A




Oznake: mornari, more

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Flag Counter