04

nedjelja

veljača

2018

My greatest gift from my parents

Onaj tko me prati znat će da je ovo do sada neobrađena tema. Zašto je to tako? Ljudi ponekada svoje najveće darove stavljaju po strani uzimajući ih zdravo za gotovo. Dovoljna je činjenica ta da nam se vječito vrte svi naši nedostatci,boli,slabosti i sl. Ovo je pozitivan post u kojem ću vam ispričati više o najboljem daru kojega su mi roditelji dali.

Čovjek bi vjerojatno pomislio da je to nešto bijesno,neka dobra igračka,instrument,tenisice i sl. Toga je također bilo podosta u mome životu,ali to je sve prolazno. Ovdje se radi o jednom biću,koje je danas već veliko,nema one slatke obraze kao nekada,koje je skoro već odrasla osoba,ali u mojem srcu će uvijek biti malena. My greatest gift from my parents je moj brat.

Nijednoj starijoj sestri,koja uživa svu pažnju svijeta svojih roditelja,bake i djeda i ostale mnogobrojne rodbine,nije drago kada to mora podijeliti s još jednom osobom. Kada se rodio moj brat bila sam još premala da bih se sjećala početaka,ali zato postoje roditelji i bake i djedovi da vam sve to ispričaju. Rekli su mi da sam jedne prilike,od ljubomore,dobila temperaturu! I to samo zato što je baka toga dana previše vremena posvetila mojem mlađem bratu. Danas mi je to urnebesno smješno,ali imala sam samo 5 godina.

Kako je vrijeme odmicalo,tako smo odrastali,a moj mali brat je vječito bio meni iza leđa. Želio je da se uvijek igram s njim,da ide ispred zgrade igrati se sa mojim društvom,svaki moj rođendan bio je i njegov...Tada su mi te stvari išle strahovito na živce,jer doslovno ništa nisam mogla napraviti a da se on ne nađe u blizini. "Dohvati mi ovo,daj mi ovo" (jer je još uvijek bio premalen da bi dosegnuo neke stvari) su me izluđivale. Također,što nije naročito pohvalno od mene,uživala sam ga živcirati,ali bih zauzvrat dobila modricu na ruci od njegova ugriza i završila u suzama. Konstantno je pravio nered sa svojim igračkama. Vikendom mi nije dao dovoljno spavati jer je ujutro u 8 bio njegov omiljeni crtić koji sam morala gledati s njim a bih mu čitala prijevod. No,danas kad se na sve to osvrnem samo se nasmiješim i zahvalim što sam imala takvo što.

Moj brat je i kao mali bio jako umiljat i dobar. Kada god bi dobio bombon od nekoga postavio bi pitanje "A još 1 za moju sestru?" Svi su uvijek govorili kako je tako dobar kada uvijek misli i na sestru.

Ljubav prema sestri se očitovala najviše kada je sestra krenula u školu,a on ostao sam u vrtiću. Prvih mjesec dana suze su bile na svakodnevnom repertoaru kada bih mama ili tata odlazili iz vrtića.


Ovo su samo neke od slatkih uspomena koje su trebale predstavljati uvod. Ono što želim posebno naglasiti je koliko je poseban.
Danas je on mladić izuzetnih sposobnosti koji je upisao željenu srednju školu,koji je izrazito vrijedan,pametan,pristojan.

Oduvijek sam mu se zapravo pomalo divila. Imao je bolju motoriku i koordinaciju od mene. Bolje je pjevao i crtao. Bolje je logički razmišljao. Bio je uporniji.
On je osoba koja se od svojih malih nogu bavi sportom. Ne zapušta kondiciju,ne propušta treninge i utakmice (bez obzira što je bilo utakmica na kojima i nije zaigrao). Nikada nije odustao od svoje prve ljubavi iako je u mnogo puta mogao,ali je svejedno bio strpljiv i žrtvovao ostale stvari. Dok ja jesam i to davno. I to bez nekog jakog razloga.
To je ta ustrajnost koju ja nemam i kojoj se zaista divim.
Izrazito je emotivna osoba. Uvijek će saslušati i dodati bolji savjet od većine odraslih osoba. U mojim najvećim jadima i suzama znao je reći ono što spada.
Jako je sposoban. Sve vještine usvaja s lakoćom.
Stoji čvrsto na zemlji za razliku od mnogih svojih vršnjaka.
Vrijedan je i inteligentan.
Osoba od povjerenja.
Topla osoba.
Zabavna.

...
Ima on još milijun i 3 dobre karakteristike. No,važnost svega dolazi na kraju. Zašto ga smatram najvećim darom?

Dragi moj brate,smatram te darom radi svega što smo prošli zajedno. Bilo je tu mnogo zajedničkih igara (monopoly po nekoliko sati,učenje briškule i trešete,čovječe ne ljuti se u kojem si uvijek morao pobjediti...),zajedničkih gledanja crtića koje smo već oboje znali na pamet,zajedničkih vožnji bicikle,zajedničkih suza i smijeha,odlaska u vrtić,tučnjava u kojima bi oboje završili u suzama i na kraju u kazni,rođendana,podjeljenih slatkiša,pospremanja sobe,odlaska i dolaska u školu,zajedničkog učenja,zajedničkih odlazaka na more (koje mi je tada kidalo živce),čitanja moga dnevnika (što ti vjerojatno nikada neću zaboraiti,ali dobro),zajedničkih razgovora,gledanja filmova,prejedanja sladoledom,prvih zajedničkih izlazaka,pokrivanja od roditelja,popijenih kava,izleta i svega lijepoga što ne stane u ove redke.
Sve ono što me je iritiralo dok smo bili mlađi danas ima smisla. Iako mlađi zapravo si ponekada više ti pazio mene nego ja tebe.
Hvala ti što si mi uvijek čuvao leđa! Što si milijun puta stao u moju obranu!
Kada sve ovo nabrajam shvaćam koliko bi mi život bio prazan da te nisam imala. I da te nemam danas. Kada smo već narasli i kada znam da uvijek možemo računati jedno na drugo.
Uvijek ću biti tu. Uvijek ću ti reći ono što mislim da je najbolje za tebe,ali isto tako ću te uvijek braniti pred svima,a naročito pred roditeljima.
Znam koliko možeš,koliko znaš i nimalo ne sumnjam da ćeš ostvariti sve ono što si zamišljao jer to i zaslužuješ! Hvala ti što si uvijek bio dobar prema meni (možda i bolji nego što sam ja bila prema tebi,ali ja sam starija pa uvijek moram biti objektivno strogo zaštitnički nastrojena).
Ništa ne bih mijenjala.

Jer da te nema bila bih sama.

Hvala ti.

Ljubi te seka.







Oznake: dar

17

srijeda

siječanj

2018

TABULA RASA

Neki dan,dok smo odlazile sa večernjeg predavanja,kolegica me upitala što bih ja željela iza faksa. To kada me je upitala mislila je želim li se vratiti nazad odakle sam došla ili želim ostati u metropoli. Moj odgovor je bio metropola,ali isto tako sam dodala da ne znam što će mi život još donijeti kroz ovih narednih godina i možda me ipak vrati na more.
Mnogi bi pomislili,gle koja frikuša koja se ne želi vratiti kući ili nešto slično. Nije stvar volim li ja mjesto odakle sam došla u Zagreb,ljude koji tamo žive,nedostaje li mi obitelj,radi se o tome gdje ću u budućnosti dobiti šansu da se ostvarim.

Zvuči utopijski,nerealistično što sanjam o nekakvoj šansi uopće?

U svakom slučaju,veći grad,više ljudi,više potencijalnih mjesta za rad,no ne mogu reći da je igdje jednostavno dobiti tu svoju šansu.
Pitanje je što nam se uopće pruža? Kakvo smo društvo? Što dajemo mladima i kako ih potičemo da mijenjaju ovo društvo?
Mislim da je premalo konkretnih odgovora,a još manje onih afirmativnih.

Stvar je u tome,složit će se moje kolege sa mnom koji su na drugoj godini,da ponekada ne znamo koja nam je svrha na onome fakultetu. Kolegiji,takvi kakvi jesu,neki bolji neki lošiji,ali što se tu može. Ne radi se ništa pretjerano da se išta promijeni. Neki kolegiji su suvišni,neki preteški,a ostavljeni kao jednosemestralni. Mnogo,mnogo nepotrebnog štreberaja. Na tome slovi cijelo naše školstvo.
Umjesto da nas uče našoj praksi. Da nas vode među ljude,da zaista osjetimo taj rad,taj poziv za koji smo se opredjelili. Da učimo,debatiramo,demonstriramo.
Ne! Uzmi knjigu i nauči koliko teorijskih pravaca poznaje naša struka.
Od pustog učenja činjenica kasnije smo opet kao guske u magli koje uče ispočetka. Koja je svrha diplome kada neću biti dovoljno kompetitivna na tržištu rada?
I što od nas naprave? Kvazi radnike. Kvazi ljude. Kvazi profesionalce.


Mnogo je dobrih profesora (pretežno su to oni koji nas uče struci i koji s nama rade vježbe),ali isto tako ima onih kojima je cilj ugnjetavati. Jer student je samo crv koji nikada nije dovoljno naučio. Zašto da ne koristi rokove? Nijedan nikada neće dati konkretan razlog za svoje takvo ponašanje. Ljudi jednostavno vole koristiti svoju moć.
Šuti i trpi,kao neke stvari idu bolje s bolonjskim procesom.
Iako se ja ne bojim za studente jer još uvijek se nekako izbore za svoja prava koliko mogu. Samo ne znam do kada,budući da nam se populacija mladih smanjuje iz dana u dan.

Zato je uvelike i zaslužno ovo društvo koje fokus stavlja na druge stvari. Mladi su mladi,nesposobni,lako ćemo za njih. Stavit ćemo ih na minimalac,pa neka rade dok ne dobiju papire za nešto bolje. Ne pruža im se prilika da pokažu ono što znaju,da uče. Jer naše društvo te ne potiče na napredak već te tada debelo diskriminira!
Kultura smo u kojoj nismo učeni razmišljati,već slijediti autoritete. Nismo učeni pustiti svoj glas kada na to imamo pravo. Nismo učeni tražiti,pitati,boriti se za nešto bolje. Ma kao da pojedinac išta može napraviti. Tako razmisle svi i eto nismo onda u stanju srediti i one sitne stvari u životu.


Od pojedinca se i kreće.
Zadivljena sam koliko divnih ljudi na mojem fakultetu ima koji zaista djeluju. Volontiraju,pokreću razne akcije da bi pokrenuli bilo kakvu reakciju. Divno okruženje koje te zaista potakne da se mijenjaš,da možda ovo hrvatsko sivilo nije toliko sivo,da možda ima nade u poneko ostvarenje kasnije u budućnosti.
Živim za dan kada će naše društvo biti otvoreno promjenama.
Mnogi su otišli upravo zato jer nikada nisu dobili šansu. Jer su shvatili da se uzaludno boriti.
Zato bih željela da krene otvorenost. Da naučimo misliti,pružati prilike,prihvaćati različitosti,pokazivati ljubav i ljudskost svaki dan. Ova naša zemlja može biti prekrasno mjesto samo ako ga mi takvim napravimo.


A što će biti od mene,mojih snova u ovoj zemlji za koju godinu to samo nebo zna. Prepustiti se pesimizmu ili zaista vjerovati?





05

petak

siječanj

2018

Ako prilika ne kuca,sagradi vrata!

Prošlo je poprilično vremena kada sam zadnji put uzela pero u ruke (točnije tipkovnicu na laptopu). Blagdani su iza nas,sva ta euforija,doček nove godine,zabava,smijeh,zaborav na realnost i sl.

Back to college! No,svaka nova godina donosi nešto novo. Svi se mi nastavljamo na želje,ideje,snove koji su nas možda pratili i prethodnih godina,ali isto tako poželimo i nešto novo. Naslov ovoga posta me je itekako inspirirao za ono što želim postići ove godine.

S druge strane jasno je kao dan da život nije ono što upišete u planer i da se sve točno ostvaruje po onome redu po kakvom ste ga odredili. Upravo suprotno,kažu da je život ono što se događa kada mi pravimo planove,ali isto tako mislim da je važno imati nekakvu viziju sebe i svoga života. Na to me je upravo asocirao ovaj citat "Ako prilika ne kuca,sagradi vrata!". Tumačeći ga došlo mi je do glave mnogo slučajeva kada sam jednostavno odustala jer mi cilj nije bio pred očima,jer mi se rješenje nije činilo blizu,jer mi je bilo preteško. Ponekada se jednostavno treba malo više potruditi,sagledati stvar iz više kutova,reći sebi da nije vrijeme za odustajanje i krenuti naprijed. Stvar je u tome da nekada ne dademo cijeloga sebe,a trebali smo,kako bismo došli do pojedinog cilja.

Nova godina zato daje nove prilike za popravak stvari ili za činjenje nečega što vas je do sada bilo strah,niste imali mogućnosti ili sl.

Ono što je tu ključan faktor je vrijeme. Vrijeme teče,mi stojimo,a ono nam dirigira život na neki način. Najbolji način da pobjedimo vrijeme je da ga iskoristimo za ono što želimo. Sad,a ne sutra! Mi smo svi vrlo skloni odgađanju bilo čega radi xy razloga koji,budimo iskreni,nisu neki strašni razlozi. U puno slučajeva stvar je hrabrosti,jednostavno doći i reći ja to mogu,ja to želim i ići ka tom da se to i ostvari. Ja sam prva bila ona osoba koja je vječno govorila-„ma ima vremena za sve“. Ima,i onda se okrenete i prošle su 4 godine,a vi se niste pomaknuli s crte po pitanju nekih stvari. A onda se zapitaš gdje ti je vrijeme prošlo. Jednostavno treba shvatiti na što treba trošiti vrijeme,a na što ne,jer život je jedan i zaista je prekratak.

Zato ako imaš želju pomoći-nađi prvu osobu u blizini i pomozi (jer ljudi u potrebi ima napretek).Ako želiš volontirati-volontiraj! Projekata je bezbroj. Želiš putovati? Putuj,svijet čeka samo na tebe! Želiš preboljeti? Preboli,nisi zaslužio patiti. Želiš voljeti? Voli,netko na ovome svijetu čeka upravo na tvoju ljubav! Želiš osobu za razgovor? Uvijek postoji netko s kime možeš podijeliti probleme,pa makar to bio i potpuni stranac (barem će saslušati,a nakon toga možeš pobjeći)! Smatraš da nisi dovoljno učio? Pomisli samo koliko ti znanje omogućuje lakši život i osobni razvoj. Misliš da te roditelji ne razumiju dovoljno? Saslušaj ih i neka oni saslušaju tebe i pokušajte naći zajednički jezik. Jer oni te ipak najviše vole (što je u mnogo slučajeva neshvatljivo). Želiš se upustiti u neki hobi? Nikada nije kasno krenuti u nešto novo. Život nam nudi toliko boja,a naše je kako ćemo mi obojati svoj crtež.

Ponekada jednostavno treba poslušati svoje vlastito srce i ne razmišljati pretjerano o razmišljanjima okoline. Jer greške su moje,ne njihove. Najgore je biti preopterećen drugima. To je jednostavno znak kako energija koja treba biti usmjerena na osobni rast stagnira ili je bazirana na krivome.

Život je prekratak da bismo neke stvari odgađali. Sreća kreće od malih stvari i čovjek je taj koji radi promjene. Zato udahni zrak,pripremi se i kreni u novu avanturu. S novim željama,snovima,ambicijama,ali samo kreni! I ne odustaj! Nikada ne znaš kada će se otvoriti nova vrata i donijeti nešto novo u životu. Bilo pozivino ili negativno,ali nešto doći mora. Jer to je život! Bitno je samo ne odustati,ne prestati sanjati,ne prepustiti se,već tu i tamo ponešto naučiti o sebi,drugima,svijetu oko sebe. Promjene kreću od sutra! Što čekaš?

I ne zaboravi-što od radio nikada se nemoj odreći SEBE.




26

nedjelja

studeni

2017

PAZI KOME DAJEŠ LJUBAV

Pozdrav svima u studiju i režiji koji zaista čitaju ove moje retke. Naslov je specifičan,ali u nastavku ćete otkriti zašto je tako.
Nije mi cilj po pedeseti put pisati o nekakvim ljubavnim pričama,dapače,pisat ću o razočaranjima.

Čovjek krene s razočaranjima odkako zna za sebe. Na početku su to banalne stvari poput onoga kad vam mama ne kupi omiljenu igračku,kada vas ne odvede ciljano na neko mjesto koje je vama,eto,u tom trenutku baš super i slično. Najgore je zapravo kada dosegnete određeni stupanj ozbiljnosti,zrelosti,odraslosti,nazovite to već kako hoćete i krenete se razočarati u ljude.

Ja sam valjda najnaivnija osoba na kugli zemaljskoj. Osoba koja daje i previše prilika,vjeruje,opravdava i uvijek nastoji naći neku pozitivnu notu u svemu tome. No,kada vas realnost udari u glavu ne bude vam baš najugodnije jer shvatite da ne rade to baš svi.
Navest ću nekoliko svojih prilika koje su me naučile podosta toga u životu.

Nekoć davno imala sam prijateljicu s kojom sam bila nerazdvojna. To vam je tip prijateljice s kojom ste radili kućice za barbike,s kojom ste se pretvarali u različite glumice,trčale po parku i slično. Oduvijek sam,bez obzira na razdvojenost naše prijateljstvo se je nastavljalo.
Preokret sam osjetila u srednjoj školi kada sam shvatila da sam jednostavno ja ta koja uvijek zovem na kavu,koja uvijek pita drugu stranu kako je,što želi,voli i sl. Kada sam ja trebala podršku u vezi mature,ona je izostala.
Mi danas nismo posvađane,ali smo jednostavno distancirane. Zašto pitate se? Digla sam ruke od jednostranog truda. Je li to bila greška,je li to bilo vrijedno? Danas smatram da jest.


U srednjoj školi sam se bila zaljubila. Jako,najjače ikada. Oblaci,leptirići i sve te gluposti. Kasnije se to razvijalo u ogromnu ljubav,naivnost i vjerovanje na riječi,maštanje,sanjarenje,opravdavanje. "Ma voli on mene." "Doći će naše vrijeme."
Danas je situacija takva da shvatite da ste davali maksimum u nešto što nikada realno nije imalo budućnosti. Da ste plakali,da vam je srce bilo slomljeno i da je trebalo puno prije odustati. Prije nego vam je ta osoba iscrpila svu energiju.

U srednjoj školi sam,također,upoznala jednu divnu djevojku. Vrlo brzo smo se sprijateljile i postale nerazdvojne. Djelile sve dobro i loše i zaista uvijek bile tu jedna za drugu. Bježale sa satova da bi razgovarale,brisale suze jedna drugoj,svađale se jedna radi druge i uzajamno,ali uvijek bi se vraćale jedna drugoj.
S njom sam još uvijek prijateljica,ali ne tako dobra kao ranije. Ove godine na fakultetu su donijele svoje.
Jesam li ja ta koja je previše odrasla? Jesam li ja ta koja je kriva? Možda,ali isto tako sam ja potrošila energiju da bih vratila tome stari sjaj,ali bezuspješno.
Više nema konstantnog razgovora,brisanja suza,konstantnog viđanja... Sve je to stara slava i odnos je tu jer eto je postojao i prije. Kako će ovaj završiti čisto me zanima,ali ne niječem činjenicu da sam žalosna radi toga,no pokušavam stvari staviti na svoje mjesto.


U moj život su u međuvremenu došle nove osobe i to je normalan proces,kaže moja mama. Kako vrijeme prolazi sve lakše prihvaćam činjenicu ljudske gluposti i prolaznosti. Više počinjem cijeniti one koji su zaista tu za mene u svakome trenutku.
Stvar je u tome da se život sastoji od sitnica. No,mnogi to često ne prepoznaju. Obrisati suzu,nazvati,saslušati,reći vam da nije vrijeme za odustajanje i sl.

Nisam ovdje da bih blatila,dapače,ovo je i meni velika samokritika. Zapitam se ja često o svojoj krivnji,ali trudim se.
Najgore je kada vam se okolina prestane truditi. Kada po upravo tim malim gestama shvatite jeste li nekome bitni ili niste. Kada shvatite kolika je mjera ljudskog egocentrizma.

Ljudi moji,neki bi sve dali za jednu osobu,za mali zagrljaj,društvo,dobar i pošten razgovor. Kažu da se po nevolji poznaju pravi prijatelji. Razmislite malo,riskirate li neko prijateljstvo u ovome trenutku? Je li vam stalo? Je li se dovoljno trudite?

Kao što naslov kaže pripazite kome dajete ljubav. Nisu je svi vrijedni,ali to također treba spoznati na vrijeme. Dok se ne iscrpite.
Ljudi dolaze i odlaze s razlogom i ne trebate biti tužni ako ste dali maksimum,a ta druga strana to nije mogla primiti,a kamoli vam to uzvratiti. S vremenom se nauči. Kao što sam i ja i kao što ću vjerojatno još mnogo puta u životu.
životu.









14

utorak

studeni

2017

Od danas godine ne brojim

Razmišljam nešto danas i shvatim da me nema već mjesec dana među svojom blogerskom obitelji. Razlog tome je,kao i uvijek,nedostatak vremena. No,budući da mi je danas dvadeseti rođendan i da mi je to potaknulo pitanje o mnogim stvarima evo me ovdje. Kao i uvijek želja je podijeliti male misli ,mnogobrojnoj čitalačkoj publici.

Prije 20 godina moji roditelji su postali roditelji. Danas,razmatrajući tu činjenicu mislim kako je to bilo prije 100 godina iako realno će mi svi reći da to nisu godine. I nisu,složila bih se,ali primjećujem razliku u sebi,što je valjda normalno budući da s godinama dolazi zrelost,fokus razmišljanja na drugim stvarima i slično. Smješno mi je zapravo,jer sam u doba kad sam imala 10 one sa 20 smatrala strašno odraslima,dosadnima,nedodirljivima i neuhvatljivima. Danas sam ja napunila 20 i shvaćam da to nije tako. Barem u današnje vrijeme.

Ne želim reći da nisam odrasla,zrelija ili slično,ali još uvijek nisam do kraja izgrađena,još uvijek imam mladenačke strepnje,bojim se budućnosti,osjećam se kao školarac (student) što realno i jesam i smatram da nisam tako puno odrasla. No,ima tu par stvari koje su došle s ovih zadnjih par godina. Osim što brojka 20 plaši,počela sam sve više razmišljati o tome što će biti sa mnom za jedno 2,3 godine,što znam da će doći brzo,da ću tada definitivno morati biti velika,odrasla s mišlju da znam što želim od života. Znam otprilike i danas,ali je to uvelike utopijski i onako "ajmo to sada nakratko ostaviti po strani jer ima vremena".

Što se promijenilo?

Promijenilo se to da sam život počela gledati realnije. Da sam shvatila da mi budući posao neće doći s neba,da ću se morati boriti i to možda godinama,jer situacija kod nas nije zavidna. Shvatila sam koliko moram ulagati u sebe kao osobu da bih podnijela teret budućeg zvanja,te isto tako steći potrebna znanja i vještine da bih bila dobra u svome poslu.
Počela sam razmišljati kako danas,sutra želim imati pravu osobu uza se. S kojom ću graditi život,proživljavati sreću i brodolome,imati obitelj. A onda je došla misao kako da ja danas,sutra odgajam djecu u ovakvom okruženju. Hoće li biti lako? Hoću li ja to moći? Najbitnije je da ja to trenutno želim,nije li?

Shvatila sam koliko godine brzo prolaze. Koliko smo mi prolazni,koliko su ljudi oko nas prolazni. Kako nije isto bilo s 10,16 i 20 godina. Mnogi ljudi odu od vas bez razloga i nikada se ne vrate. Druge odvede život i životne okolnosti. I onda se zapitaš što će s tobom biti sutra? Tko će biti tu za mene? Hoće li to biti isti ljudi kao i danas?

Jedna od najdražih stvari koja mi se je dogodila je da sam počela malo više vjerovati u sebe,ali i sebi. Dogodilo se da sam prestala opravdavati sve,da sam postala realist,nedopustila da me nepotrebno iskorištavaju. Postala sam skeptičnija radi stvari koje su mi se dogodile ranije. Samo nisam sigurna bi li to nazvala prednošću ili manom.
Shvatila sam koliko je bitna ljubav u meni. Da je nikada ne smijem izgubiti jer ću onda izgubiti svih i sve oko sebe što posjedujem.

Još više cijenim ono što imam. Sve sam više zahvalna na onome što imam. Mislim da sam postala realno optimistična,dok sam prije uvelike sanjarila.
Možda najvažnija stvar koju bih izdvojila na kraju je da zaista želim iskoristiti život. Izgraditi svoj put i ostaviti temelje za moje buduće generacije. Valjda se budi neka doza odraslosti u meni zar ne?

02

ponedjeljak

listopad

2017

Danas jesi,sutra nisi



"Ajme ovi moji starci,nema napornijih ljudi."

To je rečenica koja vrlo često izađe iz mojih,ali i usta mnogih mladih ljudi.
Roditelje shvaćamo kao neku vrstu prijetnje,optužujemo ih da nam se previše miješaju u život,pametuju...

Kažu svi da je to na neki način normalno,moraju nas pomalo nervirati. No,moja današnja tema neće biti o tome kako nas roditelji nerviraju već ono što su nam dobro donijeli.

Roditelji su ljudi koji su vas podigli,koji su,vjerojatno,mnogo toga svoga žrtvovali da bi dali vama. Oni su ti koji uvijek misle na nas,oni koji su prvi u redu za pomoć,oni koji nas bezuvjetno vole.
Bez obzira na sve,uvijek nam žele dobro,pa se zato naša i njihova mišljenja znaju vrlo često mimoići,no kasnije shvatimo da su ipak oni ti s malo više iskustva.
Oni su osobe koji su se dizali u gluho doba noći na naš plač,brisali krvava koljena,liječili naše prehlade,odveli nas prvi put u školu,pročitali prvu priču,naučili nas voziti bicikl,naučili nas napisati prvo slovo,učili nas pjevati,plesati...

Sjećam se moga tate koji mi je obožavao čitati priče za laku noć,bez obzira što bih ja unaprijed već znala retke,ali njega to ne bi omelo i sa strpljenjem bi čitao opet i opet.
Ja se još mogu pohvaliti da spadam u one generacije koje su gledale crtiće preko video kazeta-koje mi je snimao upravo tata.
Mama je bila ta koju je budio svaki moj kašalj,koja je kuhala čaj i davala sirup u bilo koje doba noći,bez obzira što je ujutro odlazila na posao.
Bila je ta koja mi je pokazala ljubav prema pjevanju i čitanju.


To su sitnice i slatka sjećanja iz djetinjstva.

Naučili su me kako biti čovjek. Kako voljeti. Kako pomoći. Kako biti pošten.

Mogla bih u nedogled.

Dali su nam mnogo i sigurno su se trudili biti najbolji.

I mislim da ovi mali redci su neznatni da opišu tu zahvalnost koju osjećam prema svojim roditeljima.

Ovo što sam danas,što imam i što sam postala ponajviše zahvaljujem njima-svojim roditeljima.

Oni su poseban dio nas,naši heroji i osobe koje mi danas sutra želimo postati.
postati.


A poseban fokus dajem ljudima oko mene koji su jednog roditelja izgubili u nekom dijelu svoga života. Oni su za mene istinski heroji (koji će se prepoznati u ovim redovima koje sada pišem).
Roditelja ne može nitko tako lako zamijeniti. Kad ode s ove zemlje ostavlja prazninu u duši svoga djeteta.
Samo se sjetiš vremena koje je još trebao provesti tu,proživjeti neke ključne trenutke s tobom,a nebo ga je pozvalo da bude tvoj anđeo.
A ti trebaš nastaviti živjeti s time. Ići naprijed s gubitkom iza leđa.
Rane pomalo zacijele u nekom trenutku u životu,ali nikada do kraja.

I zato se ja takvim ljudima zaista divim iz svega srca.

Oni su mi podsjetnik da zaista trebamo cijeniti sve voljene koje imamo i svaki dan zahvaljivati na njima,bez obzira na sve.

Jer zaista to može nestati u trenutku. Jer svaki je čovjek unikatna jedinka i nije tako lako zamjenjiv.

Vjerujem da su njihovi anđeli ponosni na ono što oni danas jesu,na sve njihove uspjehe,neuspjehe,boli i radosti.

Zato se zamislite...kad ste zadnji puta rekli roditeljima koliko ih volite.

Jer da nije njih,ne bi bilo ni vas,zato se nemojte baš uvijek ljutiti na njih. Kakvi god da jesu,vaši su i nezamjenjiv su.
njiv su.

Oznake: snaga

16

subota

rujan

2017

Godina u kojoj sam te upoznala/My safe harbour

Naslov otkriva knjigu Cecelie Ahern i film Nicolasa Sparksa,ali oni su tu samo da uvedu u moju priču.

Pa počnimo.

Shvatila sam da su svi moji postovi utemeljeni na tuđim pričama,uglavnom.
Postoji u njima doza iskustva,ali nikada nisam ja ta koja je u prvom planu.

No,kako su danas društvene mreže pretrpane raznim virtualnim vezama koje,znamo i sami nisu nikada toliko idilične,tako sam odlučila da predstavim svoju,ne baš previše,virtualnu vezu.

Ne kažem da nisam objavila baš ništa u ovih nekoliko mjeseci,ali je to,u usporedbi s nekim ljudima koje pratim zaista mizerno.

No,svako ima svoje razloge,a najvažnije je da širimo ljubav.

Nije Valentinovo,ali meni je od prije malo manje od pola godine,Valentinovo svaki dan.

Ovo je priča koja je imala svoj smiješan početak. Neplaniran izlazak na početku tjedna.
U silnoj gužvi od predavanja,smogla sam snage i taj dan prihvatila prijateljev poziv za izlazak.

Tada nisam ni slutila što me dalje čeka.


Ne znam kako opisati,vjerojatno su to neki osjetili,ali s nekim jednostavno "kliknete" na prvu.

Meni se to dogodilo upravo tada.

Moram priznati da mi nije bilo na kraj pameti da će mi se dogoditi ljubav. Prava istinska ljubav.

Zašto? Zato jer sam se do tada nadala nečemu što je već odavno bilo osuđeno na propast.


Kako znam da je ovo nešto što zaista vrijedi?

Stvar je u tome da kad ste s osobom trebate osjećati potpunu predanost,mir,nevjerojatan osjećaj sigurnosti.

Osoba koja je izbrisala rane prošlosti i dala osjećaj da se određene stvari nikada nisu dogodile.

Uzajamni osjećaji trebaju biti toliko prirodni da imate osjećaj da traju godinama.

To je osoba koja vam uvijek nedostaje i osoba koju ste uvijek spremni čekati,bez obzira na sve.

Dokazi nisu isprazne riječi,nego djela koja su tu svaki dan.
Ne nužno ogromna djela,već i male geste koje su tu da pokažu da ste nekome cijeli svijet.

"Javi se kad stigneš doma",mi je osobno najdraža.



Ljubav se neizmjerno očituje u pogledu.

Kažu da su oči ogledalo duše,a to spoznate-ljubavlju.

Vrlo važan faktor je i sklad. Uzajamno pomaganje i nadopunjavanje.

...


On je moja sigurna luka. Kako objasniti sve ovo što moja duša proizvodi? Nekada je toliko nemoguće.
Kako znam da ga volim? Tako što ne mogu zamisliti dan bez njegova pogleda,dodira i tople riječi.
Osjećati da je uvijek tu za mene,bez obzira da li moje lice obasjava osmijeh ili iz mojih očiju teku suze.
On je taj koji mi je dokazao da se prava ljubav čeka,ali kada dođe trebaš se potruditi da je zadržiš.
On je dokaz zašto sve u prošlosti nije uspjelo. Njemu ništa nije teško napraviti za mene.
Bez obzira na kilometre,novac i sl.
Cijeni ono što jesam i ono što radim.
Potiče me da rastem,da budem bolja sebi,njemu i društvu oko sebe.
Jednostavno budi najbolje od mene dokazujući mi moje kvalitete,a ni sam ne zna koja je njegova vrijednost ponekada.


Divim mu se. Na snazi koju ima u sebi,bez obzira na to što ga život nije mazio.
Na neizmjernoj ljubavi prema meni.
Na strpljivosti u radu i učenju.
Na tolikoj zainteresiranosti za stvari koje voli.

Na tome što mu se smjer gledanja budućnosti poklapa s mojim.


...


Riječi je premalo. No,bitan je osjećaj. Osjećaj da je duša mirna i ispunjena.

Takvo nešto želim svakome,jer je danas rijetkost.

Da nađete nekoga kome ste bitni.

Jer svijet je prepun lažnog sjaja,a život je kratak da biste ga trošili na svakoga.


Uvijek tražite ljubav! I kada sve lađe potonu,jer možda vam se posreći.


Baš kao što se i meni.




https://www.youtube.com/watch?v=bfxM07ylbQs





11

ponedjeljak

rujan

2017

Čovjek na kiši

Jutro je.
Kiša pada,kako bi mi u Dalmaciji rekli,"ko iz kabla".
Kavu sam popila.

I taman da ću pospremati,ali prvo krenem da zatvorim balkonska vrata i u oči mi upadne čovjek koji je vukao hodalicu,hodao polako s vrećom u ruci,(za koju pretpostavljam da su bile boce),cijeli pokisao.

Kako sam i sama empatična cijeli me prizor jako rastužio i zapravo podsjetio da ponekada i sama premalo cijenim neke stvari.Po glavi mi se počelo motati mnoštvo pitanja.

Zamislila sam cijelu priču o čovjeku koji vjerojatno nema mnogo,koji trenutno nema zaklona,teško hoda,ali i dalje ga kiša ne ometa.Vjerojatno smatra kako je to kap u moru problema borbe za egzistenciju.

Možda nema gdje,pomislih i da bih vrlo rado voljela da mu mogu makar dati barem suhu odjeću da se presvuče,ali je trenutno nemam.
Koliko god sam tada bila tužna,toliko sam mu se i divila.
Na hrabrosti.
Na upornosti.
Na snazi.


Žalosna je pomisao što vas tek neki trenutak,slika,zvuk ili štogod,podsjete da male stvari i mali trenutci čine životnu sreću.
Jučer sam slušala na misi kako je važno širiti ljubav,kako se više moramo okretati prema onome kome smo potrebni.
Rastužuje me činjenica da ponekada premalo obraćamo pažnju na svijet oko nas,da nas zamaraju krivi ili sitni problemi koji su neznatni i lako rješivi.

Koliko često smo zapravo zahvalni na stvarima koje posjedujemo? Vrlo rijetko vjerojatno,mogu zaključiti i iz vlastitog primjera,jer vani je kiša,a ja imam krov nad glavom i ne moram se smrzavati.

Mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo,a ne bismo trebali.Koliko se puta zapitamo jesmo li sretni sto su nam roditelji,braća i sestre živi i zdravi,obitelj normalna i povezana te imamo krov nad glavom,svu tehnologiju današnjeg doba i tome slično.

A mi kukamo radi nekog malog komada odjeće,tehnologije koja je ionako prolazna,ispita na fakultetu,profesora...

Zato u najgorim trenutcima se trebamo okrenuti mislima koliko smo sretni i koliko trebamo zahvaliti za sve ono sto posjedujemo,bilo materijalno,bile to osobe u našem životu.

Koliko bi svijet tada bio ljepši.

Kada bismo malo vise reagirali, a malo manje samo gledali.

A promjene kreću od tebe.

I zato najmanjom gestom si napravio mnogo samo je bitno da si krenuo.

Jer ljudi smo.

Od krvi i mesa te svatko zaslužuje dostojanstven život pod ovim nebom.


Zato se okreni oko sebe i razmisli s kojom gestom želis započeti.







27

nedjelja

kolovoz

2017

Oprosti frendice,imam dečka



Naslov je zaista pomalo bezobrazan i nadam se da nitko nije doživio izravno ovu rečenicu izrečenu u lice,ali nikada se ne zna.
Ova ideja,kao i mnogo ostalih,mi padnu na pamet kad najmanje očekujem,a kako kažu,papir sve trpi,tj.u ovom slučaju blog,mogla bih izreći nekoliko mojih misli čisto da mi bude lakše.
A i da vidim što misli moja blogerska obitelj.
Upustimo se u novu avanturu.

Svaka osoba ima mnoštvo uloga u životu. Bilo to uloga cure,prijateljica,majke,bake,učitelja,pedagoga...i još milijun i 800 mogućih primjera,život nas vodi kroz razne situacije.
Ja sam,odkako za sebe znam,točnije,odkako sam bila sposobna upoznavati ljude,nečija prijateljica.
Oduvijek sam tu ulogu doživljavala časno i prijateljstvo mi je uvijek,je i bit će vrlo važna karika u životu.
Ljudi su različiti,različito doživljavaju život i sve što se oko njih događa,imaju različite prioritete i slično.
Tako netko jednostavno ne može "igrati" više uloga,nego kada dođe ona druga,ovu ranije malo previše podcijene.
Takav primjer može biti ovaj iz naslova.

Naše društvo je jednostavno čudno po pitanju međuljudskih odnosa,pa se tako partnerski odnos u velikom broju slučajeva smatra "superiornijim" od onoga prijateljskog,dobrog poslovnog i sl.
Postoji više razloga ovoga što pišem,no izdvojit ću ovaj.

Pričajući s dečkom neki dan izrekao je rečenicu koja mi je podosta odzvonila.

"Kada je imao curu,mi nismo pili ovoliko kava kao što pijemo danas,dapače izbjegavao je moje društvo uz brojne bezvezne isprike."

Na to sam jednostavno ostala nijema i nije mi bilo jasno je li ja imam nekakvu krivu percepciju svijeta ili očito netko drugi jer mi je bilo nejasno da s nekim možeš prestati biti dobar samo zato što trenutno imaš ljubavnu vezu.
Također,danas,nakon što te veze više nema,oni su dobri kao i prije.
Jedini zaključak je ovdje da je netko nekome zamjena,a koliko me pamćenje služi ne postoji identičan DNA-svaka osoba je unikat.
Po mojoj slobodnoj procjeni,kada stavite partnera ispred svega i radi njega "zanemarujete" ostale ljude koje poznajete ste zapravo slabi te vam i nije naročito stalo do onih drugih uloga oko vas.
Ne kažem da to nužno predstavlja prestanak svakih odnosa,ali i osjetna razlika je dovoljna.
ovoljna.

Svaki vas odnos mijenja,to je sigurno,no,mislim da se prijateljstvo nikada ne bi trebalo stavljati u drugi plan.
Jer,nakon i eventualnog prekida,vratit ćete se prijatelju.
I kako da se taj prijatelj tada osjeća?
Svatko bi se u takvoj situaciji mogao osjetiti da ga se uzima zdravo za gotovo,kao opcija kada nešto bolje propadne.
Nijedna osoba ne zaslužuje takav tretman,a naročito dobar prijatelj.
Jer,nitko u vaš život nije došao bezveze i svatko ima svoju ulogu i doprinos.
Tako vam prijateljica/prijatelj ne može dati nešto što može dečko/cura,ali postoji i obratna situacija i zato nikada,bez obzira jesam li u vezi ne mogu,neću i ne smijem dopustiti razumu da zanemari ostale ljude u mojem životu,koji su,vrlo vjerojatno u mnogo više situacija bili tu uz mene.
Zato,udahnite svježi zrak u svoja pluća i razmislite koliko ste pažnje u posljednje vrijeme posvetili dragim ljudima.
Jeste li ih dovoljno puta pitali kako su i jeste li se dovoljno puta zapitali vlada li smirenost ili kaos u njihovom životu.
Čovjek nije rođen da bude sam,ali isto tako da bi dobio nazad,mora jednako toliko i ulagati.
Dovoljne su male geste.
Svaka životna uloga ima svoju ljepotu.




Koliko ima ljudi toliko ima i umova. Isto tako je sigurno da koliko ima srca toliko ima i vrsta ljubavi.

Leo Tolstoy


Oznake: svakodnevica, zapitaj se

31

ponedjeljak

srpanj

2017

Mum knows everything

Mama mi je davno rekla da,kad nađem dečka,ako ona i po bilo kakvoj procjeni bude mislila da on nije za mene,da mi ona neće,niti može,to izravno reći.

Njezino obrazloženje je bilo to da ja to moram spoznati sama,da je to moj vlastiti izbor i kako mi se taj netko svidio,da će mi isti taj netko postati nebitan.

Tada mi je to iskreno malo odzvonilo u glavi jer sam razmišljala na način da mi barem ona,tj.ona i tata,imaju pravo reći,upozoriti me i sl.

No sada,u ovom trenutku,mi je mnogo stvari jasnije.

Mame jednostavno neke stvari znaju i bez da im kažete.

Ne pitajte kako znam jer jednostavno znam.

Moja se nije u pretjerano situacija odavala,ali tu i tamo bih ja dobila dojam da nije neznalica i da jako dobro zamjećuje stvari.
Naročito u slučaju kada joj je kćer zaljubljena.

Mislim da je svatko u životu doživio promašaj po pitanju ljubavi i to ne jednom nego vjerojatno više puta.
Ja jesam,doduše jednom,ali bilo je dovoljno.

Nikada to mami nisam izravno priznala,ali dan danas znam da je znala.
I mogla me je upozoriti,dati nekakav suvisli savjet,upitati me,no oduvijek me je puštala.
Kao što me pušta i sada,jer je oduvijek vjerovala u mene,pa vjeruje i sada.

Znala je mnogo puta reći kako neke stvari shvatiš tek kada te debelo udare u glavu,kada spoznaš to na možda teži način,ali je bitno da spoznaš.

Zaboli,ne vjeruješ,ali prolazno je.
To je život,to je škola.

Nikad me nije učila da išta smatram ogromnim promašajem,već da u svemu pronađem pouku.
Sve ima smisla,kaže ona.

Možda najbolja rečenica koju mi je rekla je,da će me dečko,za kojeg mislim da je idealan,taj neki pravi,u kojeg sam bezglavo zaljubljena,neće biti taj pravi,da to najčešće nije onaj "doživotni".

Godinu dana prije bih tako porekla tu rečenicu,dapače,naljutila bih se i u sebi smatrala da nema pojma o životu,ljubavi ili sl.
Kao ono "ajme mama pa ti onda nisi doživjela OVAKVU vrstu ljubavi".

Sada znam da je bila u pravu.Kao što i uvijek je.

Jer shvatiš da su neke stvari bile na silu,da si previše vjerovao,da si možda neke stvari forsirao radi osjećaja da je to to,a zaista nije bilo.

No,treba ti predugo vremena da spoznaš da je to tako.

Na neki način moraš "odrasti",a tu treba vremena.

Nije jednostavno razbiti onu iluziju u koju si,u mojem slučaju,vjerovao godinama.

Priznati samome sebi da si zaista bilo budala,naivan i glup.

To zaista obeshrabri čovjeka i hrabrost je suočiti se s time.

S druge strane,to je znak da si napokon uzeo stvar u svoje ruke, da si odrastao i priznao što je zapravo dobro za tebe.

I onda ti se otvore nova vrata,bez obzira sto si obeshrabren i misliš da u tome nije tvoja nota,ali ti život pokaže pravi put.

Pokaže ti ono čega si dostojan.

Pa te testira,a tvoje je kako ćeš kreirati.

Po ovome sada,lako je meni soliti pamet drugima,jer sam neke stvari prošla i jer trenutno imam sreće,no ja nikome ne mogu ući u glavu i činiti ono što ta glava ne želi.

Ja samo mogu ispričati iskustvo,dodati par stvari koje su meni bile ključne i čekati kada će taj netko to shvatiti na pravi način.

No bitna je stvar nikada ne zaboraviti sebe i svoje dobro,da je život prekratak da bi ga trošili na svakakve ljude.

Da bismo patili.
Da bismo opravdavali.
Da bismo se bezveze nadali.
Da bismo sanjali nerealne snove.

Nadam se mama,da si shvatila da sam odrasla,da sam počela stvari gledati malo drugačije.

Da mi je stalo i da ću od tebe sada tražiti savjet,jer još uvijek nisam toliko iskusna,da ćeš ti uvijek znati bolje od mene i uvijek biti u pravu.

Poželi mi sreću mama!



https://youtu.be/sOLN5blP4rw

Oznake: mladost ludost

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Flag Counter