U mađarskoj provinciji
Hvala ti, draga Nilo!
Jeste li ikada bili na znanstvenoj konferenciji (ili u nekom drugom poslovnome svemiru) s "JAKO pametnim" (muškim) ljudima? Jeste li ikada - dok ste radili prve korake u tome svijetu - smatrali da je sve ono što čujete da izlazi iz njihovih ustiju razina koju sami nikada nećete moći doseći? Pa ste prolazili raznolike privatne (intelektualne) blokade... iscrpljivali se i promatrali sami sebe manjima od makova zrna... dok niste shvatili da je gotovo jedina važna razlika između vas i Njih u tome što su Oni shvatili da je dobro - ne činiti dobro
- nego dobro se prodati. Imidž je sve: navlačenjem dobre maske navlači se i poštovanje, uvažavanje te divljenje. Dobivate pravo na 'dobru prođu'. U svakom slučaju, svaki se put, kada se nađem u takvoj situaciji, iznova prisjetim 'moga' svijeta, svijeta ljudi koje volim, i u kojem se ni za kakve novce ne može prodati ne znam koliko hinjena i dobro napravljena maska. Znamo se predobro da bismo bili toliko kukavni nositi masku. Znate kako odrediti 'svoje' ljude i 'svoj' svemir? U njima smo oslobođeni barem jednog od brojnih strahova: onoga od samih sebe.
Uglavnom, okružena sam s točno 23 nadobudna muškarca (bojim se i sebe i njih), većinom u sakoima i kravatama, i sa samo dvije malo manje nadobudne žene. I ja među njima, sa svojim jednim komadom robe viška i naušnicama mamine prijateljice, iznosim teze svoga znanstvenoga rada. Njihove su oči uprte u mene, a ja - umjesto da uživam ako ni u čemu drugome onda barem u taštini, jer, eto, nitko nije zaspao 
dok sam pričala - jedva čekam da se maknem iz pozicije povlaštenoga djeljitelja (narodnih) mudrosti te vratim nazad u onaj svoj svijet u kojem, s vremena na vrijeme, udahnem onako lijepo, punim plućima...
U svakom slučaju, trenutno se nalazim u hotelskoj sobi jednog mađarskog gradića koji se, za čudo jedno (svima nama koji po klišejiziranome shvaćanju smatramo državu naših susjeda ravnom pusztom) nalazi među brdima. Soba je u potkrovlju, čak i danju, premda je lijepo vrijeme, svjetla moram držati uključenima kako ne bih 'ulovila zeca' padom preko nekog komada namještaja. Ne osjećam se posve ugodno pisati - kao da mi nedostaje onaj moj poznati svijet u kojem onda mogu mirno stvarati i restrukturirati svoje vlastite mentalne mape.
Ljubav, zaljubljenost, vezivanje i platonski odnosi česta su tema nekih od mojih redovitih blogovskih štiva u posljednje vrijeme. Interesantno promišljanje ... zaljubljenost, ljubav ... možda baš toliko prijemčljiva tema jer je njezina istina neodgonetiva.
Složit ću se s promatračem i prebacit ću njegov komentar u svoj post:
Često razmišljam o ljubavi i riječima koje je M. Krleža napisao o ljubavi ...
"Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija.
Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće."
Puno istine ima u ova dva retka.
Ima puno istine,
osim one da je i poezija, to je još ustvrdila Antika, isto tako vještina.
Jedan je od tih nadobudnih gospodina s kojim dijelim konferencijski prostor i moja bivša, prilično slatka
ljubav. U vrijeme trajanja naše ljubavi tako smo dobro znali što reći, učiniti, gdje postaviti ruku i u kojemu smjeru pogledati, kako provoditi večeri i o čemu polemizirati, kako smiriti pitanja te čime nasmijati... Nakon poprilično dugog vremena razdvojenosti jedan pred drugim zamuckujemo, smješkamo se (jer ne znamo što bismo drugo), bacamo neke necjelovite šale baštinjene od onoga kratkog dijela života kada smo međusobno uživali, promatramo se sve dok onaj drugi ne vidi da je promatran, a onda sklanjamo pogled i između nerazumljivih riječi o Heideggeru, razvoju znanosti u srednjeeuropskim kulturama prijeloma 19. u 20. stoljeće, masovnoj, elitističkoj, egzistencijalističkoj, romantističkoj, postmodernističkoj i popularnoj kulturi; Lotmanu, Adornu, (neo)marksističkom liberalizmu i kulturnoj industriji, razmišljam(o) sljedeće:
U kojem se trenutku niti života dvoje ljudi - koji su ih u jednom trenutku u prošlosti spleli i zapleli - otpletu i odvoje? Događa li se to odvajanje niti ili barem neki dio njih ostane trajnim dijelom tkanja moga života?
Govorim o emocijama. Ne o onome što smo naučili provodeći s tom drugom osobom vrijeme, pa to vremenom i preuzeli kao novu stranicu vlastite mentalne mape, nego o
emocijama. Što je to kad nekoga više ne voliš, nisi ni zaljubljen, niti u bilo kojem obliku vidiš tu osobu prisutnu u svome sadašnjem i budućem životu, ali te svejedno obuzme
ono nešto u trenutku kad se prisjetiš da samo vas dvoje, od svih ljudi koji vas okružuju u tome trenutku, znate da ste jednom dijelili nešto što se ne dijeli sa svima?
pusa,
pipi_piaf
13.04.2007. u 18:07 |
10 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
travanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
|
|
|
|
|
|
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...
Školjka
Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.
Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.
(Z. Golob)
SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga
... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...
Poslušajte koji savjet......
Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.
OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.
I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.
...
KOME NAMIJENJENO?!
... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?
Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...
DA NE BI BILO ZABUNE...
Čitaoče, teksta nema,
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.
Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.
(I. Slamnig)
Telling Stories
There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing
Arsen Dedic
Cistim svoj zivot
Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari
Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio
Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece
Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi
Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme
Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta
Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina
Elegantly Wasted
Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right
New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes
Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time
New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm
