Još nije gotovo...ali će biti

Danas je 18.dan da sam na relaciji krevet-kupaona-kuhinja-kauč-balkon (i priznajem povremeni izlazak na skromni jogging da podignem razinu serotonina i endorfina = razbistrim glavu).
Kategorija u kojoj se ja trenutno nalazim je ona promatrača. Hvala Bogu, nitko od mojih bližnjih nije zaražen najvećim nevidljivim neprijateljem današnjice, svi su više-manje neoštećeni podrhtavanjem tla našeg glavnog grada i šire okolice što me čini relativno mirnom u aktualnoj situaciji. Kažem, relativno mirnom, jer se ne mogu oteti dojmu koliko osoba diljem svijeta trenutno živi u boli, strahu i nesigurnosti i najgore, neizvjesnosti.
Prva reakcija na spomenutu situaciju je sva sreća, zasad smo dobro.
Druga reakcija je bespomoćnost, osjećaj da se ne možemo sakriti, stopostotno zaštititi, a kamoli kontrolirati situaciju.
Treća reakcija ovisi o svakom od nas – nadati se da će sve brzo završiti i održati optimizam na životu, ignorirati situaciju tj. odnosno odgurnuti sve informacije koje narušavaju naš unutarnji mir (podosta rizično razmišljanje ako ga ne kontroliramo) ili zapasti u sivilo anksioznosti/depresije i sl. nepovoljnih mogućih posljedica izolacije i nesigurnosti.
Vjerujem da većina nas uz malo samoanalize može primijetiti navedene reakcije kod samog sebe – bilo da se radi o kratkotrajnim fazama bilo da se radi o dubljim i dužim procesima.

Situacija u kojoj se nalazimo izaziva u nama strah i nemir te je svaka reakcija opravdana. Svi smo mi ljudi, ne moramo očekivati previše od samih sebe, ali da trebamo biti Čovjek i da je to dužnost svakog od nas, ne smijemo zanemariti. Svi smo dužni brinuti se kako o sebi tako o drugome. Nema opravdanja za ugrožavanje drugog radi sebe, nema opravdanja za neoprez u situaciji koja uključuje nekog osim vas (a nadam se i kad ste samo vi u pitanju), nema opravdanja za razmišljanja „neće mene“ ili „ne znaju što govore“.
Iako, svakodnevno iskaču vijesti o ljudima koji su neozbiljni u poštivanju kriterija samoizolacije, o ljudima koji upravljaju svojim trgovinama na, u najmanju ruku, neadekvatan način, o ljudima koji ne prijavljuju potencijalne uzroke zaraze i sl., to nas ne treba obeshrabriti.

Po tko zna koji put, iako u crnom scenariju (a nije prvi, nažalost), imamo mogućnost pokazati koliko možemo biti ujedinjeni i koliko smo Ljudi, mi stanovnici te male i mlade nam domovine.
Za to tako malo treba – treba se prisjetiti koliko smo lošeg prošli i zbog toga dobili priliku uživati u puno toga dobrog, treba se prisjetiti koliko Ljudi trenutno neumorno radi u svakakvim uvjetima kako bi osigurali da i dalje možemo uživati u toliko toga dobrog koje će tek uslijediti.
Treba se prisjetiti koliko puta smo samo rekavši „dobro jutro“ susjedu izmamili osmijeh na njegovom licu i koliko je malo potrebno da se i mi pritom osjećamo dobro. .. A da ne govorim o većim djelima kojima upravo svjedočimo, a većina nas smo samo promatrači drugih koji riskiraju vlastiti život.

Budimo solidarni, budimo oprezni, ostanimo Ljudi i ostanimo Ovdje da možemo svi zajedno uživati kada sve ovo loše ostane nam iza leđa!

Mi ili Oni?

Jučer sunce, danas kiša.
Jučer radost, danas tiha misa.
Sto li nas koči u sreći,
Zašto je tako lako ljubav poreći.
Smijeh, suza, bijes jedan drugog stižu,
Sati, dani, mjeseci se nižu.
Ništa se ne mijenja,
Čekamo.
Što čekamo?
Za čim tragamo?
Od briga i straha izopaćeni,
Od sigurnosti i osjećaja udaljeni.
Kao barka na pučini u tuđini
I u gomili ljudi smo usamljeni.
Tko je kriv, mi ili oni?
Tražimo taj jedan pogled, tu jednu ruku da nas spasi,
Tražimo plamen svijeće koji se ne gasi.

Oznake: Sivi dan, ljubav