Korak s točke

Jedino što trenutačno želim je natkri(li)ti prethodni zapis, zajedno sa svim (premda vrlo, vrlo poučnim) komentarima. Jedino tebe, Nilo, nemam - osim u ovom obliku internet komunikacije - a sve ostale potrebne osobe imam blizu. Za razgovor o svojoj sapunici. Pa nema potrebe da više mjesta zauzima u blogosferi (ni ona nije, premda nam se tako čini, bez kraja i konca). Tako je ljekovito moći razgovarati: toliko je lakše micati se s mrtvih točaka.

Ali to nije ono čime želim nastaviti...

Natkriliti posljednji zapis ću nečim prilično konkretnim: sobom samom (želim ovaj prostor sačuvati za sebe, samo za sebe... JA uz pomoć njega mogu - davajući se drugima, anonimnima - razvijati sebe...). Previše se vremena sve što je bilo pisano ticalo, eksplicite ili implicite, nekog drugog. To je ono što želim reći.

I zato krenimo na mene... smijeh Vratiti se na mene trenutno znači ponoviti si gradivo o sebi:

1. bavim se nečim prilično neobičnim, barem u kontekstu današnje time is money maksime;
2. jako volim cimet (jučer sam kupila papirnate maramice... i pazi iznenađenja... mirisale su na cimet! koje veseljesmijeh;
3. u nekoliko sam navrata pokušala bungie-jampirati... ali mi nije išlo... srce bi mi počelo sumanuto lupati čim bih vizualizirala sebe na mjestu s kojeg treba skočiti;
4. često nosim jedan komad robe viška (i suknju i hlače);
5. sve volim probati, strašno sam znatiželjna... kao malome djetetu, često moje rečenice počinju riječju "zašto";
6. znam, nakon dosta traženja, gdje geografski pripadam;
7. krucijalno sam važna, premda relativno teška životna iskustva sakupljala od od 2005. do 2006.;
8. najljepša sam životna iskustva sakupljala od 2002. do 2004. godine;
9. živjela sam nesvjesna sebe i svijeta od 1997. do 2002.;
10. mislila sam da sam svjesna svega od 1992. do 1997.;
11. srednji vijek mene same - potpuna površina u svemu, dogmatizam i krajnja tupost - od 1988. do 1992.;
12. moja antika - od 1979. do 1988.
13. pipi je od pipi duga čarapa, piaf je od edith piaf. pipi_piaf je dobro jer je ritmično. da nije ritmično, nick bi bio drukčiji;
14. žalim što se nikada nisam mogla ozbiljnije baviti plesom;
15. od bake sam naslijedila držanje tijela;
16. volim kitove;
17. znam plesti, kačkati i vesti;
18. ne znam slikati;
19. nikada nisam uspjela - koliko god se trudila - naučiti zviždati;
20. zbog određenoga broja ljudi dišem...

Post od prije koje dan je otkriven, no skriven i natkriven. I to je sve što mi je trenutačno važno.

Pozdrav,
pipi_piaf

29.03.2007. u 11:18 | 14 Komentara | Print | # | ^

Potrebite dragocjenosti

nevjerojatno kako nam se povremeno neki ljudi - ni krivi, ni dužni, ni, ako ćemo iskreno, zaslužni - uvuku pod kožu, uvuku svoj miris u naše nosnice i ispune naše pore. zašto se to događa? trenutno mi se čini da to nema toliko veze sa samom osobom, možda tek zato što se dijelom uklopi u ono što mislimo da nam baš u tome trenutku, ili neko dulje vrijeme, treba. ispune neke od naših potreba. kada osoba prema kojoj osjetimo ovo ili ono (ne znam točno što, ali intenzivno) zapravo nema strukturu ličnosti koja zaslužuje takvo poklanjanje srca, dogodi se ono što je Virginia Woolf tako divno artikulirala:

Potpun slom iluzija, kakav je doživjela prije manje od jednoga sata, sasvim pokoleba um... Takav trenutak skriva najveće opasnosti za ljudski duh. Žene postaju opatice, a muškarci svećenici u takvim trenucima. Bogataši daruju svoj imetak, a sretni si ljudi kuhinjskim nožem prerežu grkljan.

nisam sigurna da je Virginia posve u pravu... moj je um kolebalo polagano slamanje iluzija... onaj trenutak u kojem se to zbiljski i dogodilo (prije malo manje od 24 sata) bio je težak (toliko težak da ga on - jednostavan i lagan kakav već jest, sada mi je posve jasno - nije ni osjetio), ali istodobno i ljekovit: jer prestaje borba koja je od samoga početka bila osuđena na (moj) gubitak. od početka jer su i sami prvi koraci bili utemeljeni na (njegovim) lažnim riječima. da je riječ o "mome" gubitku - nisam više sigurna; da je riječ o njegovome gubitku - u to sam sigurna. on Drugog - bilo kakvog Drugog - shvaća kao igru. živi u drugome svijetu, tako dalekome od moga svijeta...

sjećam se kada sam bila dijete: uvijek sam htjela igračku kojom se igrala moja starija sestra. ona koju sam imala u rukama nikada mi nije bila dovoljno zanimljiva: upravo zato što sam je imala u svojim rukama, što je bila pod mojom vlašću. moja se sestra domislila kako spriječiti da se moj infantilizam prelama preko njezinih leđa: uzimala bi igračku s kojom se ne želi igrati; ja bih joj je uzela... ona bi se sklonila i u miru se igrala onom koju stvarno želi.

treba zrelosti da čovjek shvati što ima u rukama. treba i hrabrosti. mnogo toga treba... moj bi tata rekao meni i plavookome proljeću: ma, svi su oni slepci... tako jednostavno, a tako istinito...

Čovjek koji može razbiti iluzije jest oboje, i zvijer i divlji ocean. Iluzije su duši ono što je atmosfera Zemlji. Maknimo taj blagi zračni pokrivač, i biljka umire, a boja blijedi. Zemlja kojom hodamo postaje živa žeravica.

Njemu svaka biljka uvene.

On se voli igrati dobročinitelja: pripomoći svojim riječima, više no postupcima, da Drugi stvori te iluzije. Da počne živjeti u njima smatrajući ih svojom sudbinom, svojim smislom. Smatra on da su iluzije dragocjena i potrebna stvar jer - takav kakav jest - misli da nema što više (osim iluzija, dakako) - ponuditi. Meni je trebala iluzija, i trebala je da se slomi: naučila sam, možda i prvi put nakon dugog vremena - kako je važno prepoznati da si u krugu i kako je ljekovito uložiti trud da se iz njega izvučem. Ne iz kruga koji sam stvorila s njim - tada bi lekcija bila prelaka - nego iz kruga mene same.

Biti zaljubljen znači pristati na privid. Voljeti znači svojevoljno se odricati privida, kako bi se otvorio prostor... za što?... za novi privid.

nisam spremna na privide o njemu i s njim.

mogla bih pisati još dugo, dugo, o svemu, o tome da sada znam, a da još jučer nisam znala, o tome da sada mogu, a još jučer nisam mogla, da sada želim, a još jučer nisam željela. bit će mu žao, posve sam sigurna, ali ljubav uključuje obzirnost prema Drugome. on ne vidi svoje neobzirnosti. ili je namjerno takav. neka, time mi olakšava ono što moram odraditi.

pozdrav,
pipi_piaf



27.03.2007. u 23:05 | 9 Komentara | Print | # | ^

I tako to biva...

Trakavica se sa seksualnim, iliti ispravnije rečeno - spolnim, odgojem nastavlja.

Uglavnom smatram da je spolni odgoj ne samo potreban u bilo kakvom demokratski razvijenom društvu (ili onome koji tim tendencijama naginje) nego i nužan u društvu u kojem se svi - kada se govori o seksu - ponašaju kao da im je maca popapala jezik. Razgovor o seksu, koji se vodi među prijateljima ili partnerima, nikako ne može biti jedini oblik takvoga odgoja: o spolu, rodu, tjelesnosti (u duhovnosti), pa tek onda sexu, zaštiti, zdravstvenim i inim komplikacijama koje slijede iz neodgovornosti itd, itd... 53 posto učenika srednjih škola ne koristi apsolutno nikakvu zaštitu tijekom seksualnih odnosa, 20-ak posto stupa u seksualne odnose pod utjecajem droge ili alkohola, a javnost je svojedobno bila šokirana kada je učenica 8. razreda šibenske osnovne škole rodila dijete, čiji je otac bio njezin razredni prijatelj. E, pa sad - u kome tražiti - ne krivca - nego odgovornoga? Što se čudite, kvragu? Nikako da se skuži - čini se - da je zdrav odnos prema vlastitoj seksualnosti (bila ona hetero, homo ili bi, samo da je osviještena!), riječ je naprosto o njegovanju kulture tijela (a potom i duha, znamo svi kako ide ona narodna mudrost), preduvjet razvijanja stabilnih i postojanih partnerskih odnosa u zrelijoj dobi. Tijelo pamti, pa čak i ono što se događa pod utjecajem alkohola ili što proizlazi kao plod mladalačke zaljubljenosti - ostavlja traga na tijelu, potom i na psihi.

Ne trebaju mladima te rupe u samopoštovanju i samopouzdanju koje će, tek naknadno osviještene, puniti:

1. na krivi način;
2. s krivim osobama.

Anyhow... Htjela sam nešto drugo spomenuti... I tako... U svezi glede seksualnoga odgoja u školama - jedan ministar napada jednu saborsku zastupnicu. Slično kao što mi se činilo čuvši Kovačevićeve riječi o madracima i mudracima, i sada se potvrđuje da je razina patrijarhata i primitivizma u našemu društvu potpuno nevjerojatna. Neće mi se sada pretjerano u (ne)prava žena o koje se spotiče svako razumno žensko biće... kojemu je strano ili barem malkice neugodno kada mora zatreptati okicama da bi pofutralo neku molbu koja bi muškome čeljadetu bila ostvarena samo traženjem - riječju - bez namještanja glave, namatanja pramena kose oko prsta sa svježom francuskom manikurom ili probe da li ZAISTA L'Orealova 2000 calories maskara ima efekta kako se priča na reklamipuknucu)... e, pa takvome se ženskome biću na svakome koraku koje učini u inicijalno "muškoj" sredini čini da se spotiče o vlastite principe... i to je čini ljutom... i malkice ogorčenom svaki put kada i sama zatrepta trepavicama, na kojima je, dakako, maskara... no taj ću tematski sklop ostaviti onim tetama i stričekima koje barataju boljim i objektivnijim informacijama.

Mene zanima nešto posve drukčije: tko (ni)je naše političare učio:

1. retoričkome umijeću;
2. poslovnome bontonu;
3. uljudnoj komunikaciji?

Tko je - kvragu - ODGAJAO (i seksualno i svakako drukčije) naše političare? Otkud im ta vražja šuplja, nelogična i nepravedna politička retorika? Optužuje ministar mladu zastupnicu da ga ne čudi što je zanima seksualni odgoj "s obzirom na to koliko je mlada". (A ja mogu iz svoga opsobnoga iskustva navesti da se nikada više o seksu (onime što dragi ministar smatra, očigledno, pod formulacijom "seksualni odgoj") nisam naslušala nego boraveći među ljudima upravo njegove - ili približno njegove - dobi.) Izgovarajući te riječi, optužuje je istodobno za to što je:

1. žensko;
2. mlado;
3. inteligentno;
4. otvoreno prema budućnosti;
5. samosvjesno;
6. principijelno;
7. puno ideja i
8. načina kako ih sprovesti.

Meni nekako djeluje posve proročanska (primjenjivo na naše političare) Mark Twainova tvrdnja da je "ljudski mozak (...) čudna stvar- funkcionira sve do trenutka kad se ustaneš da održiš govor". (Eh... kad bi mozak barem uopće funkcionirao...smijeh)

Ne znam može li se odgajati - seksualno, etički ili politički - netko tko ne želi biti odgojen budući da - s obzirom na trenutačni status u Lijepoj našoj - bolje prolazi s gluparanjima i nepristojnošću, nego što bi prošao s kulturom i uljudnošću. Ma ljute me ti (muški) političari, ljute me stoga što su samo metonimija za ono što je uvučeno u pore našega društva u cijelosti: "Tko jači, kvači!" Pa zar tako nije bilo nekada davno, dok su ljudi živjeli u pećinama i jeli bobice?

Svima bi njima trebala jedna - na račun poreznih obveznika, dakako, ne bih se protivila - nova osnovna škola. Osnovna je škola ionako obavezna svima, pa što ne bi bila i njima?

Ne znam, možda se varam.

Pusa,
pipi_piaf

22.03.2007. u 13:44 | 6 Komentara | Print | # | ^

Savršenstvo kruga

Uglavnom me nema neko vrijeme... Zadovoljavam se čitanjem i komentiranjem tuđih blogova, sama ne znajući o čemu pisati. Postoje nekad takve faze - koje su, kao i sve druge - prolazne; kada nam se čini da sve ide u smjeru koji nismo očekivali, planirali, možda čak ni željeli... Ali kada nas - unatoč svemu - smiruje činjenica da se stvari - ipak i unatoč - kreću. Obično takve faze slijede nakon nekog oblačnoga razdoblja, u kojem nam se činilo da smo zakinuti, da nam se događa nešto što ne zaslužujemo. Nakon razdoblja u kojem nam je preteško ispeglati robu, ustati se ujutro iz kreveta, pogledati u oblake i biti sretan što ih možemo vidjeti.

U posljednje sam vrijeme dosta čitala, pogledala nekoliko zanimljivih stvari, upoznala nekoliko zanimljivih ljudi, konkretizirala nekoliko zanimljivih događaja i susreta u budućnosti. Svejedno me ništa od toga nije maknulo previše od misli kako se vrijeme, i s njime događaji, vrte u krug. Kako - čak ni ono što nam se čini novime - već je staro i viđeno; kako - čak i ono što smo mislili da je novo iskustvo - zapravo je već iskušano. Ista forma, premda drugi sadržaj.

Rekla bi m. - svršenstvo kruga... Ja bih rekla da je riječ o takvome savršenstvu da mi ljudi, već ograničeni koliko jesmo, nemamo moći da izađemo iz kruga i izravnamo ga u ravnu, progresivnu crtu koja ima svoj početak i kraj. Ostajemo u krugu. Kolikogod se približavali njegovoj unutrašnjosti ili se savijali pod njegovim rubovima - ostajemo u njemu.

I to nije loše, nemojte me krivo shvatiti. I dobre se stvari, zbog logike kruga, ponavljaju. Kad-tad.

Krug ima i svojih boljih strana.... Baš se zbog njega cijeli život fragmetnira na faze... Počne jedna, završi druga, počne treća, završi četvrta... ili bolje - počne jedna, završi druga, počne jedna, završi druga, poč..................

Pusa,

pipi_piaf

21.03.2007. u 01:23 | 9 Komentara | Print | # | ^

Nakon Dana žena... za plavokoso proljeće, benkovačku snašu, maslinu i m_aktualije

Prošao je Dan žena (za sve što nisam toga dana napisala, a htjela sam, upućujem na U ljubavi i ratu), i dan moje medijske promocije (ne suviše uspješne, BTWsmijeh:-), i čak dva dana koncerata na kojima smo poljubili vrata klubova (Kset-čuvari: vrag vam odnio sarkazamnamcor), i dan Babela. Dosta je dana prošlo.

Improvise, overcome, adept mi je danas pročitao sljedeće:

Izlaz čovjeka iz maloljetnosti za koju je sam bio kriv.

Maloljetnost je nesposobnost služiti se svojim razumom bez vodstva nekog drugog. Čovjek je sam kriv za tu maloljetnost jer uzrok za nju ne leži u nedostatku razuma nego u nedostatku odlučnosti i hrabrosti da se čovjek svojim razumom služi bez vodstva nekog drugog. Imaj hrabrosti služiti se svojim vlastitim razumom. (I. Kant, 1784)


Mislim da voljeti sebe znači ne postavljati si pitanja na koja ne možemo dobiti odgovor. Kako znati koja su THE questions? Probajte... Postavite pitanje jednom, potražite odgovor, ako ga ne nađete - postavite slično još jednom, ako ne nađete odgovor - ponavljajte proces još toliko puta dok vam pitanje ne počinje izazivati odbojnost. Ako ste dovoljno samozaljubljeni, prestat ćete pitati i prije no što se pojavi odbojnost kiss.

Ne znam zašto nemamo hrabrosti o kojoj govori Kant... Isto tako ne znam zašto ne kažemo otvoreno i bez ustručavanja što nam smeta, što nas opterećuje, što ne možemo ili ne želimo. Bojimo li se svađe? Sukoba mišljenja? Zašto se volimo zalijetati kao sivonje u nešto što se neće i ne želi da se zalijećemo? Ne znam zašto tražimo Drugog savršenog ako ni sami nismo savršeni? Zašto tražimo od Drugog ono što sami nismo spremni dati? Zašto Drugome zamjeramo - čak i kada toga nismo svjesni - kada se trudi prošlošću ne kontaminirati sadašnjost i budućnost? Zašto zbunjujemo Druge? Za što su sad pak oni krivi?

Ne znam zašto mislimo da drugi mogu čitati naše misli? Ili geste tijela... Ne znam zašto ne reći: TO i TO trenutno mislim, TO i TO očekujem, TO i TO te molim da poštuješ, oko TOGA i TOGA te molim da mi pomogneš... Ne znam zašto ne živjeti kao društveno biće? Ne znam zašto nismo čak i grube ako treba - ali iskrene... Ne znam čemu passive-agressive igrice? Ne znam čemu sarkazam, ne znam čemu obezvjrjeđivati Drugoga kako bismo time sakrili svoje vlastite nesigurnosti... Ne znam zašto onaj koji je jači - kvači - umjesto da podijeli malo svoje snage i s onim koji je trenutno u poziciji slabiji... Ne znam zašto dopuštamo da nam se "u se, na se i poda se" servira u šarenenomu celofanu prazne i tako nestvarno manipulativne retorike? Ne znam zašto počinjemo nešto čemu se od starta ne daje pravo na život? Ne znam zašto na Drugog prebacujemo odgovornost za vlastitu nesreću... za vlastiti kompleks... za vlastitu frustraciju...

Svijet je PUNO JEDNOSTAVNIJE mjesto... Puno jednostavnije...

Nekada i puno pitanja - kao što je i mene - dovede do odgovora... Sve sam to i JA, dragi čitači, i sve to žudim, jako žudim promijeniti... Neka mi oproste oni preko čijih su se leđa prelomile moje frustracije i slabosti - dio tih divnih ljudi je u naslovu... Ako išta znači - sve je bilo, jest i bit će - u najboljoj namjeri...

Pusa, sa željama za ugodnu nedjelju,
pipi_piaf


10.03.2007. u 19:39 | 9 Komentara | Print | # | ^

Little Miss Sunshine

Jeste li znali da se loptica za badminton radi od lijevog guščjeg krila? I jeste li vidjeli da je proljeće stiglo? Senzacija za mene, budući da sam prošlogodišnje provela negdje gdje se tratinčice rijetko vide i gdje miris propupaloga cvijeća i drveća ne priziva svo ono bogatstvo sjećanja koje me ovdje kontinuirano vuče na misli kako sam:
- imala divno djetinjstvo;
- sretna što sam živa.

Simple as that.


Isto je tako istina da je tvoja tuga samo tvoja stvar... (ne želi je nitko). Ali je zato tvoja sreća.... neka druga priča... (želi je svatko...).

Anyhow... Mala miss Amerike svjedoči o dvama činjenicama:
1. da prevoditelji stalno navlače vodu na svoj mlin (u originalu je riječ o filmu Little Miss Sunshine);
2. da Ameri ipak i unatoč mogu napraviti dobar film.

U biti je poanta svega ono što je jednom rekao improvise, overcome, adept:
Riješi svoj problem tako da ne napraviš dodatni problem ljudima koji te okružuju.
Depresivni homo proustovac (my favorite lik, dakakosmijeh) zbog pokušaja samoubojstva završava kao pridruženi član nikako ne harmonične obitelji; sin želi postati pilot te terorizira ostale članove te iste obitelji ritualnim zavjetom na šutnju (u biti je sve kompenzacija, ali nevermind sada i ovdjeno), jedna glava obitelji umire od srca (nakon kontinuiranoga uzimanja droge pod stare dane); druga glava obitelji vlastitu kompleksašku fobiju od neuspjeha zamata u self-help američkih devet koraka do pobjednika, pritom nabijajući komplekse postulatima po kojima živi ostalim članovima obitelji. Svaki problem koji pojedinačni član obitelji ima utječe na okolnosti, Drugoga... sprečava rast i razvoj... ili - onim jačima - potiče evoluciju nakon koje ništa više nije isto...?

Osjećaji su gadna stvar. Želje su gadna stvar.

Final scene filma - u kojem - ipak i unatoč - cijela obitelj zajedničkim snagama pokaže američkome društvu što misli o njemu (što nije bilo lišeno autoironijerofl), meni je pomogla da odredim (jedan od svojih) cilj(eva).

Neka ste svi dugo živi i zdravi, neka vas nitko ne uvjeri da ne treba papati sladoled te neka vam iz dimnjaka izlazi dug i miran dim.

(nekoliko imperativa proljetnoga dana za ugodnu večer, dobro jutro, ukusn(ij)u popodnevnu kavicu....................)


Pusa,

pipi_piaf

05.03.2007. u 17:28 | 4 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...

Školjka

Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.

Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.

(Z. Golob
)



SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga

... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!

- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.

- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.

- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.

- Uživajmo u jednostavnim stvarima.

- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.

- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.

- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.

- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.

- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.

- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah
.

...


KOME NAMIJENJENO?!

... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?

Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...smijeh

DA NE BI BILO ZABUNE...

Čitaoče, teksta nema,rofl
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.

Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.

(I. Slamnig)


Telling Stories

There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing

Arsen Dedic
Cistim svoj zivot



Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio

Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece

Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi

Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme

Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta

Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina



Elegantly Wasted

Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right




New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes

Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time


New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se