subota, 23.01.2010.
odgoj mladića u če... hrvatskoj
minimal footprint. to je hit. Stadoh onomad kraj te velike smeđe punokrvne kobile. Onako... kraj ramena. Nisam znao da ne voli kad joj netko stoji u rubu vidnog polja. Iskoračila je unatrag i odmaknula me glavom. Točnije, vratom. Nije to bila agresija, učinila je to relativno polako i vratila se u položaj u kojem je bila prije toga. Samo, taj osjećaj... imao sam preko 80 kila. Životinja me gotovo odigla od zemlje i premjestila metar dalje. Bez napora, mirno, tečnim pokretom. Onomad kad bijah mlad zalomilo se da povrijedim nekog čisto zato što mi je krv življe kolala žilama i bio sam velik i vrlo mlad. Bio sam ljubopitljiv i zaigran, imao sam velike apetite. Bio sam gdjekad i ponešto trapav ili možda samo neupućen. Bio sam velik i vrlo mlad. Kad bi se dogodilo da se netko požali kako sam ga povrijedio bilo mi je jako krivo. Bio sam velik, trapav i vrlo mlad. Učio sam. Koncentrirano sam i s voljom učio kako ne povređivati. Svaka je lekcija malo sputavala radost igre, svako je poglavlje značilo nevoljko odmicanje kopita korak unatrag. Ali... kakva god bila cijena, neoprostivo je povređivati. Sada se rijetko događa da nekoga ozbiljno povrijedim. Možda zato što ne prilazim na manje od 50 metara. S druge strane, ne događa se baš niti da istinski obradujem nekoga ili mu uljepšam neke dane, neki fragment života. Možda zato što ne prilazim na manje od 50 metara. Pomalo čeznutljivo pogledam ponekad neko lice, neke oči, neku priliku za igru i smijeh. Ponekad, ali samo ponekad, napravimo par koraka koji slute predanost igri, pokažu osmijeh tamo gdje je znao biti smijeh, suzdržanu nježnu naklonost na mjestu žara, kvadrilja umjesto tanga. Dogode se i ogrebotine, ali ne lipti krv. Krv je zadrijemala. Minimal footprint. To je hit. Među programerima, među industrijalcima... među civiliziranim pučanima prenapičenog svijeta. Ako se jako, jako stisnemo, bit će malo više mjesta, neće nam se dogoditi da noktom ogrebemo nekoga. Rado bih poveo revoluciju protiv minimal footprinta, ali mi je krv krmeljiva od drijemeža. Možda postoji fiksna točka, krajnja mjera skučenosti. Možda nakon toga u Grčkoj počnu nicati sulude anarhističke stranke koje divljaju bez programa i smisla, možda poraste nasilje na stadionima, možda se nad daljnje uljuđivanje nadvije sjena, a možda se u par generacija provede i neka... mutacija. Evolucija. Nešto što će nam omogućiti da budemo puno manji i nepokretniji u hercu i tijelu. Tako će nas na svijet stati puno više i neće više biti čudnih ljudi koji su u stanju satima ostati fanatično zagledani u vatru ili konje u trku. To bi bilo vrlo korisno za svijet kao takav. Pardon, kao... kao ovakav? |
- 17:29 - Reci? (1) - Ispiši - Komentari - Postlink
