utorak, 20.11.2007.
- 15:46 -
- 15:42 -
- 15:41 -
- 15:12 -
- 15:04 -
subota, 03.11.2007.
Život logoraša u Norveškoj
˝Jugoslavensko-norveško društvo˝ osnovano je u Nišu 1969.g. sa 120.000 članova. Zagrebačko je najaktivnije. To su bili ''Partizanski marševi'' koji su posjećivali takozvanu ''Srpsku kolibu'' u planinama u kojoj, su najvećim dijelom bili Srbi koji su pobjegli iz logora za vrijeme II Svjetskog rata. 30.000 Norvežana bilo je u pokretu otpora. Osnova otpora: ''Oni su napali našu zemlju, povrijedili naš ponos, onemogućili dotadašnji život, i ponašaju se poput gospodara.'' Norvežani su poput svih gorštaka, vrlo ponosan narod i nema nikakve dvojbe što su pomagali našim internircima u bijegu do Švedske. Bili su to obični ljudi, koji kasnije nisu izigravali nikakve heroje. Norvežani su smatrali da se moraju boriti protiv tuđina, koji je osvojio njihovu zemlju, kao da kao ljudi pomažu drugima u nevolji. Bilo je 25 logora u Norveškoj. Potkraj mjesta Orlanda bio je logor AUSTRAT. Najsjeverniji i najstrašniji logor KARAŠAK iznad polarnog Kruga, poznat je po gradnji ''Krvavog puta''. Jugoslavenski internirci prvi put su stigli u Bergen 1942.g. i radili na –30°C. Došlo je oko 4500 ljudi a umrlo oko 3000. Tu je bilo i Hrvata i Srba.
Kazneno zarobljenički logor FALSTADI (tu je i muzej) kroz kojega je prošlo 5-6000 logoraša. Odavde su transportirani u druge logore u Norveškoj ili u koncentracijske logore u Njemačkoj. Falstadska šuma nazvana je ''šumom smrti''.
Norvežani su bodrili zarobljenike, ostavljali hranu ispod kamenja i poruke: ''Njemačka propada''. Sve je ovo dovelo do trajnog prijateljstva i tako je nastala ideja o ''Partizanskom maršu.''
U Pokretu otpora danas postoje još uvijek stariji koje treba zamoliti da kažu o ratnim podvizima i spašavanju interniraca. Njihova skromnost je toliko velika da sve što su učinili smatraju ljudskom dužnošću o kojoj ne treba govoriti da ne bi netko pomislio kako se uzdižu. Prijateljstvo razvijeno iz ratnih dana održalo se do današnjeg vremena. Kod nas se sve ovo tretira kao periferno i želi se manje znati. Možda je i bolje, jer se sve zasniva na entuzijazmu. Srdačno prijateljstvo i dobrodošlicu koju smo i mi osjetili i želja da nam ugode u najnormalnijem odnosu kao da smo u svojoj kući. U svemu su nam željeli pomoći, ugoditi i ljubaznošću dočekali. Da nisam posjetila Norvešku bila bih siromašna za mnoga znanja.
Silvana Milić
Ovo posvećujem susjedu Vinku koji je bio u jednom od norveških logora, prošao te strahote, te ostao živ. Putovala sam uz prugu koja je mnogo kilometara dugačka i koju su isto gradili logoraši. Unatoč groznog dijela života kojega je doživio barba Vinko ostao je plemenit, jednostavan i bez zla u sebi, te mi je uz suprugu Milicu mnogo pomogao.
Hvala im!
Literatura: ''Kraljevi, kanovi, sovjeti'' (1989.), Mario Bazina
- 20:21 -
