p i g m a l i o n

...kuka, jada se, onaj, kojemu je sve teško? Koji svoj trenutak doživljava, kao najteži trenutak, u ovom dijelu svemira?

Radno mjesto. Ja i monitor. Monitor i ja. I ljudi, oko mene. Ljudi koji izgledaju srasli sa namještajem.
Ljudi, kao da su bez osjećaja i takta. Ljudi kojih, kao da nema. Ljudi bez ljudskosti. Kako to definirati? Ovakvo šugavo vrijeme, koje rađa/stvara takve ljude. Ne želim biti takav. Nikad. Ever.

Na radnom mjestu, kao što je ovo moje, treba da pršti od ideja i kreativnosti. A mi smo samo kao mrtvila, koja rade sa papirima. Kako to ubija. Laganini.

Kamo ovo vodi? Sucks. :facepalm:

Volio bih da se više družimo. Da bude društvenija atmosfera. A ne, ovako. Svatko sa svojim monitorom. Monitori i oni. Oni i monitori.

Ne ide mi ništa od ruke. Što da radim?