Kriza vjere
|
Osobno se nalazim u nekoj krizi vjere, jer me duhovnost koju nudi kršćanstvo ne zadovoljava. Čitao sam razne stvari i našao puno toga zanimljivog i privlačnog. Međutim, pitam se otkud to sad dolazi? Kako to da prije nije bilo ništa od toga – ili ja nisam na to usmjeravao posebnu pažnju? Kao vjernik nalazim se u krizi, jer očekujem nešto više od života, a u kršćanstvu dobivam samo nadu i obećanja koja će se ispuniti na drugom svijetu, nakon smrti. Sama kršćanska duhovnost mi se ne čini ozbiljna, jer nudi samo razne molitve, pobožnosti, mise itd. Naišao sam i na mišljenja da je kršćanstvo zapravo određena manipulacija, jer traži od čovjeka poslušnost autoritetu, vjeru, predanje života Bogu koji je apstraktan i zapravo nespoznatljiv i u svakom slučaju dalek… Zapravo sam zasićen tim stvarima i čini mi se da se sve vrti u krug, da tu nema ničeg novog, ničeg dubljeg, osim stalnog ponavljanja da smo slabi, grješni i da trebamo od Boga očekivati da promijeni naš život… a od toga zapravo – nikad ništa! Da trebamo biti poput Krista, nasljedovati Krista… ali uvijek smo daleko od toga, to je uvijek samo nedostižan ideal. Sve se svodi na ono poznato: mi moramo, mi trebamo, mi ćemo… i ništa više od toga. Crkva u prošlosti stvarno nije bila neki svijetli primjer, onoga što je zapravo trebala biti – svjetionik, znak, putokaz itd. na što se zapravo poziva. No, uvijek sam govorio, na te prigovore tako da su onda bila takva vremena… jer danas je ipak drugačije. Crkva je ipak priznati moralni autoritet, iako ima u svojim redovima nedostojnih pojedinaca – ali to su ipak pojedinci, a nikako većina! Ateizam mi je uvijek bio nekako 'odbojan', neprihvatljiv i nikad ne bih mogao to prihvatiti, kao neki svjetonazor, jer on negira duhovnost u koju vjerujem, iznad svega! Čitao sam i Dawkinsa, ali njegovi argumenti su mi neprihvatljivi… Mislim da on neke stvari jednostavno ne razumije, jer nikad nije bio vjernik. Iako prihvaćam evoluciju kao priznatu znanstvenu činjenicu… ali ne mogu vjerovati u slijepu evoluciju koja se događa autonomno, sama po sebi, slučajno i neovisno! Neka nova duhovnost mi isto nije baš previše interesantna i o tome sam pisao u prošlom tekstu… Zapravo interesantna mi se čini npr. Kabala, ali se ne bih nikad usudio time baviti, jer mi se čini da je to nešto okultno… Ono što sam površno saznao s njihove stranice mi je bilo zanimljivo, jer kažu da se oni razlikuju od religije samo u tom smislu što se u religijama molitva upućuje Bogu, da nas promijeni, da nešto učini umjesto nas… dok se u Kabali naglašava 'rad na sebi' u cilju te promjene! Zapravo, nekako mi se čini da je 'rad na sebi' ono što mi nedostaje! Sve ostalo su samo priče. I baš u Crkvi čini mi se da nedostaju neke konkretne upute tog 'rada na sebi', jer se sve očekuje od Boga, na temelju Isusovih riječi iz Evanđelja: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ Osim toga, iskreno govoreći, kršćanstvo nije nešto 'optimistično', jer ono nudi samo križ i patnju – u ovom svijetu – uz obećanja vezanih za život nakon smrti… A za sada samo: nosi svoj križ, trpi, muči se, podnosi nepravdu, ljubi svoje neprijatelje, stoički podnosi sudbinu itd. Do sada sam u to vjerovao… ali mi je to nekako dosadilo i bojim se da je to sve skupa samo jedna priča iz prošlosti… kako neki tvrde? Ukratko, sve to mi se sada čini kao neki lijepi ideali, ali u stvarnosti je to sve prilično drugačije i zapravo neostvarivo. A nadati se u prekogrobnom životu nečeg, čini mi se kao utopija u koju se vjeruje… |
