ponedjeljak, 28.10.2013.
PRODAVANJE MAGLE
Moramo učiniti sve moguće da omogućimo stranom kapitalu bezbolni upliv u naše vode! Uništimo prava radnika, raspustimo sindikate, koncesirajmo i privatizirajmo sve što je ostalo u državnom vlasništvu, mijenjajmo zakone, prestanimo subvencionirati kronične bolesnike, oderimo novčanike studentima... Sve će nam se isplatiti jer na kraju ceste od žute cigle čeka blagostanje. Svemogući novčanik koji ispunjava svaku želju. Kapital koji će nahrliti u našu ekonomiju i preplaviti je preko noći, transformirajući Čikolu u Cetinu, Savu u Dunav, Jadran u Pacifik. Brane i lukobrani regulacija i opstrukcija napretku će ležati ispod površine novog vala blagostanja. Novcem ćemo paliti cigarete i brisati dupe, a Gotovac, Šušak, Matoš, Pavelić, Gubec i Radić će se zagrliti i zapjevati uglas onu Džibinu 'Mi smo prvaci, Bog i Hrvati', jer sve ljepote i grozote su se isplatile kada Hrvat može svoj na svome prodat i iznajmit zadnji pedalj svoje države. Možda sam zatrovat brojnim satima dokumentaraca Adama Curtisa u kojima se jasno ilustrira kako se otvaranjem vrata stranim investitorima započinje kratkotrajna faza prosperiteta koju neminovno slijedi kolaps domaće ekonomije i kvalitete života. Možda sam cinik što na kraju žute ceste slutim lažnog čarobnjaka, svemogućeg Oza koji prodaje image čarobnjaka a u stvarnosti je doslovno prodavač magle. Nije mi jasno kako ljudi ne shvaćaju da netko ne ulaže novac u tuđu državu bez razloga. Za svaki cent koji dođe nešto mora otići natrag. A jedini cilj ulaganja je dobiti veći povrat od uloženog. Kratkovidna razmišljanja o koristi pojedinaca na štetu budućih naraštaja vode u dublju rupu od one u kojoj se nalazimo. Možemo mislit kako nam je ekonomija već na pragu kolapsa i kako efektivno živimo u oligarhiji u kojoj odabrana grupa živi iznad ljudskih i božjih zakona, ali nemojmo niti na trenutak pomisliti kako ne može biti gore. Uvijek može biti gore. Puno, puno gore. Ali mi nemamo vremena za ozbiljne teme. Što je budućnost našeg društva nasuprot važnom 'RIPanju' svježe preminulih, uz obvezne skandale oko kvalitete i načina izražavanja saučešća. Što je prodaja resursa nasuprot novoj epizodi sapunice o ustavnoj zaštiti jadnih ugroženih i represijom zatučenih heteroseksualnih parova. Koji korupcijski skandal može animirati mase poput krivog natpisa na službenoj ploči. Ne mislim kako se bavimo isključivo 'sočnim trivijalnostima', neki od navedenih problema jesu ozbiljni, ali trebaju postojati prioriteti u društvu. Ne možemo skakati kao mačke čim netko uperi laserski pokazivač u željenom smjeru. Možda je problem u samome identitetu. Čini mi se da patimo od nekog bipolarnog poremećaja društva. Ne želimo više imati onaj unitarizam i osjećaj apsolutnog zajedništva iz dana komunizma, ali također negdje u sebi osjećamo kako nam onaj američki 'every man for himself' (iliti po naški 'pizda ko doda') ekstremni individualizam konzumerizma također ne odgovara. Tako da smo trenutno ni na nebu ni na zemlji. Mislimo da smo u oblacima a zapravo bauljamo kroz maglu. I čekamo investitore da nam prodaju još malo magle. A iz daljine jedva čujno dopire jedan glas – 'Take a walk on the wild side'. Iliti opet po naški – 'Drugom stranom jablane kreni'.
srijeda, 16.10.2013.
KRUHA I IGARA
Započeo bih sa jednom klarifikacijom. Van svih djetinjih i romantičarskih emocija koje gajim prema nogometu, vividnog sjećanja na ushićenje Higuitinom paradom na Wembleyu, valjanja od smijeha na kombinaciju frizure i slobodnjaka sa centra Trifona Ivanova ili bacanja šank stolice preko balkona slaveći Jarnijevu točku na I 'osvete' protiv Dojčera... jedna spoznaja mi ipak ostaje jasna. Nogomet jeste 'sporedna stvar', zabava za mase, profitabilna djelatnost za odabrane. Jasno mi je kako su boljke našeg nogometa blijeda fusnota pokraj krize u Siriji, inkompetencije i tvrdoglavosti američke desnice pri riješavanju nacionalnog budžeta te samog generalnog stanja i sranja u našoj maloj državi. Ipak nogomet je uvijek služio kao dobra distrakcija od stvarnih problema. Simulirana bojišnica gdje su male nacije imale barem prividnu šansu boriti se sa velikima u jednakim uvjetima. Kada se korumpiranost političkog sistema prelije i u sfere 'zabave' i 'razbibrige', onda distrakcija nestaje i poruka nepravednosti samog društva postaje znatno pojačana. Rezonira iz svake elektroničke kutije, iz svake tiskane riječi i surfa na svim radio valovima. Kao da su vrhovni staleži zaboravili osnove povijesti civilizacije. Ako želite da budemo mirni i poslušni dužni ste nam barem osigurati onaj poslovični minimum – kruha i igara! Sad se nalazim u dilemi. Da li krenuti u duboke taktičke analize objašnjavanja taktičkih formacija, naoružan godinama iskustva buljenja u TV, igranja Fantasy Footballa te desetljeća ovjenčanih trofejima iz Football Managera (od kojih se uz osvajanje SP 2014 s Hrvatskom posebno ističe pokal Euro Lige sa Zmajem iz Makarske). Mogu trubit kako u 4-2-3-1, uz pravi odabir igrača, petorica izravno sudjeluju u obrani, sedmorica u veznom redu a četvorica u napadu, dok se ti brojevi dalje povećavaju uz tehnički potkovanog centarhalfa i kvalitetnog povučenog playmakera, a u 4-4-2 je svaka linija slabije napućena, te je gotovo nemoguće igrati na posjed i kombinatoriku u veznom redu osim ako se zovete Sir Alex i imate u napadu Rooneya koji se vraća do centra i sudjeluje u veznom redu... Sve navedeno pada u vodu kada su sami temelji strukture domaćeg nogometa već duboko potonuli u močvarno tlo. Posljednjim bljeskovima hrvatskog nogometa smo svjedočili kada je Vaha vodio Dinamo a Prosinečki bio taktički asistent (ili po mnogima 'izbornik iz sjene') Slavena Bilića. Nakon njihovih odlazaka cijela priča se svela na jedno ime. Ne moram ga niti napisati jer ga dobro znate iz brojnih grafita po zagrebačkim zidovima i navijačkim uzvicima sa svake tribine u državi. Poltronski mentalitet svih hrvatskih struktura se prelio u nogomet i jednom imperatoru je dozvoljeno da od 'nacionalne svetinje' napravi obiteljski biznis. Dok reporteri nacionalne televizije rade reportaže iz Glasgowa u kojima 'suptilno' daju do znanja kako 'škotski navijači uvijek podržavaju svoju reprezentaciju' nama se pripisuje manjak patriotizma zbog kritiziranja izopačenja i privatizacije jedne nacionalne institucije. 'Pravi patrioti' su valjda oni koji sramote ugled našeg sporta u svim međunarodnim natjecanjima. Optužuje nas se za prevelika očekivanja i traži da prihvatimo minimalnu pobjedu protiv jednog Liechtensteina kao stvarnost. A stvarnost jeste ta da nije problem u pobjedama i porazima već u samoj igri. Po mom osobnom sudu Belgija je trenutno druga europska reprezentacija po kvaliteti, a po kvantiteti i kvaliteti mladih talenata im pariraju samo Brazil i Njemačka. Drugo mjesto u grupi nije samo po sebi nikakav neuspjeh. Izgubiti nije tragedija ako izgubiš od boljega. Ono što svaki navijač, ili ako želite 'patriot', traži jeste da njegova momčad igra najbolje što može. Ne pretplaćujem se na američku apsolutističku podjelu na 'pobjednike i gubitnike' kao niti na srpsku defetističku sklonost prema veličanju izgubljenih bitaka. Možda sam simplistički nastrojen, ali filozofija je jednostavna – budi najbolji što možeš biti i dobit ćeš moje poštovanje. Upravo u tome grmu leži zec. U osnovi problema zapravo ne mrzimo trijumvirat Mamić-Šuker-Štimac zato što su pokvareni ili zli. Ono što nam na instinktivnoj razini smeta jeste činjenica kako su nesposobni i nestručni. Ovo je princip koji brojni autori koriste kroz povijest da nas 'natjeraju' da zavolimo neke negativce. Publika se često našla u situaciji da navija za Waltera Whitea, Hannibala Lectera ili Sir Olivera jer su bili sjajni u svojoj profesiji. Kakav god netko bio moralno, ako vrhunski radi svoj posao ne možemo ne osijećati neku dozu respekta. Ali kada vidimo nesposobne uhljebaše, tatine sinove i poslušne legionare kako nam prodaju maglu postajemo agresivni. Da parafraziram osobu koja je jako dobro upoznala jednog od protagonista ovog teksta - 'možeš me lagati ali samo ako to radiš najbolje'. Zaključak pišem prije sjednice HNS-a koja će odrediti sudbinu malog Igora. Rezultat iste me uopće ne zanima. Njegova smjena bi bila toplo dočekani trenutak ali se njome dugoročni problem ne rješava. Uklanjanje Štimca sa mjesta izbornika je ravno rezanju sifilitične kvržice sa spolovila. Površni simptomi će biti uklonjeni, estetski će nam organ lijepše izgledati i možda će čak nešto kvalitetnije funkcionirati. Ali bolest neće biti izliječena. Hrvatski nogomet je zaražen na staničnoj razini. Svaka amputacija je tek kozmetički zahvat. Treba pronaći kvalitetan penicilin, cjepivo ili dovesti vrhunskog egzorcista da nas vrati na zdrav kolosijek. Osim ako se zadovoljavate defetističkom filozofijom komšija, u kojem slučaju se uvijek možete tješiti kako smo barem bolji od Srbije.
utorak, 08.10.2013.
DAN VELIKIH JALOVA
Stigao Dan neovisnosti i uhvatio me nespremnog. Nestalo mi sira, pelata i krumpira. Srećom nije kave pa se dade nešto i napisati. Kako sam mogao zaboraviti na ovaj velebni dan, kada nam se država emancipirala od agresivnih roditelja i konačno postala vazda punoljetna, ovisna sama o sebi, isključivo o sebi, bez vanjskih uplitanja. So help me God! Nazovite me cinikom, namćorom ili mrgudom (samo ne opet četnikom) al' meni slavljenje neovisnosti Hrvatske zvuči naprosto ironički. Naša država i pojam neovisnosti su komplementarni i smisleni poput Marka Tolje u pratnji Londonske filharmonije, Chrisa Browna kao glasnogovornika udruge B.A.B.E. ili 'Vagininih monologa' u režiji Tomaža Pandura. Jednostavnijim jezikom, Republika Hrvatska je neovisna država onoliko koliko je GNK Dinamo nogometni klub. Čitam o gospodinu Karamarku kako nam uspoređuje ministre sa Letećim cirkusom Monty Pythona. Podsjetilo me to na jednog prijatelja koji mi je nedavno pričao kako je zaključio da je jedino objašnjenje poteza naše Vlade želja da na idućim izborima izgube. Na tu konstataciju sam se prvo nasmijao al' onda shvatio kako se smijem jer mi djeluje logički vjerojatno i potencijalno istinito. Ako je takav slučaj onda su manje Monty Python a više producenti iz istoimenog klasika Mela Brooksa (ne onog sranja od mjuzikla šta su naknadno snimili). Naime ti su producenti zaključili kako se više love može izvući od katastrofalne predstave nego iz remek-djela. Ali čak i da nam Vladu uistinu sačinjavaju Pythonovci (koji su, čisto da se zna, bili visoko obrazovani intelektualci s Oxforda i Cambridgea) ono što me stvarno užasava je alternativa. Naime u jezivom dvostranačju koje kod nas već dugo caruje jedina opcija koja nam se nudi ko realna antiteza aktualnim cirkusantima je upravo gosn. Karamarko. Dakle možemo birati između Monty Pythona i Mr. Beana. Opet da budem konkretniji, Karamarko me više podsjeća na Baldricka iz 'Crne Guje', prljavog poltrona sposobnijh prevaranata koji je uvijek imao 'lukav plan', ali su ti planovi redovito bili nepromišljeni i granično debilni. Ipak Baldrick je barem bio sposoban sastaviti pasioniranu poemu, poput Tomičinog prethodnika, dok je vrhunac Karamarkove kreativnosti usporediti čirilićne ploče sa masakrom nedužnih civila u najmračnijim trenucima naše državnosti. Time samo dobivamo potvrdu kako će grad koji je najskuplje platio našu nezavisnost i dalje ostati ili kanta za napucavanje ili marketinška krava muzara, ovisno koji cirkus dobije koncesiju za Markov trg. Kava mi je pri kraju a toliko neovisnosti je još ostalo. Sveto trojstvo Mamić-Štimac-Židak koji nam serviraju svjetske zvijezde koje ne mogu dobaciti loptu iz kornera do peterca. Nacionalnu televizijsku kuću koja se raspada od afera i nesposobnosti ali nam redovito opale ovrhu ako nismo platili pretplatu. 'Kulturne' novinare koji svaki domaći film proglašavaju hitom prije nego li je pušten u kina i koriste oksimoronske izraze poput - 'Nisam sigurna hoće li hit film uspjeti privući publiku u kina'. Desničare koji se klanjaju efektu Del Boyeve švercane farbe za tunele u vrijeme kada je čak i Papa progresivniji od naših ljevičara. Ali iskreno, najviše me boli jedan detalj. Zvučat će vam smiješno trivijalan, ali jednostavno mi mozak tako funkcionira. Ne znam jeste li uopznati sa pjesmom Zvonimira Goloba 'Mačka', ali njen prvi stih me uvijek fascinirao. On glasi – 'U gradu nije važno ime'. Ono što me pogađa jeste činjenica kako je ovaj stih zapravo potpuno pogrešan. On pripada nekom drugom gradu, nekoj drugoj državi i nekom paralelnom svemiru. U tome Svijetu bi sa ponosom danas slavio, zapalio svijeću za pale i cigaretu za preživjele. Ali u našoj stvarnosti je isključivo ime važno. Ovdje samo mačku imam. A vani studen, snijeg i zima.
četvrtak, 03.10.2013.
CARSTVO KALJUŽE
Ne treba biti pretjerano pronicljiv niti vidovid kako bi se ustanovilo da živimo u 'društvu spektakla'. To je već postala stara floskula, davno začeta, analizirana i dokazana. Problem se nalazi u tome što je naše malo društvo, bez pretjeranog otpora, palo kao žrtva trash okupatora. Nazovite to smećem, zaglupljivanjem ili masovnom hipnozom, ali ja našu medijsku stvarnost volim nazivati jednim sasvim prikladnim nazivom – carstvom kaljuže. Od politike i sporta preko glazbe, filma, televizije, tiskanih i elektronskih publikacija, nigdje nismo pošteđeni ovog relativno novog standarda prosječnosti i traljavosti. Simptomi ovog stanja su svakodnevno vidljivi, dugoročne posljedice nude zastrašujuće mogućnosti ali pravog krivca nema na vidiku. Naime objektivna analiza situacije vodi u logički nezahvalnu 'kvaku 22'. Novine i portali su prepuni beznačajnih priča o privatnim životima svakojakih 'celebritya' a čitateljstvo te iste priče svakodnevno guta u nezdravim dozama. Novinari ih pišu jer ih ljudi čitaju, dok ih ljudi čitaju jer ih novinari pišu. Također vešćspomenuti 'slavni pojedinci' bez pardona dijele svoje priče sa novinarima, pače često izmišljajući većinu detalja, ali to rade jer novinari tako žele. Kao i čitateljstvo. Dakle tko je kriv za takvu situaciju? Kapitalizam? Najlakše je oprati ruke i optužiti jednu društvenu ideju. Ali ideja nema nikakvu moć ako se ne implementira. Preselimo se načas na televiziju. Konkretno dramski program. Još konkretnije na TV serije. Postoje dva žanra igranih serija, dramske i humoristične. Ovi okvirni žanrovi nude gotovo bezbroj mogućnosti varijacija i dopuštaju kreativnim pojedincima igranje sa formom i sadržajem. Kod nas se ustalila vrlo jednostavna praksa, domaće serije su ili obiteljski sitcomi ili sapunice. Čisto površno komentirajući, ova dva podžanra predstavljaju generalno umjetnički najnižu stepenicu svojih žanrova. Ipak to ne znači kako ne mogu ponuditi najviši stupanj kvalitete. Dapače neke od najboljih humorističnih serija u televizijskoj povijesti su izrasle iz simplističke forme obiteljskog sitcoma, poput 'Only Fools & Horses' i 'Arrested Development'. Također u 'genetskom kodu' brojnih uspješnih dramskih serija možemo prepoznati osnovne crte čiste sapunice, to su 'Twin Peaks', 'Downton Abbey' i čak 'Game of Thrones'. Čini se kako je ljudski mozak podsvjesno programiran da uživa u tom 'sapuničarskom' sadržaju, što samo po sebi nije loše jer je omogućilo kreatorima spomenutih serija da ponude najširoj publici kvalitetan sadržaj. Problem nastaje kada se kvaliteta zaboravi i gledateljstvo izgubi prvo priliku za odabir a nedugo nakon toga i osjećaj za standarde kvalitete. Primarni nagoni prevladaju i mase se izlažu najnižoj formi dostupne razbibrige bez pretjeranog razmišljanja o posljedicama. Dobro postaje odlično, dovoljno postaje vrlo dobro a loše postaje dobro. Nakon dovoljno vremena ovaj se ciklus ponovi pa sada loše postane odlično a sve što bi nekada tek bilo smatrano pristojnim dobija epitet 'remek-djela'. A sve pod zaštitom one iste kvake 22, kojom svi mirno peru ruke od svega. Caruju ponuda i potražnja a najsposobniji kaljužari isplivaju na površinu. Mase novonastalo stanje prihvate kao neminovno, ne zamaraju se razmišljanjem o korijenima ovog status-quoa te nauče ignorirati miris govana, pače sposobni su sami sebe uvjeriti kako ona zapravo ne smrde. Čak mogu dobiti ugodan miris. Snaga ljudskog uma lako pretvori izmet u dunje. Žute dunje Carigradske. Problem se javlja pri promjenama u samoj srži društva. Naime strukture od kojih se nekada očekivalo da educiraju mase i oblikuju njihovo poimanje svijeta i osjećaj za kvalitetu su sada pod pritiskom da zarade što je više moguće novca. Profit ima primat nad prosvjetom. A profit se oduvijek smatrao najvećim nemezisom kvalitete. Naravno ova površna floskula je, kao i većina njih, pogrešna. Ne bi bila pogrešna kada bi ukus javnosti bio konstanta, fiksna točka u vremenu i prostoru. Ali takvo nešto ne postoji. Ukus se stalno mijenja, evoluira ili devoluira kao i sve ostalo u znanom Svemiru. Kod nas vlada općeprihvaćena 'zdravorazumna' logika kako se treba 'gurati dokle god ide'. Dakle ako nešto prođe kod masa, onda to kloniraj do krajnjih granica. IF - THEN. Jedan dražesno idiotski primjer je naša impotencija pri odabiru pjesme za Euroviziju. Vrhovni znalci nikako nisu mogli shvatiti je li pravi recept gurati onu poslovičnu 'eurovizijsku pjesmu' iz zaboravljenih 80-ih ili je bolje kopirati prošlogodišnjeg pobjednika. Ideje o osluškivanju aktualnog zeitgeista ili, ne daj Bože, pokušaju predviđanja budućeg nikada nisu zaiskrile u njihovim glavama. Jer oni su sigurni da znaju što prolazi! Problem je upravo u semantičkim detaljima, naime oni su jako dobro znali ono što je prošlo ali nisu mogli naslutiti što dolazi. Teško je nać rigidniju i povijesno bogatiju televizijsku strukturu od one američke. Ipak jedan čovjek na krivom mjestu u pravo vrijeme ju je uspio skrenuti sa tračnica. Charlie Collier, predsjednik gotovo beznačajne kablovske kuće AMC, je došao na nevjerojatnu ideju kako bi mogao pokušati angažirati najbolje scenariste i ponuditi im odriješene ruke. Dakle nema opterećivanja normama, mainstream temama, očekivanjima publike niti prokušanim receptima za uspjeh. Jednostavno rečeno – pusti kreativnim ljudima da budu kreativni. Prije šest godina je debitirala serija 'Breaking Bad', kreatora Vincea Gilligana, koja je izvukla prvu sezonu sa nekih, za Amere ipak skromnih, milujun gledatelja. Ovaj vikend je njezino finale privuklo deset puta veću publiku. Dogodilo se čudo – jedna mala kablovska kuća je odlučila ponuditi kvalitetni sadržaj koji je u manje od desetljeća od užitka malobrojnih postao 'opijat za mase'. Velike televizijske kuće su panično reagirale pokušavajući prvo ustrajati u prokušanim receptima, zatim raditi razvodnjene kopije kablovskih serija te na poslijetku, ponukani brojnim ukidanjima serija i padom gledanosti, početi implementirati metode dojučerašnjih liliputanaca. Naime 'virus AMC-a' se u međuvremenu proširio po drugim kablovskim kanalima poput FX i Showtime te se preselio i na nove medije kao što su Netflix i Amazon, te je široka javnost dobila 'nevjerojatnu ideju' kako ima pravo tražiti kvalitetu. Nešto što je prije bilo isključivo rezervirano za sretnike sa pretplatom za HBO koji, kako oduvijek tvrdi, zapravo 'nije televizija'. Zaključak ove male revolucije je jednostavan – izlike kako komercijalne televizije poput NOVA TV i RTL-a moraju proizvoditi isključivo šrot za najšire mase više ne drže vodu. Jer kada se tim istim masama ponudi kvaliteta oni je znaju prepoznati i nagraditi. HRT je već zasebna priča. Umjesto da se ugledaju na BBC, bastijan svjetske televizije, oni niti sami ne znaju jesu li javna ili komercijalna televizija. Nezamislivo je da HRT uzme dvojicu anonimusa sa radija i dozvoli im snimanje nekomercijalnog i originalnog sitcoma. To je samo daljnji dokaz kratkovidnosti naših struktura. Poslovnim genijalcima se smatraju oni koji produciraju telenovelu i uvale je na regionalno tržište. Nisu sposobni niti zamisliti da bi umjesto tih 130+ epizoda godišnje mogli angažirati deset autora za originalne serije od 13 epizoda, što bi im kratkoročno značilo pad prihoda ali bi im bilo dovoljno da jednom u desetljeću, od stotinjak produciranih serija, 'ubodu' jedan 'The Office' koji bi prodajom za remake na engleskom govornom području zaradio više nego sve regionalno plasirane sapunjare kolektivno. A niti ne spominjem koliko bi se novih autora ovim putem pronašlo i koliko bi se razina kvalitete promijenila. O ne, pa ionako svi znaju da mi nemamo dobre scenariste. To je ipak općeprihvaćena floskula. Floskule ća mogu floskule... Na kraju ove priče sam još uvijek na površini. Ovo je tek dijelić problema nježno zagrebanog. Što je ostalo ispod nokta sam prenio na papir. Ispred mene stoji načeti luk koji mi izaziva i suze i mučninu. Ali osjećam potrebu u njega dublje kopati. Znam kako sam sposoban uvjeriti se kako to nije luk. Ako de dovoljno opustim i lagano zažmirim početi ću nazirati jednu žutu dunju. Mirisnu i lijepu, zrelu i sočnu. Carigradsku. Ovo nisu suze već biseri. Vi niste ljudi već svinje. Stara floskula kaže... znate što, pun mi je kufer floskula i mudrosti zakopanih generacija. Ovo je luk. Ovo je govno. Ovo je stvarnost. Tužna, jadna, gadna stvarnost. Otvorite oči i udahnite duboko. Shit is in the air. Shit is on the air. Shit is everywhere! Postali smo kmetovi u carstvu kaljuže. Srećom je jedna floskula istinita – svakom carstvu dođe kraj.
| < | listopad, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Josip Vujčić
josip.vujcic@gmail.com
