p i g m a l i o n

Prvo tišina. Pa svjetlost. Negdje u meni sebičnost. Ona me pokrenula u život. Zar može biti tako negativna? Ili je to nagon samoodržanja, sačuvanja vlastite tjelesnosti. Prvo tijelo. Pa duh. Ili obratno? A kada dolazi svijest?

Sjećanje. Puno sjećanja. Zaboravljena prošlost. Sjećanje prije početka. Prije početka prvog udisaja. Da li je to sjećanje postojalo? Ili ne.
Bez obzira na to, svjesnost o vlastitom postojanju tek dolazi. U različitim fazama.

Da li boli, biti nesvjestan sebe, svojih sposobnosti...... :( ?
Da li smo vječni?

Po meni, sebičnost ima smisla, ali nema svrhu biti posve sebičan. Kada uživaš u samo svojim zadovoljstvima, i kada to ne znaš podjeliti, onda se vrtiš u krug. Tada sebičnost poprima svoj negativni karakter, predznak.

U stvari mi smo sačinjeni od snova. Barem ja jesam. Da, nemam snova, ne bih bio živ!