nedjelja, 28.07.2013.

LJEPOTA LJETNE LIJENOSTI


Mogu se vadit na izliku kako mi se približava obljetnica pokretanja bloga, pa zbog toga radim retrospektivu starih postova, al činjenica je kako je vruće, mozak mi traži malo odmora od socijalne stvarnosti i razbibrigu praćenja jedinog zanimljivog dijela HNL-a... Tako da umjesto pisanja teksta o praznoći Zagreba u ovo ljetno doba jednostavno 'copy-pejstam' pet godina stari post na istu temu. Mislio sam ga malo 'stilski' doraditi, ali odustao sam od toga i odlučio vas počastiti sa fascinantnim brojem ponavljanja pojma fascinacije iz originalnog teksta. Valjda sam bio skloniji impresionizmu prije pola desetljeća... Svašta se promijenilo u tih pet godina, ali čini se kako je Zagreb ostao isti. Vruć, sparan i prazan. Bandić je još na čelu grada, Mamić još zove izvanredne pressice a ja i dalje mrzim turiste više nego li volim more, pa ljetujem uz glazbu i reprize, u istoj fotelji i uz slične misli. O lijepa, o draga, o slatka lijenosti!



LANGOLIJERI

Uvijek su me fascinirali trenutci u filmovima. Ne veliki i dramatični, 'Oscarovski' emotivni drhtajevi, govori pred juriš ili velebni citati puno većih umova od onih autora... već jednostavni trenutci kojim publika, a možda niti autori, ne pridaju pretjeranu važnost. Jedan je iz horora 'Poltergeist' gdje se roditelji opuštaju u spavaćoj sobi a djeca pokušavaju zaspat u svojoj sobi. Dakako u ovome hororu će 'nepoznata' sila prvo početi terorizirati djecu i manifestirati se u njihovoj mračnoj sobi. No ono što me uvijek fasciniralo je to kako je SVJETLO u spavaćoj sobi roditelja znak sigurnosti. Nekako, kada gledate, imate osjećaj da je, dokle god doseže ta žarulja, potpuno SIGURNO. Oaza spokoja i bezbrižnosti u itekako uznemirućujem okolišu. Točno ono što bi roditelji trebali pružati djeci.

Drugi trenutak koji mi dolazi je iz filma 'Prljavi pokvareni prevaranti' gdje Michael Caine objašnjava kako će zatvoriti krilo velebne kuće do idućeg ljeta. Ta sitnica me uvijek sjeti na Makarsku za koju sam često imao osjećaj kako se 'zatvara do idućeg ljeta'. Arsen Dedić me iznimno nervira zadnjih godina, ali njegova 'Kuća pored mora' je savršeno dočarala ugođaj tuge i praznine kraja ljeta.

Uvijek me fasciniralo biti negdje 'nakon što istekne rok'. Najfascinantniji dan srednje škole je kada sam došao prije početka jutarnje nastave i cijeli dan proveo pripremajući izdanje časopisa Zbunjoza sa prof. Kaliternom i grupicom učenika i posao je bio završen nešto prije ponoći. Kada smo se spuštali iz 'redakcije' prema izlazu bio sam potpuno fasciniram scenom prazne i mračne škole. Uvijek prepuni i frantični hodnici su sada bili pusti i tihi. Šuljao sam se jer sam imao osjećaj kako se ta zgrada odmara i uživa. Škole koje sam pohodio su mi jako otisnute u podsvjesti, ali ne samo doživljaji i ljudi već – ZGRADE same. Često ih sanjam i uvijek su začudan pomak od stvarnosti. Najzačudnije je kako Osnovnu školu sanjam ko gotovo 'bajkoviti zabranjeni teritorij'. Naime osjećam kao da je na karti grada mjesto gdje sam proveo djetinjstvo 'rupa'. Da ne ispadne kakva odvratna insinuacija objasnit ću – fascinira me kako jedno mjesto gdje sam nekada išao svaki dan i oko kojega mi se vrtio život, vjerojatno, neću više nikada posjetiti. Slično je sa stanom u kojemu sam proveo svoje prve dvije studentske godine (na dva različita fakulteta). Ima nešto u zgradama i mjestima što me je natjeralo da inzistiram da živim u novogradnji jer želim da vrijeme u tom prostoru počme kada se doselim... Jedini razlog što idem na obljetnice mature su što ću opet sjesti u staru klupu i provest tu sat vremena. Fascinira me kako ljudi jednostavno uđu u razred i jednostavno sjednu na svoje mjesto. Jesam li nostalgičan? Apsolutno. Pa slušam Balaševića. Jel mi išta fali iz tih dana? Baš ništa. Da mi ponude još par dana u Srednjoj i vremeplov zahvalio bi se iste sekunde i rekao 'Titovsko' NE!

Najčudnije u cijeloj ovoj situaciji jest činjenica kako me na ovaj tijek misli nagnao stih iz presmješne pjesme koji ide 'Od života sam se krio'. Ako ste prepoznali pjesmu, u moju obranu, upalio sam na shuffle playlistu sa zadnjeg kartaškog druženja u koju sam nabacao puno glupih pjesama koje potiču smijeh. Ali zašto taj stih? Zato što sam u Zagrebu a počelo je ljeto. Sređivam i preuređivam stan, a osjećam se ko da 'je zatvoren preko ljeta' jer su mi (skoro) svi redoviti gosti otputovali. Počeo sam prat sude usred noći, ispod 'sigurnog svjetla žarulje', i misli su krenile. Zagreb je ljeti ko Makarska zimi. Odmara se, sprema za iduću sezonu. Sjećam se 'Isijavanja' čijem ugođaju najviše doprinosi što vidimo jedan hotel u snijegu van sezone. Kada 'niko tamo ne bi trebao biti'. Sjetim se 'Langolijera'. Kada svi odemo svijet ostane prazan i malo po malo ga jedu proždrljiva bića, dok ne ostane ništa. Po svakom pravilu moga dosadašnjeg života ja sada ne bi trebao biti u Zagrebu. Ali jesam i... zapravo mi se sviđa. Mogu kad poželim otići, ali mislim da ću malo zastati i razmisliti... Prvo da operem one sude koje sam ostavio a dalje ćemo vidit!

četvrtak, 18.07.2013.

MAKARSKI MEGAMIX




U slutnji, u čežnji daljine, daljine
U srcu, u dahu planine, planine
Premalo mjesta za srca mnoga
Kraj foteljaša, ksenofoba
I bljesak bajna lukobrana
I miris, miris govana

Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem

Da čujem one stare cajke
Iz usta neke mlade majke
Da više ne znam sebe sama
Dok burek mijese u kalama

Tamo, tamo da putujem
Tamo, tamo da tugujem

Di živi se od mora, od mriža i uza
Brojidu se zrnca od krvi didova
Crljene su oči od noći i suza
Žuljavi nam jezik od kletvi prinova

I tučedu nas cimentom i kitom
Dok život nam je zaokupljen litom
Kada više od sveg, poput svih poltrona
Punih pansiona, mi volimo pare

Lova naša draga, sve nam želje zna
Peri apartmane, oderi turista

Brojimo sve kune, krune i eura
Prolazidu dani uz bure i juga
Škrti stranac daje tek ono šta mora
Život od turizma i radosnom tuga

Ali kada nakon sezone
Opet dođu noći mrazne
Divne, plave, moje vale
Zjape dohranjene, prazne

Bager jednom mora krenit
A gradilište skinit kutu
Mora luka se zapjenit
Dok more pere našu šutu

Zasjat će bageri, antikne dizalice
Balat kamioni kad kompresor krene
Svi bauštelci i sve ulizice
Poslati će račun za nas, pokorene

Raznesene čelikom i gletom
To su tople ruševine ljeta
Na rubu uplakanog mora
I jednog izgubljenog svijeta
Ničeg nema, ničeg nema
Od riba, od algi

Ostao je samo prazan hotel
Što svoj beton uzdiže do neba
Dok temelj namače u moru
Već brojnih, prekobrojnih jula
Dok ja čekam da se sruši
K'o pješčana kula

Al' još je uvijek ovdje
I još zagledan u more
Na prozoru plakat
Što nudi tuđu luku
Na vlasnike će čekat
Da ga presvuku
Kad ljetu je kraj

Od vremena planova, papira
Ostala je samo prazna ljuska
U noći okrenuta moru
Sad sanja vlasnike nove
Ničeg nema, ničeg nema
Od stvari, od ljudi u njoj

Ništa nova, ništa nova
Svaka zima uvik ista
Nestane prebrzo lova
Računica rijetko čista

Guštaju još samo bure
Zatvorene gnjiju škure

Sad životu, punom zima
Ostaje tek malo snova
O danima kad se ima
Ništa nova, ništa nova

Pala je u more stina
Nasrid armiranih vala
Žičara se otkačila
Za nju nije bilo para

I dok bura stalno jača
Mnogi ostaju bez gaća

Sve se sprema da podivlja
A na mistu punom parom
U krug hodamo bez cilja
Sve po starom, sve po starom

A kad su puna justa
Kad se vino lije
Kad jema vele šoldi
Fešti i furešti

Ovaj grad je sve što imaš
Ova luka život tvoj
I sve što želiš
Možeš graditi u njoj

I nećeš znati bolji način
Osim ovog što ti nudi
Ipak možda jednog dana
Bit ćeš sretan, kao drugi

Već dugo plove lađe i dalek im je put
A sve što se čuje dok kompresori bruje
Su jecaji mora uz lukobran
Jeftino rasprodani san

utorak, 09.07.2013.

MALNAROV SAN


Ne volim reciklirati stare postove ali osjećam potrebu, povodom smrti jednog od rijetkih sugrađana kojeg sam uistinu cjenio, copy-pasteati post objavljen 18. listopada 2011. Počivaj u miru gospodine!



NIGHTMARE STAGE

Prošlo je dovoljno vremena od smrti Stevea Jobsa da se izredaju i pretjerani laureati te neizbježni komentari tipa 'neš ti njega'... Objektivno mi ostaje saznanje da je svijet ipak izgubio jednog od rijetkih vizionara modernog doba. Zvuči mi apsurdno da u vremenu apsolutne bujice informacija imam dojam kako ljudska civilizacija nikad nije imala manje ljudi koji su je uistinu pokušavali i uspijevali unaprijediti svojom vizijom i, u neku ruku, 'predvidjeti budućnost'.

No ovo nije tekst o Steveu Jobsu. On me je tek potaknuo da razmislim tko je, ako uopće postoji, taj hrvatski vizionar koji je predvidio našu sadašnjost. Nitko sretniji od mene da mogu sada napisati kako je to bio Vlado Gotovac. Nažalost ne živimo u društvu kakvog je on sanjao. Samo mi je jedno ime došlo u glavu i ostalo u njoj bez konkurencije. Željko Malnar. I ne, ovo nije nekakva parodija, već moje naiskrenije mišljenje.

Malnar nam je davnih dana ponudio svoju 'Noćnu moru' u sitnim noćnim satima i pretvorio nepostojeći televizijski termin subotnje noći u jedinstveni 'prime time slot'. Osjetio je da će ljudi buljiti u TV i do jutra ako im ispred kamere postavi pravi omjer bizarnih pojedinaca, marginalaca te političara, sportaša i drugih javnih lica koja će se morati snalaziti u nesvakidašnjim televizijskim situacijama. Rezultat je bio nalik na stare cirkuse koji su regrutirali najbizarnije individue da bi privukli publiku koja će ih ili izrugivat ili se zgražat nad njima. Ali emisija je postala fenomen, naš kolektivni 'mali ispušni ventil' jednom tjedno, kada je sve bilo dozvoljeno. Politička korektnost je tek bio strani pojam iz dalekog svijeta. Smijali smo se mentalno hedikepiranima (samo smo ih tada zvali drugim nazivom), uživali u Marićevom porazu 5:0 od boce te se divili lakim notama uz Antu Prkačina... Ali to je bila samo emisija, jedna noć u tjednu... Nikako se nije radilo o stvarnoj slici naše države... Mi smo ipak jedno 'centralno europsko', dogmatsko, vjerski nadobudno, konzervativno i nadasve ozbiljno društvo... Eh, da...

Danas upalite TV, prosurfate netom ili pogledate naslovnicu neke preživjele tiskovine i što vas čeka. Uplakano ili gnjevno (katkada i jedno i drugo) lice Zdravka Mamića, koji je i bez privatnog pornića uspio preoteti Severinin neprikosnoveni tron najvećeg celebritya u državi. Isti taj Mamić koji nam je nekad bio omiljeni, često nenajavljeni, gost kod barbe Malnara, čije su nas suze zabavljale, katkada i do svitanja, i koji je često znao ostaviti dojam 'simpatičnog emotivca'. Jebi ga, kada vidimo suze na ekranu odmah postajemo naivniji.

Mamić je postao, istovremeno, i omiljena tema novinara i najveća 'viralna' zvijezda kod Hrvata. On nam igra ulogu i Marca Cubana i Sarah Palin ali i Justina Biebera (ako zanemarimo tinejdžerice i pedofile). No nije Mamić glavni krivac što nam je društvo postalo 'Nightmare Stage'.

Politika, koja i nema pretjerano svijetlu prošlost, se potpuno srozala na razinu dječijih prepucavanja i udaraca debelo ispod pasa. Arogantna smijuljenja, pogledi s visoka, imbecilne parole i trash soundtrack grotesknih izvođača (ko zna, zna) me sve više podsjećaju na velebnu borbu između Jajana i Cezara.

I mediji i političari i umjetnici su se sveli na svoj najniži djeljitelj ne bi li time zadržali zainteresiranost javnosti koja im je svima dala do znanja da ju više zanima televizirani bračni život mentalno zaostalog para nego korupcija i kolaps ekonomije. O boljem životu muškarci sanjaju uz kladionicu, a žene ga gledaju unutar smiješnih setova domaćih sapunica.

Trash je postalo cool, prosjek je postao vrh a snovi su postali java. Samo ne snovi Vlade Gotovca. Mi živimo u Malnarovu snu!

< srpanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Ovaj blog se u jedno romantičnije doba zvao 'Gdje pingvini lete' ali bojim se kako je vrijeme nježnosti iza nas...

Josip Vujčić

josip.vujcic@gmail.com








Creative Commons License


FILMOTEKA: