nedjelja, 31.03.2013.

VATRENE KOČIJE


Najsvetiji dan katoličanstva nije idealan za lamentiranje deklariranog ateista. Posebno ne za nekakve napade i osuđivanja. Činjenica jest da nikada nisam imao problema sa ničijom vjerom. Svatko ima svoja prava i razloge vjerovati u što i koga god želi. Bilo da se radi o Jahweu, Odinu, Khtuluu ili prijateljima koji vjeruju kako je 'Dune' Franka Herberta zapravo diktirana putem vizija u njegov mozak i sadrži povijesne zapise izgubljene ljudske civilizacije. Na logičkoj razini svako od ovih vjerovanja nosi podjednaku vrijednost. Čak i omiljene teme ismijavanja mnogih, mormoni i scientolozi, nemaju puno nevjerojatnije osnove svojih vjerovanja od drugih religija.

Nije mi danas cilj nikoga ismijavati. Pravi razlozi vjere ionako nisu knjige ili smiješne relikvije čijom se lažnom autentikacijom samo otkriva strah i sumnja onih koji ih veličaju. Ljudska bića jednostavno žele imati svrhu i žele osjećati važnost. Potpuno razumijem brojne ljude koji odbijaju prihvatiti ikakvu mogućnost evolucije jer 'se majmuni u zoološkim vrtovima ne pretvaraju u ljude'. Nije lako razmišljati iz perspektive povijesti ljudske vrste, ili povijesti života ili pak same planete i svemira.

Jer kada samo zamislimo kako je jedno desetljeće našeg života, iz naše perspektive dugo razdoblje, samo u povijesti ljudske rase manji period nego li je naše jutarnje pranje zubi u odnosu na naš cijeli život. A onda započnemo razmišljati o stotinu ili tisuću godina i shvatimo kako čak niti ta razdoblja nemaju veliku vrijednost iz perspektive planete. Bude li ljudska civilizacija postojala za tisuću godina, samo će uistinu rijetki umjetnici, znanstvenici i političari iz našeg doba uopće ostati zapamćeni. Možda neki od naših suveremnih 'mitova' i preživi pa tamo neke 3013. budu snimali hologramsku verziju Batmana ili glazba Beatlesa bude odzvanjala svemirom... Ali takvo razmišljanje nam budi osjećaje bezvrijednosti. Ako je pitanje hoće li jedan Mandela, Marquez ili Maradona ostati zapamćeni, koliko će onda trajati sjećanje na nas?

Mislim da je poanta da ne trebamo razmišljati iz kozmičke perspektive. Jedino što uistinu znamo jest da imamo ovaj jedan život i da je on, barem iz naše perspektive, dovoljno dug da u njemu pronađemo i smisao i sreću. Što je bilo prije ili što će biti poslije njega nitko ne zna. Možemo debatirati i možemo vjerovati, za to nam služi um. Ne želim pisati o religijskim institucijama. Mržnja i netolerancija nisu tema u koju danas želim ulaziti. Vjera također može biti izvor mržnje, ali me danas više zanima onaj aspekt vjere koji cijenim. Inspiracija.

Pokraj svih fascinantnih kipova i murala, Gaudijeve arhitekture te bezbrojnih ulja na platnu, danas mi je na umu William Blake. Kontroverzna lilčnost, pjesnih, slikar i grafičar, prema jednima filozof i teolog, prema drugima heretik i nevjernik. Bio je istovremeno izraziti protivnik organizirane religije i dogme, ali i protivnik industrijske revolucije. Ali svojom poemom 'And did those feet in ancient time' je uspio zaokupiti maštu i brojnih vjernika i jednog nevjernika poput mene. Zamišljajući Isusov dolazak u Englesku i stvaranje 'novog Jeruzalema', svojevrstnog raja na zemlji gdje čovjek može pronaći svoj vlastiti sklad uma i tijela, inspirirao je čak i one protiv kojih se borio. Još i danas u engleskim crkvama i na kraljevskim vjenčanjima odzvanjaju njegovi stihovi, uglazbljeni u himnu znanu kao 'Jerusalem'. Prerušeni nježnom melodijom pjevaju se stihovi koji pozivaju na fizičku i mentalnu borbu protiv samih institucija koje ovu pjesmu prihvaćaju gotovo kao svoj vrhovni simbol. Ova ironije me samo podsjeća kako baš sve može biti doživljeno drugačijim od onoga što uistinu jest. Ovisno o perspektivi.

Ali Blake je ipak vjerovao u vrijednost čovjeka. U taj mit čak i ja vjerujem. Pokraj svog zla i užasa na koji smo spremni, katkada ljepotom znamo iznenaditi i sami sebe. Ali na žalost, prerijetko. A za tu istinu nije odgovorna nijedna viša sila od one koju gledamo u ogledalu prilikom jutarnjeg pranja zubi.

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Ovaj blog se u jedno romantičnije doba zvao 'Gdje pingvini lete' ali bojim se kako je vrijeme nježnosti iza nas...

Josip Vujčić

josip.vujcic@gmail.com








Creative Commons License


FILMOTEKA:









Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se