10

nedjelja

lipanj

2018

PANOFOBIJA


Jutros otvaram facebook i vidim ispovijest studenta sa Save koji je gej i koji je ispričao svoju priču. Čitajući retke, naravno da mi se vrtilo milijun i 800 stvari na pameti i nije mi bilo drago što je on tu izložio. Nije mi bilo drago zato što je takva ispovijest samo potvrdila teze homofobije koja je prisutna u našem društvu. (Inače riječ je bila u tome što su mu cimeri odlazili od njega kada su saznali za njegovu seksualnu orijentaciju.) Meni su takve stvari žalosne u 21.stoljeću, zaista. No, ne bi to bilo toliko čudno i iznenađujuće, tj. ne bi me to toliko ljutilo da nisu u pitanju studenti. Studenti kao budući akademski građani, ljudi koji kroz studij upoznaju različitosti, istražuju, uče iz različitih dokazanih teorija, promišljaju. U Hrvatskoj to očito nije slučaj.

Ne generaliziram, dapače. Samo želim prenijeti neka svoja iskustva. Moj fakultet s tim nema toliko problema. TOLIKO je ključna riječ, jer se i tu nađe tu i tamo neka fobija prema nečemu što je nepoznato, drugačije, ali evo meni je moj fakultet proširio vidike pa se ne žalim. Stvar je u tome da sam primijetila da moja generacija, iznad, ispod, više, manje, mislim na neku skupinu mladih, ponekada uopće ne koristi mozak, koji nam je svima dan i koliko toliko funkcionira. Nitko ni o čemu ne promišlja pretjerano. U našem društvo se nažalost više vjeruje rječima rekla-kazala nego provjerenim činjenicama koje su znanstveno dokazane. Ljudi krenu u nešto i zastupaju stajalište koje uopće ne znaju pravilno argumentirati. Tako nas odgajaju, valjda. Samo primaj informacije i ne propituj. Pokoravaj se autoritetu! Mene takve stvari stvarno rastužuju.

Ova priča sa ovim studentom (koji ako čita ove retke može biti ponosan jer je inspirirao barem moju priču) samo me je potaknula da pričam o fobijama općenito. Mi se bojimo bilo kakve različitosti. Različite religije, rase, boje kože, seksualne orijentacije. Svega se mi bojimo. Jer sve bi moglo poljuljati temelje koje smo zidali tolike godine. Trebamo čuvati naše, nisam protiv toga, no isto tako trebamo razumijeti da su svi ljudi satkani od istoga „soja“, da smo međusobno jednaki. Bojim se ovakvoga društva. Bojim se netolerancije. Užasno mi je kada danas smatramo drugačiju seksualnu orijentaciju bolešću. Kada se bojimo migranata. Osobno sam bila u doticaju s njima. Žive u Zagrebu, U Dugavama, u užasnim uvjetima. I oni su ljudi od krvi i mesa. Dokaz da se s mržnjom ne rađamo već ju naučimo je dijete koje je bilo u Porinu, kraj kojega sam samo pošla nakon što sam krenula kući, stalo ispred mene, ispružilo rukice i signaliziralo da ga podignem. Nasmijala sam se, podignula ga, a ono me obgrlilo svojim ručicama, a njegov roditelj mi se također samo nasmijao. Nisu znali hrvatski, ni ja njihov jezik. To je bio jezik prihvaćanja. To je bio jezik tolerancije.

Radi takvih primjera sam tolerantna. Također, homoseksalne osobe su ljudi od krvi i mesa, ne prenose bolesti, ne ujedaju, vole. Fizički nikoga ne možemo nikoga etiketirati. Samo ponekada trebamo izaći iz vlastitih okvira i pokušati razmišljati drugačije. Razmišljati kako bi se mi osjećali kada bi nas netko dikriminirao. Kada bi diskriminirao naše bližnje radi određenog obilježja. Mislim da to nikome ne bi bilo ugodno.

Ne znam vidim li nadu u ovome društvu s obzirom kada primjetim neke pojave. Shvaćam ja sve je to strah, ljudi iz straha mrze, ne vole, a zapravo ne znaju mnogo o tome. Čitala sam nedavno neki članak, mladi odlaze, jer smo pretradicionalno i homofobno društvo, gdje se ne bavimo pravim društvenim problemima već ideologijama. Mene to nije iznenadilo već i mene to krene motivirati da uzmem kartu u jednom smjeru. Da se zapitam od čega to kreće. Mene su od malih nogu učili poštivanju. Nikoga mi ne moramo voljeti. To biramo, to je krug naših bližnjih, ali bi trebali poštivati. Poštivati jer smo ljudi. Jer svaki čovjek ima pravo na slobodu, jednakost, svoje dostojanstvo.

Još jedna mala crtica. Ja sa danas u vezi s osobom koja nikada nije mislila da će moći biti sa mnom jer nismo isti „đir“ glazbe. Ja sam „fina dama“, a on metalac. Zajedno smo jer nismo generalizirali jedni druge i svrstavali se u kutije. Dali smo si šansu i evo sretni smo.

Ljudi moji dragi, svijet je prepun pojava o kojima možemo razmišjati i promišljati svakoga dana. Osvrnite se oko sebe i zapitajte se - koliko dajete da ovaj svijet bude bolje mjesto?

PS. Objašnjenje panofobije je strah od svega, a ja bih to stavila u kontekst ovog teksta-bojimo se svega što je različito. Mijenjajmo sustav! Širimo vidike!






29

utorak

svibanj

2018

2 godine unazad/Kad sam bila mali maturant

U krizi sam. Golemoj. Pregolemoj. U zadnje vrijeme nijedna misao nema svoj početak i kraj, riječi ne dolaze, ali sve do sada kada sam se napokon odlučila napisati pokoje slovo za one koji me čitaju i podržavaju, ali i za one koji me ne vole i koji galantno popljuju svaki moj post. No, kažu da živimo u demokraciji pa je to sve legitimno.

Nije sad riječ o mojem psihološkom stanju, već o tome kako sam se osjećala prije 2 godine. Kada sam bila malo mlađa, usudila bih se reći i gluplja nego danas, ali to je sve život i kažu da je normalno da s vremenom postaješ zreliji (ne vrijedi za sve, naravno).

4. srednje. Završna godina srednje škole. Godina D. Maturalna. DRŽAVNA MATURA kao suza oka moga, ali i oka bilo kojeg maturanta tada, ali i sada. Svaki dan ste pod stresom, istovremeno sretni jer završava jedno poglavlje života. No, stvar je da se javlja milijun i jedno pitanje u glavi. Gdje ću? Što ću? Što mene uopće zanima? A krucijalno pitanje mi je tada bilo kako ću ja sa glupih 18 godina uopće odlučiti što ja želim raditi barem jedno 40 godina cca. Tada je konfuzija sastavni dio života. A vama se pije kava, gleda u more, razmišlja o propaloj ljubavi i sl.

Moram priznati da sam sebi tada bila najveća podrška. Dodala bih tu i roditelje koji su vjerovali u mene i moj izbor. Mrzila sam to, dok s druge strane je bilo ohrabrujuće što vjeruju da ću donijeti dobar izbor. Nisu me forsirali, nisu mi punili glavu od kojeg posla ću imati manju/veću plaću, kada i gdje ću se zaposliti i sl. Rekli su mi da slušam sebe, svoje srce i da krenem u pohod u svoje snove. Danas sam im na tom beskrajno zahvalna.

No, da se vratim na sebe. Sve sam radila sama. Pripremala sam se sama (ne, nisam nadarena, nego ti ispiti nisu zahtjevali veću pripremu pa sam mogla sama). Isto tako me je bilo strah, stres se očitovao i na određenim promjenema koje mi je tijelo signaliziralo. U vezi izbora zanimanja, pregleda fakulteta i ostaloga sve mi je pomogao G. Google i smotra Sveučilišta. Jedina stvar koju je poduzela naša gimnazija je ta smotra za što smatram da je sramotno. Ni u jednom trenu se pretjerano nije procjenjivalo nikoga u kompetencijama i interesima da se vidi što bi nam „ležalo“. Ako ne poduzmeš nešto sam u vezi svojim interesa, od škole nećeš dobiti mnogo. Makar kada sam ja bila maturant. Možda se nešto u međuvremenu promijenilo, nadam se.

Sjećam se kako bi mi više podrške od sustava više bilo od koristi. Maturant si. Nalaziš se na prekretnici života gdje odlučuješ što ćeš dalje, a nemaš jasno usmjerenje. Školi je tada bilo važno da samo odradi svoje i beskrajno se pričalo samo o državnoj maturi, koja je RJEŠIVA. Zaista jest. Ne morate biti članovi MENSA-e da bi ju riješili.
Neopisiv je to strah. Nikada neću zaboraviti koliko sam dugo čekala rezultate upisnih lista za fakultete. Nisam znala što me čeka. Za Zagreb sam išla s grčem u želudcu, istovremeno sretna i uplašena s torbom snova na leđima. I odrasla već nakon 2 godine. A nakon 5,6 tko zna što će biti.


Lijepa je to godina koja nosi svoje pluseve i minuseve. Mislite da donosite najbolju odluku, a kasnije se može ispostaviti da je bila najgora. Život je to i ne trebamo se gristi ako smo pogriješili iz prve. Važno je da to na vrijeme spoznamo i ne tratimo vrijeme na nešto od čega nam se puni srce, kako to kaže Ingrid Divković. Neki će od prve donijeti ispravnu odluku i samo s godinama biti sigurniji i potpuniji radi nje. Sve je moguće, samo se ne treba bojati, već hrabro koračati za svojim snovima. Sjećam se da mi je tada samo nebo bila granica. Da mi se nudio studij u Norveškoj, vjerojatno ih i tamo bila otišla.

Zato svima koji budu čitali ove retke, a sada su u životnoj dilemi ili ih to tek očekuje, slušajte svoje srce, propitujte se o čemu ste sanjali potajno u mislima da se vidite, koja je vaša uloga u ovome svijetu. Čime želite pridonijeti? A kao najvažnije jeste li uopće upoznati sebe? Najvažnija činjenica na kraju je da budete prvenstveno ljudi, a onda ta uloga u kojoj se nađete. Da iskoristite i spoznate sve potencijale koje imate. Da date od sebe pa makar i pali, ali da možete reći da ste pokušali. Najgore je odustati na početku. Ne budite kao sustav koji je vrlo često neefikasan i nepodržavajući. Budite svoji! Budite kontra! Svijet treba mlade nade.




24

utorak

travanj

2018

Ispočetka

Jesi li se ikada osjetio izgubljen?

U onom smislu da nemaš pojma gdje si stao, gdje trebaš nastaviti, ma uopće se pitaš ima li ikakve svrhe sve ono što se do sada dogodilo. Dođeš, zastaneš i zapitaš se jesu li odluke koje si donio u svojem životu, a bile su od velike važnosti, zaista one prave? Poželiš nestati u nekome trenu, pustiti mašti na volju, zaboraviti što su to obaveze i odgovornosti, barem na kratko. Osjećaš se nesposobnim za daljnji korak. Svi sokovi su se istrošili i pitaš se možeš li utjecati baš na apsolutno sve što ti se događa. Teško je kada ti život na bilo koji način "poremeti" onaj plan koji si sebi zacrtao. Teško je kada ne ostvariš onakav rezultat kojemu si se nadao i u koji si uložio trud. Iskreno, bojim se svoje mladosti i neiskustva koliko god bila "odraslija" od ostalih u nekom trenu. Da, priznajem, bojim se i bude mi teško. Vraški. No, trudim se da se ne primijeti toliko dok izgaram u vlastitom kaosu duše i pitanju kako ću dalje. Nije mi potrebno puno da me vrati u borbu da zaista postoji potencijal za dalje, ali k vragu i ja sam čovjek koji poklekne, padne, razočara se i treba mu doći i reći da će sve biti dobro. Toliko je malo potrebno. Nekada je u pitanju samo mir, samo malo predaha sa svojim mozgom.


Sjeti se da si toliko toga postigao, pa bi sada na ovome pao? Pa nijedan dvorac se nije izgradio za 1 dan? Za sve veliko potreban je dug i težak put. A odustajanje je za kukavice, kažem ja, a i sama se nađem u toj ulozi. Kao što već rekoh, čovjek sam. Malen ispod zvijezda. Je li to ispravno? Pa vjerojatno jest, jer uvijek ostaneš prizemljen, svjestan da si malen, a s druge strane znaš da si poseban za ono u čemu si dobar.

Kako se osloboditi tog kamena što mi koči dušu? Sjedi i plači, ako je to za tebe najbolji način da bol nađe svoj put vani! Važno je da se vratiš onome čemu si toliko težio. Budi svjestan da imaš snove, da voliš, da imaš ljude oko sebe koji su te vrijedni da nastaviš. Slab si, pa što, samo ću ti reći da nisi jedini. Nakon pada je važno ustati, mnogi kažu. Koju god kutijicu otvoriš,crnu ili bijelu, obje će ti reći da je prolazno. Sreća je prolazna, a i tuga je isto. Imaš svoj cilj. Imaš svoju misiju. A ovo je samo 1 od padova pri tvojem putu. Ništa neobično. Bravo i za tugu. Pokazuješ da imaš ljudskosti. Moraš imati sve vrste emocija u sebi da bih preživio. Sve je to došlo s razlogom. Nekada je samo duša preumorna. Moć uma čini čuda. Bježi! Odi malo od stvarnosti! Um ti to dopušta. Samo da se vratiš još jači. Jesi krenuo?




04

srijeda

travanj

2018

O njoj

Znaš, kažu da papir trpi sve pa ti ja barem ovako želim izreći sve ono što mi je na duši već duže vrijeme. Pitaš se koliko je to duže vrijeme? Rekao bih da to traje već jedno godinu dana sigurno. Kako je krenulo? Ovo zvuči toliko glupo, ali svidjelo mi se kako se smiješ. Onako jako, srčano, iskreno. To je bio samo dodatni plus tvojoj ljepoti koju su mnogi mogli zamjetiti. Počeo sam nakon toga intenzivno razmišljati o tebi, promatrati tvoje pokrete, pokušavajući da ne utječu toliko na mene, ali nije uspjevalo. Vrlo brzo postala si centralni objekt moje svakodnevice. Pojavljivala si se u snovima, postajala prva i zadnja misao, tiha patnja kojoj sam se priklanjao. Nastojao sam ti se približiti, zaista jesam, ali u nekim razmjerima. Znao sam, osjećao sam,da nisi moj „rang“. Shvatio sam da nisam toliko dobrog izgleda kao ti, nisam tolikog samopouzdanja,ma odustao sam od početka, koga ja zavaravam.

Postoje određeni tipovi koji su jedni za druge. Ti si ta koja će pasti na dominantne, glasne dečke, najčešće na one od kojih će moliti za neku vrstu pažnje, za neku emociju. Siguran sam da bih ti ja to mogao pružiti. Dao bih ti pažnju, srce,cijelog sebe, sve što bih poželjela za ono malo osmijeha, ali ja sam samo u sjeni, veliki emotivac koji nema dovoljno hrabrosti. Kad god pročitam neke „cmoljave“ postove po društvenim mrežama svaka cura hoće romantiku, dobrotu, podršku...a kada to dođe najčešće to zamijene za onoga za kojim moraju trčati da bih ga dostigle. Da bih skužio da su tu. I to samo privremeno. Eh, ljepotice moja, kada bih samo znala da imam cijeli bunt pjesama o tebi. Koliko sam snova sanjao o nama dvoma. Koliko sam čaša ispio u tvoje ime, u tvoju sreću, a kidalo me iznutra. Da su mi uzimali mobitel kada sam ti želio priznati osjećaje. Priznajem, jedino tada sam imao hrabrosti. Sam sam kriv. Ciljao sam na visoko, a nemam samopouzdanja u sebe.

Pišem ovo jer me boli. Boli me jer te nemam, jer sam te izgubio, iako te zapravo nikada nisam ni imao. A sada te ima netko drugi. Sretna si. To me jedino i drži da ne puknem do kraja. Mislim da ti bilo što napravi, da ti oduzme osmijeh da bih ja njemu oduzeo zube. Zaslužuješ najbolje jer si predivna. Zračiš dobrotom, pozitivnošću, moj melem za moje crnilo.

Najbolje je za njega da ti ne naudi. Samo se ti smij moja ljepotice, a ja ću nekako preboljeti. Ljubav će ugasnuti negdje u tišini,na listu papira, u nekim notama. A ja ću nastojati jednog dana biti dovoljno hrabar da nekome zaista poklonim tu ljubav koju čuvam u duši. Nemam mnogo za ponuditi, ali sam siguran da nikada ne bih odustao.






25

nedjelja

veljača

2018

Svatko nosi svoj DNA najbolje što zna/SANJAJ!

„Na kraju, ljudi koji su znatiželjni mijenjaju svijet.“
Famozna rečenica koja mi je danas dala vjetar u leđa. Baš danas kada sam raspravljala o tome koliko sam puta u životu bila diskriminirana radi toga što sam jednostavno bila-znatiželjna. Za sada to nazovimo upravo tako, no ja bi sebe ipak nazvala svestranom što u ovom mom slučaju možda i nema prevelike razlike. Je li možda kriv odgoj mojih roditelja ili sam takva rođena? Odgovor na to pitanje mi dan danas nije najjasniji, no možda je omjer 50-50.

Krenimo od vrtića. Od crteža na panou vrtića, do svih predstava koje su se odvijale šefica P.je bila glavna. Zašto? Jednostavno me je radovala činjenica koliko bilo kakva kreativnost utječe na mene.
U prva četiri razreda nije bilo ništa drugačije. Pjevanje. Ples. Crtanje. Gluma. Kad prevrtim film razmislim koliko sam tada misli imala u glavi. Što sam sve govorila da želim postati. Imala sam snove. Ambicije. Imala sam maštu. Sa 8 godina sam otkrila strast prema sviranju i pjevanju. Roditelji su mi vrlo brzo kupili sintisajzer s kojeg se, ponekada, nisam skidala satima. Bila sam uporna, bio je to inat, bila je to LJUBAV. U četvrtom razredu sam, zahvaljujući pjevačkim sposobnostima primljena u školski zbor. Dan danas priznajem kako mi je to jedna od najdražih uspomena na djetinjstvo. Postignuće koje je bilo dozvoljeno od petog razreda, a ja sam ga postigla u četvrtom.

Sada bih se osvrnula na onu drugu stranu priče. Bila sam dijete koje je toga trena bilo najsretnije na svijetu, no ,uvijek postoje osobe koje će reći „Pa zar su takve stvari nužne?“, „Toliko aktivnosti?“, “Zašto moraš uvijek biti upletena u sve?“...
Takva pitanja i komentari su me jako boljeli dok sam bila mlađa. Uvijek sam razmišljala zašto ljudi ne mogu biti sretni radi nečijeg uspjeha, radi toga što netko ima interese i daje sve od sebe? No, odrastajući mi je sve više bilo jasno da će ljudi uvijek pričati. I to najčešće iz ZAVISTI.

U životu sam prošla 3 prekretnice. Moram i sama priznati da sam poradi njih odrasla malo brže nego ostali. Situacije su me primorale da se brže naviknem na novonastale situacije.

Kada dođete u novu, lošiju sredinu sa svojim ranije stečenim ambicijama ispadate crna ovca. Jer s 10, 11 godina već otprilike znate što ćete postati, znate izreći što volite,što vas zanima, u čemu ste dobri. Još k tome odlično učite. Ma daj, molim te ,ne pretjeruj! Nitko ne voli takve „picajzle“. Jer ostali mrze sve u vezi škole, u slobodno vrijeme troše mozak na kojekakve priče i isprazne stvari i onda se pojaviš ti koja se kao razumiješ u sve to. Želiš nešto novo, želiš promijenu. NE BOJIŠ SE SUDJELOVATI JER SE NE BOJIŠ ŠTO ĆE TKO REĆI.

Moja sadašnja najbolja prijateljica mi je rekla kako su me svi mrzili kada sam došla. To mi je rekla tek prije nekoliko godina i naravno da mi je jasno zašto. Opet se vratimo na početnu znatiželju.

Tada sam se samo slatko nasmijala i zapravo shvatila koliko mizerije postoji u ljudskom biću. Ljudi će vas mrziti upravo poradi toga što ste znatiželjni.

No, kao što možete vidjeti i danas, takve priče i tuđe frustracije me nisu naročito pokolebale. Pa gdje bi bila kada bi se „ukalupila“ u razmišljanja većine? Naročito mišljenja male sredine odkuda dolazim. „Pa zašto to moraš baš ti?“ „Ma proći će,pusti!“ „Postoje ljudi zaduženi za takve stvari!“.

Mene ništa od takvih stvari naročito ne interesira. Nikada mi nije bio cilj pretjerano se uklopiti i živjeti kao tupo biće u ovome svijetu. Ja sam takva da ću uvijek pitati ono što me zanima, zauzet ću se za ono što smatram da je pravedno, živjet ću svoje snove i interese, bez obzira imali oni smisla ili ne. To u prvom redu ja trebam shvatiti, no da bih shvatila moram pokušati nešto, zar ne?

Danas su se moji snovi u neku ruku promijenili, no naravno da sam mnogo toga ostvarila do sada o čemu sam maštala ranije. Moram samo dodati koliko bi mi život bio isprazan da nisam ispisivala stranice svoje povijesti otkrivajući blagodati koje daje ovaj svijet.
Bit svega ovoga je u tome da mi je žao kada netko vrijeme prosipa uzalud. Kada zapravo ne zna tko je, što je, što želi, što ga veseli, o čemu sanja. Jer mislim da su upravo nadanja koja nam daje budućnost odskočna daska prema dalje. Misao da ovaj život koji nam je dan nije samo pusta prašina.


Zanima vas kraj ove priče?

Po pitanju toga da sam zainteresirana nisam se pomaknula od one razine koju sam imala dok sam bila u vrtiću i nije mi namjera ikada prestati biti znatiželjna. Jer kada sam znatiželjna ja sam zapravo sretna. Znam što želim, znam koji su mi ciljevi,spoznajem ljepote ovoga života na zemlji. I dok god je tako uvijek ću se imati čemu nadati i znati da ništa nije uzalud. Nikada neću moći biti ta kraj koje će život jednostavno prolaziti,a da ja tu ništa neću poduzimati.

Do kraja života želim biti-JEDNA OD ZNATIŽELJNIH.





04

nedjelja

veljača

2018

My greatest gift from my parents

Onaj tko me prati znat će da je ovo do sada neobrađena tema. Zašto je to tako? Ljudi ponekada svoje najveće darove stavljaju po strani uzimajući ih zdravo za gotovo. Dovoljna je činjenica ta da nam se vječito vrte svi naši nedostatci, boli, slabosti i sl. Ovo je pozitivan post u kojem ću vam ispričati više o najboljem daru kojega su mi roditelji dali.

Čovjek bi vjerojatno pomislio da je to nešto bijesno, neka dobra igračka, instrument, tenisice i sl. Toga je također bilo podosta u mome životu, ali to je sve prolazno. Ovdje se radi o jednom biću, koje je danas već veliko, nema one slatke obraze kao nekada, koje je skoro već odrasla osoba, ali u mojem srcu će uvijek biti malena. My greatest gift from my parents je moj brat.

Nijednoj starijoj sestri, koja uživa svu pažnju svijeta svojih roditelja, bake i djeda i ostale mnogobrojne rodbine, nije drago kada to mora podijeliti s još jednom osobom. Kada se rodio moj brat bila sam još premala da bih se sjećala početaka, ali zato postoje roditelji i bake i djedovi da vam sve to ispričaju. Rekli su mi da sam jedne prilike, od ljubomore, dobila temperaturu! I to samo zato što je baka toga dana previše vremena posvetila mojem mlađem bratu. Danas mi je to urnebesno smješno, ali imala sam samo 5 godina.

Kako je vrijeme odmicalo, tako smo odrastali, a moj mali brat je vječito bio meni iza leđa. Želio je da se uvijek igram s njim, da ide ispred zgrade igrati se sa mojim društvom, svaki moj rođendan bio je i njegov...Tada su mi te stvari išle strahovito na živce, jer doslovno ništa nisam mogla napraviti a da se on ne nađe u blizini. "Dohvati mi ovo,daj mi ovo" (jer je još uvijek bio premalen da bi dosegnuo neke stvari) su me izluđivale. Također, što nije naročito pohvalno od mene, uživala sam ga živcirati, ali bih zauzvrat dobila modricu na ruci od njegova ugriza i završila u suzama. Konstantno je pravio nered sa svojim igračkama. Vikendom mi nije dao dovoljno spavati jer je ujutro u 8 bio njegov omiljeni crtić koji sam morala gledati s njim a bih mu čitala prijevod. No ,danas kad se na sve to osvrnem samo se nasmiješim i zahvalim što sam imala takvo što.

Moj brat je i kao mali bio jako umiljat i dobar. Kada god bi dobio bombon od nekoga postavio bi pitanje "A još 1 za moju sestru?" Svi su uvijek govorili kako je tako dobar kada uvijek misli i na sestru.

Ljubav prema sestri se očitovala najviše kada je sestra krenula u školu, a on ostao sam u vrtiću. Prvih mjesec dana suze su bile na svakodnevnom repertoaru kada bih mama ili tata odlazili iz vrtića.


Ovo su samo neke od slatkih uspomena koje su trebale predstavljati uvod. Ono što želim posebno naglasiti je koliko je poseban.
Danas je on mladić izuzetnih sposobnosti koji je upisao željenu srednju školu, koji je izrazito vrijedan, pametan, pristojan.

Oduvijek sam mu se zapravo pomalo divila. Imao je bolju motoriku i koordinaciju od mene. Bolje je pjevao i crtao. Bolje je logički razmišljao. Bio je uporniji.
On je osoba koja se od svojih malih nogu bavi sportom. Ne zapušta kondiciju, ne propušta treninge i utakmice (bez obzira što je bilo utakmica na kojima i nije zaigrao). Nikada nije odustao od svoje prve ljubavi iako je u mnogo puta mogao, ali je svejedno bio strpljiv i žrtvovao ostale stvari. Dok ja jesam i to davno. I to bez nekog jakog razloga.
To je ta ustrajnost koju ja nemam i kojoj se zaista divim.
Izrazito je emotivna osoba. Uvijek će saslušati i dodati bolji savjet od većine odraslih osoba. U mojim najvećim jadima i suzama znao je reći ono što spada.
Jako je sposoban. Sve vještine usvaja s lakoćom.
Stoji čvrsto na zemlji za razliku od mnogih svojih vršnjaka.
Vrijedan je i inteligentan.
Osoba od povjerenja.
Topla osoba.
Zabavna.

...
Ima on još milijun i 3 dobre karakteristike. No, važnost svega dolazi na kraju. Zašto ga smatram najvećim darom?

Dragi moj brate,smatram te darom radi svega što smo prošli zajedno. Bilo je tu mnogo zajedničkih igara (monopoly po nekoliko sati, učenje briškule i trešete, čovječe ne ljuti se u kojem si uvijek morao pobjediti...), zajedničkih gledanja crtića koje smo već oboje znali na pamet, zajedničkih vožnji bicikle, zajedničkih suza i smijeha, odlaska u vrtić,tučnjava u kojima bi oboje završili u suzama i na kraju u kazni, rođendana, podjeljenih slatkiša, pospremanja sobe,odlaska i dolaska u školu, zajedničkog učenja, zajedničkih odlazaka na more (koje mi je tada kidalo živce), čitanja moga dnevnika (što ti vjerojatno nikada neću zaboraviti, ali dobro), zajedničkih razgovora, gledanja filmova, prejedanja sladoledom, prvih zajedničkih izlazaka, pokrivanja od roditelja, popijenih kava, izleta i svega lijepoga što ne stane u ove redke.
Sve ono što me je iritiralo dok smo bili mlađi danas ima smisla. Iako mlađi zapravo si ponekada više ti pazio mene nego ja tebe.
Hvala ti što si mi uvijek čuvao leđa! Što si milijun puta stao u moju obranu!
Kada sve ovo nabrajam shvaćam koliko bi mi život bio prazan da te nisam imala. I da te nemam danas. Kada smo već narasli i kada znam da uvijek možemo računati jedno na drugo.
Uvijek ću biti tu. Uvijek ću ti reći ono što mislim da je najbolje za tebe, ali isto tako ću te uvijek braniti pred svima, a naročito pred roditeljima.
Znam koliko možeš, koliko znaš i nimalo ne sumnjam da ćeš ostvariti sve ono što si zamišljao jer to i zaslužuješ! Hvala ti što si uvijek bio dobar prema meni (možda i bolji nego što sam ja bila prema tebi, ali ja sam starija pa uvijek moram biti objektivno strogo zaštitnički nastrojena).
Ništa ne bih mijenjala.

Jer da te nema bila bih sama.

Hvala ti.

Ljubi te seka.







Oznake: dar

17

srijeda

siječanj

2018

TABULA RASA

Neki dan, dok smo odlazile sa večernjeg predavanja,kolegica me upitala što bih ja željela iza faksa. To kada me je upitala mislila je želim li se vratiti nazad odakle sam došla ili želim ostati u metropoli. Moj odgovor je bio metropola, ali isto tako sam dodala da ne znam što će mi život još donijeti kroz ovih narednih godina i možda me ipak vrati na more.
Mnogi bi pomislili, gle koja frikuša koja se ne želi vratiti kući ili nešto slično. Nije stvar volim li ja mjesto odakle sam došla u Zagreb, ljude koji tamo žive, nedostaje li mi obitelj, radi se o tome gdje ću u budućnosti dobiti šansu da se ostvarim.

Zvuči utopijski, nerealistično što sanjam o nekakvoj šansi uopće?

U svakom slučaju, veći grad, više ljudi,više potencijalnih mjesta za rad, no ne mogu reći da je igdje jednostavno dobiti tu svoju šansu.
Pitanje je što nam se uopće pruža? Kakvo smo društvo? Što dajemo mladima i kako ih potičemo da mijenjaju ovo društvo?
Mislim da je premalo konkretnih odgovora, a još manje onih afirmativnih.

Stvar je u tome, složit će se moje kolege sa mnom koji su na drugoj godini, da ponekada ne znamo koja nam je svrha na onome fakultetu. Kolegiji, takvi kakvi jesu, neki bolji neki lošiji, ali što se tu može. Ne radi se ništa pretjerano da se išta promijeni. Neki kolegiji su suvišni, neki preteški, a ostavljeni kao jednosemestralni. Mnogo,mnogo nepotrebnog "štreberaja". Na tome slovi cijelo naše školstvo.
Umjesto da nas uče našoj praksi. Da nas vode među ljude, da zaista osjetimo taj rad, taj poziv za koji smo se opredijelili. Da učimo,debatiramo,demonstriramo.
Ne! Uzmi knjigu i nauči koliko teorijskih pravaca poznaje naša struka.
Od pustog učenja činjenica kasnije smo opet kao guske u magli koje uče ispočetka. Koja je svrha diplome kada neću biti dovoljno kompetitivna na tržištu rada?
I što od nas naprave? Kvazi radnike. Kvazi ljude. Kvazi profesionalce.


Mnogo je dobrih profesora (pretežno su to oni koji nas uče struci i koji s nama rade vježbe), ali isto tako ima onih kojima je cilj ugnjetavati. Jer student je samo crv koji nikada nije dovoljno naučio. Zašto da ne koristi rokove? Nijedan nikada neće dati konkretan razlog za svoje takvo ponašanje. Ljudi jednostavno vole koristiti svoju moć.
Šuti i trpi, kao neke stvari idu bolje s bolonjskim procesom.
Iako se ja ne bojim za studente jer još uvijek se nekako izbore za svoja prava koliko mogu. Samo ne znam do kada, budući da nam se populacija mladih smanjuje iz dana u dan.

Zato je uvelike i zaslužno ovo društvo koje fokus stavlja na druge stvari. Mladi su mladi, nesposobni, lako ćemo za njih. Stavit ćemo ih na minimalac, pa neka rade dok ne dobiju papire za nešto bolje. Ne pruža im se prilika da pokažu ono što znaju, da uče. Jer naše društvo te ne potiče na napredak već te tada debelo diskriminira!
Kultura smo u kojoj nismo učeni razmišljati, već slijediti autoritete. Nismo učeni pustiti svoj glas kada na to imamo pravo. Nismo učeni tražiti, pitati, boriti se za nešto bolje. Ma kao da pojedinac išta može napraviti. Tako razmisle svi i eto nismo onda u stanju srediti i one sitne stvari u životu.


Od pojedinca se i kreće.
Zadivljena sam koliko divnih ljudi na mojem fakultetu ima koji zaista djeluju. Volontiraju, pokreću razne akcije da bi pokrenuli bilo kakvu reakciju. Divno okruženje koje te zaista potakne da se mijenjaš, da možda ovo hrvatsko sivilo nije toliko sivo, da možda ima nade u poneko ostvarenje kasnije u budućnosti.
Živim za dan kada će naše društvo biti otvoreno promjenama.
Mnogi su otišli upravo zato jer nikada nisu dobili šansu. Jer su shvatili da se uzaludno boriti.
Zato bih željela da krene otvorenost. Da naučimo misliti, pružati prilike, prihvaćati različitosti,pokazivati ljubav i ljudskost svaki dan. Ova naša zemlja može biti prekrasno mjesto samo ako ga mi takvim napravimo.


A što će biti od mene, mojih snova u ovoj zemlji za koju godinu to samo nebo zna. Prepustiti se pesimizmu ili zaista vjerovati?





05

petak

siječanj

2018

Ako prilika ne kuca,sagradi vrata!

Prošlo je poprilično vremena kada sam zadnji put uzela pero u ruke (točnije tipkovnicu na laptopu). Blagdani su iza nas, sva ta euforija, doček nove godine, zabava, smijeh, zaborav na realnost i sl.

Back to college! No, svaka nova godina donosi nešto novo. Svi se mi nastavljamo na želje, ideje, snove koji su nas možda pratili i prethodnih godina, ali isto tako poželimo i nešto novo. Naslov ovoga posta me je itekako inspirirao za ono što želim postići ove godine.

S druge strane jasno je kao dan da život nije ono što upišete u planer i da se sve točno ostvaruje po onome redu po kakvom ste ga odredili. Upravo suprotno, kažu da je život ono što se događa kada mi pravimo planove, ali isto tako mislim da je važno imati nekakvu viziju sebe i svoga života. Na to me je upravo asocirao ovaj citat "Ako prilika ne kuca,sagradi vrata!". Tumačeći ga došlo mi je do glave mnogo slučajeva kada sam jednostavno odustala jer mi cilj nije bio pred očima,jer mi se rješenje nije činilo blizu, jer mi je bilo preteško. Ponekada se jednostavno treba malo više potruditi, sagledati stvar iz više kutova, reći sebi da nije vrijeme za odustajanje i krenuti naprijed. Stvar je u tome da nekada ne dademo cijeloga sebe, a trebali smo, kako bismo došli do pojedinog cilja.

Nova godina zato daje nove prilike za popravak stvari ili za činjenje nečega što vas je do sada bilo strah, niste imali mogućnosti ili sl.

Ono što je tu ključan faktor je vrijeme. Vrijeme teče, mi stojimo, a ono nam dirigira život na neki način. Najbolji način da pobjedimo vrijeme je da ga iskoristimo za ono što želimo. Sad, a ne sutra! Mi smo svi vrlo skloni odgađanju bilo čega radi xy razloga koji, budimo iskreni, nisu neki strašni razlozi. U puno slučajeva stvar je hrabrosti, jednostavno doći i reći ja to mogu, ja to želim i ići ka tom da se to i ostvari. Ja sam prva bila ona osoba koja je vječno govorila- „ma ima vremena za sve“. Ima, i onda se okrenete i prošle su 4 godine,a vi se niste pomaknuli s crte po pitanju nekih stvari. A onda se zapitaš gdje ti je vrijeme prošlo. Jednostavno treba shvatiti na što treba trošiti vrijeme, a na što ne, jer život je jedan i zaista je prekratak.

Zato ako imaš želju pomoći-nađi prvu osobu u blizini i pomozi (jer ljudi u potrebi ima napretek). Ako želiš volontirati-volontiraj! Projekata je bezbroj. Želiš putovati? Putuj, svijet čeka samo na tebe! Želiš preboljeti? Preboli, nisi zaslužio patiti. Želiš voljeti? Voli, netko na ovome svijetu čeka upravo na tvoju ljubav! Želiš osobu za razgovor? Uvijek postoji netko s kime možeš podijeliti probleme, pa makar to bio i potpuni stranac (barem će saslušati, a nakon toga možeš pobjeći)! Smatraš da nisi dovoljno učio? Pomisli samo koliko ti znanje omogućuje lakši život i osobni razvoj. Misliš da te roditelji ne razumiju dovoljno? Saslušaj ih i neka oni saslušaju tebe i pokušajte naći zajednički jezik. Jer oni te ipak najviše vole (što je u mnogo slučajeva neshvatljivo). Želiš se upustiti u neki hobi? Nikada nije kasno krenuti u nešto novo. Život nam nudi toliko boja, a naše je kako ćemo mi obojati svoj crtež.

Ponekada jednostavno treba poslušati svoje vlastito srce i ne razmišljati pretjerano o razmišljanjima okoline. Jer greške su moje, ne njihove. Najgore je biti preopterećen drugima. To je jednostavno znak kako energija koja treba biti usmjerena na osobni rast stagnira ili je bazirana na krivome.

Život je prekratak da bismo neke stvari odgađali. Sreća kreće od malih stvari i čovjek je taj koji radi promjene. Zato udahni zrak, pripremi se i kreni u novu avanturu. S novim željama, snovima, ambicijama, ali samo kreni! I ne odustaj! Nikada ne znaš kada će se otvoriti nova vrata i donijeti nešto novo u životu. Bilo pozivino ili negativno, ali nešto doći mora. Jer to je život! Bitno je samo ne odustati, ne prestati sanjati, ne prepustiti se,već tu i tamo ponešto naučiti o sebi,drugima,svijetu oko sebe. Promjene kreću od sutra! Što čekaš?

I ne zaboravi-što od radio nikada se nemoj odreći SEBE.




26

nedjelja

studeni

2017

PAZI KOME DAJEŠ LJUBAV

Pozdrav svima u studiju i režiji koji zaista čitaju ove moje retke. Naslov je specifičan, ali u nastavku ćete otkriti zašto je tako.
Nije mi cilj po pedeseti put pisati o nekakvim ljubavnim pričama, dapače, pisat ću o razočaranjima.

Čovjek krene s razočaranjima odkako zna za sebe. Na početku su to banalne stvari poput onoga kad vam mama ne kupi omiljenu igračku, kada vas ne odvede ciljano na neko mjesto koje je vama, eto, u tom trenutku baš super i slično. Najgore je zapravo kada dosegnete određeni stupanj ozbiljnosti, zrelosti, odraslosti, nazovite to već kako hoćete i krenete se razočarati u ljude.

Ja sam valjda najnaivnija osoba na kugli zemaljskoj. Osoba koja daje i previše prilika, vjeruje, opravdava i uvijek nastoji naći neku pozitivnu notu u svemu tome. No, kada vas realnost udari u glavu ne bude vam baš najugodnije jer shvatite da ne rade to baš svi.
Navest ću nekoliko svojih prilika koje su me naučile podosta toga u životu.

Nekoć davno imala sam prijateljicu s kojom sam bila nerazdvojna. To vam je tip prijateljice s kojom ste radili kućice za barbike, s kojom ste se pretvarali u različite glumice, trčale po parku i slično. Oduvijek sam, bez obzira na razdvojenost naše prijateljstvo se je nastavljalo.
Preokret sam osjetila u srednjoj školi kada sam shvatila da sam jednostavno ja ta koja uvijek zovem na kavu, koja uvijek pita drugu stranu kako je, što želi, voli i sl. Kada sam ja trebala podršku u vezi mature, ona je izostala.
Mi danas nismo posvađane, ali smo jednostavno distancirane. Zašto pitate se? Digla sam ruke od jednostranog truda. Je li to bila greška,je li to bilo vrijedno? Danas smatram da jest.


U srednjoj školi sam se bila zaljubila. Jako, najjače ikada. Oblaci, leptirići i sve te gluposti. Kasnije se to razvijalo u ogromnu ljubav, naivnost i vjerovanje na riječi, maštanje, sanjarenje, opravdavanje. "Ma voli on mene." "Doći će naše vrijeme."
Danas je situacija takva da shvatite da ste davali maksimum u nešto što nikada realno nije imalo budućnosti. Da ste plakali, da vam je srce bilo slomljeno i da je trebalo puno prije odustati. Prije nego vam je ta osoba iscrpila svu energiju.

U srednjoj školi sam,također,upoznala jednu divnu djevojku. Vrlo brzo smo se sprijateljile i postale nerazdvojne. Djelile sve dobro i loše i zaista uvijek bile tu jedna za drugu. Bježale sa satova da bi razgovarale, brisale suze jedna drugoj, svađale se jedna radi druge i uzajamno, ali uvijek bi se vraćale jedna drugoj.
S njom sam još uvijek prijateljica, ali ne tako dobra kao ranije. Ove godine na fakultetu su donijele svoje.
Jesam li ja ta koja je previše odrasla? Jesam li ja ta koja je kriva? Možda,ali isto tako sam ja potrošila energiju da bih vratila tome stari sjaj,ali bezuspješno.
Više nema konstantnog razgovora, brisanja suza, konstantnog viđanja... Sve je to stara slava i odnos je tu jer eto je postojao i prije. Kako će ovaj završiti čisto me zanima,ali ne niječem činjenicu da sam žalosna radi toga,no pokušavam stvari staviti na svoje mjesto.


U moj život su u međuvremenu došle nove osobe i to je normalan proces, kaže moja mama. Kako vrijeme prolazi sve lakše prihvaćam činjenicu ljudske gluposti i prolaznosti. Više počinjem cijeniti one koji su zaista tu za mene u svakome trenutku.
Stvar je u tome da se život sastoji od sitnica. No, mnogi to često ne prepoznaju. Obrisati suzu,nazvati,saslušati,reći vam da nije vrijeme za odustajanje i sl.

Nisam ovdje da bih blatila, dapače, ovo je i meni velika samokritika. Zapitam se ja često o svojoj krivnji, ali trudim se.
Najgore je kada vam se okolina prestane truditi. Kada po upravo tim malim gestama shvatite jeste li nekome bitni ili niste. Kada shvatite kolika je mjera ljudskog egocentrizma.

Ljudi moji, neki bi sve dali za jednu osobu, za mali zagrljaj,društvo,dobar i pošten razgovor. Kažu da se po nevolji poznaju pravi prijatelji. Razmislite malo, riskirate li neko prijateljstvo u ovome trenutku? Je li vam stalo? Je li se dovoljno trudite?

Kao što naslov kaže pripazite kome dajete ljubav. Nisu je svi vrijedni, ali to također treba spoznati na vrijeme. Dok se ne iscrpite.
Ljudi dolaze i odlaze s razlogom i ne trebate biti tužni ako ste dali maksimum, a ta druga strana to nije mogla primiti, a kamoli vam to uzvratiti. S vremenom se nauči. Kao što sam i ja i kao što ću vjerojatno još mnogo puta u životu.
životu.









02

ponedjeljak

listopad

2017

Danas jesi,sutra nisi



"Ajme ovi moji starci, nema napornijih ljudi."

To je rečenica koja vrlo često izađe iz mojih, ali i usta mnogih mladih ljudi.
Roditelje shvaćamo kao neku vrstu prijetnje, optužujemo ih da nam se previše miješaju u život, pametuju...

Kažu svi da je to na neki način normalno, moraju nas pomalo nervirati. No,moja današnja tema neće biti o tome kako nas roditelji nerviraju već ono što su nam dobro donijeli.

Roditelji su ljudi koji su vas podigli, koji su, vjerojatno, mnogo toga svoga žrtvovali da bi dali vama. Oni su ti koji uvijek misle na nas, oni koji su prvi u redu za pomoć, oni koji nas bezuvjetno vole.
Bez obzira na sve,uvijek nam žele dobro, pa se zato naša i njihova mišljenja znaju vrlo često mimoići, no kasnije shvatimo da su ipak oni ti s malo više iskustva.
Oni su osobe koji su se dizali u gluho doba noći na naš plač, brisali krvava koljena, liječili naše prehlade, odveli nas prvi put u školu, pročitali prvu priču, naučili nas voziti bicikl,naučili nas napisati prvo slovo,učili nas pjevati,plesati...

Sjećam se moga tate koji mi je obožavao čitati priče za laku noć,bez obzira što bih ja unaprijed već znala retke,ali njega to ne bi omelo i sa strpljenjem bi čitao opet i opet.
Ja se još mogu pohvaliti da spadam u one generacije koje su gledale crtiće preko video kazeta-koje mi je snimao upravo tata.
Mama je bila ta koju je budio svaki moj kašalj, koja je kuhala čaj i davala sirup u bilo koje doba noći, bez obzira što je ujutro odlazila na posao.
Bila je ta koja mi je pokazala ljubav prema pjevanju i čitanju.


To su sitnice i slatka sjećanja iz djetinjstva.

Naučili su me kako biti čovjek. Kako voljeti. Kako pomoći. Kako biti pošten.

Mogla bih u nedogled.

Dali su nam mnogo i sigurno su se trudili biti najbolji.

I mislim da ovi mali redci su neznatni da opišu tu zahvalnost koju osjećam prema svojim roditeljima.

Ovo što sam danas, što imam i što sam postala ponajviše zahvaljujem njima-svojim roditeljima.

Oni su poseban dio nas, naši heroji i osobe koje mi danas sutra želimo postati.
postati.


A poseban fokus dajem ljudima oko mene koji su jednog roditelja izgubili u nekom dijelu svoga života. Oni su za mene istinski heroji (koji će se prepoznati u ovim redovima koje sada pišem).
Roditelja ne može nitko tako lako zamijeniti. Kad ode s ove zemlje ostavlja prazninu u duši svoga djeteta.
Samo se sjetiš vremena koje je još trebao provesti tu, proživjeti neke ključne trenutke s tobom, a nebo ga je pozvalo da bude tvoj anđeo.
A ti trebaš nastaviti živjeti s time. Ići naprijed s gubitkom iza leđa.
Rane pomalo zacijele u nekom trenutku u životu,ali nikada do kraja.

I zato se ja takvim ljudima zaista divim iz svega srca.

Oni su mi podsjetnik da zaista trebamo cijeniti sve voljene koje imamo i svaki dan zahvaljivati na njima, bez obzira na sve.

Jer zaista to može nestati u trenutku. Jer svaki je čovjek unikatna jedinka i nije tako lako zamjenjiv.

Vjerujem da su njihovi anđeli ponosni na ono što oni danas jesu,na sve njihove uspjehe,neuspjehe,boli i radosti.

Zato se zamislite...kad ste zadnji puta rekli roditeljima koliko ih volite.

Jer da nije njih,ne bi bilo ni vas, zato se nemojte baš uvijek ljutiti na njih. Kakvi god da jesu, vaši su i nezamjenjiv su.
njiv su.

Oznake: snaga

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.