Iskrenost
Hm, hm...
Saznala sam, naravno ne od Nje, zašto sam nokautom izbačena iz života jedne dobre prijateljice. Zbog "netaktičnosti". Povrijedila me je nekim svojim postupcima. Rekla sam joj da se nezrelo ponaša i funkcionira u dvostrukim mjerilima. Da je selektivnoga razumijevanja.
Imate li nekada osjećaj da se nekima oprašta puno, a nekima malo ili ništa? Da je tolerancija neravnopravno raspoređena među ljudima?
I, naravno da sam škicnula na internet i potražila što 'velike face' imaju reći na naslovljenu temu ovoga posta. I slijedi pronađeno:
• André Maurois
o "Mi volimo iskrenost samo kod osoba koje nas vole, a iskrenost ostalih nazivamo bezobrazlukom."
• Antun Gustav Matoš
o "Ljudi praštaju sve osim iskrenosti."
• Bernard Shaw
o "Opasno je da budete iskreni ako niste i glupi."
• Hegel
o "Prava je budala čovjek kome traže njegovo iskreno mišljenje, i on im ga daje."
• Ludwig Börne
o "Iskrenost je jedini način varanja koji gdjegod još uspijeva."
• Maksim Gorki
o "Uloga iskrenog čovjeka - teška je uloga."
• Oscar Wilde
o "Malo iskrenosti opasna je stvar, a mnogo sasvim kobno."
• William Shakespeare
o "Najiskrenije su one suze koje lijemo sami nad sobom."
• I latinska na kraju...
o "Iskrenost obično dovodi do propasti."
Hm, hm... Zašto 'kasno Marko na Kosovo stiže", ili, u prijevodu, zašto tek sad čitam da je iskrenost put do propasti...?
Jeste li iskreni? I volite li da su prema vama iskreni? Može li se UVIJEK biti I iskren I netaktičan?
pozdrav,
pipi_piaf
Rođendan
Eto tako, provela sam posljednji brat-bratu sat vremena pokušavajući downloadati Cockerov spot You are so beautiful. Za rođendan jedne drage gospođe. Ali nisam uspjela:-( Tješim se da zato znam što je Platon smatrao pod pojmom istine, i što znači očuđenje, i što znači dekonstrukcija, i o čemu je pisao Tolstoj u Kreutzerovoj sonati, i o čemu govori Susan Sontag u Sidi kao metafori... Sve to znam, ali mi, dovraga i bestraga, s računalima ne ide pa ne ide! Već i sama činjenica da imam blog, pa da na postovima uspijevam s vremena na vrijeme postaviti neki link, već znači nešto, zar ne?
Anyway... SRETAN ROĐENDAN jednoj dragoj dami, mojoj, naime, mami. Vraćajući se sa squasha, čula sam navedenu Cockerovu pjesmu na radiju i nisam se, slušajući je, sjetila ni bivših i sadašnjih ljubavi, niti sam si kroz glavu prošla ja sama kako letim kroz zelenu livadu s poljskim cvijećem, a slijedi me u stopu nasmijani visoki, tamnokosi mladić, s očima u kojima piše moje ime... Ne. Slušajući tu pjesmu, na pamet mi je pala moja mama.
Opet ne znam kako joj je točno ime, a mislim da ne zna ni ona... točno... I opet se ponekad probudim ujutro malo mrzovoljna jer mi je kroz snove prostrujala koja naša međugeneracijska svađa... I opet 'svakog gosta tri dana dosta'... I trčim u svoj mir, u svoja četiri zida...
Ali, ipak i unatoč, što me je sve ta žena naučila, neće me, čini mi se, naučiti sve moje knjige, koliko god desetljeća da ću ih htjeti čitati. Naučila me da se kaže 'radije', a ne 'rađe', i da je juhu najbolje jesti toplu, u (toplom) društvu, i da ne valja ići u tankoj jakni na snijeg, i kako je fina torta u obliku zeca, i da glava boli ako zaspem s mokrom kosom, i kako da ispečem tortu i napravim đuveč, i kako se peru čarape, i kako je važno očistiti 'ćoškiće' (jer će se sredina sama) i kako se briše prašina i usisava, i kako je dobro što manje tih stvari znati 'jer će te onda svi tražiti' (ali me svejedno naučila kako se hekla, i kako se plete), i kako je lijepo voljeti riječ, i kako je zanimljivo razgovarati, i kako neke traume zauvijek ostanu traume, i kako valja vjerovati - drugome čovjeku i u ljubav i u poštenje i, pritom najviše - 'u se i u svoje kljuse'... Naučila me kako je važno čuvati sestre, i kako smo svi nesavršeni, i kako su želje često neizvedive, i kako željeti puno znači osjećati svakodnevni život malo, i kako vjerovati u sebe znači vjerovati u dobro... I naučila me je, pokazala mi je, što je prava ljubav, i što je dobro katkad biti sebičan, reći 'ne' i zaploviti svojim putem - makar to značilo osudu, nerazumijevanje i prijekor: onaj tko može shvatiti, shvatit će; tko ne može,svijet je velik... I naučila me je da svaki odnos uključuje neku količinu boli, ako ni zbog čega drugog jer i odnos - kao i ljudi - žive; i da se sve može kad se hoće... Bože, ni ne znam što me je sve naučila jer je to sve toliko dio mene same, da ni ne uviđam da moja želja za razumijevanjem Drugog i katkad dramatična potreba za harmonijom i pravdom nemaju puno veze s mojim genetskim kodom: no imaju puno s Njom. Ne bih bez nje znala da je važno slušati, ali da je važno voljeti (sebe) da bi se moglo slušati, i da je upornost vrlina, a ne mana, i da se čak i brda u ime dvoje: ljubavi i pripadnosti - mogu pomicati. I naučila me je još nešto: da onaj kome najviše dajemo ne vraća nimalo ili gotovo ništa, ali da zato - katkad i potpuno nezasluženo - dobimo puno od nekoga od koga to nismo očekivali. Svijet TAKO opstaje i funkcionira, mislim da me je i to ONA naučila.
I naučila me je što znači biti mama i kakvo je blago imati nekog tko je 'uvijek tu uz tebe', čak i kad blizu nije. Jer je i sad tu uz mene, dok ovo pišem, jer sam i ja dijelom ona, a ako mi ne vjerujete, povjerujte - jer da nisam (dijelom ona), sad bih radila pojmanemamšto drugo, zasigurno ne bih pisala ovo što pišem.
Rijetko kažem(o) volim te (čak i kada mrzim(o)), kad ćemo ako ne sad,
mama, volim te.
I sretan rođendan!
pipi_piaf
P. S. Da ne ostanete praznih ruku, koga VI volite?
ŽeMska prijateljstva
I tako... U skladu s kišom i olujom...... Slijedi tema.
Provedete godine zajedno, još kao vrlo male djevojčice tračate, zaljubljujete se, odljubljujete se, probate prvi alkohol, odlazite na tulume, raspravljate, kojiput se porječkate... ali uglavnom nedovoljno: svejedno se nalazite u ludim trenucima noći (teško ću zaboraviti zimu i snijeg i mene i Nju na Zrinjevcu) kako biste Jednoj olakšali ljubavne muke; odlazite zajedno na ljetovanja, raspravljate o kukcima i sličnim stvarima, malo filozofirate, pa se malo zezate na svoje račune; pa organizirate tulume, selite se, diplomirate, kukate oko sitnica, tješite se, nagovarate se na minice i slične (ženske) stvari... I tako prolazi vrijeme. Lijepo vrijeme.
Osjetite da odrastate i, nažalost, osjećate da odrastate u različitim smjerovima. Njoj se ne da vidjeti ili osjetiti istinu, njoj se više sviđaju opsesije i život noja te joj postajete smiješni. Vama, pak, zasmeta tu i tamo činjenica da kontinuirano ponavlja iste greške i da je to frustrira i da joj stoga ne možete ništa, ali gotovo ništa otvoreno reći. I zasmeta vam što se MORA do jutra ostajati vani, a vi imate posla i tako vam se spava. I tako to ide. No svejedno ide.
I onda - BUM! TRES! BUM! - svađa nastala zbog treće (isto tako ženske) osobe i vas vaša prijateljica koju znate toooooliko dugo... jednostavno, jednim laganim nokautom izbaci iz svoga života. Bez objašnjenja, bez mogućnosti razgovora... KAO DA NIKADA NISTE NI POSTOJALI. Kao da ste joj tu, eto, bili, a ona nije znala što bi sa sobom pametnije, pa se, eto vraga, nalazila s vama.
Nemam objašnjenja, a kako se čini, neću ga ni dobiti... ali me zanimaju vaša iskustva: koliko prijatelj(ic)a imate, kako ih održavate, što kada stvari puknu? Što kada shvatite da ste nekome kome ste nadijevali prefikse 'naj' (draža, mudrija, pametnija, voljenija i sl.) bili možda i eventualno tek nešto od ovih pridjeva u zagradama - ali ni u kakvim superlativima i komparativima... nego u strogim 'pozitivima'. A možda ni to? Zašto se, ljudi, kvragu, zavaravamo?
pipi piaf
:-)
Hm, hm... Što da kažem? Da zapravo moje ukazivanje i moje nestajanje (ne iz zbilje, već s bloga) i nije toliko proizvoljno koliko se čini? Da zapravo izgleda takav ritam - nekoliko mjeseci potrebe za pisanjem, pa nekoliko mjeseci bez iste potrebe - odgovara mojim trenutačnim godinama i tijeku, evoluciji mojih životnih okolnosti? Nekoliko me ljudi pitalo 'prijatelji stari, gdje ste?', a ja im nisam znala što drugo odgovoriti, osim 'neda mi se'... Eh, da me je mama učila da u životu radim samo one stvari koje mi se hoće i daju raditi, eh, eh, ... nije me tome učila.
Puno se stvari promijenilo. Puno. Jako, jako puno. 2007. i moja 27. ispunjavaju ono što se od te godine i očekuje: Mihail Jurjevič Ljermontov je u 27. godini stradao u duelu, Andrej Bitov, svojedobno jedan od meni dražih pisaca, u 27. je po prvi puta pročitao Bibliju (zbog čega mi se toliko i svidjelo njegovo pismo)... A meni je, meni je 27. donijela potpuno, ali potpuno osamostavljivanje, poklanjanje Kike, nove laminate i šivaću mašinu, recept za tamo neke tablete i moglo bi se reći slomljeno srce. Srce je zakrpano, isto kao što su zakrpane i neke druge emotivne praznine te isto kao što su oni neki zalihosni elementi moga života izbačeni tamo gdje im je mjesto.
Bit ću uskoro teta, po prvi puta; pišem doktorat, po prvi puta; sašila sam zavjese, po prvi puta; bila na nogometnoj utakmici, po prvi puta; naučila Venezuelanca igrati belu, po prvi puta; obojala zidove sobe... sama... po prvi puta; pročitala nešto knjiga, po prvi puta; bila 'mama' petnaestorici mladih ljudi, da, i to po prvi puta; zaljubila se u squash, i u kinesku hranu, i u Toskanu, i u ono divno malo nešto što je tako teško (reći).
Uglavnom sam shvatila da sam sretna što (još uvijek) postoji toliko puno stvari koje mogu ... PO PRVI PUTA ... činiti.
Pusa .
pipi_piaf