Ruske mitologike: Sizifi i Narcisi by RF

Sve, ali BAŠ SVE je inficirano ideologijom... Zagrljaj dva Narcisa.



Dakle... Da vidimo što se da skuhati u ove gluhe noćne sate...njami

Obećanje je ludom radovanje, a gdje je prdac jedini vjetar, tamo je i trpeza vjetrometina. Konstatacija nad kojom bi se trebalo zamisliti i koja nema APSOLUTNO nikakve veze s onim o čemu će se danas pokušati suvislo pisati - osim što odigrava ulogu (nužnog) uvoda u priču.

Traži se jedan odgovor na tri pitanja.

Pitanje broj jedan: što je zajedničko letećem tigru, džihadu, samoubojstvu, bajci, norveškome princu, ružičastim paradnim slonovima, talijanskome sladoledu, orkanu Hugo, Pearl Harboru i sutonu LA-ja?

Pitanje broj dva: o čemu je, između ostalog, pisao Mendeljejev u svojoj doktorskoj disertaciji?

Pitanje broj tri: oko čega su - nakon što je ispucana sva ideološko-geografska artiljerija - lomile koplja Rusija i Poljska?

Dok se razmišlja o odgovoruzijev, misli mogu slobodno lutati i pokušati se držati naslova:

... I tako je Sizif dane i noći kotrljao stijenu uz padinu, nakon čega bi se ona, po dobrom, starom Murphyjevom zakonu i još boljem i starijem egzistencijalističkom apsurda, neizostavno i redovito strovaljivala u nizinu. Sizif je znao uzaludnost svoga posla, no i dalje ga je ponavljao jer je to značilo:
1. da vrijeme prolazi i
2. da on sam u tom protjecanju vremenu, iliti življenju, odigrava barem nekakvu - makar i nesvrhovitu - ulogu.

Mit o Sizifu oznacava proces, stil zivota: odabrani ili nametnuti, to trenutno nije ni vazno.

... Narcis je striček zaljubljen u sebe, tašt i težak. U odnosu na smrtnike koji ga okružuju IMA PRAVO držati se oholim jer je - ima potpuno pravo - bolji od njih. Sam sebe vidi, smatra on, bolje nego što drugi vide sebe. I to ga čini njemu samome moćnim poput boga. Na koncu ga ne uspijevanje viđenja vlastitoga odraza na površini jezera učini toliko nesretnim da - ah, oh - počini samoubojstvo.

Mit o Narcisu oznacava moguci cilj, svrhu: pojedinacnoga zivota ili cijele kulture: voljeti sebe je zahtjevan cilj, da, da...

Gdje je prdac jedini vjetar, tamo je i trpeza vjetrometina, a odgovor na pitanja je jednostavan: 1. norveškoga princa i džihad povezuje to što su oboje nazivi za koktele s votkom, 2. Mendeljejev je odredio idealni omjer vode i špirita u votki, 3. Rusi i Poljaci su 70-ih god. vodili OZBILJNU raspravu o tome čija je votka (rezultat: nakon dugogodišnjeg istraživanja povijesnih događaja - Rusi su uspjeli patentirali malu vodu iliti votku kao svoj, Kupujmo-rusko-proizvod!)

E pa na zdorovje!! Votka je jedan od najjačih i - barem koliko mi se čini - najvažnijih uporišta ruske zbilje. Pije se svugdje, vrsta ima BESKRAJNO mnogo, zbog votke se umire i živi (i u doslovnom i u prenesenom značenju), mnogi imaju svoje vlastite zavode za destilaciju špirita, nad strancima koji miješaju votku sa sokom Rusi domoroci ne žele više ravnopravno razgovarati, NEMA susreta s Rusom a da se ne bi - obično na početku večeri - odnekud stvorila jedna Stoličnaja ili maaaalkice Russkoga standartanaughty. To NIJE jedan od krivih i promašenih stereotipa koje su izmislili oni među nama lijeni proniknuti u stranu im kulturu pa je svode na jednostavne koncepte.

To JEST paralelna stvarnost u kojoj zive Rusi. Onu pravu stvarnost zivotare samo da bi pozivjeli - kako bog zapovijeda - u svojoj votka-stvarnosti.

Ako se u mitovima krije ona prava istina - u koju ni vrijeme ni okolnosti - nisu uspjeli upisati sumnju, onda je votka - stabilan i pouzdan ruski mit. Kako i zašto votka? Jer je Rusija... sizifovsko-narcisoidno društvo. lud
Da pojasnim... Nisu oni - kao ni mit - naivni:
1. znaju oni da tekućina s 40 posto alkohola - ma koliko se god butylki popilo - ne dolazi u paketu s ružičastim naočalama; no piju je sizifski uporno;
2. znaju oni da zdravlje odlazi pa, pawave i da na dnu čašice nema istine i nema (narcističke) potvrde: "Da, stari, ti si bog!"

No - svejedno - BAŠ to dvoje radišno poput mrava traže u prozirnoj tekućini. Zašto votka - kada je "in vino veritas"lud?

Zato što nudi efikasan i brz samozaborav, zato što su navike jaaka stvar i zato što je to "NAŠE rusko". Nije nama važna istina, želimo progledati, ali samo - kao i Narcis - ono ništa koje drugi ne vide. I što nas vodi u vlastitu propast, ali - nije važno - ni vrijeme ne traje vječno. "Tako votku možemo piti SAMO mi, Rusi! Tu nam ČAK NI Amerikanci nisu ni do koljena!" Zato što Rusi bježe, doduše, u emigraciju, no to je manjina, većina na neki čudni način - no možda sam u krivu, možda i ja vidim samo sebe u ovoj priči - VOLI svoju patnju. Jer je pristajanje na patnju požrtvovno, čak i romantično, BAŠ PRAVO NAŠE puškinski RUSKO. I drukčije se može reći to kako sam ja doživjela Ruse, Ruse i votku, Ruse i složenost njihova života, Ruse i siromaštvo, Ruse i 100 dolara plaće asistenata na faksu, Ruse i smrtni strah starijih od odlaska u mirovinu, Ruse i homofobičnost, Ruse i njihova izdužena lica: "Kod nas smrdi, ali je bar toplo." Slike koje se ruskim internet stranicama odašilju svijetu - a koje prikazuju nasmiješeno rusko lice, s bocom votke u naručju - mogle bi biti znak da je ovdje ZBILJA riječ o hedonističkome raju na Zemlji. Međutim, Sizif i Narcis u ovu priču nisu upali slučajno: baš kao što su i dva mitološka gospodina tragični likovi, tako se i meni - srce stisne od tuge - pri pogledu na teturave i izgubljene izvotkane ruske starce i starice.

Hm, hm... Našlo bi se paralela i u našima i u vašima, i u samoj prirodi čovjeka, zar ne?yes

Je li SADA jasno čemu služi votka?
Nije!?!? namcor

Pa ispiru se njome usta... yes
... i, dakako, u ustima zaostala ustajala prašina...
... pa se čovjeku čini da "Sad, sad SLOBODNO dišem"wink!

Mislili ste da su Rusi razočarali od utopija? Jesu, jesu, naravno, ali SVAŠTA može biti utopijskim utočištemwave. A kad se traži - i nađe se!

Puno pusa, pipi_piaf


P. S. Šećer na kraju: kovrčavoj Sue su poslani dokumenti. Stižu do srijede. L, stari, mudri - piši! i bogu ili alahu hvala na tomekiss.

31.05.2006. u 21:58 | 11 Komentara | Print | # | ^

Teorija o svicarskome siru numero 2

Say cheese! Say Swiss cheese!

Zapisi metereopata koji se sprema početi raditi nešto korisno za zajednicu


Sudeći po vijestima iz domaje, trenutno postoji jedna stvarčica koja nas (ipak) povezuje: kiša i vjetar. Takvo vrijeme vam se, naime, svim silama trudi pokazati da:

"Ne, bolje ti je da sjedis doma! I caj, i kava, i cigarete, i knjiga mogu biti zamjensko drustvo..."

Eto, i tako ja sjedim doma i razmišljam o sljedećem:

Jučer mi je rečeno, na maloj večerinki u domu, da sam psiholog našeg sela malog u ul. Ševčenko na Vasiljevskom otoku gradu Petra Velikog. To je bilo, naravno, izrečeno kao konstatacija koja se OOOPASNO naginje komplimentu. Na njega bih se ja, po logici stvari i elementarnoga bontona, trebala zahvalno nasmiješiti i:
ako sam skromna, promrmljati: Hvala!,
ako sam neskromna, glasno reći: Da, znam!.
No da ja slijedim logiku stvari, ne bih, vrlo vjerojatno, bila tu gdje jesam, pa sam i u replici na dani komentar nastavila u revijalnome tonu. Po svom dobrom starom običaju gledanja UVIJEK u drugu stranu novčića (eh, ah, naličje rules my lifeheadbang), rekla sam - nulu, zero, ništa - a kroz glavu mi je prostrujilo: "Oh, ne, ne, NE OPET!" (Zar i ti, sine Brute?). Votka se zagrcnula u grlu te se - slijedom logike stvari - okinulo sljedeće pitanje:

ZAŠTO SAM BAŠ JA DEŽURNI SEOSKI PSIHOLOG?

Ne, nema to veze s empatijom, simpatijom i inim patijama... FALI MENI LJUBAVI. LJ-U-B-A-V-I. Love, Ljubov', Amor, Kaerlek, Liebe, Amour, Amo... Na bilo kojem jeziku napisana - ona mi se čini udaljenom baš onoliko koliko je Pluton udaljen od Zemlje... Da je meni malo amokiss, ne bih imala:

vremena,
volje,
želje,
strpljenja...
baviti se tuđim mušicama.

Ovako su moje mušice - u mojoj vlastitoj glavi - nalik suludome osinjaku u kojem ni najumješnija osa-kraljica ne može uvesti reda. U osinjaku moje glave koja drži moje (nevoljeno) tijelo vlada APSOLUTNA, 100-postotna anarhija. Kažu da je kaos vrelo kreativnosti, ali ipak, no i unatoč: hvala lijepa!... živjeti se može i s puno manje kreativnoga zanosa. yes

Stoga je mogući odgovor na prethodno postavljeno pitanje sljedeći:

LAKSE JE RIJESITI DRUGE GLAVE NEGO SVOJU - sto bi Rusi rekli - PRIVESTI V PORJADOK. Iliti dovesti u red.


Ne samo da je problem Drugoga - to je jasno - uvijek manje zapetljan ("najteži je križ koji sami na sebi nosimo") nego što su i moji savjeti dobri - baš zato što ih ne isprobavam u praksi. Da se maknu malkice od teorije, možda bih posumnjala u ona zrnca kvazimudrosti koje dijelim drugimano. Hehe, da, da, ali se sada - tehnikom slobodne struje svijesti - vraćamo u kvantno-mehaničku prirodu moga osinjka:

Sumnja je početak vjerovanja,

kaže jednom jedno pametno biće. I zato - jer znaju da u sve sumnjam - vjeruju meni, i zato - jer nemam drugog odabira - vjerujem i ja sebi, i zato vjerujemo - i prije nego što to osvijestimo - jedni drugima.

Exit gdje je?

U dvama činjenicama koje bi trebale uvesti red u moj moždani osinjak:

1. ljubav nije kvantna fizika;
2. dok ne odem iz (svoga vlastitoga (ne)ljubavnoga) sela (pustoši) - bit ćeš, stara, dežurni psiholog...

To dvoje kad se osvijesti, prihvati i počne živjeti (rekao bi jedan Ante: "Improvise, overcome, adept") - nema više 24-satnog Hrabrog telefona, a moj će se švicarski sir pretvoriti u kompaktnu, gustu i ukusnu - mozzarelu.njami

Nu, zajec, pogodi!, bubne pipi_piaf... i... ostane živawave

A sada je vrijeme da se zaradi plaća.yes

30.05.2006. u 09:25 | 5 Komentara | Print | # | ^

O korisnosti i stetnosti planiranja

Metro labirint Pitera. Je l' se išta kuži? Ne? Da, to i jest poanta.



Hehehe,

čitajte, čitajte i obnavljajte veze koje se daju obnoviti.smijeh

Nedjelja je, još kako je pjevala Sanja Trumbić (tko se još sjeća one gospođe s puf rukavima i zagonetnim smješkom? - ne, ne mislim na Mona Lisurofl), dan za ispovjedi: "svijet se sporo okreće nedjeljom popodne" - pa se i neke misli vole zasjesti u glavi - i ne micati se ni lijevo ni desno.

Anyway, kako vrijeme prolazi nekim svojim tempom, danas je (ipak morao doći) ponedjeljak. INXS-ova pjesma u boxu nadesno ga najbolje ilustrira.

Ljudi moji, živjeti u gradu s istim brojem stanovnika kao i Lijepa Naša, s metroom (najdubljim na svijetu, by the way - jer Petrograd - ah, oh, koji gušt - napravljen na blatuthumbup), trolejbusima, autobusima, maršrutkama i naaaajširim cestama koje si možete zamisliti - nije za čovjeka. Nabijem ja slušalice s dobrom mjuzom na uši - ali se svejedno vratim kući s crnim CRNIM rukama, frizure od koje je ostala neka neidentificirana gnijezdasta nakupina vlasi od koje svaka svoju politiku vodi, a roba - koja je još prije koji sat bila svijetloplave boje - sada je čudnim čudom doživjela metamorfozu u ... kaki, sivu...

A-HA! Sada znam zašto su Rusi UVIJEK obučeni u robu sive boje - pa da, tako je najpraktičnije.

Za sve koji misle da se u nasim tramvajima šire neugodni mirisi - eeeee, WRONG - nije to nistarofl.

Za sve koji misle da su prometni zacepi u centru E BAS najgori na sijeloj kugli zemaljskoj - eeeeee, WRONG - nije to nistarofl.

Za sve koji misle da je Zagreb prasnjav - eeeee, WORNG - nije to nistarofl.

(stanem na vagu nakon povratka iz grada i ona pokazuje, brat bratu bez pretjerivanja, barem pola kile više... od hrane? jok! od promocene robe? jok! nakupila se tekucinawink? jok! - to je pjescanik u mojim ustima, to su kule od pijeska headbang...)


Planirati dan u takvome gradu - nemoguće. Taman napišem na žuti papirić listu pet stvari (već to je prilagodba!) - i obavim koliko? Četiri? roflGuess again. no Tri? Heh, da bar nono! Da vam kažem???

POLA jedne, jedine stvari.


Je li sada jasnije čemu votka služi?

Nije?! Sutra ćemo o tome.

Puno pusa,
pipi_piaf

29.05.2006. u 22:26 | 5 Komentara | Print | # | ^

Tri, ili Irina, Masa, Sonja

Tri žene ... u viziji Kazimira Maleviča...


Tema broj 1:

Koje slovce o brojci tri:

Nije ni potrebno navoditi simboliku broja tri u kršćanskoj tradiciji: Bog je, za one koji vjeruju, jedno jedinstveno i vječno biće UPRAVO stoga što ga čine tri dijela…
Egipatski bog Re trima je konceptima – zorom, podnevom i večeri - definirao ni više ni manje nego SUNCE…
Grčki je Prometej trima stvarima izbezumio Zeusa: ljudima je dao vatru, na prevaru mu je podmetnuo najgoru žrtvu i odbio mu je reći koje će ga od njegove djece izdati…
U Vedama je zapisano da su tri Gune – ZNANJE…
U kineskoj je kulturi brojka tri DOBRAA brojka jer zvuči kao riječ 'živ' (četiri zvuči kao smrt)…
Trojka je KREATIVNOST…

... i tri su sestre neponovljivom učinile Čehovljevu dramu...

Tema broj 2:

Što je neukusno:

1. kopati nos u društvu,
2. obući bijele sportske čarape i natikače s otvorenim prstima,
3. obući roze akril hlače, stegnuti ih u struku rozim remenom (sa srebrnim ukrasima, naravno) i začiniti rozom majicom s natpisom CK jeans;
4. Česiću-Rojsu davati zastupničku plaću i medijski prostor,
5. sisati koštanu moždinu iz kokošje kosti,
6. tripice,
7. Vlatka Pokos prije čupanja obrva,
8. ne tuširati se i ponositi time ("man has to stink"),
9. prdnuti pa se ispričati (kada već pobjegne, kasno Marko na Kosovo stiže…),
10. ne propustiti ženu da prođe,
11. misliti da je Big brother zbiljska realnost,
12. biti neinformiran o tome što se događa u svijetu,
13. podvući rep kada te se pita za mišljenje,
14. pečena patka sa šećerom,
15. hrana za pse.

Lista bi se mogla nastaviti, naravno, ali mislim da sam postigla poantu: na toj listi nema, niti će ikad biti sljedeće:

iskazivati tugu i ine slicne osjecaje u virtualnome svijetu blogosfere


Ujedinimo, dakle, dvije započete teme, u jednu jedinstvenu, u TREĆU, i najvažniju, temu:

Tri su sestre zahvaljujući Čehovu postale arhetipskim obrascem književno-umjetničke teme sestrinstva. Znamo svi da je književnost od zbilje odijeljena, ali da iz nje i proizlazi. Poanta Čehovljeve Tri sestre je da je život, bez obzira na nekad vrlo dinamične okolnosti, statičan. Ništa se ne mijenja kako život - u svome cirkularnome obliku - prolazi. Irina, Maša i Sonja različite su baš onoliko koliko tri sestre mogu biti različite, i tu je Čehov 'pogodio u sridu'. Ono u čemu je bio Čehov u krivu, barem mi se tako čini dok sam par tisuća kilometara i dvije vremenske zone udaljena, je da okolnosti MOGU produbiti osjećaje i iščistiti iz njih bitno od nebitnog.

Sa svojim cu se dvjema sestrama – za vrijeme nedjeljnog rucka posvadjati toliko da mi nece biti jasno ('pa kako je moguce da smo toliko razlicite kad su nas isti roditelji odgajali?' rofl)– no (cak i tada) ce mi prostrujiti kroz glavu ovaj snazan i vrlo stvaran osjecaj praznine i gotovo fizicke invalidnosti za koje mi je trebalo otici ovako daleko da bih ih osjetila. Zivi se, naravno, i s jednom trecinom noga, jednom trecinom ruka, jednom trecinom ociju i jednom trecinom srca – ali nije to – to. Jednostavno nije. rofl


Razumijete li što pišem?

... Toliko ljudi vuku se u kolonama, ti ne vidiš nikog na kog bi sad računala, bar jednog kojeg vridilo bi sresti…, može se sve to i tako reći, a i ne mora.

Bitno je da postoje ljudi koji su mi sami i bez kojih smo - kada smo od njih suviše daleko - švicarski sirevi s PREVIŠE rupa. Živjeti kao takav sir - e, TO je neukusno!

Puno pusa dvjema mladim tamnokosim damama koje popunjavaju moje rupe,

pipi_piaf

28.05.2006. u 22:39 | 3 Komentara | Print | # | ^

Let your balalaika sing what my guitar wants to say...

Iliti - ne naslanjaj se. Zlo počinje kada prestaje međusobna ovisnost. Kada se nema čovjek na koga osloniti.


Scorpionsi su tako pjevali - hoteći simbolički označiti promjene u Istočnoj Europi nakon hladnoratovskoga perioda - davne 1990. Vrijeme, kao i uvijek, pokazuje svoju rastezljivost i nevjerodostojnost: u Rusiji od 1990. godine nije prošlo 16, nego... ovako od oka... 160 godina. Kao što se i matrjoške mogu naći tek kao (skupi, skupi) kičasti turistički amblem prošloga (utopičnoga) vremena, tako se i balalajka može čuti tek kada:

1. se njome zeli privuci turiste koji su ovdje došli u potrazi za okamenjenim i mrtvim krhotinama proslosti;
2. je se izvlaci iz muzeja prasnjavih stvari sa svrhom ispisivanja ironijom i cinizmom rupa koje je u njoj nacinio protok vremena;
3. se nema cime zamijeniti njezino mjesto u vitrini obicno starijih ruskih obitelji.


Kako god bilo: mjesto balalajke i matrjoške stabilno pripada prošlosti. Suvremenost je nemilosrdno dekonstruira i prazni od mitova koje je tradicija u nj upisivala.

Danas se ogromnim karnevalom duž cijelog Nevskog prospekta slavio Dan St. Peterburga. Gorde se Rusi tradicijom, Petrom Velikim, NAŠIM ruskim stoljetnim nasljeđem, NAŠIM kanalima i muzejima, NAŠIM parkovima i crkvama, NAŠIM ... ahhhhhh... uši bole od tog kolektivnog NAŠEG... "Piter je" (pa zar je itko sumnjao?thumbup) "najljepši grad na svijetu".

Nema boljeg - i nikada ga neće biti.

Već su se naučili Rusi da se valja okrenuti budućnosti - prošlosti tek kako se ne bi suviše pogubili u novim identitetima koje nudi kapitalizam - pa je Petrograd: na svakom je koraku bilo jasno: grad koji obećaje, grad određen svojom usmjerenošću na budućnosti.

Teorija i praksa se - baš by the book - razlikuju točno onoliko koliko se razlikuje kokoš od svoga jajeta. Razlika je otužna i neugodna. Pod velikom slikom Petra Velikog u sred bijela dana, nekoliko desetaka metara od ulaza u Ermitaž, valjaju se po podu i veru po zidovima pijani mladi i stari Rusi, spol nevažan, možda tek stupanj intelektualnoga razvoja. Nevski je prospekt pun ljudi koji se međusobno guraju i udaraju laktovima, a pritom NEMAJU BLAGE VEZE: 1. kuda idu i 2. zašto uopće nekuda idu. Pada kiša, a Petrograd je pretvara u rijeku razbijenih flaša Baltike, Neve i vodeno-izgubljenih pogleda.

Karnevalska karavana prolazi gradom, slično kao u našoj Rijeci, ali s dvjema važnim razlikama: ne predstavljaju se dijelovi grada, kvartovi, škole ili - kao u Rijeci - regije; nego firme! (welcome money makes the world go 'round, and good bye tovarišč Lenin'); ljudi, ako se i zabavljaju, svojski se trude to ne pokazati: "Nije pristojno pokazivati da ti je dobro..."

Možda sam i ja - u tom VELIKOM, NAJVEĆEM prazniku Petrograda - vidjela samo bijele miševe, pa ni flaša nije bilo, ni bauljavih očiju - ali, ah, oh, bože moj, ne živimo li u slobodnome svijetu?

Vratimo se Scorpionsima...

The wind of change
Blows straight into the face of time
Like a stormwind that will ring the freedom bell
For peace of mind


Pozdrav od pipi_piaf

27.05.2006. u 23:25 | 3 Komentara | Print | # | ^

Koje slovce o (ne)mogucnostima metamorfoze




Gregor Samsa, Gregor Samsa… pametan je bio Kafka… i prilagođavam njegovu ideju svojim trenutnim potrebama.

Da mi se - barem katkad - pretvoriti u zujavu, dosadnu, bestjelesnu i laku mušicu, pa da me moja metamorfoza učini sposobnom za:

probijanje kroz kordone ljude na Nevskomu prospektu,
elegantno zabijanje u oko neljubaznim tetama na blagajnama ducana i postanskim salterima (pa da zasuze kao što sam i ja zbog njih),
dosadjivanje nocu BAREM jednom od ONIH vozaca koji AMA BAS NIKADA ne zaustavi marsrutku kada podignem prst (pa da stari sa zlatnim zubima misli da zbog mene, musice, ne moze zaspati – a ne zbog lose savjesti,
slobodno prikradanje onoj ekipi simpaticnih Rusa koji su sjedili u Ljetnjemu sadu i cije geste pokazuju da raspravljaju o necem JAKO vaznom.


Kao ljudsko biće, međutim, brinu me važnije stvari:

MOZE LI SE, I ZBOG CEGA, VELIKA, SIROKA SLAVENSKA DUSA SMEZURATI I PRETVORITI U HOMOFOBICNU TOCKU u nestajanju…?


Znalo se još prije koju godinu da je vrag odnio šalu... Perestrojka donijela iće i piće na police u dućanima, donijela je koju inačicu naše Broadway Tkalče, donijela je i Mekdonal'dse, KofeHauze, Uit zgrade, donijela je čak i boje u dotad sivo odjevenu raju ("svi smo isti, nitko se ne smije isticati") – no – razletivši se ispod čvrste ruke ideološkoga bossa na sve strane, ta je ista raja – kako se čini – čak i gospodinu Vladimiru - pomalo izmakla kontroli.

Tek nakon zadnjeg ubojstva mladog crnca iz Senegala unesen je u zakon zločin po rasnoj netrpeljivosti. Prije manje od dva mjeseca. Psiholozi, sociolozi, kulturolozi i ostali olozi kažu ono što je bilo jasno i ranije: ovdje su ljudi nesretni! Dok ne vide druga osim izdužena od jada njima identična lica, sve je OK. Nema ®evolucija i nezadovoljstava. Kada dođe Drugi, sa zadovoljnim smiješkom na licu, onaj izduženoga lica se pita zašto i njegovo nije takvo? I ode kvragu iluzorni mir utopije

Razbiju se staklene sandale na visokim klimavim petama na kojima raste Nova Rusija…


Kuže to svi, naravno, ali baš zato što im je sve, baš sve jasno, još više inzistiraju na širenju imidža Rusije kao raja-na-Zemlji-za-pomno-probrane-i-svakom-po-zaslugama-duše smrtnika. Sve nas ostale smrtnike čeka čistilište: preko grane moliti (na koljenima) vizu... "Vrime mi je da se pomirim sa svitom", pjeva Gibonni na novome albumu, pa ja nastavljam u revijalnome tonu: bar će moja guza vidjeti malo Finske i umočiti palac i u drugu stranu Finskoga zaljeva.

Kome je to važno i zašto o tome pišem? Ah-oh, zašto ne? Dugi su peterburški dani...

topla pusa posred čela, ne jedna, nego dvije, tri, četirikisskiss
pipi_piaf

26.05.2006. u 21:45 | 1 Komentara | Print | # | ^

Postoji li - AMA BAS UVIJEK - neka slamka za koju bi se pipi_piaf držala?

No text needed.



Moja slava u blogosferi započinje, točno by the book neispisane knjige životnih apsurdnosti, nečim vrlo prozaičnim: vremenom.

(hm, hm, kako je otkrivem penicilin, kako izmjenična struja, hm, hm...)smijeh

Tko o cemu, ona o vremenu (citam vam mislithumbup)...


I pritom ne mislim na ono filozofsko (gdje je prošlost, gdje je budućnost, a, ah, oh, gdje je sadašnjost kissu cijeloj priči), i ne na ono metafizičko, nego prosto seljački - o oblacima, kiši, suncu i kojekakvim dogodovštinama u zračnome omotaču.

Kažu neki koji su u ovom čudnom i ambivalentnom gradu ostavili djetinjstvo, mladost i starost da oblaci koji ga omataju imaju svoju specifičnu boju, gustoću i putanju kretanja. 'Svaki cigan svoga konja hvali', je l' tako biješe ona mudra poslovica? U ovom slučaju ona, čudo jedno, ne drži vodu. rofl

Da mi ne bi, kao Pinokiju, izrastao nos zbog laži - reći ću da u prosječnome danu kiša padne 9-10 puta. Usput stigne sijati sunce i puhati vjetar različitim brzinama.

Metereolozi, dodjite ovdje ispeci zanat!


Moja današnja tura po gradu, s knjigom pod rukom (da provjetrim glavu i učinim nešto korisno po svoj ranije spominjani intelektualni razvoj), započela je kod Admiralskoga trga: klupica u parku kraj fontana u kojima su ruski maturanti imali svoju inačicu norijade. Ni traga brašnu, jajima i vodi, a u fontani se ne kupa, nego šeće (ruska strast (ili potreba?) prema megalomanskim očitovanjima svoga nacionalnoga identiteta inficirala je apsolutno sve!). Cure nose bijele čipkaste mašne u kosi, a preko tijela - lente crvene boje sa zlatnim obrubom. (Fenomenu retro-fatamorgane vratit ćemo se sigurno puno putarolleyes) Dečki - uglavnom u odijelima i kravatama, s, naravno, pivoj u ruci. Kiša pala jednom, ali slaba.

2. stanica: Kazanski sabor... Tulipani, pive i euforija. Ja na klupici, čitam svoje, sa sunčanim naočalama na nosu. Počne padati kiša, sunce i dalje sije, ja i dalje sjedim na svojoj klupici, sunčane su naočale i dalje na nosu, palim kišobran i nimalo se ne uznemirujem. rofl Reklo je jednom jedno pametno biće: "U tuđim je kulturama stranac prisiljen prilagoditi se." headbang Da bih riječ rekla...

Pivce za živce, u dobrom društvu i u ono vrijeme kada je kod nas noć: odmor od vreve ovog prašnjavog i potpuno uronjenog u zaljubljenost u samoga sebe grada.

Sada su dva sata u noći. Vani je sumrak. Nema noći. "Vampire-free zona", rekao bi jedan Ante.

Postoji, postoji uvijek neka slamka dovoljno jaka da je covjek zgrabi i ne pusta.


Kišno-srdačni pozdravi, do sutrašnje teme,
pipi_piaf

25.05.2006. u 21:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

Egzistencijalna kriza: pogled unatrag, s vremensko-estetske distance

Pukla ja k'o što će puknuti balon od žvakaće gume tete na slici...


3. svibnja 2006.

Dijagnoza: neuroza s histerično-opsesivnim graničnim ispadima headbang

ZIVJETI U DOBROVOLJNOJ EMIGRACIJI

U sirem smislu: Sto hoce ovo bice? U uzem smislu: Fali mi moj pes…



Fali mi moj pes, i sestre, i ekipa.
I hocu NASU pivu party, i hocu da me ljudi mogu nazvati na moj VIP broj, a ne ove cudne 15-znamenkaste, hocu svoj tus, i maminu juhu, i dosadnu smedju kosu Nensi Brlek, i slusati da mi baka po milijuniti put prica traceve o susjedama, i Latinicu, i ujutro kavicu i Jutarnji, i svoje cvijece, i svoj usisavac, i SVOJE slike na zidovima SVOGA stana, i hocu popiti casu vode IZ PIPE, k'o covjek, iz PIPE!!!, i svoju WC-dasku na kicaste ribice, joj, pa je l' se jos drzi keramicka ribica iz Peveca za 20 kuna??, i hocu s frendom opaliti sat vremena cavrljanja o vremenu, i hocu da mi starci nisu tol'ko daleko, i da me mama gnjavi uzdizanjem u nebesa svoga pasa i omalovazavanjem moga pasa, hocu da se Kika popiski od srece kad me vidi, pa da joj pokazem prstom po 359. put: Kika! Ne!no, hocu Podravkin caj od kamilice, i tete na kasi u Mercatoru, i nase Dukatovo mlijeko, i jogurte s 0, 1 posto masti, hocu raditi sushi s prsutom i paliti alge upaljacem, joj, Japanci ovdje bi se zgrazali na to, al' bas bi me bilo briga, jer bih bila DOMA, pa bih mogla raditi kaj mi se hoce; hocu nauciti Kiku da sjedne, hocu se igrati s njom i hocu da me uci kako je za sreću poželjno htjeti malo, hocu na jogu i squash, hocu cuti Mlohavu cunusmijeh, hocu se k'o covjek posvadjati s frendom jer opet iskaljava komplekse na svojoj divnoj curi, hocu se iznervirati zbog guzve u gradu subotom ujutro, hocu jamrati kako su hrvatski decki nezreli i pasivni, "pogotovo purgeri!", hocu uvjeravati frendicu da se nije zdebljala ONA, nego JA, i hocu je izludjivati i hocu da mi govori kako izgledam normalno i kako OPET gnjavim bezveze, hocu citati savjete Magde Weltrusky iz Glorije, i crkavati od smijeha na Zuzi Jelinek, hocu zapaliti Ronhill Light, hocu Franckovu kavu, hocu da mi bude dosadno i monotono, joj, pa sada vec ima i jagoda i tresanja…, hocu se po stoti put s frendom dogovoriti za Sljeme i ne otici jer sam, ha eto ga vraga, opet ostala do jutra vani, hocu se voziti biciklom, hocu prelaziti zebru i ne bojati se da ce me lupiti auto, hocu se ne bojati skinsa, hocu cevape!!!! u masnoj lepinji!!! s kajmakom!!!, hocu slusati stojedinicu, hocu da me snube stari profesori s faksa, hocu svoje blekaste studente, hocu biti slobodno neuroticna s neuroticnim frendicama, HOCU raspravljati o onome koji Glembajeve citira po filmu, a ne knjizi!, da, cak i to hocu!, hocu da ne moram prelaziti pet mostova da dodjem doma, hocu svoju posteljinu, hocu ne slusati samo ruski, ruski, ruski…, hocu brojati lipe, a ne kopjejke, hocu zivjeti u gradu s manje od milijun ljudi, hocu dosadni kinorepertoar, hocu jesti prsut, hocu ne prelaziti kilometre da si kupim vitaminske sumece tablete, hocu noc… hocu buku s Vukovarske, hocu tulum s HRVATIMA i HRVATICAMA, hocu svoje zdjelice za salatu i vinski ocat, hocu prepoznatljiv miris grada, hocu imati ime i prezime kojima se potplacene tete u bazenu ne smiju, hocu cisti bazen u kojem se mogu banjati kol'ko mi se hoce, hocu sa sekom gledati Sestre, hocu joj ceskati tjeme i hocu se diviti njezinoj savrsenosti,kiss hocu dramiti oko gluposti, hej!... hocu znati jesu li zivi Ivo i Ana… i vjerujete li mi da i ribe mogu biti GLASNE! kad im se hoce, hocu do svecke na kaficu, hocu vidjeti nadrkanu snjezu, hocu u friendse, hocu miris zagreba, hocu, hocu se sa sekom svadjati oko gluposti, i sa sestrom tracati sestru, hocu zapaliti cigaretu na svojoj klupici pred Unionom na kojoj me zahaklo Uliks, hocu otvoriti kaslic i izvuci gomilu racuna, hocu vise od 500 kuna telefonskog racuna, hocu dici slusalicu i nazvati Snjezu kad mi se hoce, a ne kada je slobodan telefon, hocu da nema vremenske razlike, hocu omeksivacem si namirisati robu, hocu procitati uputu za koristenje NA HRVATSKOM, i hocu u zid baciti rjecnik, i da se svi njegovi listovi razlete na sve moje narancaste zidove, hocu biti e bas TOLIKA mentalna konzerva, i metalnija ako treba, hocu cekati 100 godina tramvaj, hocu da me u'vati kontrola, hocu se K'O COVJEK s nekim posvadjati, hocu da mogu testirati svoj sarm i izvuci se bez kazne, hocu si speci srdele u subotu, hocu tracati stariju sestru s mladjom, hocu tracati mladju sa starijom, hocu pokusavati saznati kaj o meni tracaju kad nisam s njima, hocu da znaju da mi OBJE fale, hocu se NAPITI s njima i uzivati gledajuci stariju sestru kak' lovi tipove za guzicu; hocu upaliti radio i cuti… SEVERINU! I Ivana Mikulica! I sudjelovati u raspravama o Houdeku i bipsicima; hocu na koncert Cry Babiesa jer nicega boljega u gradu – ah, oh, kako neocekivano - NEMA…, hocu oprati ves u svojoj masini i posusiti gace na NASEM vjetru; hocu nasu klimu, hocu da nemam migrene, hocu da se ne vracam doma s tri kile prasine u ustima, hocu sestrama i ekipi skuhati veceru, hocu nervozu lijeciti ribanjem SVOJIH prozora i SVOJE kade; hocu uci u ducan, traziti selojtep – i dobiti ga!; hocu cekati hoce li me nazvati tip koji je rekao da ce me nazvati (nece, znam, ali hocu imati svoj telefon i cekati poziv!!), hocu da mi ekipa bane pred vratima – na kavu, i ostane do… duboko u noc…, hocu noc! – joj, pa ni toga ovdje vise nema!, i hocu da mi frendica depilira noge voskom, ma, neka i uziva u mojoj boli, i to hocu; hocu se rasplakati bez razloga i mazohisticki gledati znojno frendicino celo koje se trudi otkriti razlog zakaj cmizdrim; hocu pratiti evoluciju boje kose renate sopek, hocu znati kaj je novoga s reality showovima, hocu cuti "dobro jutro, pjevaju ptice…", hocu, kvragu, ako treba i ravnice, hocu se setati gornjim gradom, hocu zagrebacku ucmalost, hocu DM, hocu jogging kroz radnicku, hocu svoju radnicku, i hocu se ne bojati pri svakom izlasku iz doma, joj, hocu da se ne moram sama sabirati kad se raspadnem, hocu da to rade drugi, hocu moliti boga da ne sretnem tipove pred kojima sam se zblamirala, hocu se zabiti u drvo dok ganjam kiku, hocu se zabiti u staklo u importanneu, i hocu da mi se one glupe tete smiju, hocu da mi se hrvatski golub posere na hrvatsku glavu u hrvatskom parku, hocu fontanu i tekucu vodu, hocu se ne bojati gljivica i infekcija, hocu zaboraviti kako zohari izgledaju, hocu ribati tepih, hocu imati tepih!, hocu jesti griz na mlijeku, hocu da me DOT gnjavi preko telefona, hocu da ne hocu sve ove stvari, hocu svoje klompe, pa je l' nenormalno da hocu pecnicu, frizider i skrinju??... 2006. godine…, hej, ljudi, vec je 2006.!headbang, hocu prati zube cistom, prozirnom vodommouthwash, hocu sljeme, hocu sletjeti na pleso, hocu se ne bojati hoce li me netko okrasti ili mi prerezati grkljan, hocu da moj identitet ne ovisi o vizi, hocu iglu i konac, hocu si skuhati kavu u dzezvi, hocu mariji na rucak, hocu je sprdati za posao, hocu biti sarkasticna, hocu uzivati u tome kaj postajemo prave frendice-sestre, hocu mastati kako ce nam biti kad cemo biti tete, hocu se praviti pametna – jer sam doma i jer sam snazna i jer me nitko nece baciti iz drzave jer pljujem po svemu po cemu mi se hoce pljuvati, hocu plesati … do kad mi se hoce, do jutra ako mi se hoce, a ne do kad mi daju tete na ulazu u dom, hocu svoj kljuc za stan, hocu zapaliti svijece i zapaliti cigaretu, hocu raditi cijelu noc, hocu se tresti zbog predavanja, hocu … ni ne znam sto hocu jer ne znam sto se dogadja tamo gdje hocu biti, hocu da mogu reci na hrvatskom – 'boli me trbuh!' – i da me se skuzi, a ne 'mne bolit zeludok' – ma kakav crni zeludok!, nije to sto me boli nikakav zeludok, nego TRBUH!!!; hocu da moje psovke ne kuzim samo ja, hocu svoj krevet, hocu svoj jastuk, i tatinoga medvedja, hocu pomaziti kiku, hocu da mi se veseli, hocu da mi cimerica nije iz koreje, nego PURE 100-postotna hrvatica, i bas me briga kakva je korejska, jemenska, njemacka, ruska, kineska, turska, i ne znam sve kakva kuhinja, hrvatska kuhinja je najbolja!njaminjami, hocu da mi vesna napravi cvjetacu s prezlama, joj, nisam se mogla sjetiti rijeci prezle, hocu ne zaboravljati hrvatski, hocu u HM u Graz, hocu jamrati kako je dosadno, hocu nase primitivne ljude; hocu svoj lift koji vozi ravno 45 sekundi, a meni je sila na WC; hocu miris kruha iz pekare, hocu da me bari prodavac iz lokalnog ducana, hocu odvesti baku na kavu, hocu sretati poznate ljude po cesti, hocu biti u tijeku s novim outfitom Kolinde Grabar Kitarović, hocu se zgrazati nad Rojsovom gluposcurofl, hocu otici K'O COVJEK frizeru, hocu u normalan shopping, hocu u knjiznicu kod teta koje mi nikad ne naplacuju zakasninu, hocu na tekmu, hocu frendu reci da bismo trebali probati biti skupa, hocu plakati k'o covjek i bez razloga, hocu se deprimirati na Arsenano, hocu biti uz frendove jer znam da me trebaju, hocu zagaziti u govno dok trcim s Kikom po livadi, hocu da mi se skupi 5 metara odjece za peglanje, hocu svoj krevet!!!, svoje ogledalo, hocu svoju kumicu na placu, hocu paranoicne rasprave o pticjoj gripi i kokos u studiju u nedjeljnom dnevniku Gorana Milica, hocu normalno komunicirati s ljudima na hrvatski, hocu Laku noc, Hrvatska!, hocu ne biti stranac, hocu mami i tati na more, hocu maminu juhu, i da mi skuhanu cvjetacu prelije uljem od NASIH maslina, hocu da mi tata ispece ribe za dorucak, hocu ukrasti mami teglu fikusa, hocu da tata ukrade susjedove smokve, hocu odahnuti kada odem od njih, hocu da sve ovo nisam morala pisati… hocu doma!!!blablablablablabla

hocu znati i ja sto ovo bice, pobogu, zapravo hoce ludako uvijek hoce vise od onoga sto imanamcor, hoce ono da sve ovo nije moglo napisati… a opet hoce zivjeti tako da mu se moze zahotjeti pisati ono sto hoce, hoce da ga netko sada moze opustiti ceskanjem po glavi kiss– hoce ono, samo da se zna, da ne bi bilo zabune, da nista vise ne hoce…

24.05.2006. u 19:34 | 8 Komentara | Print | # | ^

Dobro došli u Grad sunca

Jedna u niski mojih omiljenih poskočica i uzrečica kaže da je savjest jedini organ koji je zdrav kada je bolestan. I tako mene peče moja:
1. nakon što pročitah komentare revnih/štreberskih i kampanjskih čitatelja i
2. uvidjeh da je prošlo već duuuugih par dana od kojih je ostala praznina u kalendarčiću nadesno.

Ali no međutim, postoje i one dobre faze u životu: kada se živi, pa se nema vremena pisati; te kada ono što se doživljava mora sleći ili PROživjeti do kraja e da bi se moglo pretvoriti u riječiyes. Da ne bih upala u poznatu zamku (lijenosti) koja kaže sutra ću, sutra ću, IPAK ću napisati koju riječ.

Dogodio se sljedeći stilistički obrat u mome ruskome lifestyleu:

na krevetu do moga ne spava Su Đin nego Kovrčava Sue

dosadašnji omjer 90 posto ruski jezik - 10 posto hrvatski jezik (i to samo u pisanome obliku!) zamijenjen je u korist hrvatskoga (u usmenom/pismenom i svakakvom mogućem obliku).

Ruski se rabi samo onoliko koliko je nužno.

Krenule smo iz Moskve wave - ruskim noćnim vozom u kojem je najviše samovara i klupa na kojima se leži, a najmanje kupea i privatnosti, a trenutno se nalazimo na petrogradskome otokuthumbup. U međuvremenu smo prošli ruski Versailles, Nevski prospekt uzduž i poprijeko, Ermitaž, Isakijevski sabor, zaplovile smo brodom po Nevi i kanalima, pocrvenjele smo od sunca, od šetnje i smijeha dobile opasne muskulfibere, a želuce napunile ruskim pel'menima, borščem, palačinkama i pokojom votkom. Oprala nas je - ne samo u (ne)prenesenome značenju - ruska ljetna kiša i hladna voda tuša.

Slijedi jedan koncert, jedan balet, jedna plovidba morem i rijekama, šetnji nekoliko - uzduž i poprijeko; povratak u Moskvu, odavanje počasti Lenjinu (sa sarkastičnim smiješkom na licucerek) i šetnja Crvenim trgom. Pratit ću nas blogom, koliko će vrijeme i prilike dopuštati, a završavam nečim prilično lošim, ali - i toga katkad treba - nisam mogla odoljeti.

Stanko Vraz i Lijepa An(k)a

Ala je lijepa naša An(k)a!
Istina je li? Ili san?
Tresu se bor i jela tanka,
Zaviđajuć joj struk tanan.
U lugu slatki zbor slavulja
Šuti uz njezin slađi glas;
Nad njome trepti roj metulja
Mnijuć da j’cvijetak njen obraz.
Dive se u vrtu krasne ruže,
Gledeć taj lica, usta raj;
Vjetrici zračna krila pruže,
Da ju odvedu u svoj gaj.
Niz stijenu prska, u dol skače
Brože i brže vodopad:
Gdje, igrajuć se prst namače,
Da ga poljubi, nosi hlad.
Tako sve čezne da ju prati
I grli, ljubeć njezin slijed;
Samo ja moram ovdje stati,
Gdje me začara njen pogled.
smijehsmijehsmijeh

Hehe, pa tko kaže da naši ilirci nisu imali spisateljskoga talenta? Kao renesansnu je djevu Vraz vidio An(k)u i - ruku na srce - što je u tome loše?!thumbup Da skeptici ni riječ više ne reknusmijeh

Pusa i pozdravikiss
pipi_piaf


24.05.2006. u 19:34 | 1 Komentara | Print | # | ^

I tako se mrdnula guza s mjesta... na drugo mjesto...

Moja soba. Iliti moj (lijevi) njezin dio.


... naravno, poticaj je morao, kao i svima nama tugaljivo-euforicnim rolleyes bicima, doci izvana. Hvala sestra! ... na mnogocemu, ali je u trenutnome kontekstu vazno to sto me je podsjetila:

1. kako vrijeme leti i
2. kako se rijetko javljam.

Cime bih se ja to morala javiti i zasto?

E pa s izvjescima iz dalekoga svijeta. wave Vec nekoliko mjeseci tako se ja, rodjena ZagrePcanka, gubim po ulicama sjevernoga Amsterdama, iliti Petrograda, Sankt-Peterburga, Saint-Petersburga. Zasto? Nije vazno zasto konkretno, konkretno nikada nije najvaznije za pricu... No, ipak i unatoc: za znatizeljne: poradi intelektualnoga razvoja se:

1. borim s ruskom administracijomburninmad;
2. svakoga dana imam priliku pratiti entomolosku raznolikost vrste buba zvanih popularno zohari iliti u latinskom Dictyoperas? (sorry, agronomi na nepreciznostima...)headbang;
3. suocavam se sa spoznajom o vlastitoj nevaznostibang;
4. potpisujem na cirilicilud;
5. hranim kupusom, susenom ribom, prjanikima i sushkima (nabrojimo samo dio)njami;
6. smirujem Baltikom i Nevom, a ne Karlovackom ili Ozujskimparty;
7. bojim metroa, tzv. crnih udovica i skinsa (uglavnom)no,

itd., itd., itd. Popis ce se sam - pisuci ovaj dnevnik - nadopuniti.

Da ne bi sve izgledalo tako crno, za jarkije boje Petrograda i moje nostalgije pobrinuli se muzeji, kazalista, mostovi, predivna arhitektura, ludi, najludji koncerti, (varljiv) osjecaj slobode, knjige i knjizare, karanfili, galebi s Finskoga zaljeva, zanimljivi ljudi...

cool

Dan je ovdje dug, i sve duzi, a noc kratka, i sve kraca. Uskoro Bijele noci - ah, oh, tablete za spavanje jos nisam pocela piti, nabavila tek ocale - kad nece biti dovoljno za san: ocekujte kakvo izvjesce.

Pipi_piaf vas srdacno pozdravlja.

24.05.2006. u 19:34 | 2 Komentara | Print | # | ^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Veljača 2011 (3)
Siječanj 2008 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (4)
Srpanj 2006 (13)
Lipanj 2006 (19)
Svibanj 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sve što jednoj mladoj dami prolazi kroz glavu dok je: 1. daleko od belog Zagreb grada... ili 2. u njemu. Kako god bilo, ona je retro treba, s povremenim cudnim i melankolicnim, ali nikada letargicnim izljevima (njeznosti, ljutnje, ljubavi, paznje, strasti, tuge, nervoze, dosade, optimizma, pesimizma, nade, vjere i posvemasnjega crnila)...

Školjka

Svojim stalnim plačem
uznemiruje more
koje se kida
i propinje
u dubini svake stvari
mučene same sobom.

Ali to ne probija
sebični prostor ljubavi.

(Z. Golob
)



SVJESNI I NAMJERNI PLAGIJAT S Georg bloga

... ali nije zlobni ili pohlepni, nego naprosto - nužni...

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovaj tekst, i vrijeme kada možete
odabrati hocete li ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena s voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete "Volim te" svome partneru i svojim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru i dajte vremena podjeli
vaših dragocjenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!

- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.

- Čuvajmo vesele prijatelje. Loša raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.

- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. "Besposlen um je
radionica lošega." A ime lošega je Alzheimerova bolest.

- Uživajmo u jednostavnim stvarima.

- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.

- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.

- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.

- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.

- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.

- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah
.

...


KOME NAMIJENJENO?!

... slučajnim BLOG putnicima koje zanima kako je živjeti u wanna-be kapitalističkoj verziji (još uvijek) duboko ukorijenjene utopije 'bratstva i jedinstva'?

Ne zato. Namijenjen je onima koji će me pitati: "I kako je bilo?"... tamo ili vamo... s vasima ili nasima... pa da skratimo muke, ostanemo što vjerodostojniji i sačuvamo (dobro) pamćenje...smijeh

DA NE BI BILO ZABUNE...

Čitaoče, teksta nema,rofl
ti si sam na startu,
sve se stvara u tvom duhu,
sude Bonn i Tartu.

Nema teksta pa ni pisca:
piri maštu tvoju
android od rešetkica
sklon kratkome spoju.
Čitalice, nema mene,
ni onih što nudih.
Ostala si samo ti.
E, pa sretna budi.

(I. Slamnig)


Telling Stories

There is fiction in the space between
The lines on your page of memories
Write it down but it doesn't mean
You're not just telling stories
There is fiction in the space between
You and me
There is fiction in the space between
You and reality
You will do and say anything
To make your everyday life
Seem less mundane
There is fiction in the space between
You and me
There's a science fiction in the space between
You and me
A fabrication of a grand scheme
Where I am the scary monster
I eat the city and as I leave the scene
In my spaceship I am laughing
In your remembrance of your bad dream
There's no one but you standing
Leave the pity and the blame
For the ones who do not speak
You write the words to get respect and compassion
And for posterity
You write the words and make believe
There is truth in the space between
There is fiction in the space between
You and everybody
Give us all what we need
Give us one more sad sordid story
But in the fiction of the space between
Sometimes a lie is the best thing
Sometimes a lie is the best thing

Arsen Dedic
Cistim svoj zivot



Cistim svoj zivot
kroz prozor ormar stari
cistim svoj prostor
od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio
gdje sam ih sakupio

Cistim svoj zivot
petkom odvoze smece
kada se nada budi
i kad je blago vece

Cistim svoj zivot
od onih supljih ljudi
kojima vjetar huji
kroz glave i kroz grudi

Cistim svoj zivot
da spasim dok je vrijeme
malu jutarnju njeznost
i gorko nocno sjeme

Cistim svoj zivot
od prividnog svijeta
od ljubavi bez traga
od jeftinih predmeta

Cistim svoj zivot
to hrdja je i tmina
i ostacu bez iceg
al' bolja je tisina



Elegantly Wasted

Look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's running
Why don't me make it rain like we used to
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

Look at all the crimes
Baby's down on the world cause she owns it
Making up her life
Nothing more, nothing less makes it Voodoo
We run
We hide
We wait and we want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted

We look at all that shines
Baby's down on the world and she knows it
If your spirit's fine
Why don't we make it rain like we used to
We run
We hide
We want
The good life
Aw sure
You're right
This ain't, the good life

Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted
Ah, Elegantly wasted
(you could be right, you could be certain, you could be right)
Ah, Elegantly wasted (feels like, feels like)
Elegantly wasted - you could be right
Elegantly wasted - you could be certain
Elegantly wasted - you could be right
Feels right, feels right




New Angels of Promise
We despair
We are the dead dreams
We take the blame
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the fabulous lovers
I'm a blind man and she's my eyes

Suspicious minds
You didn't feel us coming
In this lonely crowd, it's always time


New Angels of Promise
we despise
Don't fall apart now
We are the silent ones
Take us to the edge of time
Take us to the edge of time
We are the tabular lovers
We listen to the storm


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se