srića

29.11.2007., četvrtak

report

Radno vrijeme: 8:30 - 16:30; od dana mi ne ostaje ništa.
Ljudi oko mene: 95% pozitiva.
Šefica: konzerva od 40 i nešto kusura godina, nikada udata, 'ko će ga znati, možda je i junferica a pali se na prekovremene sate, na rad subotom i nedjeljom doživljava višestruke orgazme.
Hm, mislim da ću je ja polagano jebuckati ali neću joj dati da svrši.
Nadam se da ste shvatili ovu moju metaforu.

26.11.2007., ponedjeljak

daje se na znanje

Danas, na dan kada se još ne zna tko je glavna faca u državi ja sam dobila posao!
I nemojte mi reći da je za to sada zaslužna bilo koja stranka!



posao



23.11.2007., petak

Ostvareno?!

Ako se ne varam radi se o 129 000 (129 tisuća!) novo-zaposlenih. Zanima me da li se to odnosi na zapošljavanje u državnim službama ili na cjelokupno zapošljavanje RH?
Recimo da je cjelokupno, zbir državnih i privatnih poduzeća.
E pa…. nije meni država/vlada dala niti našla posao.
Mjesecima sam tražila posao i kada sam ga nasla nije bilo sretnije usprkos maloj plaći i usprkos tome što sam se vodila kao da imam srednju stručnu spremu a ne višu.

Sada sam, nakon godinu dana, opet bez posla. I opet mi nitko ne pomaže. Ali ja se nadam.
Uzdam se u sebe, niti u jednu stranku.
Živili!

19.11.2007., ponedjeljak

kraj

Poneki mail kroz sve te mjesece…
Zima 2003.
Učila sam cijelu noć.
On je učio….
Poslala sam mu SMS „Chat u ponoć, da se malo odmorimo?“
I tako, ponoć je otkucala a mi smo razgovarali dugo; oko tri sata me pitao da li mi je hladno a na moj potvrdan odgovor pitao me smije li me zagrijati. Pristala sam na to ne znajući što smjera.
Za sat vremena kasnije, ušao je u moj stan.
Samo smo se pogledali, nismo progovorili ni riječi. Gladni jedno drugog, pritisnuo me uza vrata i strasno poljubio a korak po korak do sobe ostajali smo bez komada odjeće. ..
- Konačno! – pomislila sam
Zajeb.
Stao je, povukao se.
- Znaš, nije u redu da te iskoristim – rekao je.
Krenulo je mučno razdoblje; njegova priča o problemima, nemogućnost ljubavne veze uza sve te probleme….
- Izbriši moj broj mobitela, ne javljaj se, ne piši više. – zamolio me je.
Suze, suze….

Nakon tjedna plakanja i postavljanja pitanja „zašto?“ posla sam mu SMS. Odgovora nije bilo, barem ne od njega.
Stigao je SMS sadržaja „Ostavi mi dečka na miru.“

Mislila sam da je osoba pogriješila broj ali ženska je bila uporna i napasna; ismijavala je moje ime, izgovorila svakakve ružne stvari te se pohvalila kako je uspjela izbrisati moj SMS namijenjen Marku prije no što ga je on pročitao.

Nisam mogla vjerovati. Iznevjerio me, pričao mi bajke kako nije spreman za vezu…
Luda od svega, samo sam ga zamolila da me njegova cura prestane opsjedati a njih oboje poslala u rodni kraj i rekla im neka se *ebu.
Na kraju je on ostao „povrijeđen“ mojom molbom i mojim riječima. Ja nisam bila povrijeđena, niti malo.

Godinu dana gledanja u zid, postavljanje pitanja što sam krivo napravila….

Sada znam da je nisam kriva ali eto, još ponekad mi taj slatkorječivi gad padne na pamet.

I da ga sad sretnem…. da ga pozdravim, pravim se da ga ne znam ili da prijeđem na drugu stranu ulice?!?

15.11.2007., četvrtak

još jedan susret

Napomena: ako niste pročitali zadnja dva maila malo će vam biti teže shvatiti "pozadinu" price


Ponovni susret nakon dvije godine.
Ljeto 2002.
Upisala sam faks a on odavno nije bio brucoš.
Ne sjećam se više tko je inicirao susret niti zašto.
I sad imam sliku u glavi kako ga čekam, na istome mjestu gdje smo se i rastali; točno se sjećam što sam imala odjeveno na sebi.
S početka je razgovor bio nategnut ali kako se noć sve više spuštala nad grad i mi smo bili opušteniji. Još se sjećam kada me privukao k sebi, rukom mi odmaknuo kosu s lica i nježno me poljubio.
Zaista je ponekad zagrljaj ugodniji od samog čina vođenja ljubavi, sama prisutnost drage osobe puno znači.
Nekad, kada razmišljam o njemu, bude mi žao što tu večer nismo voditi ljubav.

Ako mislite da smo se nakon toga učestalije viđali, varate se.
Nakon što je jedne noći alkohol umjesto njega pisao poruke o osjećajima prema meni, posramio se (niti danas ne razumijem zašto jer su meni odgovarale) i odustao, opet od mene.
Opet smo ostali na pokojem mailu….

14.11.2007., srijeda

Nije kraj, ili je?

Marko je bio dečko suprotan svemu što sam voljela kod muškog roda; niži od mene par centimetara, sa prstima koji i nisu tako dugi.

Šetali smo metropolom a tada otišli do Gornjeg grada, na čaj. Usprkos prvotnom razočaranju njegova izgleda, počela sam se osjećati ugodno u njegovom društvu.
Na rastanku me zagrlio i prijateljski me poljubio.
Slijedeći susreti su bili mnogo strastveniji – od „navlačenja“ po ulazima zgrada, kinima do Jaruna u noćnim satima.
A onda, vozeći me kući rekao je, sa suzama u očima, da ne možemo više tako. Veza je pukla; ostali smo na ponekom mailu….



tuzna

12.11.2007., ponedjeljak

krenulo je ovako.....

tko si



Vozeći se neki dan, u večernjim satima, gledajući u svjetla velikog grada sjetila sam se jednog tipa, tipa koji možda i nije zaslužio da ga se sjetim ali mozak je komplicirana stvar….
Bila sam srednjoškolka, on brucoš na strojarstvu.
Kako smo se upoznali?
Svakodnevno sam dobivala mailove kratkog sadržaja; „pozdrav od Marka“.
Mailovi su postajali duži a ja bi svakodnevno žurila kući iz škole, da vidim što mi novoga piše.
Bili smo udaljeni 50ak kilometara te kada su stigli zimski praznici sjela sam na vlak i otišla vidjeti tko je taj Marko…..

09.11.2007., petak

frizura i posao

Moj je frizer pravi! Iako sam se ukočila sjedeći 4 sata u njegovom salonu kada sam vidjela novu frizuru i nove pramenove bila sam oduševljena! Odmah sam boljeg raspoloženja!
Mam mi je lakše podnjeti saznanje da od 3 najuža kruga razgovora sam spušila sve mogućnosti za poslom. "Pobijedile" su me ženske/gospođe sa dužim radnim stažom. Opet sam na nuli i ponovno krecem iz početka. Tužno ali istinito. Od silne želje za radom ipak ništa. Možda sada frizura pripomogne pri novim razgovorima. naughtynut

06.11.2007., utorak

jedan teški :)

Od svoje 4. godine ima problema sa težinom.
Proživljavala sam svakakva podbadanja, osobito u osnovnoj školi i preživjela ih.

Na blogu ima puno ljudi koji kukaju ako imaju 60kg a htjeli bi 58. Takvi su mi smiješni jer sa dvije kile oscilacije tada moj "problem" izgleda gooolem.
Rijetko kukam; postoje periodi kada sam na dijeti ali i periodi kada se ubijam slatkim (čokoladu od 100g pojedem u trenu). Unatoč tome, rijetko sam namrštena, rijetko mi glavom prolaze neke ružne misli. Čak su mi i profesori znali reći da mi se čude kako sam ja stalno nasmiješena. A koja svrha namrgođenosti?!?

Najteže mi padaju "komentari" moje mame; svaki put kada sam doma slušam "razboljeti ćeš se", "nitko te neće zaposliti toliku" (e ova izjava me ubija, da se nerijetko rasplačem). Sada me zove svaki dan da pita što sam jela, da li sam vježbala....

Znam, sve je matematika: ulaz mora biti manji od izlaza kalorija.
Moj problem i nije toliko hrana, iako mi je slatko neprijatelj (a ujedno i prijatelj) već vježbanje. Lijena sam! Od kada sam nezaposlena većinu vremena sjedim za računalom tražeći objavljene natječaje za posao i trbušnjaci mu nisu omiljeni vid zabave.

Da sam zaposlena kupila bih si orbitrek, on mi se nekako čini zanimljiv.

Eto, sam sam se htjela malo pojadati. blabla

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se