Soul To Squeeze

Post tridesetičetvrti, priča o putnicima u autobusu

(12.11.2006., u 20:02)

Već par dana sam razmišljao o čemu bih mogao pisati i odluka je pala na ovu temu. A čim je odluka pala, sjetio sam se jednog filma. Pa za početak o tom filmu.

Film se zove "H-8" i koliko sam shvatio, nema ga u videotekama, nema ga nigdje. Ja sam ga slučajno 'ulovio' na HTV-u pred nekoliko godina, dok sam još bio u srednjoj školi.
Radio sam nešto na kompjuteru dok je film bio na televiziji tako da sam samo povremeno znao pogledati na televizor o čemu se radi. Kako je vrijeme odmicalo sve više sam gledao film, no nažalost nisam obraćao punu pažnju. Ono malo što sam uspio vidjeti me je stvarno oduševilo. Nakon što napišem ovaj post, poslat ću mail HTV-u da vidim da li će taj film ikad više prikazati.
O filmu možete nešto kratko pročitati ovdje.

Ako netko od čitatelja zna gdje bi se taj film mogao nabaviti, ili ako u bližoj ili daljoj budućnosti taj film osvane na televiziji, bilo bi mi jako drago da me se netko sjeti i javi mi da se taj film prikazuje.


A sada o temi posta, a to su moji suputnici u autobusu.

Ono što me potaklo za pisanje ovog posta dogodilo se još u srijedu. U busu pored mene je sjela neka cura. Pa, za početak je čudno što je uopće netko sjeo pored mene. Obično valjda ljudi misle da širim neku zaraznu bolest pa ako je ikako moguće pokušaju ne sjesti pored mene.
Sjedili smo na onim mjestima koja su za trudnice, tako da smo gledali prema stražnjem dijelu autobusa, odnosno svi ostali putnici su gledali u nas.
Kako se većinu godine vozim motorom (koji iziskuje potpunu koncentraciju na prometnu situaciju), ovo kišno i prohladno vrijeme kada se vozim u busu iskorištavam za promatranje čega sve ima na putu od kuće do faxa, i natrag. Tako je bilo i ovaj put. Gledao sam kroz prozor, gledao kako zgrade odmiču brzinom od kakvih 40-50 km/h, promatrao detalje na tim zgradama, ljude kako stoje na stanici istežući se ne bi li provjerili stiže li upravo onaj bus kojeg čekaju, gledao u prazno i razmišljao o raznim stvarima. Bio sam potpuno zaokupljen tim stvarima prvih 15-ak minuta vožnje.
Od gledanja u istu stranu me je vrat zabolio, tako da sam se odlučio okrenuti se. Tek tada, nakon 15 minuta vožnje, primjetio sam da cura koja je sjela pored mene plače.

Rukom je prekrila lice kako bi spriječila poglede ostalih putnika. No, i ostali, poput mene, bili su zaokupljeni nekim svojim mislima te baš i nisu obraćali pažnju. Jedino je žena koja je sjedila nasuprot curi znala povremeno pogledati je. Cura je tiho plakala, gotovo nečujno. Odavalo ju je cijeđenje nosa, odnosno pokušaji da zadrži sadržaj u nosu, te povremeno brisanje suza rukom.
Gledanje kroz prozor zamijenio sam gledanjem te cure i gledanjem u prazno razmišljajući što učiniti u ovakvoj situaciji. Zaista, što učiniti?
Poželio sam da imam opciju 'Save game', pa da mogu, ako napravim krivi korak, bez problema se vratiti na staro stanje i ponovno pokušati. Bilo me je strah krivog koraka.

Mislio sam joj ponuditi maramicu pa možda tako razbiti šutnju te nakon toga pitati je što se dogodilo. Jesu li u pitanju neki školski problemi ili možda problemi sa nekim dečkom?
Ali zamislimo da sam ja (ili ti, Čitatelju) na njezinom mjestu. Zar bi stvarno rekli nekom strancu iz busa što se dogodilo? Tko je on da si umišlja pitati osobne stvari? Bismo li željeli reći pred punim busom ono što nas muči?
Dok sam ja ta pitanja vrtio po glavi i razmišljao što učiniti, cura je iz svoje školske torbe izvukla maramicu pa prvo obrisala suze, a zatim i ispuhala nos.
Par trenutaka nakon toga krenula je prema vratima i na slijedećoj stanici izašla.

Ostatak vožnje sam opet proveo gledajući kroz prozor. Razmišljao sam o toj curi i mojoj 'ukočenosti'. Razmišljao sam o tome kako je ona samo jedan od putnika koji se svakodnevno vozi ovim autobusom. Kako svaki od tih putnika ima neku svoju priču. Priču koja će ostati neispričana jer su ostali gledali kroz prozor.

Komentiraj (82)




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Općenito:
See me; feel me; touch me; heal me, kao i adresa bloga preuzeti su iz pjesama grupe The Who.
Autor bloga je Thule.
Svi tekstovi su moje intelektualno vlasništvo, te molim da me se prije bilo kakvog kopiranja ili citiranja obavijesti putem komentara.
Dizajn je mojih ruku djelo i rezultat je mukotrpnog podešavanja html koda. (Zadnja promjena dizajna: 22.09.)
Blog postoji od 16.05.2006.


Linkovi:
Almost poznata
Bedasta curica
DeeDee
Jackie
Leana
Mordorella
Neron
Samoglup
Siobhan
Xantippa


Arhiva postova:
1. Uvodni
2. Skretanje pozornosti
3. Prometna nekultura
4. Anketa
5. Nesvjesne radnje
6. Psovanje
7. Miss
8. T9
9. Testovi
10. Birokracija
11. Ljetni
12. Malo svega
13. Sretni
14. WC
15. Posao na televiziji
16. Brzopotezni
17. Naopaki život
18. Veliki rat
19. Teme za pisanje
20. Super krečko
21. Emisija 'Sumnjica'
22. Nekoliko kratkih
23. Ispravak 22. posta
24. Big Brother
25. Problemi u školstvu
26. Volontiranje
27. Akcija darivanja krvi
28. Darivanje, info
29. Crtice iz života
30. Osvrt na darivanje
31. O prvih 30 postova
32. RTL i fudbalerke

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se