Egzistencijalna kriza: pogled unatrag, s vremensko-estetske distance
3. svibnja 2006.
Dijagnoza: neuroza s histerično-opsesivnim graničnim ispadima 
U sirem smislu: Sto hoce ovo bice? U uzem smislu: Fali mi moj pes…
Fali mi moj pes, i sestre, i ekipa.
I hocu NASU pivu 
, i hocu da me ljudi mogu nazvati na moj VIP broj, a ne ove cudne 15-znamenkaste, hocu svoj tus, i maminu juhu, i dosadnu smedju kosu Nensi Brlek, i slusati da mi baka po milijuniti put prica traceve o susjedama, i Latinicu, i ujutro kavicu i Jutarnji, i svoje cvijece, i svoj usisavac, i SVOJE slike na zidovima SVOGA stana, i hocu popiti casu vode IZ PIPE, k'o covjek, iz PIPE!!!, i svoju WC-dasku na kicaste ribice, joj, pa je l' se jos drzi keramicka ribica iz Peveca za 20 kuna??, i hocu s frendom opaliti sat vremena cavrljanja o vremenu, i hocu da mi starci nisu tol'ko daleko, i da me mama gnjavi uzdizanjem u nebesa svoga pasa i omalovazavanjem moga pasa, hocu da se Kika popiski od srece kad me vidi, pa da joj pokazem prstom po 359. put: Kika! Ne!
, hocu Podravkin caj od kamilice, i tete na kasi u Mercatoru, i nase Dukatovo mlijeko, i jogurte s 0, 1 posto masti, hocu raditi sushi s prsutom i paliti alge upaljacem, joj, Japanci ovdje bi se zgrazali na to, al' bas bi me bilo briga, jer bih bila DOMA, pa bih mogla raditi kaj mi se hoce; hocu nauciti Kiku da sjedne, hocu se igrati s njom i hocu da me uci kako je za sreću poželjno htjeti malo, hocu na jogu i squash, hocu cuti Mlohavu cunu
, hocu se k'o covjek posvadjati s frendom jer opet iskaljava komplekse na svojoj divnoj curi, hocu se iznervirati zbog guzve u gradu subotom ujutro, hocu jamrati kako su hrvatski decki nezreli i pasivni, "pogotovo purgeri!", hocu uvjeravati frendicu da se nije zdebljala ONA, nego JA, i hocu je izludjivati i hocu da mi govori kako izgledam normalno i kako OPET gnjavim bezveze, hocu citati savjete Magde Weltrusky iz Glorije, i crkavati od smijeha na Zuzi Jelinek, hocu zapaliti Ronhill Light, hocu Franckovu kavu, hocu da mi bude dosadno i monotono, joj, pa sada vec ima i jagoda i tresanja…, hocu se po stoti put s frendom dogovoriti za Sljeme i ne otici jer sam, ha eto ga vraga, opet ostala do jutra vani, hocu se voziti biciklom, hocu prelaziti zebru i ne bojati se da ce me lupiti auto, hocu se ne bojati skinsa, hocu cevape!!!! u masnoj lepinji!!! s kajmakom!!!, hocu slusati stojedinicu, hocu da me snube stari profesori s faksa, hocu svoje blekaste studente, hocu biti slobodno neuroticna s neuroticnim frendicama, HOCU raspravljati o onome koji Glembajeve citira po filmu, a ne knjizi!, da, cak i to hocu!, hocu da ne moram prelaziti pet mostova da dodjem doma, hocu svoju posteljinu, hocu ne slusati samo ruski, ruski, ruski…, hocu brojati lipe, a ne kopjejke, hocu zivjeti u gradu s manje od milijun ljudi, hocu dosadni kinorepertoar, hocu jesti prsut, hocu ne prelaziti kilometre da si kupim vitaminske sumece tablete, hocu noc… hocu buku s Vukovarske, hocu tulum s HRVATIMA i HRVATICAMA, hocu svoje zdjelice za salatu i vinski ocat, hocu prepoznatljiv miris grada, hocu imati ime i prezime kojima se potplacene tete u bazenu ne smiju, hocu cisti bazen u kojem se mogu banjati kol'ko mi se hoce, hocu sa sekom gledati Sestre, hocu joj ceskati tjeme i hocu se diviti njezinoj savrsenosti,
hocu dramiti oko gluposti, hej!... hocu znati jesu li zivi Ivo i Ana… i vjerujete li mi da i ribe mogu biti GLASNE! kad im se hoce, hocu do svecke na kaficu, hocu vidjeti nadrkanu snjezu, hocu u friendse, hocu miris zagreba, hocu, hocu se sa sekom svadjati oko gluposti, i sa sestrom tracati sestru, hocu zapaliti cigaretu na svojoj klupici pred Unionom na kojoj me zahaklo Uliks, hocu otvoriti kaslic i izvuci gomilu racuna, hocu vise od 500 kuna telefonskog racuna, hocu dici slusalicu i nazvati Snjezu kad mi se hoce, a ne kada je slobodan telefon, hocu da nema vremenske razlike, hocu omeksivacem si namirisati robu, hocu procitati uputu za koristenje NA HRVATSKOM, i hocu u zid baciti rjecnik, i da se svi njegovi listovi razlete na sve moje narancaste zidove, hocu biti e bas TOLIKA mentalna konzerva, i metalnija ako treba, hocu cekati 100 godina tramvaj, hocu da me u'vati kontrola, hocu se K'O COVJEK s nekim posvadjati, hocu da mogu testirati svoj sarm i izvuci se bez kazne, hocu si speci srdele u subotu, hocu tracati stariju sestru s mladjom, hocu tracati mladju sa starijom, hocu pokusavati saznati kaj o meni tracaju kad nisam s njima, hocu da znaju da mi OBJE fale, hocu se NAPITI s njima i uzivati gledajuci stariju sestru kak' lovi tipove za guzicu; hocu upaliti radio i cuti… SEVERINU! I Ivana Mikulica! I sudjelovati u raspravama o Houdeku i bipsicima; hocu na koncert Cry Babiesa jer nicega boljega u gradu – ah, oh, kako neocekivano - NEMA…, hocu oprati ves u svojoj masini i posusiti gace na NASEM vjetru; hocu nasu klimu, hocu da nemam migrene, hocu da se ne vracam doma s tri kile prasine u ustima, hocu sestrama i ekipi skuhati veceru, hocu nervozu lijeciti ribanjem SVOJIH prozora i SVOJE kade; hocu uci u ducan, traziti selojtep – i dobiti ga!; hocu cekati hoce li me nazvati tip koji je rekao da ce me nazvati (nece, znam, ali hocu imati svoj telefon i cekati poziv!!), hocu da mi ekipa bane pred vratima – na kavu, i ostane do… duboko u noc…, hocu noc! – joj, pa ni toga ovdje vise nema!, i hocu da mi frendica depilira noge voskom, ma, neka i uziva u mojoj boli, i to hocu; hocu se rasplakati bez razloga i mazohisticki gledati znojno frendicino celo koje se trudi otkriti razlog zakaj cmizdrim; hocu pratiti evoluciju boje kose renate sopek, hocu znati kaj je novoga s reality showovima, hocu cuti "dobro jutro, pjevaju ptice…", hocu, kvragu, ako treba i ravnice, hocu se setati gornjim gradom, hocu zagrebacku ucmalost, hocu DM, hocu jogging kroz radnicku, hocu svoju radnicku, i hocu se ne bojati pri svakom izlasku iz doma, joj, hocu da se ne moram sama sabirati kad se raspadnem, hocu da to rade drugi, hocu moliti boga da ne sretnem tipove pred kojima sam se zblamirala, hocu se zabiti u drvo dok ganjam kiku, hocu se zabiti u staklo u importanneu, i hocu da mi se one glupe tete smiju, hocu da mi se hrvatski golub posere na hrvatsku glavu u hrvatskom parku, hocu fontanu i tekucu vodu, hocu se ne bojati gljivica i infekcija, hocu zaboraviti kako zohari izgledaju, hocu ribati tepih, hocu imati tepih!, hocu jesti griz na mlijeku, hocu da me DOT gnjavi preko telefona, hocu da ne hocu sve ove stvari, hocu svoje klompe, pa je l' nenormalno da hocu pecnicu, frizider i skrinju??... 2006. godine…, hej, ljudi, vec je 2006.!, hocu prati zube cistom, prozirnom vodom
, hocu sljeme, hocu sletjeti na pleso, hocu se ne bojati hoce li me netko okrasti ili mi prerezati grkljan, hocu da moj identitet ne ovisi o vizi, hocu iglu i konac, hocu si skuhati kavu u dzezvi, hocu mariji na rucak, hocu je sprdati za posao, hocu biti sarkasticna, hocu uzivati u tome kaj postajemo prave frendice-sestre, hocu mastati kako ce nam biti kad cemo biti tete, hocu se praviti pametna – jer sam doma i jer sam snazna i jer me nitko nece baciti iz drzave jer pljujem po svemu po cemu mi se hoce pljuvati, hocu plesati … do kad mi se hoce, do jutra ako mi se hoce, a ne do kad mi daju tete na ulazu u dom, hocu svoj kljuc za stan, hocu zapaliti svijece i zapaliti cigaretu, hocu raditi cijelu noc, hocu se tresti zbog predavanja, hocu … ni ne znam sto hocu jer ne znam sto se dogadja tamo gdje hocu biti, hocu da mogu reci na hrvatskom – 'boli me trbuh!' – i da me se skuzi, a ne 'mne bolit zeludok' – ma kakav crni zeludok!, nije to sto me boli nikakav zeludok, nego TRBUH!!!; hocu da moje psovke ne kuzim samo ja, hocu svoj krevet, hocu svoj jastuk, i tatinoga medvedja, hocu pomaziti kiku, hocu da mi se veseli, hocu da mi cimerica nije iz koreje, nego PURE 100-postotna hrvatica, i bas me briga kakva je korejska, jemenska, njemacka, ruska, kineska, turska, i ne znam sve kakva kuhinja, hrvatska kuhinja je najbolja!
, hocu da mi vesna napravi cvjetacu s prezlama, joj, nisam se mogla sjetiti rijeci prezle, hocu ne zaboravljati hrvatski, hocu u HM u Graz, hocu jamrati kako je dosadno, hocu nase primitivne ljude; hocu svoj lift koji vozi ravno 45 sekundi, a meni je sila na WC; hocu miris kruha iz pekare, hocu da me bari prodavac iz lokalnog ducana, hocu odvesti baku na kavu, hocu sretati poznate ljude po cesti, hocu biti u tijeku s novim outfitom Kolinde Grabar Kitarović, hocu se zgrazati nad Rojsovom gluposcu
, hocu otici K'O COVJEK frizeru, hocu u normalan shopping, hocu u knjiznicu kod teta koje mi nikad ne naplacuju zakasninu, hocu na tekmu, hocu frendu reci da bismo trebali probati biti skupa, hocu plakati k'o covjek i bez razloga, hocu se deprimirati na Arsena, hocu biti uz frendove jer znam da me trebaju, hocu zagaziti u govno dok trcim s Kikom po livadi, hocu da mi se skupi 5 metara odjece za peglanje, hocu svoj krevet!!!, svoje ogledalo, hocu svoju kumicu na placu, hocu paranoicne rasprave o pticjoj gripi i kokos u studiju u nedjeljnom dnevniku Gorana Milica, hocu normalno komunicirati s ljudima na hrvatski, hocu Laku noc, Hrvatska!, hocu ne biti stranac, hocu mami i tati na more, hocu maminu juhu, i da mi skuhanu cvjetacu prelije uljem od NASIH maslina, hocu da mi tata ispece ribe za dorucak, hocu ukrasti mami teglu fikusa, hocu da tata ukrade susjedove smokve, hocu odahnuti kada odem od njih, hocu da sve ovo nisam morala pisati… hocu doma!!!
hocu znati i ja sto ovo bice, pobogu, zapravo hoce 
ako uvijek hoce vise od onoga sto ima
, hoce ono da sve ovo nije moglo napisati… a opet hoce zivjeti tako da mu se moze zahotjeti pisati ono sto hoce, hoce da ga netko sada moze opustiti ceskanjem po glavi – hoce ono, samo da se zna, da ne bi bilo zabune, da nista vise ne hoce…
