Kome vjerovati?
|
Danas ima toliko priča da 'glava boli'... O svjetskim zavjerama, o tekućoj nam 2012. godini, o kraju svijeta i civilizacije, o transformaciji svijesti, promjeni polova, dolasku ledenog doba, usporavanju rotacije Zemlje, sunčevoj pojačanoj aktivnosti, o izvanzemaljcima, potresima i kataklizmama, o sudnjem danu koji dolazi itd. Neki su tako uvjereni u sve to... Spremaju se za kataklizmu i strašne događaje koji prethode. Drugi su skeptični, treći sve to apriori odbacuju čim čuju tako nešto... Neke priče se čine moguće, iako su neobične i možda čak intrigantne. Sve je zapravo moguće, jer mi tako malo znamo o svijetu i pozadini svega, o svemiru koji je nezamislivo velik, mogli bismo reći beskonačan. Koliko god danas znali više nego prije 100 godina, opet je svo to znanje tako površno i nesigurno. Mi ne znamo uopće što je stvarnost, od čega se ona sastoji. Tko smo mi i zašto živimo? Koliko sam ja sve to pratio putem Interneta, mogu reći da ništa od svega toga. Baš nikakvih naznaka o tome da se nešto stvarno događa i uopće išta mijenja. Bio sam malo zagrizao u to (priznajem), kao npr. tog tipa da se ljudska svijest mijenja, da su ljudi danas drugačiji nego prije, da su svjesniji, nego prije i sl. Da se nešto događa, mijenja. Međutim, baš obrnuto, vidim da to nije uopće tako. Zapravo, ima i takvih koji su nekako svjesniji, kultiviraniji, profinjeniji i sl. međutim, velika većina i dalje živi vrlo prizemno i daleko je od bilo kakvog 'pomaka svijesti'. Velika većina je zapravo pritisnuta brigama, kako preživjeti, vratiti ratu kredita, kako zadržati ili naći posao i sl. Međutim, ima onih koji tvrde da je 'sve u glavi'... Da treba 'razmišljati pozitivno', pa će se sve onda okrenuti na dobro. Da ima dovoljno za sve, da se ne treba brinuti za budućnost i za te 'prizemne stvari'. I sve to lijepo izgleda u teoriji, ali u praksi činjenice pokazuju drugačije. Da posla nema, da se ne vidi kako preživjeti, da ništa nije ružičasto, nego je zapravo prilično crno i turobno. Možda oni kojima je najteže fantaziraju i lako im je prihvatiti razne priče o promjenama koje su na pomolu... dok oni kojima se svijet i život čine o.k. ne prihvaćaju tako lako neke izvanredne priče, nego se bave uobičajenim aktivnostima i sadržajima. Skeptici i agnostici su možda najviše realni. Možda se to čini negativno i materijalistički... ali najbolje je možda ništa previše ne očekivati. Iako se kaže da 'nada umire posljednja'. Jednostavno živjeti u skladu s realnošću, bez nekih prevelikih očekivanja i vjerovanja u neke kvantne skokove u promjeni svijeta i odnosa u svijetu. Svijet je takav kakav jest i vjerojatno se neće ništa drastično dogoditi u promjenama na bolje ili na gore. Jedino se mi možemo mijenjati, raditi na sebi, usvajati nove spoznaje, unositi pozitivno u svojoj okolini. Mnogi su sanjali o promjeni svijeta, da bi na kraju shvatili da baš ništa ne mogu promijeniti. A ako netko nešto učini, onda se od toga pravi medijska priča, kao o nečem velikom, dok je to samo jedan mali segment, kap u moru onoga što bi se trebalo i moglo učiniti da bi se stvarno dogodila neka izvanredna promjena situacije... Kome vjerovati, kad svatko ima neku svoju istinu? Mnogi su tako uvjereni u te 'istine' da druge smatraju i proglašavaju glupima i ograničenima, ako ne prihvaćaju te istine. Nekada je bilo moguće živjeti izolirano od drugih mišljenja i uvjerenja. Međutim danas je drugačije. Sva učenja i sve istine su nam na dohvatu ruke. Čini mi se da doživljavamo zbrku zbog svega toga i ako netko stvarno želi proniknuti malo dublje, može se šokirati mnoštvom suprostavljenih uvjerenja i tvrdnji. Na svijetu ima toliko misterija i neobjašnjenih fenomena, čuda i neobičnih pojava da često ostajemo bez riječi, kad čujemo o tim raznim pričama što je netko vidio ili doživio... a tumačenja ima uvijek napretek. |
